Datasets:

procesaur
/

kisobran

Dataset card Data Studio Files Files and versions Community

Split (5)

train · ~70.6M rows (showing the first 2.73M)

text stringlengths 17 1.59M
<s>Nema kazne za Orićevog saradnika za zločine nad Srbima</s><s>Sreda, 19 avgust 2015</s><s>19.08.2015 15:36 \| Goran Maunaga Milići, Sarajevo - Protiv Murata Avdića, ratnog oficira i saradnika komandanta Armije RBiH u Srebrenici Nasera Orića, a danas odbornika SDA u Skupštini opštine Milići, nikada nije podignuta optužnica iako postoji veliki broj svjedoka o njegovom učešću u pokoljima nad Srbima u selima oko Srebrenice i u Podrinju.</s><s>Kaže to predsjednik Udruženja nestalih lica sarajevsko-romanijske regije Milan Mandić i dodaje da je policija RS protiv Avdića krivičnu prijavu zbog ratnog zločina podnijela još u toku rata. - Prijava je podnesena Okružnom tužilaštvu u Bijeljini, ali ju je Tužilaštvo BiH izuzelo 2009. godine.</s><s>Zbog slučaja "Naser Orić" tada je uzelo ukupno četiri predmeta protiv 41 lica, a među njima bio je i Avdić - kaže Mandić.</s><s>Bijeljinsko Okružno tužilaštvo istragu protiv njih pokrenulo je 1993. godine zbog osnova sumnje da su počinili krivično djelo ratnog zločina nad srpskim civilnim stanovništvom u toku 1992. i 1993. godine na području Srebrenice i Bratunca, u Kravici i Zalazju.</s><s>Svjedok, čije je ime poznato redakciji, kaže da je Avdić učestvovao u zločinu koji su pripadnici ARBiH počinili u Kravici 7. januara 1993. kada je ubijeno 49 mještana, a selo spaljeno.</s><s>Dodaje da je Avdić učestvovao i u napadu pripadnika ARBiH na selo Gornji Šadići i zaseoke Vukovići, Lazarevići i Korita na području opštine Vlasenica 15. avgusta 1992. godine kada je ubijeno 11 lica srpske nacionalnosti, za šta nikad niko nije odgovarao.</s><s>Tužilaštvo u tom predmetu istražuje trojicu Bošnjaka za koje je ustanovljeno da su poginuli i ekshumirani još 2001. godine.</s><s>Da je Avdić učestvovao u zločinima potvrdio je i ratni komandir u srebreničkoj 28. diviziji ARBiH Mirsad Sulejmanović, svjedok i učesnik u mnogim događajima u ratnoj Srebrenici. - Avdić se naročito istakao u napadu na selo Gornji Šadići i zaseoke Vukovići, Lazarevići i Korita, a bio je u sastavu jedinice iz Cerske pod komandom Bećira Mekanića.</s><s>Sela su spaljena i opljačkana, a u njima je ubijeno više civila - rekao je Sulejmanović ranije istražnim organima u RS.</s><s>Ispričao je i da su u julu 1992. pravljene zasjede na putu kod Vandžića u rejonu Brezove Glavice gdje je ubijen jedan Srbin. - U zasjedi je, pored ostalih, bio i Avdić.</s><s>Znam da je taj Srbin koga su ubili vozio "ladu" karavan - rekao je Sulejmanović.</s><s>Svjedok je govorio i o napadu na selo Brana Bačići 14. decembra 1992. godine. - Akciju su izvele oružane jedinice iz sastava cersko-srebreničke operativne grupe ARBiH pod komandom Orića.</s><s>Prvi do njega bio je Avdić.</s><s>Tada je ubijeno pet ljudi.</s><s>Avdić je predvodio i napad na Rogosiju kod Vlasenice u septembru 1992. godine kada je masakrirano 28 Srba - kaže on.</s><s>Dodaje da je Avdić učestvovao i u napadu na Vozuću 1995. godine u sastavu odreda "El mudžahedin" kada su počinjeni brojni zločini nad zarobljenim srpskim civilima i pripadnicima Vojske RS za šta niko nije odgovarao.</s><s>Avdić kaže da je učestvovao u ratu, ali da nema informacije, ni razloga da protiv njega postoji krivična prijava. - To što je rekao Sulejmanović nije tačno, jer je to rekao pod prijetnjom.</s><s>Nisam učestvovao u napadima nego sam se branio.</s><s>Neozbiljni ste, a "Glas Srpske" je neprofesionalan.</s><s>Provocirate i nemojte me više zvati.</s><s>Podnijećemo krivičnu prijavu i protiv pripadnika Policije RS koji su ovdje pretresali nedužne ljude pod optužbom za terorizam - kaže Avdić.</s><s>Iz Tužilaštva BiH nisu odgovorili na pitanja u vezi sa slučajem Avdića. http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Nemicevog-saradnika-za-zlocine-nad-Srbima/191148.html</s>
<s>Usvojen zahtjev Mladićeve odbrane za izuzeće trojice sudija</s><s>Sreda, 05 septembar 2018</s><s>05.09.2018 11:38 \| Agencije \| Glas Srpske Međunarodni sud u Hagu usvojio je zahtjev odbrane Ratka Mladića za izuzeće trojice sudija iz apelacionog vijeća koje će razmatrati Mladićevu žalbu na prvostepenu presudu kojom je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida i zločina protiv čovječnosti u BiH.</s><s>Odlukom koju je donio sudija Žan-Klod Antoneti, iz apelacionog veća izuzeti su zbog “utiska da su pristrasni” predsjedavajući Teodor Meron i članovi Karmel Ađijus i Liu Daćun.</s><s>Sva trojica su dugogodišnje vodeće sudije Haškog tribunala.</s><s>Meron je bio dugogodišnji predsjednik Tribunala, a sada je predsjednik rezidualnog Mehanizma, pravnog naslednika tog suda.</s>
<s>06. 02. 2014. 10:27h \| Srna Tužilaštvo Srbije za ratne zločine ima zaštićenog svedoka pod šifrovanim nazivom "Simbad", koji je bio bliski saradnik Nasera Orića i neposredni je svedok događaja zbog kojih je tužilaštvo pokrenulo istragu povodom zločina nad Srbima oko Srebrenice, saznaje Srna.</s><s>Ovaj zaštićeni svedok nalazi se u jednoj istočnoj zemlji, koja je prijateljska Srbiji, pod strogim režimom zaštite i neposredni je svedok događaja.</s><s>Tužilac Srbije za ratne zločine Vladimir Vukčević potvrdio je Srni da ovo tužilaštvo ima jake dokaze protiv Orića i da to nije "politički predmet".</s><s>Vukčević ističe da je važno da ovaj slučaj dobije pravni završetak.</s><s>On očekuje uskoro sastanak sa kolegama iz BiH, na kojem bi bilo razgovarano o ovom slučaju.</s><s>Nema poternice za Orićem i Meholjićem Direkcija za koordinaciju policijskih tela u BiH obavestila je Interpol Beograd, Generalni sekretarijat Interpola, Ministarstvo pravde BiH i nadležne policijske agencije u BiH o nemogućnosti raspisivanja difuzne poternice za njima na teritoriji BiH i nemogućnosti njihovog izručenja, s obzirom da su državljani BiH.</s><s>Tužilaštvo Srbije za ratne zločine zatražilo je istragu protiv Orića i još četiri Bošnjaka osumnjičena za ratni zločin nad Srbima u Podrinju.</s><s>Zahtev je podnesen Višem sudu u Beogradu zbog sumnje da su Orić i ostali počinili ratni zločin protiv srpskih civila u mestu Zalazje i Donji Potočari, u opštini Srebrenica 12. jula 1992. godine.</s><s>Beogradska kancelarija Interpola dostavila je svim članicama Interpola međunarodne poternice s ciljem hapšenja i ekstradicije Orića i Hakija Meholjića.</s><s>Direkcija za koordinaciju policijskih tela BiH prosledila je Ministarstvu pravde BiH u dalju nadležnost dopis Kancelarije za pravna pitanja Generalnog sekretarijata Interpola, u kojem se traži obaveštenje da li postoje bilo kakvi prigovori BiH u vezi sa evidentiranjem informacija o Oriću i Meholjiću u bazama podataka Interpola.</s><s>Zatraženo je da se odgovor dostavi Generalnom sekretarijatu Interpola u roku od 30 dana od dana prijema dopisa, jer će u suprotnom informacije biti registrovane u Interpolovim bazama podataka, odnosno poternice će dobiti aktivni status, čime lica mogu biti lišena slobode u zemljama-članicama. http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/380085/Simbad-zasticeni-svedok-protiv-Orica</s>
<s>Bezuspješno pokušavao da spase sina iz kasarne Viktor Bubanj</s><s>Petak, 08 mart 2013</s><s>Srna - 08.03.2013 16:23 SARAJEVO - U nastavku suđenja za zločine u nekadašnjoj kasarni "Viktor Bubanj" u Sarajevu, svjedok Tužilaštva Petar Čajević ispričao je kako je pokušavao spasiti sina koji je tamo bio zatvoren i kako je ubrzo saznao da je ubijen.</s><s>Čajević je izjavio da za to smatra krivim optuženog Ramiza Avdovića, prenosi Birn.</s><s>Čajević je u julu 1992. godine u Foči saznao da je njegov sin Ognjen, koji je živio u Sarajevu, odveden u kasarnu “Viktor Bubanj”. “Govorili su mi da je zatvoren zato, jer su mu otac i brat četnici i da je zato tučen”, rekao je svjedok.</s><s>Čajević je rekao da optuženog Ramiza Avdovića nije poznavao, ali da je čuo da je u logoru "Viktor Bubanj" bio glavni.</s><s>Ispričao je da mu je posredstvom komšije Slavka Koromana, Avdović poručio da nađe njegovu majku i zeta u Foči, te da mu u protivnom neće biti dobro.</s><s>U namjeri da spasi sina, Petar Čajević se počeo raspitivati po Foči o tome gdje se nalazi majka optuženog, ali je saznao da je ona ubijena.</s><s>Ubrzo nakon toga dobio je vijest o sudbini svog sina. “Došla mi je sestra, zagrlila me i rekla da je moj Ognjen ubijen”, kroz suze se prisjetio svjedok.</s><s>Petar Čajević do danas nije pronašao kosti svog sina.</s><s>Njemu se obratio i optuženi navodeči da ga u potpunosti razumije, jer i on i dalje traga za kostima majke i zeta.</s><s>Optuženi je upitao svjedoka zašto njega optužuje za ubistvo sina. “Ti si bio glavni u ‘Viktor Bubnju’”, odgovorio je Čajević.</s><s>Avdović i Julian-Nikolae Vintila optuženi su da su od juna do kraja novembra 1992. godine, kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata, učestvovali u uspostavljanju i održavanju sistema zlostavljanja civila srpske nacionalnosti.</s><s>Prema optužnici, Avdović je u to vrijeme bio komandir straže na petom spratu Okružnog zatvora u Sarajevu i bivšoj kasarni “Viktor Bubanj”, a Vintila kuvar i stražar.</s><s>Svjedok Ignjat Elčić, koji je u julu 1992. godine doveden u kasarnu “Viktor Bubanj”, rekao je Sudu da je poznavao Ognjena Čajevića, ali da ne zna da je bio udaran.</s><s>Tužilac Dževad Muratbegović u materijalne dokaze uvrstio je spiskove zatvorenika protiv kojih nije bila podnesena prijava i koji su otišli u razmjenu, a među njima je bio i Ognjen Čajević.</s><s>Suđenje će biti nastavljeno 15. marta. http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Bezuspjesno-pda-spase-sina-iz-kasarne-Viktor-Bubanj-183211.html</s>
<s>Sarajevo 17. 04. 2013 \| Press RS OKONČANA DNK ANALIZA POSMRTNIH OSTATAKA SA ALIPAŠINOG POLjA Analiza kostiju koje su pre pola godine pronađene na Alipašinom polju u Sarajevu pokazala je da nijedan od pronađenih skeleta nisu posmrtni ostaci popularnog predratnog sarajevskog kantautora Slobodana Samardžića, Srbina koji je u maju 1992. godine izveden iz svog stana i ubijen na nepoznatoj lokaciji!</s><s>Prema rečima Gorana Krčmara, šefa Operativnog tima Republike Srpske za traženje nestalih lica, DNK analiza posmrtnih ostataka četiri osobe koje su u novembru prošle godine pronađene u masovnoj grobnici kod RTV doma u Sarajevu, takođe je pokazala da nisu pronađeni ostaci ni Stane Šehovac, Srpkinje za koju se takođe pretpostavljalo da je pokopana na Alipašinom polju.</s><s>Istraga u Visokom</s><s>- Analizirani uzorci nisu se poklopili sa onima koje su Institutu za traženje nestalih lica BiH ranije dali najbliži srodnici Samardžića i Šehovčeve.</s><s>Dvadesetogodišnja potraga za telima ubijenih tako će i dalje biti nastavljena, bez obzira na to što sarajevske vlasti sigurno znaju gde su pokopani svi Srbi koji su ubijeni u tom gradu za vreme proteklog rata - kaže Krčmar.</s><s>Ističući da Operativni tim RS za traženje nestalih lica još traga za telima 278 nestalih sarajevskih Srba za koje postoje dokazi da su ubijeni, Krčmar kaže da je najdrastičniji primer smišljenog prikrivanja zločina upravo slučaj nesrećnog Slobodana Samardžića, čiji je leš, s prostrelnom ranom na čelu, u maju 1992. pronađen i fotografisan u blizini Alipašinog mosta.</s><s>Mišić: Uskoro identitet pronađene srpske žrtve</s><s>Milutin Mišić, član Kolegijuma direktora Instituta za nestala lica BiH, za Press RS je potvrdio informaciju da je analizom DNK utvđeno da se na lokalitetu masovne grobnice u Alipašinom polju ne nalaze posmrtni ostaci Slobodana Samardžića i Stane Šehovac. - Analiza je do sada sigurno pokazala da se radi o posmrtnim ostacima jednog lica srpske nacionalnosti koje je, po svemu sudeći, na ovu lokaciju premešteno iz neke druge grobnice.</s><s>Za nekoliko dana obelodanićemo njegov identitet - najavljuje Mišić. - Bošnjačke vlasti u Sarajevu su tada izvršile uviđaj, napravile fotografije i sačinile svu potrebnu dokumentaciju o zločinu, ali su ubrzo nestali i dokumenti i telo!</s><s>Nakon što je DNK analiza pokazala da kosti pronađene u blizini RTV doma ne pripadaju Samardžiću i Stani Šehovac, mislim da je svaka dalja potraga u Sarajevu uzaludna.</s><s>Postoje informacije da je većina tela ubijenih srpskih civila iz Sarajeva tajno prebačena na lokalitete na području Visokog, tako da ćemo insistirati da se nastavak potrage fokusira u tom mestu - najavljuje Krčmar.</s><s>Stefan Samardžić, sin ubijenog Slobodana Samardžića za čijim telom porodica traga već više od dve decenije, za Press RS tvrdi da nadležne institucije u Federaciji BiH i sarajevskom kantonu namerno prikrivaju istinu o stradanju Srba u tom gradu.</s><s>Konkretno optužujući kantonalno tužilaštvo u Sarajevu da je najodgornije za to što niko nije odgovarao za surovo ubistvo njegovog oca, kao i prikrivanje tragova oko premeštanja tela ubijenih Srba na druge lokacije, Samardžić ističe da sarajevsko tužilaštvo poseduje sve dokaze o ubistvu njegovog oca.</s><s>NESTALO I TELO I DOKAZI DA JE UBIJEN...</s><s>Slobodan Samardžić</s><s>Sarajevo krije istinu</s><s>- Telo mog oca nalazilo se na lokalitetu Alipašinog mosta.</s><s>Postoje čak i fotografije na kojima se vidi njegov leš.</s><s>Iako je tužilaštvo iz Sarajeva imalo uvid u svu potrebnu dokumentaciju, prava istraga nikad nije provedena.</s><s>Osim toga, pogrešno je reći da su Srbi u Sarajevu nestajali.</s><s>Oni nisu nestajali, oni su pobijeni!</s><s>Nestajala su njihova tela, koja su premeštana čak i sedam godina nakon ubistava.</s><s>To je trajalo sve do 2000. godine - kaže Stefan Samardžić.</s><s>Dušan Šehovac, direktor Biroa za ljudska prava Demokratske inicijative sarajevskih Srba, smatra da bi nakon 20 godina od zločina koji su počinjeni nad Srbima u Sarajevu tamošnje vlasti konačno trebalo da pokažu razumevanje prema porodicama koje još traže svoje najmilije. - Sarajevo godinama neće da prizna da je bilo žrtava i među drugim narodima, a ne samo Bošnjacima.</s><s>Na delu je zavera ćutanja kojoj se ne vidi kraj.</s><s>Sve dok se ne procesuiraju i kazne svi odgovorni za ratne zločine u BiH nikad neće doći do istinskog pomirenja među narodima - poručuje Šehovac.</s><s>Boris Knežević http://pressrs.ba/sr/vesti/vesti_dana/story/36575/Ni+traga+od+Slobodana+Samard%C5%BEi%C4%87a.html</s>
<s>Osumnjičeni za zločine nad Srbima i izlaze na slobodu</s><s>Petak, 18 decembar 2020</s><s>SARAJEVO, 17.</s><s>DECEMBRA /SRNA/ - Sud BiH odbio je večeras prijedlog Tužilaštva BiH da odredi jednomjesečni pritvor za sedam bivših pripadnika takozvane Armije BiH osumnjičenih za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti na području Zvornika i okoline.</s><s>Informaciju o odbijanju prijedloga za određivanje pritvora potvrdila je za "Avaz" Mirna Delalić, advokat Šemsudina Muminovića, ratnog komandanta 206. viteške zvorničke brigade.</s><s>Pripadnici Sipe, u saradnji sa MUP-om Tuzlanskog kantona i MUP-om Republike Srpske, uhapsili su juče na području Tuzle i Sapne Šemsudina Muminovića, Džema Galjića, Ćamila Ahmetovića, Rasima Omerovića, Asima Alića, Fadila Mujića i Ismeta Memića, saopšteno je ranije iz Tužilaštva BiH.</s>
<s>Društvo za podizanje memorijalnog centra srpskim žrtvama genocida u HH veku Beograd Saopštenje Ovih dana privodi se kraju jedan od u 2015. godini najznačajnih poslova Društva za podizanje memorijalnog centra srpskim žrtvama genocida u 20. veku, izrada Bibliografije objavljenih radova o srpskim stradanjima.</s><s>Reč je o kod nas prvoj bibliografiji te vrsta u kojoj su dati uobičajeni podaci o objavljenim radovima u kojima je tema stradanje lica srpske nacionalnosti na prostorima bivše Jugoslavije od 1914. do 1995. godine.</s><s>Bibliografija je polazna osnova za buduća istraživanja ove problematike.</s><s>Autor ovog za srpsku kulturu i nauku značajnog dela je Jovo Bajić uz pomoć i podršku Arhiva SANU.</s><s>Bibliografija sadrži bitne podatke za preko tri hiljade radova o stradanjima osoba srpske naconalnosti u Srbiji i bivšim jugoslovenskim republikama tokom dva svetska rata i u sukobima 1991-1995, kao i u međuratnim razdobljima.</s><s>Izradi bibliografije, koja će tokom rada biti dopunjavana i proširivana, dat je u Društvu za podizanje memorijalnog centra srpskim žrtvama genocida prioritetan značaj u svim aktivnostima tokom 2015.godine.</s><s>Finansijska sredstva za izradu bibliografije obezbedili su suosnivači Društva gospoda Nićifor Aničić i dr M. Milićević, izjavio je predsednik Upravnog odbora akademik Vasilije Krestić.</s><s>Beograd, 13. marta 2016.</s><s>Informativna služba Srpskog memorijala</s>
<s>Beograd 28. 11. 2011 \| Srna Senator Republike Srpske Milivoje Ivanišević uputio je pismo predsedniku Srpske Miloradu Dodiku sa predlogom da pokrene inicijativu za uvođenje simboličkog znamenja, čime bi RS iskazala poštovanje prema svim srpskim dobrovoljcima koji su dali doprinos stvaranju Srpske.</s><s>To bi moglo da bude, navodi Ivanišević, medalja ili spomenica (kao što je Albanska spomenica uvedena posle Prvog svetskog rata), i/ili spomenik u nekom od gradova RS (poput čuvenog spomenika srpskom ratniku Trećepozivcu) za sećanje i u čast dobrovoljaca koji su dali živote za srpski narod i Srpsku.</s><s>"Zato Vas molim da pred Senatom, Skupštinom ili Vladom RS pokrenete inicijativu za uvođenje izvesnog simboličkog znamenja čime bismo iskazali i ovekovečili svoje poštovanje bar prema poginulim, ako ne i prema svim srpskim dobrovoljcima koji su dali doprinos stvaranju RS", navodi Ivanišević u pismu Dodiku, u koje je Srna imala uvid.</s><s>On podseća da je u srpskoj nacionalnoj i pravoslavnoj tradiciji da se sa posebnim pijetetom i zahvalnošću sećamo pokojnika koji su živote dali za odbranu svog naroda i otadžbine, te da bi tako trebalo da bude i kada je reč o nekoliko hiljada zaboravljenih dobrovoljaca iz Srbije.</s><s>"Smatram da još nije izgubljeno vreme da se kao država časno i sa posebnim pijetetom odužimo tim časnim ratnicima i rodoljubima", naveo je Ivanišević, koji je i poznati beogradski istoričar i direktor Instituta za istraživanja srpskih stradanja u 20. veku.</s><s>U pismu se dodaje da je možda suvišno podsećati da su mnogi, pretežno mladi ljudi, dobrovoljno živote položili za odbranu srpskog naroda, a time i za RS i da je iza svakog od njih ostao neko u Srbiji, deca ili roditelji.</s><s>Ivanišević navodi da se u susretima sa porodicama dobrovoljaca, koji su poginuli u odbrani srpskog naroda u BiH, uverio da njihovi najbliži smatraju da su sve njih zaboravili i zanemarili, kako poginule tako i njihove najbliže, i da više niko ne pominje čestite srpske dobrovoljce.</s>
<s>N. PETROVIĆ \| 07. decembar 2011. 20:55 Porodice Srba ekshumiranih u Zalazju ne odustaju od toga da kosti prebace u Republiku Srpsku radi dokazivanja toga kako su stradali SREBRENICA - Porodice 10 Srba ekshumiranih u selu Zalazje, kod Srebrenice, moraće da sačekaju do kraja januara da u Federaciji BiH bude obavljena još jedna DNK analiza.</s><s>Ipak, oni ne odustaju od toga da posmrtne ostatke svojih najmilijih prebace u Republiku Srpsku radi dokazivanja toga kako su stradali! - Tražićemo dodatno mišljenje doktora Željka Karana, kao i da se utvrdi način na koji su ti ljudi stradali.</s><s>Dok čekamo kraj januara, od Tužilaštva ćemo tražiti da izda nalog za prebacivanje kostiju.</s><s>Ukoliko se to ne dogodi, ići ćemo do viših instanci koje mogu da nam pomognu - kaže predsednik srebreničke Organizacije za traženje nestalih Mladen Grujičić.</s><s>On smatra da je i ova, peta po redu identifikacija delova skeleta kako bi se utvrdilo kome pripadaju, u stvari opstrukcija koju rade Institut za nestale i Tužilaštvo BiH.</s><s>PRIMER DISKRIMINACIJE U IZVEŠTAJU o istraživanju i procesuiranju ratnih zločina i traženju nestalih, koji je pripremljen za narednu sednicu Narodne skupštine Republike Srpske, kao primer diskriminacije srpskih žrtava i porodica iz RS ukazuje se na ekshumaciju posmrtnih ostataka 10 osoba prošle godine u Zalazju, koji su po naredbi Tužilaštva BiH prevezeni u Tuzlu, gde je izvršena obdukcija.</s><s>Iako je Institut BiH saopštio da je reč o „žrtvama genocida“ u decembru 2010. godine, DNK metodom utvrđeno je da su to srpski civili, koji su ubijeni 1992. godine. - Takođe, postoji mogućnost da se dokaže i na koji način su stradali, što bi povuklo posledice za pojedine koje terete za zločine počinjene u Srebrenici - navodi Grujičić.</s><s>On je istakao da patolog iz Federacije BiH tvrdi da su svi stradali od metka i u borbi, iako je jasno da su ti ljudi bili zarobljeni, odvedeni u Srebrenicu, a odatle na mesto pogubljenja, gde se nekoliko muslimanskih vojnika iživljavalo nad njima dok ih nisu pobili. - Sada nije sporan identitet tih ljudi, porodice su zadovoljne što su ih pronašle, ali nisu zadovoljne što znaju na koji način su stradali, a za to niko nije odgovarao.</s><s>Poenta je da neko odgovara za te zločine - ogorčen je Grujičić.</s><s>Grujičić je naveo da je još u januaru bilo poznato da su u Zalazju ekshumirani posmrtni ostaci Ivana Cvjetinovića, Nedeljka Gligića, Ljubiše Gligorića, Slobodana Ilića, Radivojke Milanović, Miodraga Rakića, braće Branka i Petka Simića, Dragomira Vujadinovića i Miladina Tubića.</s><s>Oni su zarobljeni 12. jula 1992. godine na Zalazju i odvedeni u Srebrenicu. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.292.html:356718-Srebrenica-Srbi-traze-posmrtne-ostatke</s>
<s>Suđenje na zločine u selu Čemerno: Većini ubijenih pucano u glavu</s><s>Petak, 13 septembar 2019</s><s>12/09/2019 \| RTRS U nastavku suđenja komandantima i pripadnicima Teritorijalne odbrane i policije tzv. Republike BiH, zbog ratnog zločina u selu Čemerno, nadomak Ilijaša, svjedok Tužilaštva Sekula Gavrić govorio je o masakriranim tijelima Srba, koje je vidio neposredno nakon napada, i naredbama napadača o likvidaciji i uništavanju sela.</s><s>Iz susjedne Okruglice, u nebranjeno Čemerno stigao je veče uoči sveopšteg napada muslimanskih teritorijalaca i policajaca iz Breze, Kaknja, Visokog...</s><s>Presretnuta radio-veza odala je namjere napadača, pa je Sekula Gavrić i još 10-ak srpskih vojnika iz raštrkanih sela nadomak Ilijaša, krenulo u ispomoć mještanima i izbjeglicama, koje su spas na Čemernu potražile.</s><s>Taj trenutak pamtiće dok je živ.</s><s>Umjesto iz pravca Mahmutovića rijeke, što je prema presretnutoj vezi bio prvobitni plan, i gdje je svjedok stražario, napadači su jurišali iz suprotnog smjera – od Čemernice i Korita.</s><s>Sa još dvojicom saboraca, tražio je spas.</s><s>A kasnije, kada su u ispomoć stigli srpski vojnici sa Nišića, kao vodič im, vratio se u Čemerno.</s><s>I zatekao jeziv prizor.</s><s>Selo u plamenu!</s><s>U dvorištu domaćinstva Dragana Damjanovića 5 tijela.</s><s>Jedan do drugog jedva prepoznatljivi Gojko Đurđić, Žarko Malešević, Neno Mićić – svi krvavih glava.</s><s>Koji metar dalje tijela Milovana Maleševića i Radomira Jeftića. - Vidio sam izrešetanog Milovana Maleševića koji je bio go do pasa, kaišem vezanih nogu.</s><s>Do njega je bio Radomir Jeftić iz čije glave je curilo nešto kao mozak, a nešto niže od njih ležali su jedan do drugog Gojko Đurđić, Žarko Malešević i Neno Mićić kojima je očigledno iz neposredne blizine pucano u glavu - izjavio je Gavrić.</s><s>Iskreno svjedočenje, pravno neukog ali nepokolebljivog, starine, opet su koristili iskusni advokati kako bi "dokazivali" nedokazivo.</s><s>Da je nebranjeno selo bilo “jako“ srpsko vojno uporište.</s><s>A svi mještani i izbjeglice, žene i starci, ili vojnici ili vojni kuvari.</s><s>Dosljedni svom principu i narativu, danas uistinu bez vike na svjedoka i bez nezakonitih optužbi.</s><s>No, kao da je Gavrić na stratištu umjesto papovke imao metar i dok su odjekivali kuršumi on premjere vršio, prvenstveno ih je interesovala razdaljina između svjedokovih orjentira.</s><s>U tim "premjerima" spaljenog sela, perfidno, ali neupješno pokušali su advokati da "ubijede" svjedoka i kako je naredbe o likvidaciji i paljenju slušao sa udaljenosti od čak dva ili dva i po kilometra.</s><s>Na kraju ročišta i to je razjašnjeno.</s>
<s>Vojska Republike Srpske nije okaljala čast u Srebrenici</s><s>Četvrtak, 21 jul 2016</s><s>BEOGRAD, 20.</s><s>JULA /SRNA/ - Vojska Republike Srpske /VRS/ nije okaljala čast u Srebrenici 1995. godine, istaknuto je na večerašnjoj tribini "Srebrenica - kako je zaista bilo", koja je održana u Srpskom kulturnom centru u Beogradu.</s><s>Na tribini je konstatovano da Srebrenica predstavlja tempiranu bombu koja treba da bude iskorištena kada svjetski moćnici odluče da destabilizuju cijeli region.</s><s>Penzionisani general VRS Petar Škrbić, kao neposredni akter dešavanja u Srebrenici, kaže da sa vremenske distance od dvadeset godina jedino može reći da je VRS vojevala časno i dostojanstveno na tom području i da je činila sve da odbrani ljudstvo i civilno srpsko stanovništvo od stalnih napada 28. divizije /takozvane Armije BiH kod komandom/ Nasera Orića.</s><s>"Zauzimanje Srebrenice nikada nije bila tema na našim operativnom sastancima niti je to bio plan", rekao je Škrbić.</s><s>On je dodao da su zapisnici sa tih sastanaka uvršteni kao zvanični dokumenti u procesima koji se vode pred Tribunalom u Hagu protiv vojnog i državnog vrha Republike Srpske.</s><s>"Naše izveštaje dostavili smo u celosti.</s><s>U njima je istina.</s><s>Sa druge strane dokumenti i zapisnici 28. divizije dostavljeni su sporadično", rekao je Škrbić.</s><s>General VRS Vinko Pandurević upozorio je da je Haški tribunal počeo da koristi termin "genocid" uz događaje iz jula 1995. godine prije nego što su počele istrage, te da se i dalje eksploatiše da bi se destabilizovalo ono što je srpski narod stvorio.</s><s>Prema njegovim riječima, insistiranje na genocidnom karakteru događaja u Srebrenici u julu 1995. godine ne može dovesti do ukidanja Srpske, što pojedini žele, jer je ona nastala 9. januara 1992. godine, tri godine prije dešavanja u Srebrenici.</s><s>"Ne mogu oni retroaktivno da ukidaju Srpsku.</s><s>Mi moramo stalno i uporno insistirati na istini i na tom da se prestane manipulacija brojem žrtava", rekao je Pandurević.</s><s>General VRS Savo Sokanović ponosan je što se Vojska Republike Srpske stavila u odbranu srpskog naroda u Podrinju, te ponovio da nije postojao nikakav plan VRS za napad na Srebrenicu.</s><s>"VRS nije imala nikakav plan.</s><s>Sve priče, koje su prisutne pred sudovima u Hagu i Sarajevu, po drugim mestima, kao i u medijima, dio su tih insinuacija.</s><s>Ako je ko imao plan, imali su moćnici i oni koji su profitirali u ratu", istakao je Sokanović.</s><s>Haški vještak u slučaju Srebrenice Boško Antić, koji je pri Centru Vlade Republike Srpske za istraživanje ratnih zločina izradio studiju o Srebrenici, objasnio je da prikupljene činjenice ukazuju da iza događaja u Srebrenici "stoji" takozvana međunarodna zajednica, odnosno SAD koje se tako predstavljaju, te da je bila opravdana operacija odbrane Srebrenice, koju su provele snage VRS.</s><s>"Pripadnici Drinskog korpusa oslobodili su Srebrenicu sa veoma malo angažovanih snaga.</s><s>Upotrebljen je samo jedan komplet artiljerije.</s><s>Hrvati su za `Oluju` koristili pet.</s><s>Nigdje nema dokaza da je VRS, kada je oslobodila Srebrenicu počinila zločin, ono što je došlo kasnije izazvale su SAD", rekao je Antić.</s><s>On je naveo da je prilikom izrade studije koristio izjave muslimana i stranaca, a da je Karl Bilt posvjedočio da je 4.000 Bošnjaka poginulo u pokušaju proboja.</s><s>Istraživač događaja u i oko Srebrenice iz jula 1995. godine Ljubiša Ristić je konstatovao da je Srebrenica od početka bila tempirana bomba koja treba da bude iskorištena u određenom momentu za destabilizaciju regiona.</s><s>"Potrebno je permanentno govoriti o tome zašto je Srebrenica pripremana.</s><s>To je prevara svetskih razmjera koja ima elemente nasilja nad istinom", kaže Ristić, te dodaje da mu se čini da Srbija i Republike Srpska potcjenjuju opasnost koju krije slučaj "Srebrenica". http://www.srna.rs/novosti/418771/vojska-republike-srpske-nije-okaljala-cast-u-srebrenici-.htm</s>
<s>Dreković: Da su civili bili na mjestu pada granate, povrede bi bile veće, tvrdi vještak</s><s>Četvrtak, 20 januar 2022</s><s>Januara 2022 \| Aida Trepanić \| detektor.ba Na suđenju Ramizu Drekoviću za zločine počinjene u Kalinoviku, vještak Odbrane je kazao da se šest civila nije nalazilo u blizini mjesta pada granate 3. juna 1995. godine, jer bi u tom slučaju stepen povreda bio izuzetno veći.</s><s>Vedo Tuco, vještak sudske medicine, na poziv Odbrane iznio je nalaz i mišljenje sačinjen na osnovu medicinske i nemedicinske dokumentacije o vrsti, stepenu i obimu povreda šest civila koji su, kako je rekao, “navodno bili u neposrednoj blizini od mjesta pada granate 3. juna 1995. godine”.</s><s>Prema riječima vještaka, zapisnik o pokazu lica mjesta iz 2017. godine daje odgovor na pitanje gdje su se nalazila ova lica toga dana.</s><s>Objasnio je da je svjedok bila Dušanka Nišić-Aškraba, koja je pokazivala mjesto pada granate te gdje su se ona i ostali nalazili u tom trenutku.</s><s>On je kazao da je smrt Stanislave Koprivice nastupila usljed masovne povrede tijela, ali da se ne može očitovati koji je uzrok smrti jer je bilo neophodno izvršiti sudsko-medicinsku obdukciju, koja nije sačinjena.</s><s>Iznoseći nalaz i mišljenje, naveo je da bi, u situaciji kada se osoba nalazi od pola do jednog metra od centra pada granate kalibra 122 mm, brojnost povreda po ljudski organizam u smislu “blast efekta” bio neuporedivo veći. “Da je to tako bilo, stepen oštećenja tijela, intenzitet povreda bi bio izuzetno veći”, rekao je Tuco, dodavši da bi u tom slučaju tragovi ljudskog tkiva morali biti na tlu, na zidovima zgrade, što nije slučaj niti se to navodi u dokumentaciji.</s><s>Odgovarajući na pitanja Odbrane, Tuco je kazao da se bavio i navodima iz zapisnika o uviđaju i crtežu s lica mjesta, gdje se spominju i tragovi crvene boje koji asociraju na krv.</s><s>On je potvrdio da niko s današnjeg aspekta ne može tvrditi da se u konkretnom slučaju radi o tragovima krvi.</s><s>Dodao je kako on to nije mogao potvrditi, jer takva saznanja nije mogao pronaći u raspoloživim dokumentima.</s><s>Tuco je naveo da se Koprivica, kada se analizira dokumentacija, u trenutku pada granate nije nalazila na mjestu pozicije koju je pokazala Nišić-Aškraba.</s><s>Rekao je da to ukazuje da je ona povrede zadobila na drugom mjestu i pod drugim uslovima.</s><s>On je iznio nalaz i mišljenje na suđenju Ramizu Drekoviću, nekadašnjem komandantu Četvrtog korpusa ABiH koji je optužen da je u periodu od 21. maja do 7. juna 1995. godine naredio artiljerijskim jedinicama u mjestu Bjelimići (općina Konjic) neselektivne napade na srpske civile u Kalinoviku, u kojima je jedna 15-godišnjakinja poginula, a nekoliko civila ranjeno.</s><s>Vještak Tuco je iznio nalaz i mišljenje i za ostale osobe koje se dovode u vezu s 3. junom 1995. godine.</s><s>Naveo je da Nišić-Aškraba ne bi preživjela da se nalazila na poziciji za koju je tvrdila, kao niti Igor Kozomara, Davor Marković, Jelena Bozalo i Mlađenka Tepavčević.</s><s>Zaključio je da oni nisu bili na mjestu pada granate te da povrede nisu zadobili na ovom mjestu.</s><s>Na upit tužiteljice Marijane Čobović da li je vještak uzeo u obzir postojanje podzida pored mjesta pada granate te postojanje fizičke prepreke, Tuco je kazao da se “blast efekat” širi horizontalno i vertikalno te da bi povrede bile istog intenziteta i s fizičkom preprekom.</s><s>Odgovarajući na pitanja tužiteljice Čobović, Tuco je rekao da je napravio uvid i u kolor fotografije nastradale Koprivice.</s><s>Potvrdio je da su sve povrede mogle nastati dejstvom granate, ali ne na ovom mjestu.</s><s>Nastavak suđenja je zakazan za 2. februar. https://detektor.ba/2022/01/19/drekovic-da-su-civiu-pada-granate-povrede-bi-bile-vece-tvrdi-vjestak/</s>
<s>Emina Dizdarević \| BIRN BiH \| 19. 8. 2016.</s><s>U nastavku suđenja Edinu Sakoču, optuženom za zločin protiv civilnog stanovništva u Počitelju, svjedokinja Tužilaštva BiH je izjavila da je izvjesni Boban u njenoj kući pucao u glavu dvjema staricama.</s><s>Neđa Đurašković se u junu 1992. godine iz izbjeglištva vratila u svoju kuću u mjestu Počitelj (općina Čapljina), u kojoj su se krile tri komšinice – Vasilija i Cvija, te T.Č. Ona je posvjedočila da su 9. jula 1992. godine, u noćnim satima pred njihovu kuću došla dva čovjeka, od kojih je jedan imao čarapu na glavi, dok je drugi bio u uniformi sa bijelim opasačem.</s><s>Jedan od njih, izvjesni Boban, pitao je njenog supruga Miška gdje kriju četnike, te su ušli u kuću.</s><s>Kako je rekla, oni su staricama – Vasiliji i Cviji maramicom mahali po nosu, a T.Č. odveli na ispitivanje, kazavši da će je vratiti.</s><s>Svjedokinja je kazala da je kasnije od komšija saznala da se čovjek sa čarapom na glavi zvao Sakoč. “Oni su došli u tri sata.</s><s>Ja sam bila u sobi i izašli smo.</s><s>Mislili smo da su doveli T.Č. (...) Boban je odmah jednoj starici jedan metak u glavu, drugoj tri metka.</s><s>Mozak joj se prosuo po kući.</s><s>On je bio čovjek nadrogiran, tresao se sav”, prisjetila se Đurašković.</s><s>Prema njenim riječima, Boban je sa njenim suprugom otišao po deke, kako bi iznijeli starice napolje, a zatim je suprug morao otići po gorivo. “Iznijeli su ih ispred kuće.</s><s>Polio ih je i zapalio.</s><s>Zatim je ispalio jedan metak u zrak, vrištao i smijao se.</s><s>To je bio Boban.</s><s>A Sakoč je bio s njim, nije samo po deke išao.</s><s>Bili su obojica tu.</s><s>To je bila katastrofa, tresla sam se.</s><s>Puna kuća krvi”, prisjetila se je ona.</s><s>Dodala da je vidjela kada su Sakoč i Boban iznosili tijela.</s><s>Nakon toga su, kako je navela, ušli u kuću, pili kafu i rakiju, te otišli.</s><s>Đurašković je kazala da su sutradan došle policija i civilna zaštita, te su tijela starica odnešena i sahranjena.</s><s>Sakoč je optužen da je 9. jula 1992. godine sa osobom zvanom Boban došao u kuću porodice Đurašković u mjestu Počitelj (općina Čapljina), nakon čega su odveli T.Č. Prema optužnici, Sakoč je počeo daviti i konopcem tući Č.T., a potom ju je silovao govoreći joj “četnikušo jedna”, te je nastavio udarati.</s><s>Optuženi ju je odveo do “stare pošte” u Čapljini i predao je izvjesnom Mirsadu Muminoviću.</s><s>Prema drugoj tački optužnice, optuženi je 10. jula, oko tri sata iza ponoći, sa Bobanom ponovo došao do kuće Đuraškovića.</s><s>Kako se navodi, Boban je pucao u Vasiliju Ekmečić i Cvijetu Čučak, usmrtivši ih.</s><s>Suđenje će se nastaviti 16. septembra. http://www.justice-report.com/bh/sadr%C5%BEaj-%C4%8Dlanci/sako%C4%8D-ku%C4%87a-puna-krvi</s>
<s>Milivoje Ivanišević, Dragana Grčić Gavrilović Počeli su nas bockati noževima i posipati benzinom da nas zapale.</s><s>Tražili su šibicu, govoreći: “Svi će četnici ovako goreti!" - posvedočio je Š.Nj.</s><s>Š.Nj. svedoči: Strpali su nas u “Tamić” preduzeća "Hidrogradnja" i povezli u sabirni centar u Elektrotehiičkoj školi u Buća Potoku (ul.</s><s>U kamionu su me tukli, psovali četničku majku, prijetili.</s><s>Ispred škole je bilo oko tridesetak ljudi, svi naoružani.</s><s>Naredili su da stanemo uza zid i okrenemo se prema njemu.</s><s>I tu su nas udarali.</s><s>Podzemnim hodnicima poveli su nas u vlažan podrum.</s><s>Tamo nikoga nije bilo osim nas.</s><s>Skinuli su nas do gola i bjesomučno tukli.</s><s>Prije toga vezali su nam oči, meni mojom potkošuljom.</s><s>U školi su me držali sutradan do iza podne.</s><s>Iza mog dolaska, dva-tri sata, doveli su Milana Ristovića (sin Mije), rođen 1961. godine u Ledićima (Trnovo).</s><s>Milan je bio moj komšija, radio je u preduzeću “3rak”.</s><s>Doveli su Dimšu i Miroslava Odžakovića, Slavka Banića, Miloša Bandića i nekog Ibrahima, kojeg su optužili da je Bandiću namjeravao dostaviti spisak muslimana za likvidaciju.</s><s>Bandića su optužili da je posjedovao tri radio-stanice i da je sa Briješća brda navodio srpske granate.</s><s>Bandaću je bilo 75 do 80 godina.</s><s>Nije podnio udarce, podlegao je u podrumu nakon svega pola sata.</s><s>Miroslava Odžakovića su optužili da je posjedovao preko pet hiljada metaka, pitali su gdje mu je sin.</s><s>Dimšu su pokupili u štali.</s><s>Slavka Banića su optužili da je djelovao kao snajperista iz Tvornice žice, gdje je imao radnu obavezu.</s><s>Zikrija iz Trebinjske ulice optužio ga je da mu je htio kidnapovati dvoje male djece.</s><s>Zikrija je stari lopov i drumski razbojnik, robijaš, od njega se svašta moglo očekivati.</s><s>Svima su bile vezane oči osim Slavku Skakavcu.</s><s>U podrumu nije bilo svjetla.</s><s>Banića su tukli dok nije priznao da je bio snajperista.</s><s>Jednog po jednog odvodili na treći sprat, u potkrovlje zgrade, na ispitivanje.</s><s>Gore mi je Alija, čovjek koji me je poznavao, skinuo povez s očiju, da bi mi pokazao spisak na kojem je bilo i moje ime.</s><s>Svi sa spiska, navodno, smo pocjedovali neko oružje.</s><s>Isljeđivao me je visok, mršav čovjek, tankog karakterističnog glasa, plav, preko četrdeset godina star, sa oznakom Patriotske lige na crnoj jakni.</s><s>Tražio je da potvrdim sve što je on pitao.</s><s>Odbio sam, jer nisam ništa od toga znao.</s><s>Osim njih dvojice bila su još dvojica ljudi.</s><s>Tukli su me policijskom palicom i gumenim čekićem.</s><s>Držali su me petnaestak minuta.</s><s>Vratili me u podrum.</s><s>U podrumu počinje glavna tortura.</s><s>Gore su me već bili osudili na smrt po četiri osnova: kao organizatora i izvršioca podjele naoružanja Srbima, kao navodioca granata prilikom dejstva artiljerije po Buća Potoku, kao razvodnika straže u naselju, za posjedovanje veće količine oružja.</s><s>Ništa od toga nije bilo tačno.</s><s>Već sa vrata tvrdim predmetom (možda željeznom cijevi) razbili su mi glavu tačno na tjemenu.</s><s>Udarali su dok se nisam onesvijestio.</s><s>U međuvremenu pustili su Velibora Eleza i Boška Eleza, koji su u naselje javili da su me ubili.</s><s>Kada sam se osvijestio, mene i Milana Ristovića poveli su, kako su rekli, nekom Albancu na klanje.</s><s>Proveli su nas kroz neki hodnik, neko je zagalamio na njih, i opet su nas vratili u podrum.</s><s>Počeli su nas bockati noževima i posipati benzinom da nas zapale.</s><s>Tražili su šibicu, govoreći: “Svi će četnici ovako goreti!" Silno su se zabavljali i uživali.</s><s>Po glasu sam čuo da su ušle žene, ne znam koliko ih je, svaka od njih govorila je da je navodno iz Goražda, Foče ili Zvornika, i tukle nas drškama od metli.</s><s>I bule su vrištale da će nas poklati, što je vrhunac poniženja.</s><s>Podvriskivale su da smrdimo, da smo ružni, da nas odmah treba osunetiti, da će nas nabiti na kolac.</s><s>I muškarci i bule tukle su nas po genitalija.</s><s>Govorili su: “Da vam se zatre sjeme!" “Ovakvu priliku čekamo pedeset godina”, govorile su bule, sudeći po glasu, već postarije žene.</s><s>Sutradan, možda ujutro, doveli su Miloša Radana, mislim da je bio iz Tilave, nosio je nekom mlijeko, star oko 75 godina.</s><s>Tukli su ga i nakon sat vremena podlegao je mukama.</s><s>Oba leša su izvukli za noge napolje, čulo se kako se otvara i zatvara neki poklopac šahta.</s><s>Miloš Skakavac je, po naređenju, izvukao leš Bandićev.</s><s>Skakavca su, kao možda i sve nas, silom nagovarali da pređem u TO BiX.</s><s>Što se leševa tiče, mislim da su ih bacali u kanalizaciju, kuda su dospijevali u rijeku Miljacku koja je tu udaljena l00 do 150 metara.</s><s>Pripadnik JNA B. M. D. svedoči: U ćeliji broj jedan u tom trenutku bilo je nas devet: ja, Vuković Nedeljko, Samouković Sreten, Čičić Nikola, Varagić Nikola, Mrkaja Rajko, Krstić zaboravio sam mu ime iz Resnika je kod Pazarića, pa Lalušić Ranko i Ljujić Dragomir zvani Cok.</s><s>Mineralni, kojeg sam viđao u Sarajevu, musliman, ne znam mu ni ime ni prezime, oženjen muslimankom iz Raštelice, odveo je tada iz naše ćelije trojicu ljudi koje je poznavao, vjerovatno da bi ih uklonio od stravičnog batinanja koje će uslijediti. (nastaviće se) Milivoje Ivanišević, Dragana Grčić Gavrilović: „Genocid nad Srbima - Sarajevo 1992-1995.</s><s>Svedočenja preživelih logoraša“ Izdavač „Pešić i sinovi“, 2016. www.pesicisinovi.rs Knjiga se može naručiti kod izdavača: prodaja: 062/1264-824 ili na internet adresi: http://www.pesicisinovi.co.rs/index.php/pagebook?&idknj=239 Politika: Prestonica džihada u Evropi - Genocid nad Srbima u Sarajevu (1) Politika: Žrtvu je trebalo pretvoriti u zločinca - Genocid nad Srbima u Sarajevu (2) Politika: Zadržani kao taoci - Genocid nad Srbima u Sarajevu (3) Politika: Tučeni do besvesti - Genocid nad Srbima u Sarajevu (4) Politika: Bogu dušu, Bog je neće - Genocid nad Srbima u Sarajevu (5) Politika: Da vam se zatre seme - Genocid nad Srbima u Sarajevu (6) Politika: Naterali su me da pevam - Genocid nad Srbima u Sarajevu (7) Politika: Koriste nas kao živi štit - Genocid nad Srbima u Sarajevu (8) Politika: Zatvor „Sunce“ i podrum bez svetla - Genocid nad Srbima u Sarajevu (9) Politika: Tata, šta će biti sa nama - Genocid nad Srbima u Sarajevu (10)</s>
<s>Milivoje IVANIŠEVIĆ: Dokazi u raskoraku sa istinom</s><s>Petak, 17 jul 2015</s><s>Nakon skoro jedne decenije (1995-2003.) uzaludnog traganja za dokazima o muslimnskim žrtvama i genocidu V. Petrić i P. Ešdaun našli su rešenje u podizanju Memorijalnog centra, grandioznog i monumentalnog objekta koji treba da impresionira posetioce.</s><s>Memorijalni centar je sam po sebi dovoljan dokaz, ostali dokazi o genocidu postaju suvišni.</s><s>Tako je počela eksploatacija mrtvih da bi se potkrepile i dokazale obmane živih.</s><s>I to traje već dvadeset godina.</s><s>Negde je neko u to vreme fiksirao bojku od „8.372 žrtava genocida“ stradalih jula 1995. u Srebrenici i to je trebalo dokazati.</s><s>Osnovna, a najverovatnije i jedina, svrha propale rezolucije o Srebrenici koju je pripremila Velika Britanija imala je za cilj se u Savetu bezbednosti OUN verifikuje ta obmana i usvoji termin genocid.</s><s>Drugačije rečeno, trebalo je da stari falsifikat koji već godinama obitava u Tužilaštvu Haškog Tribunala, a zabeležen je i na ulazu u Memorijalni kompleks Srebrenica-Potočari, postane međunarodno priznat, zvaničan, legitiman i time neporeciv.</s><s>Rezolucijom je na više mesta i na perfidne načine istaknuta srpska odgovornost za genocid nad muslimanima Srebrenice i BiH.</s>
<s>Milivoje Ivanišević, Dragana Grčić Gavrilović Moj bivši učenik Agić kaže: „Evo ga moj profesor, ćetnik, pošao da bježi, sad ćemo mu noge polomiti“, svedoči inženjer PTT-a Slavko Šibalija B. M. N. (70) pekar, u nastavku svog svedočanstva ispričao je: Osetio sam samo jak blesak i bol u ušima od eksplozije.</s><s>Pokušavam da registrujem neki bol, ne osećam ništa.</s><s>Ispred kombija čujem jauke: "Joj moje noge, joj ostao sam bez noge!".</s><s>Prilaze neki ljudi, utovaruju ranjene.</s><s>Ja prihvatam Dragišu M. uvlačim ga u kombi, vidim da utovaraju Zlatka, posle još neke.</s><s>Granate i dalje padaju oko nas.</s><s>Deremo se vozaču da je gotovo, da vozi: "Sklanjaj nas odavde!".</s><s>Međutim vozača nema, pobegao je.</s><s>Pa, ljudi, ima li iko da zna voziti.</s><s>U kombi najzad ulazi neki mladić i krećemo prema ambulanti.</s><s>Jedan kopač po kombiju skuplja creva i vraća ih u trbušnu duplju.</s><s>Neki ranjenik legao na Dragišinu nogu.</s><s>Moli me da ga sklonim s noge.</s><s>Pomažem mu da izvuče nogu.</s><s>Nosio je gojzerice, stopalo mu je rascvetano od granate.</s><s>Govori mi: "Joj, ne osjećam nogu".</s><s>Tad Ranko Manjak, mrtav hladan, govori: "E, moj jarane, ja ne osjećam ni jednu".</s><s>Tek tad vidim da je i on u kombiju i da je teško ranjen.</s><s>Prebijene su mu obadvije noge (potkolenice), jedan otvoren lom.</s><s>Rukama drži potkolenice u vazduhu da ih ne bi ko povredio.</s><s>Zlatko ćuti, ne govori ništa.</s><s>Pitaju mene: "Kako si ti prošao?".</s><s>"Ne znam, malo me boli noga".</s><s>Usput nas dva puta zaustavlja muslimanska policija.</s><s>Čujemo, traže od vozača dokumenta.</s><s>Deremo se: "Vozi, čovječe!.</s><s>Ljudi krvare, svaki minut je dragocjen!".</s><s>Proveravaju da li su unutra stvarno ranjenici.</s><s>Zaustavljamo se pred ambulantom Hrvatskog vijeća odbrane.</s><s>Molim doktore da prvo prime Ranka, jer mi je izgledao najkritičniji.</s><s>Puno je ranjenika, čeka se na red za previjanje.</s><s>Tek tad vidim da mi je noga krvava i da me boli.</s><s>Pored mene leži Zlatko i čeka da ga previju.</s><s>Nije ni "a" rekao.</s><s>Prosto je neverovatno kako se taj momak hrabro držao, čudo jedno.</s><s>Nije se moglo ni naslutiti kako je teško ranjen.</s><s>Izvadio je novčanik i dao mi ga. " Neka ga, nek bude kod tebe, šta znaš, ja ću se zadržati u bolnici".</s><s>Posle je izgubio svest, pa su mu davali infuziju.</s><s>Ranko, Zlatko, Dragiša, Safet, Novica su previjeni i odbačeni kombijem u bolnicu.</s><s>Uzeo sam zavoj i sam sebi previo nogu koja me je sve više bolela.</s><s>Doktor nam je rekao da nemaju više auta za prevoz, već da čekamo dok se ne vrate onaj auta iz bolnice.</s><s>Ako ko može, nek se snalazi.</s><s>Naišao je neki auto sa električarima i zamolili su ih da me odvuku do bolnice.</s><s>Ha kontrolnom punktu muslimanske policije u Halilovićima, zaustavili su auto i tražili nam dokumente.</s><s>Zapazili su moje mesto rođenja, Prača, opština Pale.</s><s>Naređuju mi da izađem iz auta.</s><s>Vozač se buni: "Čovječe, zar ne vidiš da je momak ranjen, kopo je rovove".</s><s>"Ne znam ja, možda je ranjeni ćetnik, pa hoće da se spasi”.</s><s>Naređuju vozaču da prolazi.</s><s>Ja, ranjen, ostajem na ispitivanju.</s><s>Psuju mi mater srpsku, što nisam poginuo od svojih.</s><s>Ha kraju mi kažu: "Gubi se!" Inženjer PTT-a Slavko Šibalija svadoči: Pod "istragom" smo maltretirani na razne načine, zavisno od mašte tih umobolnika.</s><s>Prvo Dobrinja - zatvor "Sunce", podrum bez svjetla, sa otvorenim klozetom, bez vode, nekoliko drvenih stolica i svakome po jedno memljivo ćebe.</s><s>Izmrcvareni, isprebijani, poluživi, tu provodimo dva dana.</s><s>Ima nas 12, među nama djevojka Aleksandra Udovičić, studentica i njen otac Branko, ljekar, tu su i Veljko Filipović, dipl. inženjer elektrotehnike - direktor u Elektrodistributivnom preduzeću, dr Ljubomir Šibalija, profesor na Mašinskom fakultetu (moj brat), Veljko Petrović, direktor u preduzeću "Svjetlost", Dragan Todorović, student - ovoga puta su im, izgleda trebali intelektualci.</s><s>Jednog po jednog izvode da "da izjavu" i da prizna.</s><s>To nije dovoljno, mi ne smijemo biti obični prestupnici, mi moramo biti "krupne zvijeri" jer je i akcija hapšenja bila spektakularna i tako u medijima prikazana.</s><s>Od mene traže da priznam, pošto sam radio u PTT-u, poslove špijunaže, prenošenja informacija, prisluškivanje razgovora.</s><s>Mijenjaju se razni "specijalci" - svaki se tako predstavlja: "E, mi smo specijalci - nama ćeš da priznaš".</s><s>"To što tražite od mene, ne mogu da priznam, jer nisam uradio (Ispitivanja su, naravno, "garnirana" batinanjima.</s><s>Mijenjaju se "specijalci", a svi naoružani pajserima, komadima kabla, šipkama, pendrecima i drugim rekvizitima.</s><s>Među njima, moj bivši učenik iz Mašinske tehničke škole, Agić (imena se ne sjećam).</s><s>"Evo ga moj profesor, "ćetnik", pošao da bježi, sad ćemo mu noge polomiti".</s><s>I nastalo je udaranje po potkoljenicama.</s><s>Bio je tu i neki Senad Šibalić - prezimena nam slična, moj "brat" - poturica, a poturica gori od Turčina, kaže da u Sarajevu neće više biti Šibalija, biće samo Šibalića, ja ćutim, ne mogu da govorim, samo gledam, on zna šta mislim i - batina. (nastaviće se) Milivoje Ivanišević, Dragana Grčić Gavrilović: „Genocid nad Srbima - Sarajevo 1992-1995.</s><s>Svedočenja preživelih logoraša“ Izdavač „Pešić i sinovi“, 2016. www.pesicisinovi.rs Knjiga se može naručiti kod izdavača: prodaja: 062/1264-824 ili na internet adresi: http://www.pesicisinovi.co.rs/index.php/pagebook?&idknj=239 Politika: Prestonica džihada u Evropi - Genocid nad Srbima u Sarajevu (1) Politika: Žrtvu je trebalo pretvoriti u zločinca - Genocid nad Srbima u Sarajevu (2) Politika: Zadržani kao taoci - Genocid nad Srbima u Sarajevu (3) Politika: Tučeni do besvesti - Genocid nad Srbima u Sarajevu (4) Politika: Bogu dušu, Bog je neće - Genocid nad Srbima u Sarajevu (5) Politika: Da vam se zatre seme - Genocid nad Srbima u Sarajevu (6) Politika: Naterali su me da pevam - Genocid nad Srbima u Sarajevu (7) Politika: Koriste nas kao živi štit - Genocid nad Srbima u Sarajevu (8) Politika: Zatvor „Sunce“ i podrum bez svetla - Genocid nad Srbima u Sarajevu (9) Politika: Tata, šta će biti sa nama - Genocid nad Srbima u Sarajevu (10)</s>
<s>Piše: Timoti Benkroft Hinči 26. maj 2011.</s><s>Ratko Mladić je uhapšen i njegova ekstradicija Haškom tribunalu, je već u toku...</s><s>I dok NATO lideri drže „pobedničke“ govore, postavimo sebi jedno pitanje: Kada će konačno NATO biti poslat na optuženičku klupu u Hagu, i kada će njegovi lideri konačno odgovarati za vlastite zločine?</s><s>Odgovor na ovo pitanje, u današnjem svetu međunarodnog bezakonja, je veoma prost: Nikada.</s><s>Hm, hm, Ratko Mladić, premoren i bolestan, starac, koji navodno boluje od raka, je uhapšen i njegova ekstradicija je u procesu između Srbije i Haškog tribunala.</s><s>Veoma interesantno.</s><s>Zašto ga nisu jednostavno kidnapovali, kao što su to učinili svojevremeno sa Miloševićem, i potom ilegalno otpremili u Holandiju, kršeći tako svaku stavku međunarodnog i srpskog zakona?</s><s>Nikada, niko nije pozvao na odgovornost NATO zbog tog čina.</s><s>Hapšenje i kidnapovanje Slobodana Miloševića je jednostavno bilo bezakonje.</s><s>Time su prekršeni zakoni Jugoslovenske Republike, takođe tim činom su prekršeni i zakoni Republike Srbije, zbog toga što neophodni kvorum za autorizaciju takvog čina nikada nije ni bio stavljen na dnevni red, zbog svega toga, kidnapovanje bivšeg jugoslovenskog i srpskog vođe Miloševića je bilo nezakonito, i svi oni koji su bili odgovorni za to, su automatski bili krivi za protuzakonito hapšenje i kidnapovanje.</s><s>Njegova smrt u Haškom tribunalu, pod sumnjivim okolnostima, samo čini gornja krivična dela još težim.</s><s>Zašto niko ne pokreće to pitanje pred Haškim tribunalom?</s><s>Zašto na optuženičku klupu nikada nije bila poslata Karla Del Ponte?</s><s>Iz istog razloga, što se nijedan američki državljanin se nikada neće pojaviti na toj klupi- u međunarodnom zakonu, postoje dva standarda i dva načina vaganja pravde- na primer: američko pravosuđe smatra ilegalnom ekstradiciju vlastitih državljana Haškom tribunalu, da se ne bi suočili sa međunarodnom pravdom.</s><s>Kako je to zgodno.</s><s>To unapred sprečava američke predsednike Klintona i Buša, a sada i Obamu, da se ikada suoče sa pravdom za svoje ratne zločine.</s><s>Ipak to ih ne oslobađa srama i moralne osude za zločine koje su oni počinili, i ne oslobađa ih krivičnog gonjenja i suočavanja sa pravdom pred nekim drugim pravosudnim sistemima.</s><s>Dakle šta je sa sudskim optužbom protiv NATO-a za upotrebu osiromašenog uranija na Balkanu?</s><s>Gde je optužba protiv NATO-a za upotrebu osiromašenog uranija u Iraku, i gde je optužba protiv NATO-a za upotrebu osiromašenog uranija u Libiji?</s><s>Upotreba osiromašenog uranija se smatra ratnim zločinom, i svi oni koji su odgovorni za njegovo korišćenje, su ratni zločinci.</s><s>Šta je sa optužnicom protiv NATO-a za ilegalni rat protiv Jugoslavije, i bestijalno bombardovanje te zemlje od 24 marta pa sve do 10 juna 1999, za masakriranje nevinih civila (2,500 ubijeno, uključujući 89 dece) i za namerno uništavanje javne i privatne imovine, i to sve bez ikakve deklaracije rata?</s><s>Šta je sa optužnicom protiv NATO-a za ilegalne napade na Irak, za pokolj oko jednog miliona iračana, uništavanje civilne infrastrukture vojnim borbenim sredstvima, za pljačku iračke imovine, mučenja, ilegalna zatvaranja, silovanja i ubistva civila od strane NATO okupacionih snaga, i to sve opet izvan svih legalnih pravnih normi?</s><s>Šta je sa optužnicom protiv NATO-a za ilegalno bombardovanje civilnih kuća u Libiji?</s><s>Gde je optužnica protiv NATO snaga za hladnokrvno i plansko ubistvo troje unučadi pukovnika Gadafija?</s><s>Od kada se to, precizno bombardovanje privatne kuće, smatra sprovođenjem zabrane zone letenja, i kako to, da ubistvo tri deteta, može da se tumači kao mirovna akcija zaštite civila od oružanih napada?</s><s>Kako to, da NATO može da „uđe“ u građanski rat, i potom se oružano stavi na stranu pobunjenika u ratu protiv legitimnih vladinih snaga, u totalnoj suprotnosti sa važećim zakonima Ujedinjenih Nacija?</s><s>Kako to da NATO može da se stavi na stranu islamskih terorista, i potom sam nastavi sa terorističkim aktivnostima, i to sve dan za danom... i da se ništa ne desi?</s><s>Jednostavno: Međunarodno pravo više ne postoji.</s><s>Dakle, kada uspete da smestite NATO na optuženičku klupu, pozovite me i biću impresioniran.</s><s>A sve dotle dok se to ne desi, dozvolimo bar sami sebi da ratne zločince nazivamo pravim imenom- Ratnim zločincima!</s><s>I dozvolimo sami sebi da ubice nazivamo ubicama, i takođe dozvolimo sebi da jasno i glasno nazovemo svaki pokušaj ubistva pukovnika Gadafija- ilegalnim; I na kraju, zbog svega toga dajmo sebi za pravo, da javno prozovemo današnje NATO lidere na krivičnu odgovornost za vlastita zlodela!</s><s>Na kraju, jedno pitanje za gospodu Obamu, Kamerona i Sarkozija: Da li možda čujete, noću u svom snu, bolne krike umirućih unuka pukovnika Gadafija, mučki ubijenih u vlastitom domu od strane jednog od vaših „junačkih“ pilota, koji ih je precizno „likvidirao“ po vašem nalogu, sa bezbedne visine od 10,000 metara?</s><s>I sada umesto zaključka, da čestitam Srbiji.</s><s>Bravo, konačno možete da se pridružite Evropskoj uniji.</s><s>Sednite u ćošak i posmatrajte kako vaša industrija biva uništena- tako što su vaši izvozi progutani od strane predatorske nemačke industrije, posmatrajte kako vam desetkuju poljoprivredu, tako što vas „plaćaju“ da ne proizvodite, da bi vaša proizvodnja eventualno završila u Francuskoj, a vi bili ostavljeni na opustošenim i ogoljenim oranicama- samo vi sedite i posmatrajte, kako EU deklariše ilegalnom vašu Šljivovicu, samo zato što se ne sviđa nekom idiotu u Briselu.</s><s>Samo vi braćo Srbi, sedite i posmatrajte kako vam stopa nezapošljavanja dostiže astronomske cifre, gledajte vašu „elitnu“ kliku kako sebi obezbeđuje meke fotelje u Briselu, samo gledajte kako vam cene proizvoda i usluga eksplodiraju i vaše plate poniru, i na kraju samo posmatrajte kako vam uništavaju veru i kulturu dok vas asimiliraju- prvo u EU, pa potom u NATO (ili obrnuto).</s><s>Na kraju ćete za sve to debelo platiti- da znate!</s><s>I to vi, obični građani (narod), svakako ne vaši lideri...</s><s>Niko vas niti neće pitati da li želite da uđete u NATO, ali će vas zato naterati da kupujete njihovu skupu vojnu opremu, i da prolevate vlastitu krv u njihovim osvajačkim ratovima.</s><s>Dakle sve čestitke: Srbijo!</s><s>Daleko si dogurala...</s><s>Izvor: http://english.pravda.ru/opinion/columnists/26-05-2011/118016-mladic_arrest-0/ Za Vidovdan preveo Miodrag Novaković http://www.vidovdan.org/component/content/article/46/13757</s>
<s>Emina Dizdarević \| 29.10.2018 \| detektor.ba Svjedok Državnog tužilaštva je izjavio da je u ljeto 1992. godine na stadionu “Polet” u Bosanskom Brodu vidio kako optuženi Alminko Islamović dvojici zatvorenika prska suzavac u oči.</s><s>Miodrag Kušljić je ispričao da ga je Vojna policija Hrvatskog vijeća obrane (HVO) 29. juna 1992. iz stana odvela na stadion “Polet” u Bosanskom Brodu, gdje je bio do 27. jula iste godine.</s><s>Od vojnih policajaca, kako je rekao, poznavao je Alminka Islamovića i njegovog brata Šemsu, s kojim je radio.</s><s>Prisjetio se situacije kada je Islamović, prema njegovim riječima, prskao suzavac prema dvojici zatvorenika, Vinku Okoliću i Branislavu Nariću.</s><s>“Njima su suzile oči.</s><s>Vidio sam to.</s><s>Ispirali su vodom.</s><s>To sam posmatrao s udaljenosti tri do četiri metra, sve u istoj sobi je bilo”, opisao je svjedok.</s><s>Svjedoku su predočene tri izjave iz istrage, u kojima nije spominjao događaj sa suzavcem, a on je to objasnio rekavši da je više puta davao iskaze i da se ne može sjetiti svega.</s><s>Islamović je, kao nekadašnji pripadnik i komandir Vojne policije 101. brdske brigade HVO-a, optužen da je 1992. učestvovao u hapšenju, ubijanju, psihičkom i fizičkom maltretiranju civila srpske nacionalnosti koji su bili zatočeni u podrumu stare stanice policije u Bosanskom Brodu i na stadionu “Polet”.</s><s>Zaštićena svjedokinja S-2 je navela da su je 25. juna 1992. vojni policajci odveli u logor “Polet”, gdje je zatekla dvije žene, a kasnije su još neke dovedene.</s><s>Ispričala je da su u prostoriji bile zaključane i da se nisu smjele kretati, dodavši da su uslovi bili loši.</s><s>Kako je kazala, ime Alminko Islamović joj nije poznato, ali je od drugih osoba po izlasku iz logora saznala da je i on bio tamo. “Kada sam izašla iz logora, čula sam da je zlostavljao, silovao žene, tukao...</s><s>Čula sam da je to Alminko Islamović radio”, rekla je svjedokinja.</s><s>Svjedokinji su pokazani zapisnici iz istrage 2017. godine u kojima nije spominjala Islamovića u kontekstu silovanja.</s><s>Ona je objasnila da je nakon te godine saznala za to.</s><s>Na današnjem ročišu pročitan je iskaz iz 2007. godine svjedokinje Ljubice Duronjić – koja je u međuvremenu preminula – u kojem je ispričala da je živjela u mjestu Tulek u Bosanskom Brodu.</s><s>Svjedokinja je kazala da je od proljeća 1992. godine krenulo fizičko maltretiranje te je sa suprugom boravila u Vatrogasnom domu.</s><s>Izjavila je da je Islamović, s još nekoliko osoba, jedne noći odveo iz Doma njenog muža, koji je, kada se vratio, bio vidno isprebijan.</s><s>Dodala je da joj je muž rekao da su ga tukli i vezali selotejpom.</s><s>Suđenje se nastavlja 12. novembra. http://detektor.ba/islamovic-suzavac-u-dvojicu-zatvorenika/</s>
<s>On kaže da je sa advokatom Draganom Ivetićem obavijestio Hag da ne mogu da pristupe sudu, da ne pristaju da bude održana statusna konferencija i da traže njeno odgađanje dok ne budu mogli da vide generala Mladića. - I advokat Dragan Ivetić i ja smo rekli da ne možemo učestvovati u statusnoj konferenciji.</s><s>Ja imam zabranu od svoje komore da učestvujem video-linkom.</s><s>Ne mogu da putujem u Hag.</s><s>Vidite kakva je situacija, a Ivetić je u Africi - rekao je Lukić.</s><s>On je naglasio da se i general Mladić izjasnio da neće da se statusna konferencija održi bez advokata.</s><s>General Mladić je do 5. novembra trebalo da se izjasni da li će učestvovati na konferenciji lično i uz svog zastupnika ili samo putem branioca.</s><s>Sekretarijatu Mehanizma je naređeno da generalu Mladiću obezbijedi video-vezu uz odvojenu i povjerljivu liniju komunikacije sa zastupnikom.</s><s>Sekretarijatu je naređeno da adaptira sudnicu na bezbjedan način za slučaj da ona može da se koristi i da osigura komunikacije za učestvovanje sa daljine. https://www.glassrpske.com/cir/novosti/vijesti_danjena-statusna-konferencija-generalu-mladicu/340464</s>
<s>Na suđenju Aganu Ramiću svjedok govorio o premlaćivanju</s><s>Petak, 06 mart 2020</s><s>SARAJEVO, 4. MARTA /SRNA/ - Na suđenju Aganu Ramiću, optuženom u predmetu "Esad Ramić i ostali" kojima se sudi za zločine nad Srbima na području Konjica, svjedok tužilaštva Siniša Živak rekao je da ga je Ramić 1992. godine, kao petnaestogodišnjaka pretukao, zajedno sa još tri vojnika, te da je nakon toga pet dana mokrio krv i da i danas ima posljedice na ruci, od udaraca.</s><s>Živak je rekao da je živio u selu Brđani i da je Ramića poznavao kao komšiju, za koga misli da je u ratu bio komandir Teritorijalne odbrane /TO/ u selu.</s><s>Prisjećajući se dana kada je bio pretučen, Živak je rekao da je Ramić jedne prilike došao sa tri nepoznata vojnika i rekao mu da pođe s njima da im uhvati jagnje.</s><s>Živak je naveo da je uhvatio jedno jagnje i donio Ramiću, ali da mu je Ramić, psujući mu majku četničku, rekao da je premršavo i da ima minut da uhvati drugo ili će pucati, nakon čega mu je donio drugo jagnje.</s><s>Prema njegovim riječima, Ramić je stavio jagnje u gepek vozila, a potom ga udario kundakom u glavu, prenosi Birn.</s><s>"Bila su još dva udarca i pao sam.</s><s>Priključuju se ostala trojica i počinju da me šutiraju.</s><s>Bio sam sav crn, krv je tekla iz nosa, usta, ušiju", prisjetio se Živak, dodavši da ga je, kada su oni otišli, strina odnijela kući.</s><s>Svjedok je rekao da je pet dana mokrio krv, te da i sada ima posljedice na ruci koja mu trne i kojom ima ograničene pokrete, a tužilac Igor Dubak u dokaze je uložio ljekarsku potvrdu iz decembra 2017. godine.</s><s>Odbrana je prigovorila na ulaganje ljekarskog nalaza, postavljajući pitanje da li je moguće ulagati potvrdu iz 2017. za povredu nastalu 1992. godine Odbranu, kao i članove Sudskog vijeća, interesovalo je da li kao policajac mora biti zdravstveno i fizički u dobrom stanju, na šta je Živak odgovorio da je zbog povrede "drugi pratilac, a ne prvi", te da posljednjih 17 godina radi kao vozač u policiji.</s><s>Živak je govorio i o napadu na Brđane 6. maja 1992. godine, kada je većina srpskog stanovništva otišla u Bradinu, te dodao da je Bradina napadnuta 25. maja.</s><s>Ispričao je kako je Teritorijalna odbrana obavijestila mještane da idu tražiti djecu koja im se nisu vratila i da je na poziv komšija išao traktorom da iz šume dovuku pet tijela.</s><s>Prema riječima Živaka, tijela su već bila u fazi raspadanja, četvorica su imala rane na glavi, a jedan na prsima.</s><s>Prema iskazu svjedoka, stanovništvo koje je 6. maja pobjeglo iz Brđana, pozvano je 15. juna da dođe u selo Podorašac da daju izjave.</s><s>Živak je rekao da su odvedeni u logore "Čelebići" i "Musala", gdje su zadržani do 1994. godine, uključujući njegovog brata.</s><s>On je istakao da je sa drugim mještanima bio u Brđanima do početka avgusta 1993. godine, kada je došla vojska i odvela ih u "Musalu", te dodao da ih je tada odvedeno oko 40 i da je on bio najmlađi, a da je najstariji imao 77 godina.</s><s>Živak je rekao da su u Brđanima držali straže i Srbi i Muslimani.</s><s>Naveo je da su komšije srpske nacionalnosti imali lovačke puške.</s><s>Ramić je, kao bivši pripadnik Opštinskog štaba TO Konjic, optužen za maltretiranje maloljetnog lica u konjičkom selu Brđani u ljeto 1992. godine.</s><s>Sudsko vijeće je ranije najavilo da će se postupak protiv Agana Ramića, nakon saslušanja današnjeg svjedoka, spojiti s predmetom "Esad Ramić i ostali".</s><s>On je prvobitno bio optužen tom optužnicom, ali je bio nedostupan pa je postupak bio razdvojen u odnosu na ostale.</s><s>Za zločine nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica počinjene u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović.</s><s>Na teret im je stavljeno da su počinili progon ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima.</s><s>Prema optužnici, oni su bili na komandnim funkcijama i pripadnici Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda "Akrepi", policije i stražari u logoru "Čelebići".</s><s>Suđenje će biti nastavljeno 25. marta. http://89.111.245.19/novosti/767967/na-sudjenju-aganu-ramicu-svjedok-govorio-o-premlacivanju.htm</s>
<s>Optužnica protiv pripadnika tzv. ARBiH zbog mučenja i ubistava zarobljenih srpskih vojnika</s><s>Subota, 25 decembar 2021</s><s>24.12.2021 \| Glas Srpske \| Srna SARAJEVO - Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv četvorice bivših pripadnika takozvane Armije BiH kojom se terete za ratni zločin protiv zarobljenih pripadnika Vojske Republike Srpske na području Teočaka.</s><s>-Optuženi su Dževad Avdičević, Ahmed Hadžajlić, Muharem Efendić i Izet Ikanović - saopšteno je iz Tužilaštva BiH.</s><s>Optužene terete da su, za vrijeme rata i oružanog sukoba, u svojstvu komandira i pripadnika takozvane Armije BiH sa područja Teočaka i okoline, postupali suprotno odredbama ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika, što je rezultovalo mučenjima, zlostavljanjima, premlaćivanjima i mučenjima na ponižavajuće načine, kao i ubistvom zarobljenika i kasnijim skrivanjem njihovih posmrtnih ostataka.</s><s>U optužnici se navodi da su optuženi zarobljenim pripadnicima Vojske Republike Srpske onemogućili status ratnih zarobljenika i evidentiranje u zvaničnim evidencijama te počinili i omogućili drugima premlaćivanje, zlostavljanje i mučenje zarobljenika, kojima su nanošene teške fizičke i duševne povrede.</s><s>Nakon toga, organizovali su „prijeki sud“, javno strijeljanje i egzekuciju dvojice zarobljenika, čije su posmrtne ostatke ukopali u prethodno iskopane grobnice, a nakon počinjenog zločina, skrivali tijelo jednog od ubijenih te onemogućili razmjenu posmrtnih ostataka.</s><s>Navode optužbe, Tužilaštvo će dokazivati pozivanjem 93 svjedoka i vještaka te prilaganjem više od 230 dokaznih materijala.</s><s>Sudu BiH upućen je i prijedlog za određivanje mjera zabrane. https://www.glassrpske.com/cir/novosti/vijesti_danenja-i-ubistava-zarobljenih-srpskih-vojnika/391035</s>
<s>Radovan Karadžić piše za "Glas Srpske": Samo narod ima pravo da odlučuje o svojoj sudbini</s>
<s>Aleksandar Matanović: Ili da gradimo Srpski memorijal, ili da sadimo vrbe</s><s>Petak, 04 decembar 2015</s><s>Svedok 17. novembar / 3. decembar</s><s>Inicijativa za izgradnju Memorijalnog centra srpskim žrtvama genocida u 20. veku Zašto gradimo Memorijalni centar srpskim žrtvama genocida u XX veku?</s><s>Da odužimo dug.</s><s>Dug prema onima čiji su životi ugašeni samo zato što su Srbi.</s><s>Da otvorimo put istini.</s><s>Istina može da donese pomirenje, saradnju narodima nekada zajedničke države.</s><s>Jad Vašem nije ugrozio odnose između Izraela i Nemačke, Jad Vašem postao je prepreka antisemitizmu ma gde bio, Jad Vašem nije podignut ni u Aušvicu, ni u Nemačkoj već u Jerusalimu, a spomenik Kameni cvet u Jasenovcu nalazi se u drugoj državi.</s><s>Smišljen da potseća i opominje izneverio je očekivanja.</s><s>Planski marginalizovan, skrajnut, odvojen od očiju sveta, a u senci Kamenog cveta ostalo je skriveno svirepo ustaško satiranje srpskog naroda.</s><s>Skriveno i skrivano od sveta i svetlosti: Gradiška stara, Donja gradina, Jadovno, Jastrebarsko, Pag, Kerestinec, Sisak, Gospić, Đakovo, Lepoglava, Livno, crkva u Glini, Prebilovci, Prkos, Bajića jame, Veljun...</s><s>I dok je o koncentracionim logorima nastalim tokom Drugog svetskog rata objavljeno stotine knjiga i filmova , o Jasenovcu , koji no broju ubijenih jedva da zaostaje za Aušvicom, a po užasima koji su se u njemu zbivali i nadmašuje ga, u svetu se malo zna, a o Jastrebarskom i o crkvi u Glini ni malo.</s><s>Nož i malj, spaljivanje živih ljudi, bacanje hiljade žena, dece, odraslih u jame odakle su danima dopirali krici i zapomaganja.</s><s>A sa druge strane poricanje, zataškavanje, smanjivanje broja žrtava, stavljanje u istu ravan Jasenovac i Jadovno sa Blajbergom... !</s><s>Ni stida, ni kajanja, nikoga da klekne i zatraži oproštaj.</s><s>A kad je prošlo pola veka, uprkos još nezaceljenim ranama, Bljesak, Oluja, mitraljiranje izbegličkih kolona, proglašavanje žrtava za krivce, stradanje nedužnih postaje nacionalni praznik.</s><s>Iščezli su spokoj i nada da četrdesetprve neće biti nikad više.</s><s>Oživeo je ustaški zavet: Srbe o vrbe.</s><s>Zbog toga gradimo Srpski memorijal.</s><s>Da bismo istinom otežali povratak aveta prošlosti, da bismo se istinom suprostavili prekrajanju istorije, da bismo istinom pomogli budućim pokolenjima, ne samo srpskog naroda, da izbegnu progone i nož.</s><s>Sada je pred ovom generacijom srpskog naroda izbor: ili da gradimo Srpski memorijal, ili da sadimo vrbe.</s><s>Aleksandar Matanović http://www.svedok.rs/index.asp?show=100805</s>
<s>Odbijena Mladićeva žalba na neadekvatno liječenje, ostaje u pritvoru</s><s>Četvrtak, 18 jun 2020</s><s>17.06.2020 \| GS SARAJEVO - Predsjednik Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) Karmel Ađius odbacio je podnesak odbrane bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) generala Ratka Mladića, u kojem se žalio da neadekvatnu zdravstvenu njegu koja mu je pružena u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija (UN).</s><s>Mladićeva odbrana se žalila da mu, nakon operacije, sekretar MMKS-a i pritvorski ljekari nisu pružili adekvatnu medicinsku njegu s obzirom na njegovu dijagnozu, zbog čega je potrebna njegova hitna hospitalizacija, ali je u odluci sudije Ađiusa navedeno da Mladić i njegovi advokati nisu osporili, uvjerljivo ili na neki drugi način, obrazloženje sekretara za medicinsku njegu koja mu je pružena u svakoj fazi. - Mogu samo zaključiti da Mladić nije demonstrirao bilo kakve greške u vezi s medicinskom njegom koju mu je pružila Kancelarija sekretara i u tom aspektu njegova žalba mora biti odbijena - stoji u Ađiusovoj odluci.</s><s>Odbrana Mladića je u svom podnesku istakla da su izvještaji sekretara Žalbenom vijeću "nejasni, oskudni i kontradiktorni", čime se krše pritvorska pravila.</s><s>Ovi navodi, kako je naveo Ađius, nemaju nikakvih činjeničnih osnova.</s><s>Sekretar je u odgovoru na raniji zahtjev naveo da je zadovoljan medicinskom njegom, koju smatra adekvatnom i da brzo odgovara na Mladićeve zdravstvene potrebe.</s><s>U svojoj odluci, sudija Ađius je ipak utvrdio da je sekretar prekršio proceduralna pravila tako što nije donio svoju odluku 27. maja u roku od 14 dana, nego je to učinio 5. juna ove godine.</s><s>Ađius pojašnjava da je sekretar 27. maja obavijestio Mladića da čeka dodatne informacije, kako bi mogao donijeti svoju odluku u narednih sedam dana.</s><s>Ovo kašnjenje od sedam dana, kako je naveo Ađius, urađeno je "u dobroj vjeri" odobravajući sebi više vremena za pribavljanje "relevantnih informacija i donošenje obrazložene pisane odluke".</s><s>Ipak, sudija Ađius je naglasio da je ovo već treći put ove godine da sekretar nije donio odluku o žalbenom podnesku u roku od 14 dana.</s><s>Napomenuo je da Registrar nema nikakvo diskreciono pravo da izmijeni ovaj vremenski rok, a bilo kakva daljnja kršenja ove odredbe mogu rezultirati sankcijama u budućnosti.</s><s>Iako sekretar nije blagovremeno donio odluku, Ađuis smatra "kako to ne znači da su navodi žalbenog podneska priznati kao istiniti".</s><s>U odnosu na dalje žalbe Mladića, Ađius je rekao da on ima pravo da piše nezavisnom nadzornom tijelu koje nadzire pritvorske jedinice.</s><s>Mladić je operisan 28. marta ove godine, a ljekari su, kako je navedeno iz MMKS-a, zaključili da se on oporavlja dobro.</s><s>Prvostepenom presudom Haškog tribunala Mladić je 2017. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora.</s><s>On je na tu presudu uložio žalbu.</s><s>Iznošenje žalbi na presudu Mladiću već je ranije odgađano zbog izmjena u Žalbenom vijeću, koje će donijeti konačnu presudu, ali i zbog pandemije virusa korona.</s><s>Prema ranijem planu, konačna presuda trebalo je biti izrečena krajem ove godine, no zbog pandemije, završetak žalbenog postupka na suđenju Mladiću očekuje se u prvoj polovini 2021. godine, a presuda, čiji termin još uvijek nije potvrđen, trebala bi biti izrečena devet mjeseci nakon iznošenja žalbi. https://www.glassrpske.com/cir/novosti/vijesti_dan-ostaje-u-pritvoru-umjesto-da-ide-u-bolnicu/321600</s>
<s>Svjedok Zora Kuljanin vidjela leševe na putu prema kući</s><s>Četvrtak, 06 februar 2020</s><s>SARAJEVO, 5. FEBRUARA /SRNA/ - Na suđenju za zločine počinjene nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica u predmetu "Esad Ramić i ostali" svjedok Tužilaštva BiH Zora Kuljanin rekla je da je u mjestu Bradina vidjela pet leševa na putu prema svojoj kući.</s><s>Ona je ispričala da je 25. maja 1992. godine bila u kući sa svojom devetomjesečnom bebom, jetrvom i svekrvom kada je počela pucnjava, da su se potom sklonili "u kuću koja je imala ploču" i da su usput sa sobom poveli jednog od ranjenih mještana.</s><s>Iz te kuće su se, prema njenim riječima, sklonili u neku pećinu, gdje su proveli noć, prenosi Birn.</s><s>"Jetrva i ja smo ujutru krenule da vidimo šta je s našom kućom.</s><s>Na putu do naše kuće smo našle pet leševa - Todora i Jovana Žužu, Mirka Mrkajevića, te Gorana i Zorana Kuljanina.</s><s>Goran je izgorio, ostali su bili pokriveni čaršafima, otkrivala sam ih da im vidim glave", navela je svjedok.</s><s>Po ostatak porodice, kako je rekla, vratila se drugim putem da bi izbjegli leševe, ali su naišli na tijelo Marka Đorića, dok je vidjela da je bager u blizini crkve kopao raku u koju su stavljena tijela ostalih ubijenih.</s><s>U kući je, kako je navela, ostala do 12. jula 1992. godine, kada je vojska stanovništvo odvela u školu u Bradini, gdje su je te noći ispitivali o nekim ljudima koji su se krili, a za koje je pojasnila da nije znala gdje se nalaze.</s><s>Iz školske učionice je, nastavila je Kuljaninova, ponovo izvedena sutradan na ispitivanje i tada joj nisu dozvolili da sa sobom povede bebu, kao što je bio slučaj prethodne noći.</s><s>"Pitali su me opet za neke ljude i optužili da sam nekima od njih nosila ručak.</s><s>Sjedila sam na stolici i jedan od njih me staklenom flašom od dva litra udario po nozi, drugi mi je udario šamar.</s><s>Udarena sam drškom od pištolja u glavu", rekla je svedok.</s><s>Ona je navela da su tražili da prizna u zaprijetili da će joj dijete odvesti u Grude, te da će mu ime biti Mato.</s><s>Prema njenim riječima, svekrva joj je kasnije ispričala da su joj dijete odveli, ali da je kasnije čula da je neki čovjek rekao da se vrati vozilo s djetetom prema školi.</s><s>Svjedok je s djetetom iz škole prebačena kod rodbine u Konjic, a ovu opštinu je napustila krajem jula 1992. godine.</s><s>Odbrani je Kuljaninova rekla da su njen suprug i djever imali oružje, ali da ne zna od koga su ga dobili i da su išli na stražu.</s><s>Iako je na početku svjedočenja rekla da 25. maja 1992. njen suprug i djever nisu bili s njima u kući, već na straži, poslije je na upit Tužilaštva odgovorila kako joj suprug tog datuma nije bio na straži jer je bio zarobljen i razoružan, a odbrana je predočila iskaz da je bio na liniji odbrane Bradine.</s><s>"Možda sam se zbunila.</s><s>On je bio na straži dok nije bio zarobljen prvi put.</s><s>Oduzeli su mu oružje i pustili ga.</s><s>Bio je u šumi, drugi put je zarobljen 12. jula 1992. godine", rekla je svjedok i dodala da supruga nije vidjela od 25. maja 1992. pa sve do naredne godine, kada je saznala da je bio u "Musali" u Konjicu.</s><s>Za zločine nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica počinjene u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović.</s><s>Na teret im je stavljeno da su počinili progon ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima.</s><s>Prema optužnici, oni su bili na komandnim funkcijama i pripadnici Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda "Akrepi", policije i stražari u logoru "Čelebići".</s><s>Suđenje će biti nastavljeno 26. februara. http://89.111.245.19/novosti/759994/svjedok-zora-kuljanin-vidjela-leseve-na-putu-prema-kuci.htm</s>
<s>U emisiji Ćirilica TV Happy, 8. 2. 2016.</s><s>„Ima li nade“ govorili su: Milivoje Ivanišević, Aleksandar Dorin, Džon Bosnić, Dragan Todorović i dr Dušan Kornjača.</s>
<s>Sudija Nijambe za ponavljanje suđenja Mladiću pred drugim sudskim većem</s><s>utorak, 08.06.2021 \| Politika \| Sputnjik Žalbenim većem Mehanizma za krivične sudove u Hagu, koje je danas potvrdilo kaznu doživotnog zatvora nekadašnjem glavnom komandantu Vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću, predsedavala je sudija Prisca Matimba Nijambe, koja je imala suprotno mišljenje od ostalih članova Veća.</s><s>Sudija Nijambe u svom izdvojenom mišljenju navela je da bi ona naložila da se Mladiću ponovi suđenje pred drugim sudskim većem.</s><s>„Imajući u vidu prirodu i težinu pravnih grešaka uočenih u ovom predmetu, za razliku od drugih članova Žalbenog veća, ja bih naredila da se Mladiću ponovi suđenje pred drugim prvostepenim sudskim većem, po svim tačkama optužnice, izuzev optužbe 6, za uzimanje talaca u udruženom zločinačkom poduhvatu”, navela je sudija u izdvojenom mišljenju napisanom na oko 60 strana, preneo je Tanjug.</s><s>Napomenula je da je Mladić u svojoj žalbi zadovoljio visoke standarde i ukazao na glavne greške pretresnog veća, prema kojima bi ona usvojila gotovo sve osnove njegove žalbe.</s><s>Nijambe je ukazala da se zbog ograničenosti vremena, a i s obzirom da radi na daljinu, u svom izdvojenom mišljenju bavila samo najgrubljim greškama pretresnog veća.</s><s>Pored ostalog, ona je navela da se, suprotno stavovima većine članova Veća, ne slaže sa stavom da je među pojedincima u snagama bosanskih Srba i rukovodstvom RS-a postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) prisilnog uklanjanja stanovništva bosanskih muslimana.</s><s>Dodala je i da ne smatra da je postojao zajednički cilj za takav zločinački poduhvat, nego da je stanovništvo enklava želelo da ode i da je, uz pomoć Armije BiH i Ratnog predsedništva Žepe, postiglo sporazum o evakuaciji ljudi iz razloga ratne nužde.</s><s>„Shodno tome, ne mogu da zaključim da je bilo kakvo 'prisilno premeštanje' doprinelo zaključku o genocidu ili udruživanju radi vršenja genocida.</s><s>Kao što ne mogu da zaključim, na osnovu ukupnih dokaza iz spisa, da su muslimanske civile u srebreničkoj i žepskoj enklavi progonile snage bosanskih Srba s traženom posebnom namerom”, napisala je Nijambe u izdvojenom mišljenju.</s><s>Sudija Prisca Matimba Nijambe rođena je 31. decembra 1951. godine u Zambiji.</s><s>Za sudiju Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove izabrana je 2011. godine, dok je od 2006. i sudija Visokog suda Zambije.</s><s>Pored toga što je sudija Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, a ranije Haškog tribunala, bila je i pravni savetnik Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu.</s><s>Bila je član sudskog veća na suđenju Zdravku Tolimiru, generalu Vojske Republike Srpske, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za zločine u Srebrenici i Žepi, a kasnije je preminuo u Hagu.</s><s>Nijambe je i tada izdvojila mišljenje i napisala obrazloženje na 36 strana zašto Tolimir nije kriv i da ga treba osloboditi po svim tačkama optužnice.</s><s>Sin Ratka Mladića, Darko Mladić rekao je za Tanjug da je sudija Niambe imala hrabrosti da kaže „sve ste radili pogrešno i ovo nisu te činjenice”, i na tome joj čestitao. http://www.politika.rs/scc/clanak/480848/Sudija-Niavljanje-sudenja-Mladicu-pred-drugim-sudskim-vecem</s>
<s>Vedrana Kulaga Simić \| 18.06.2020 \| Glas Srpske BANjALUKA - Međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu i stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u posljednjem ratu rade punom parom iako je pandemija virusa korona uticala i na njihov rad, a zbog objektivnih razloga su zatražile dodatno vrijeme za rad, koje im je i odobreno.</s><s>Potvrdio je to za “Glas Srpske” direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih Milorad Kojić.</s><s>Te dvije nezavisne komisije sa radom su počele prošle godine, a dat im je rok od godinu da završe posao.</s><s>Zvaničnici Srpske su ranije isticali da će, kakav god da izvještaj bude, biti obavezni da ga prihvate te da se ne miješaju u njihov rad, odnosno da su predsjednici i članovi komisija nezavisni.</s><s>To je ponovio juče i sam Kojić, podsjetivši da je jedan od članova komisije preminuo usljed moždanog udara. - Komisije rade u punom kapacitetu.</s><s>Produžen im je i rok za rad i to do kraja septembra.</s><s>I pandemija je imala određeni uticaj, ali su nastavili da rade u svojim kućama jer neki ne mogu da dođu u Srpsku, ali koliko sam upoznat, rade onako kako su i počeli, tako da bi izvještaj trebalo da bude gotov do kraja septembra - rekao je Kojić.</s><s>Odluku o formiranju Komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. i Komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995. godine potvrdile su ranije Vlada RS i Narodna skupština na posebnoj sjednici u avgustu 2018. godine.</s><s>Na toj sjednici je jednoglasno odbačen izvještaj Komisije o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine, te zatraženo od Vlade RS da ga i povuče, odnosno stavi van snage.</s><s>Stav je bio da je s ciljem cjelovitog i istinitog sagledavanja događaja u Srebrenici i regiji od 1992. do 1995. godine, a zbog jačanja povjerenja i tolerancije među narodima, neophodno formiranje nezavisne međunarodne komisije koja bi na objektivan i nepristrastan način utvrdila stradanja svih naroda na tom području u tom periodu.</s><s>Dvije nezavisne komisije su počele sa radom u martu ove godine, a njihovi članovi su u startu naglasili da neće davati nikakve izjave ni informacije dok u potpunosti ne završe posao.</s><s>Članove dviju međunarodnih nezavisnih komisija imenovala je Vlada Srpske u februaru prošle godine, a dolaze iz 12 zemalja.</s><s>Na čelu komisija su priznati stručnjaci - predsjedavajući Komisije za Srebrenicu je Gideon Grajf, a za Sarajevo Rafael Izraeli.</s><s>Komisija za Sarajevo ima sedam, a za Srebrenicu devet članova.</s><s>Popis žrtava Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih izdao je nedavno publikaciju na 800 stranica u kojoj su navedena imena 35.042 stradala civila i vojnika Vojske Republike Srpske u Odbrambeno-otadžbinskom ratu od 1991. do 1995. godine.</s><s>Plan je da taj važni materijal bude prezentovan širom Srpske da bi, u saradnji sa lokalnim zajednicama, još jednom provjerili da li je taj broj stradalih konačan ili ima još žrtava. https://www.glassrpske.com/cir/novosti/vijesti_dana/istina-o-zlocinima-do-kraja-septembra/321681</s>
<s>Optužnice za zločine protiv Srba u Sarajevu, Brčkom i na Kosmetu</s><s>Nedelja, 30 decembar 2018</s><s>BEOGRAD, 29.</s><s>DECEMBRA /SRNA/ - Tužilaštvo Srbije za ratne zločine podiglo je tri optužnice za ratne zločine nad srpskim civilima, od kojih se dvije odnose na Sarajevo i Brčko, a jedna na Kosovo i Metohiju.</s><s>Za ratne zločine protiv srpskih civila počinjene 1992. godine u Sarajevu optužen je državljanin BiH čiji su inicijali H.M, piše "Politika".</s><s>Lice čiji su inicijali M.Č. optuženo je za ratni zločin nad srpskim civilima počinjen 1992. godine u Brčkom Optužnice za zločine u Sarajevu i Brčkom trebalo bi da potvrdi sud.</s><s>Treća optužnica podignuta je protiv lica čiji su inicijali R.M. sa Kosova i Metohije, a odnosi se na događaje koji su se odigrali tokom juna 1999. godine u selu Gornje Nerodimlje, opština Uroševac, u kojem su žrtve bili srpski civili.</s><s>Krivična djela protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom, među kojima je i krivično djelo ratnog zločina protiv civila, ne zastarijeva.</s><s>U zavisnosti od načina izvršenja ovog djela, okrivljenima može da bude izrečena zatvorska kazna od šest mjeseci do 40 godina. http://www.srna.rs/novosti/655277/optuznice-za-zlone-protiv-srba-u-sarajevu--brckom-i-na-kosmetu.htm</s>
<s>Dr Radovan Karadžić, iz Haga: Srbi i Jevreji se jedini još bore za vazduh</s><s>Ponedeljak, 07 septembar 2020</s><s>Večernje novosti, 6. 9, 2020.</s><s>PONEGDE se za "drobni Balkan" kaže i "Balkani", zbog mnoštva entiteta, kultura, identiteta i interesa.</s><s>Sve balkanske bure, mržnje i međusobna satiranja su samo vidljivi vrhovi bilja koje raste i buja ispod vode, u kojoj traje borba za proizvodnju novih i preotimanje starih identiteta.</s><s>A manipulacije identitetima imaju jednu jedinu svrhu - ostvarivanje prevlasti nad dušama i materijalnim dobrima.</s><s>Od onih čije je preotimanje uspelo očekuje se da svakodnevno potvrđuju svoju "pravovernost" kroz resantiman prema svom prethodnom narodu, i to je izvorište stare izreke "poturica gori od Turčina".</s><s>Skoro ceo vek ropstva pod Turcima bio je podnošljiv, naši vladari su bili vitezovi i imali ugled u Evropi, srpske princeze su bile na dvoru u Istanbulu, plaćan je neki podnošljiv porez i davano nešto vojske - jednom rečju, kao da smo bili u nekoj "evropskoj uniji".</s><s>Naše nevolje nastaju kad se u većoj meri, i u svim srpskim zemljama, bogatiji Srbi preobraćaju u islam i trude da postanu Turci, preuzimajući upravi ingerencije na lokalnom nivou.</s><s>I pored toga, mnogi "preobraćeni" su decenijama, ako ne i vekovima, bili "kriptohrišćani" (Olga Zirojević) jer siromašnije stanovništvo nije imalo nikakve koristi od "turčenja".</s><s>Ali, daleko od toga da je samo preotimanje od strane islama dalo porazne posledice.</s><s>Ogromna srpska populacija, koja je ostala u katoličanstvu (u kome je rođen i Stefan Nemanja) sve do dolaska Austrougarske u Bosnu, nazivala se "katolicima", i negovala tragove srpskog identiteta, nakon čega su smatrani Hrvatima.</s><s>Dirljiva je istrajnost mnogih dubrovačkih Srba katolika da očuvaju svoj srpski identitet.</s><s>Jedan od njih, Petar Mato Gracić, preživeo je i ustaški režim, ali je streljan kad su ga se 1944. dočepali komunisti. (Videti u: "Petar Mato Gracić, Dubrovčanin," "Narodna prosveta").</s><s>Onda je Kominterna naredila "stvaranje" novih identiteta i razbijanje Jugoslavije, i to nam traje do danas.</s><s>Pritom je, antagonizovanjem braće različitih vera ili dijalekata, potpuno isključena mogućnost "proširenog", inkluzivnog identiteta, kao što je: Srbin-Amerikanac, Srbin-musliman, Srbin-Crnogorac, itd.</s><s>POPA I VINAVER KO može reći da Vasko Popa, Stanislav Krakov, Stanislav Vinaver, i mnogi drugi veliki ljudi, nisu pored svog porekla - bili i veliki Srbi?</s><s>"Isključivi" novi identitet neminovno otvara ponor u duši konvertita, jer mi smo ono što jesmo, a ne ono što hoćemo da jesmo.</s><s>Tako veći deo njegove ličnosti uznemirava i traži da se izrazi.</s><s>Ako izostane i nagrada za konverziju, tada konvertit mora da se domišlja - zašto je taj novi identitet bolji od starog, izneverenog, i sva njegova pažnja, poređenja i odnos prema drugome i drugačijem vezani su za prethodnu pripadnost.</s><s>Tako se često čuje kako je "nova vera" daleko bolja od stare, i druge floskule rasističkog karaktera o superiornosti.</s><s>Sve što se dešava u takvoj duši neraskidivo je povezano sa prethodnim identitetom kroz poređenja i suprotstavljanje.</s><s>Nijedna misao o novom identitetu nije moguća bez odnosa prema bivšem identitetu, i tu vekovi nisu važni.</s><s>Za razliku od isključivog ("ili - ili") identiteta, takav "i - i" tj. "prošireni" identitet ne rađa neprijateljstvo i mržnju, već daje bogate, blagorodne plodove, i to je vidljivo baš na Balkanu, posebno kod Srba-muslimana i Srba-katolika, ali i kod Mađara srpskog porekla (Šandor Petefi, veliki pesnik srpskog porekla) da ne pominjemo savremenike, te Popu, Andrića, Vinavera i druge, posebno brojne Srbe-Crnogorce.</s><s>Ali ima, u samom srpskom narodu, antisrpskih rasista, koji su u lovu na bilo kakve dokaze protiv vrednosti srpskog naroda.</s><s>Njima nije važno šta će biti, a važno im je šta neće biti - Srbi, "jer to i ne vredi ništa".</s><s>I to je njihova stvar, ali oni hoće da ih narod sledi u tom pohodu.</s><s>Oni se trude da dokažu da neki veliki Srbi uopšte nisu bili Srbi, nego Cincari, ili nešto drugo.</s><s>Tako izmišljaju kako Bora Pekić, moj zemljak iz Drobnjaka, i nije bio Srbin, nego Cincar.</s><s>Ili Danilo Kiš.</s><s>Ili čak i pevačica, koja možda ima poneko romsko krvno zrnce, koja izjavi da joj je kao Srpkinji bilo čast da pobedi, "upozorena" je u medijima da ona i nije Srpkinja.</s><s>Sve to je vredno prezira i moralne, ako ne i pravne osude.</s><s>Nacija nastaje "prevazilaženjem tribalizama", (E. Baladi) i Srbin može biti svako ko je urastao u tu kulturu, doživljava je kao svoju, i (ko je toliko lud da) hoće da bude Srbin.</s><s>Takvi unutrašnji srpski rasisti ne rizikuju ništa, jer se time, za narodni novac, dodvoravaju nekima na Zapadu.</s><s>Nije ih briga što izazivaju gorčinu kod sunarodnika, i možda seju seme sukoba, u kojem bi stradala tuđa deca.</s><s>Ali, kako to da se Zapad rado koristi "tekovinama" Kominterne?</s><s>Šta je to u srpskom mentalitetu što uznemirava Zapad, da je vredno demonizacije celog naroda, napada na njega, i revizije ishoda zajedničkih ratova vođenih u 20. veku?</s><s>To je, van svake sumnje, snažan srpski identitet ukorenjen u mitskim dubinama, koji sadrži i specifičnu kulturu, pravoslavlje i slobodarske tradicije, vrednije od života.</s><s>Mažuranić bi rekao: "Boj se onog ko je svik'o, Bez golema mrijet' jada." Nažalost, uz Ruse, Srbi su šampioni u spremnosti da ginu "bez golema jada".</s><s>SRPSKO PRAVOSLAVLjE MOŽEMO da pogodimo koji aspekt mentaliteta treba da promenimo, ali ne i čime da ga zamenimo.</s><s>Možda pokornošću?</s><s>Pravoslavlje je na posebno žestokom udaru, jer je ono stub toga identiteta.</s><s>A snažno je, jer je integrisalo i asimilovalo sva stara slovenska verovanja, kao i narodnu kulturu, što nije izgubljeno sa pojavom hrišćanstva, nego je postalo njegov deo, kao tekovina ljudskog roda.</s><s>Tako je, zbog te tolerancije, srpsko pravoslavlje daleko starije nego što se misli.</s><s>Otkad postoji, ljudski rod na različite načine sluti boga, i sve te slutnje su ljudska kulturna baština, i ne treba da budu izgubljene.</s><s>Iako mi danas verujemo drugačije, podjednako ne znamo o bogu ništa, kao što ni naši daleki preci nisu znali.</s><s>Dakle, i dalje slutimo.</s><s>I Kominterna, i savremeni Zapad slažu se linijom herostratskog uništenja tradicionalnih kultura, koje štite pripadnike tih naroda više nego što se može zamisliti i opisati.</s><s>Insistiranje na "civilizovanju" naroda je posebno maligno zbog imanentne "akulturacije", brisanja i menjanja kulturnih modela, vekovima izgrađivanih, najčešće nesvesno, ali krajnje svrhovito.</s><s>Akulturacija je najperfidniji oblik neoimperijalizma, u kome imperijalna sila ne šalje svoju vojsku i upravu, i ne snosi nikakvu odgovornost za sudbinu kolonije, jer sve te prljave radnje treba da obavlja domaća administracija, ucenjena i pritisnuta.</s><s>Prepreku predstavlja samosvestan narod i njegova kultura i istorijsko pamćenje, koje imperijalisti i domaći pomagači izvrgavaju ruglu i pokušavaju da unište.</s><s>Zašto su identitet i kultura tako važni za odbranu naroda?</s><s>Za ovu priliku pojednostavljeno i najkraće: Naše delovanje je pod presudnim uticajem naših nagonskih energija, smeštenih, tj. potisnutih u nesvesni deo ličnosti, kao i u kolektivnom nesvesnom.</s><s>I individua i društvo - narod, imaju prirodnu težnju za višim, božanskim, ali i potrebe koje, kao biološka bića, moraju da zadovolje.</s><s>"Joj, što biologija odudara od morala", rekao bi D. Trifunović.</s><s>MARKO I RAVIJOJLA KULTURNI model iznalazi bezbedan i prihvatljiv način zadovoljenja najdubljih potreba i najviših težnji.</s><s>Jedan primer: Marko Kraljević i Vila Ravijojla su skloni jedno drugome, ali ljubavna veza je neprihvatljiva, i oni se, u skladu sa kulturnim obrascem, pobratime i posestrime, i tako njihova ljubav dobija prihvatljiv oblik.</s><s>Pobratimstva među smrtnicima su imala istu funkciju.</s><s>Na tom odricanju od našeg animalnog, putem sublimacije neizmernih energija u "više sfere", stvaraju se kulturni modeli i najveća kulturna dobra.</s><s>Nasuprot ovom, sublimnom ishodu naših unutrašnjih energija i konflikata, na jednoj strani stoje "permisivna društva, ili religije", u kojima je mnogo toga dozvoljeno, pa nema sublimacije, i tako ni kulture; ili na drugoj strani - "opresivna" puritanska društva ili religije, u kojima se rigidno propisuje šta se ne sme - ali ne nudi kreativnu alternativu.</s><s>Drugim rečima, permisivna okruženja kao da kažu: "radi šta god hoćeš i kako god hoćeš, samo se pomoli ovako i ovako"; opresivna, puritanska društva kao da kažu: "to i to ne smeš ni po koju cenu", a društva sa autentičnom kulturom, mnoštvom običaja, rituala, verovanja, kao da kažu: "ne tako, nego ovako".</s><s>"Dubinski rad" kulture je neizmeran i nenadoknadiv, i svako pridržavanje kulturnog obrasca mnogo pomaže u očuvanju duševnog i telesnog zdravlja individua, i cele zajednice.</s><s>Tu "pametovanje" ne pomaže, i ako nešto ne znamo, to ne znači da ono ne postoji, i da nije delotvorno.</s><s>Koliko sam se iznenadio, a i svako bi, kad sam uočio da su neki naši narodni rituali identični sa isceliteljskim postupcima u tradicionalnim medicinama Kine, Indije i Japana.</s><s>Na primer, "vezanje strune" nije ništa drugo do kineska aku-masaža.</s><s>Ili "podizanje nepca" praktikovano vekovima po našim planinskim selima, danas je naučni metod zvani "hiropraktika".</s><s>"Pametovanje", a ne vođenje ljubavi, jeste "istočni" tj. praroditeljski greh, uzimanje ploda sa drveta znanja.</s><s>MILOŠ I BOMBE KULTURAN čovek se pridržava svoje kulture, prilagođavajući formu i čuvajući suštinu.</s><s>Ne unosi se u gradsku kuću badnjak od tri metra, ali i grančica je badnjak.</s><s>Naši "zapadni saveznici" su garanti mirovnih sporazuma nakon balkanskih, pa nakon Prvog, pa nakon Drugog svetskog rata, Povelje Ujedinjenih nacija, Međunarodnog pakta o ljudskim pravima, pa Helsinškog sporazuma o granicama, i na kraju Dejtonskog sporazuma.</s><s>I nijedan od tih sporazuma nisu zaštitili, niti poštovali, već su ih sve prekršili na štetu onih koji im se ne mogu suprotstaviti, kao što su Srbi.</s><s>"Dugovno stanje" ovih saveznika prema Srbima je toliko da nikad neće biti otplaćeno i kompenzovano, niti postoji takva svest i namera.</s><s>Naprotiv, nastavlja se sa nepravednim odnosom prema Srbima, koji su tako, uz Jevreje, jedini narod koji se bori za vazduh, tj. koji brani ono što ne sme biti ugroženo, a to je goli opstanak u sopstvenom identitetu.</s><s>Brani se upravo tim identitetom, u čijoj osnovi se nalazi stara i duboka kultura, kod Jevreja judaizam i Stari zavet, a kod Srba pravoslavno hrišćanstvo i istorijska svest o slobodi.</s><s>Zato je prvi korak u rušenju jednog takvog "bezvrednog" naroda - označavanje, stigmatizacija i izlaganje napadima od svih i svakoga, što se već dešavalo pred Prvi svetski rat, kao i cele tri poslednje decenije 20. veka.</s><s>Žak Lakan, francuski naučnik, to je opisao kao kompleks "označitelj" i "označeni".</s><s>Ali, dugoročno to neće dati rezultat, i jedini "rezultat" će biti holokaust i srbocid.</s><s>I zato je gospodarima ovoga sveta potrebna akulturacija, duhovno i kulturno razoružavanje malih ali samosvesnih naroda, kao kad bi svako cveće naterali da miriše isto, tj. da ne miriše uopšte.</s><s>Kultura, identitet, svest o svojim vrednostima su odbrana koju ne mogu uništiti bombama.</s><s>Matija Bećković je pogodio "u centar", kad je za svoje Srbe rekao: "svaki misli Dušan je, il' Miloš"!</s><s>I treba tako da misli, dok god živi Miloševu etiku.</s><s>Izgleda da će bliska budućnost sveta biti permisivna, lišena svakog uzdržavanja, pa tako i duhovnog napretka, i duhovne dimenzije uopšte.</s><s>A to je ono što novi, rafinirani imperijalizam i hoće - da ostvaruje svoje interese, a da ne odgovara nikome, a pre svega ne svojoj javnosti, od koje se jedino i boji.</s><s>Zato je glavno sredstvo novih osvajanja - laž, bezočna, sveobuhvatna i potpuna.</s><s>A čast, vrlina, stid, poštovanje i druge "prevaziđene izmišljotine" mogu naći sklonište još jedino u porodici. https://www.novosti.rs/vesti/reportaze/915057/radoc-haga-novosti-srbi-jevreji-jedini-jos-bore-vazduh</s>
<s>Predmet Halilović: Slobodana ubila Elfeta, Albanka iz Vlasenice</s><s>14/09/2017 \| 18:14 ⇒ 18:17 \| RTRS \| SRNA U nastavku suđenja Sakibu Haliloviću i Elfeti Veseli za ubistvo dvanaestogodišnjeg Slobodana Stojanovića 1992. godine kod Zvornika, svjedok Tužilaštva BiH Zoran Milošević izjavio je da mu je Ilija Stojanović na sahrani sina Slobodana rekao da ga je ubila neka žena Elfeta, Albanka iz Vlasenice.</s><s>Milošević je naveo da su dječaka, koji je pošao kući u selo Jezera da odveže psa, uhvatili muslimanski vojnici.</s><s>On je objasnio da je Iliju Stojanovića, koji je imao suprugu Desu, kćerku Slađanu i sina Slobodana, poznavao od djetinjstva i da je bio kum njegovoj djeci.</s><s>Rekao je da su oni početkom rata ostali u svojoj kući u selu Jezera, koje je bilo pod muslimanskom kontrolom, i da su razmijenjeni za tri ubijena muslimanska policajca.</s><s>"Došli su kod mene u Kamenicu, a jednog dana Slobodan je bez ičijeg znanja otišao po psa koji je zavezan ostao kod njihove kuće.</s><s>Na barikadi su ga zaustavile muslimanske formacije i više se nije vratio", posvedočio je Milošević.</s><s>Prema njegovim riječima, komšija Bošnjak im je rekao "tokom dozivanja s brda na brdo da je dječak dobro i da se igra sa njihovom djecom, ali da ga neće pustiti jer traže puške i brašno".</s><s>"Naša komanda to nije mogla ispuniti.</s><s>Mati je plakala, a mi smo je tješili da će se dijete vratiti jer su naše komšije dobre.</s><s>Ilija je uglavnom ćutao.</s><s>Međutim, kada je dijete pronađeno, majka je ubrzo od tuge preminula, a Ilija je umro prije dvije godine", kaže svjedok.</s><s>On je dodao da je Slobodanovo tijelo pronađeno nakon godinu dana u masovnoj grobnici u kojoj su se nalazili posmrtni ostaci još pet srpskih vojnika.</s><s>Svjedok je rekao i da je prisustvovao njegovoj sahrani i da ne zna ko je dopremio tijelo.</s><s>U nastavku suđenja, tužilac Mirza Hukeljić pročitao je iskaze preminulog Ilije Stojanovića koje je dao Centru javne bezbjednosti Zvornik 3. oktobra 2005. godine i Tužilaštvu BiH 21. maja 2007. godine.</s><s>U prvom iskazu je naveo da je Slobodan 27. jula 1992. godine otišao iz Kamenice kako bi doveo svog psa.</s><s>Poslije nekoliko dana saznao je da su ga uhvatili muslimanski vojnici, te naveo da mu je više njih reklo da ga je ubila Elfeta, zvana Kosovka.</s><s>Ilija je u svom iskazu naveo da je Slobodanovo tijelo pronađeno 16. juna 1993. godine na dnu jame u naselju Bajrići prilikom iskopavanja posmrtnih ostataka pet srpskih boraca.</s><s>On je dodao da mu je patolog Zoran Stanković rekao da je dječak na glavi imao rupu od metka, da mu je bilo odsječeno jedno uvo, te odsječene ruke do laktova i prsti na nogama.</s><s>U iskazu datom Tužilaštvu BiH 2007. godine, Ilija je naveo da je bio obaviješten da je Slobodan zarobljen i da se nalazi u Tuzli, nakon čega je danima molio da ga puste jer je mislio da je živ.</s><s>On je dodao da mu je u martu 1993. godine Mujo Omerović rekao da je Elfeta, Rahmanova kćerka iz Vlasenice, mučila Slobodana, da mu je odsjekla ruke i da mu je pokazao gdje je ubijen.</s><s>Ilija je u svom iskazu naveo i da je Omerović, nakon toga, završio u zatvoru iz kojeg živ nije izašao.</s><s>Identifikaciju Slobodanovog tijela izvršio je u Vatrogasnom domu u Zvorniku, a sahranjen je u blizini njihove kuće u Drinjači.</s><s>Tužilaštvo BiH tereti drugooptuženu Veselijevu da je kao pripadnik Diverzantskog voda Komande združenih jedinica Liplje, Kamenica, u drugoj polovini jula ili prvoj polovini avgusta 1992. godine ubila dvanaestogodišnjeg Slobodana Stojanovića u naselju Bajrići-Novo Selo, na području Kamenice.</s><s>Prema optužnici, Veselijeva je na najsvirepiji način ubila Stojanovića, tako što mu je, dok je bio na biciklu, prišla s leđa i zaklala ga nožem.</s><s>U optužnici je navedeno da je Halilović, koji je bio komandant Diverzantskog voda, znao da je njegova podređena počinila ovo krivično djelo, ali nije preduzeo neophodne mjere da bude kažnjena.</s><s>Nastavak suđenja zakazan je za 27. septembar. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=269480</s>
<s>N. P. \| 08. januar 2013. 20:55 Navršilo se 20 godina od svirepog ubistva 49 Srba u Kravici kod Bratunca za koje do sada niko nije odgovarao.</s><s>Orićevi jurišnici klali, ubijali i pljačkali, ali niko nije ni optužen Orićeve horde u Kravici posle zločina za koji nikad nisu odgovarali</s>
<s>06/12/2019 \| RTRS \| SRNA Među devetoricom bivših pripadnika terorističke Islamske države koji iz Sirije treba da budu deportovani u BiH su četvorica za kojim je raspisana crvena Interpolova potjernica, od kojih se dvojica terete za organizovanje terorističke grupe, objavile su Nezavisne novine.</s><s>Ranije je najavljivano da će povratnici sa stranih ratišta po slijetanju aviona na sarajevski aerodrom biti uhapšeni i predati u nadležnost Tužilaštva BiH, a to su: Armin Čurt, Senad Kasupović, Jasmin Keserović, Emir Ališić, Miralem Berbić, Hamza Labidi, Muharem Dunić, Emir Markota i Armin Dželko.</s><s>Senad Kasupović /39/, koji je rođen u Velikoj Kladuši, nalazi se na Interpolovoj crvenoj potjernici jer ga terete za organizovanje terorističke grupe.</s><s>On je 2013. godine otišao u Siriju preko Istanbula.</s><s>Bio je i pripadnik jedinice "Komandosi Bajre Ikanovića", koja je poznata i pod imenom "El akas".</s><s>Kasupović je pod imenom Muatesim ratovao na području grada Kobane, te u iračkom gradu Bidži, dok je posljednje godine proveo u Raki, gdje je i zarobljen, navode Nezavisne.</s><s>Jasmin Keserović /25/, koji je rođen u Zavidovićima, prema Interpolovoj crvenoj pojernici, tereti se za organizovanje terorističke grupe.</s><s>List navodi da je riječ o veoma radikalnom mladiću, koji je bio nastanjen u mjestu Hajdarevići.</s><s>Keserović, zvani Muhamed, otišao je u džihad zajedno sa Bajrom Ikanovićem i Midhatom Đonom 23. januara 2013. godine.</s><s>On se na video-snimku, koji su Nezavisne ranije imale na uvid, pojavljuje pod imenom Abu Muhamad al Bosni.</s><s>Miralem Berbić /65/, rođen je u Pepelarima, kod Zenice, a na Interpolovoj crvenoj potjernici se nalazi zbog ilegalnog formiranja i pridruživanja stranim paravojnim i parapolicijskim formacijama.</s><s>On je u Siriju otišao 29. avgusta 2014. godine preko Istanbula, u koji je otputovao avionom iz Sarajeva.</s><s>Hamza Labidi ima 21 godinu, a rođen je u Zavidovićima.</s><s>Na Interpolovoj crvenoj potjernici terete ga za ilegalno formiranje i pridruživanje paravojnim i parapolicijskim formacijama.</s><s>Emir Ališić je Labidijev očuh i u Siriju je otišao u decembru 2013. godine.</s><s>Boravio je na području Azaza.</s><s>Kako je ranije objavljeno, bio je pripadnik jedinice Gorana Pavlovića, a držao je linije prema Oslobodilačkoj vojsci Sirije.</s><s>Armin Čurt /22/ otišao je avgusta 2015. godine u Istanbul, a odatle u Siriju a, kako je ranije objavljeno, jedan je od državljana BiH koji su se aktivno borili u redovima terorističke organizacije Islamska država.</s><s>Čurt je, kako je rečeno, uspio da pobjegne iz zarobljeništva u Siriji, gdje je dospio nakon što su ga uhvatili pripadnici snaga protivterorističke koalicije predvođene SAD.</s><s>On je bio među licima koja su još u aprilu iz Sirije trebalo da budu deportovana u BiH na osnovu sporazuma sa američkim vlastima, ali je pobjegao je iz zarobljeničkog dijela kampa Roj, koji nadziru pripadnici koalicionih snaga.</s><s>Muharem Dunić, /45/ rođen u Kuprešanima, kod Jajca.</s><s>Kako su mediji objavili, Dunić se ranije nalazio u kampu Al Havl, u blizini grada Hasake, u sjeveroistočnoj Siriji.</s><s>Armin Dželko /29/ ima prebivalište u Hadžićima.</s><s>U Siriji je ratovao pod imenom Abdulah Rus.</s><s>Bio je pripadnik jedinice "Komandosi", kojom je komandovao državljanin BiH Bajro Ikanović, koji je poginuo u Siriji.</s><s>Boravio je na području Rake, gdje je i zarobljen, navode Nezavisne novine.</s><s>O Emiru Markoti se malo zna jer nema detaljnijih podataka.</s><s>Na sajtu Interpola se navodi da je trenutno na snazi 58.000 crvenih potjernica, od kojih 104 za lica rođena u BiH.</s><s>Od ukupnog broja crvenih potjernica 7.000 su javne.</s><s>Crvena Interpolova potjernica raspisuje se kada osumnjičeni ili osuđeni za krijumčarenje oružja, droge, za terorizam, ratne zločine nestanu bez traga.</s><s>Na osnovu te potjernice oni u inostranstvu mogu da budu uhapšeni i isporučeni zemlji koja ih goni.</s><s>Deportacija ovih ratnika iz Sirije bila je planirana za sutra, ali je odgođena do daljeg zbog, kako je saopšteno iz Ministarstva bezbjednosti u Savjetu ministara u tehničkom mandatu, iz iznenadnih i nepredviđenih okolnosti u toj bliskoistočnoj zemlji.</s><s>Osim devetorice džihadista u Sarajevo bi trebalo da sleti i sedam žena, te osmoro djece. https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=361162</s>
<s>UZROCI IMPERIJALNOG „NARATIVA“</s><s>U Srbiji se, već više od deceniju i po, vodi borba oko tumačenja događaja koji su se zbili u Srebrenici jula 1995, kada je u ovaj grad, posle povlačenja trupa pod komandom Nasera Orića, ušla Vojska Republike Srpske.</s><s>U toj borbi, vašingtonsko – briselska Imperija, preko svog instrumenta, Haškog tribunala, nastoji da nametne svevažeći diskurs o Srebrenici kao novom Aušvicu, što ima sasvim konkretne ciljeve na svetskoj političkoj sceni.</s><s>O njima je, uoči usvajanja sramne Deklaracije o Srebrenici u Skupštini Srbije (za vreme koalicije „Za evropsku Srbiju“, predvođene Tadićem), govorila poznata antiglobalistkinja, Dajana Džonston, autor studije „Suludi krstaši“, o ratu na prostorima bivše Jugoslavije.</s><s>U emisiji „Atlantis“ na Drugom programu Radio Beograda, 5. avgusta 2O1O. godine (na zahtev visokog funkcionera Demokratske stranke, Dragoljuba Mićunovića, emisija je ukinuta početkom 2O11. godine, upravo zbog svog „subverzivnog“ diskurzivnog potencijala i reinterpretativnih zahvata u zvaničnu priču globalista i režima na vlasti u Beogradu), Dajana Džonston je rekla: “Nemam nikakve porodične niti bilo kakve druge lične veze sa Srbijom, nemam nikakv lični interes koji bi me motivisao u radu, i zaista nikad ne dajem mišljenje u vezi sa unutrašnjom politikom Srbije/.../ Ali, u slučaju ove rezolucije smatram da to nije samo stvar Srbije.</s><s>Naime, ona pripada korpusu pitanja mira i rata u svetu.</s><s>Ova rezolucija, ukoliko prođe u srpskom Parlamentu, predstavljaće de facto opravdanje za NATO agresije, bez obzira u bilo kom delu sveta se one budu odigravale.</s><s>Dakle, ukoliko Srbi usvoje rezoluciju o svojoj krivici i uspostavi se mantra za buduća takva priznanja u svetu, NATO i velike sile će dobiti signal da mogu nekažnjeno bombardovati i takvih intervencija.</s><s>Reći će: “Aha, bombardovali smo Srbiju i uspeli da dobijemo njihovo priznanje da smo bili u pravu.</s><s>Hajde onda da nastavimo dalje“./.../</s><s>Naizgled radi se o bezazlenoj igri hipokrizije, uobičajenoj igri izvinjenja za zločine.</s><s>No, iza toga posledice su ogromne“(1).</s><s>Deklaracija je, bez obzira na glave razuma, domaće i strane, usvojena, ali rasprave u Srbiji nisu utihle.</s><s>Dokaz je najnovije izdanje „Istorijskog projekta Srebrenica“ i časopisa „Pečat“, zbornik radova s naučnog skupa održanog u Ruskom domu u Beogradu s proleća ove godine: knjiga je razgrabljena, a u Bosni i Hercegovini zabranjena za distribuciju, na zahtev predstavnika BiH muslimana i uz pomoć „međunarodnog predstavnika“, to jest šefa kolonijalne uprave u Sarajevu.</s><s>Dakle, Imperija ne može konačno da pobedi u nametanju svog „narativa“ o Srebrenici, ako se Srbija, pre svega preko svoje intelektualne elite, na pomiri sa pričom o „genocidu“ jula 1995, čime bi bio postignut niz ciljeva: od uklanjanja logora smrti Jasenovac sa horizonta istoriografije i istoriosofije evropskog kontinenta do ukidanja Republike Srbske kao „genocidne tvorevine“.</s><s>Zbog toga se, neprestano, preduzimaju pokušaju da se imperijalna „istina“ ne samo nametne, nego da se i svaka rasprava o toj „istini“ zabrani.</s><s>Zato glavnu ulogu u „srebrenizaciji“ Srbije imaju američke ispostave u Beogradu, tzv. „nevladine organizacije“ tzv. „građanskog društva“.</s><s>O tome na koga Imperija računa u Srbiji u izveštaju ambasade SAD u Beogradu od 21. maja 2OO7.( objavio „Vikiliks“ ) jasno piše: “Tokom večeri kada je formirana nova vlada, ambasador je posedeo sa grupama za zaštitu ljudskih prava, kako bi saslušao razloge njihove zabrinutosti, prodiskutovao o zajedničkim interesima i izrazio podršku njihovoj ulozi u građanskom društvu.</s><s>Živahna razmena, koja se odigrala u ambasadi, ponovo je istakla potrebu za saradnjom u cilju da se političko rukovodstvo Srbije zadrži na putu demokratskih reformi i evroatlantskih integracija.</s><s>U smišljenom pokazivanju javnom sektoru građanskog društva ambasador se sastao sa ključnim NVO liderima 15. maja u ambasadi.</s><s>Prisustvovali su bukvalno svi najuticajniji NVO lideri, uključujući Natašu Kandić (Centar za humanitarno pravo), Sonju Biserko (Helsinški komitet), Biljanu Kovačević- Vučo (Komitet pravnika za ljudska prava – JUKOM), Dragana Popovića ( Inicijativa mladih za ljudska prava ), Miljenka Deretu (Građanske inicijative), Stašu Zajović (Žene u crnom), Borku Pavićević (Centar za kulturnu dekontaminaciju) i Vesnu Petrović (Beogradski centar za ljudska prava )“(2).</s><s>Pošto su ove NVO neposredni izvršioci zadataka Imperije u nas, da vidimo kakva je njihova priča o Srebrenici.</s><s>NVO TUMAČE SREBRENICU</s><s>Srebrenica, po NVO delatnicima u službi vašingtonsko – briselske osovine, ne može da se kontekstualizuje u istoriju ratova na prostru Bosne i Hercegovine 1992 – 1995.godine, kao što se ne smeju pominjati bilo kakvi zločini Imperije koji bi se, jer su mnogo strašniji od onoga što se zbivalo na Balkanu, mogli naći u javnom diskursu.</s><s>Vesna Pešić je bila jasna: “Ma, ne zanima me to /.../ interesuje me zakonska i pravna pravda za Srebrenicu i druge (srpske) zločine, a ne istorijska i moralna NAKLAPANjA“ (3 ).</s><s>Ili, kako bi rekla pokojna Biljana Kovačević – Vučo: “Baš me briga šta je bilo posle Vijetnamskog rata i šta su to tamo Amerikanci radili.</s><s>Mi kao građani treba da otkrijemo ili bar utičemo da se NAŠI zločini obeleže i kazne.</s><s>To je za NAŠE DOBRO“ (4).</s><s>Pokojna NVO aktivistkinja je pokazivala šta je, po njenom mišljenju, opšte dobro za Srbiju: “Haškom presudom Radislavu Krstiću za Srebrenicu NESUMNjIVO je utvrđeno da je genocid izvršen i vjerujem da će i Srbija i Crna Gora biti proglašene krivima za genocid (5)“.</s><s>Sonja Biserko o srebreničkom narativu razmišlja, bez ikakvih ograda, u geopolitičkom kontekstu svojih mentora: “Relativizacija i deetnifikacija srebreničke tragedije onemogućila bi plaćanje ratne odštete /.../ i pomogla u ostvarivanju streteških ciljeva Beograda da traži teritoriju Republike Srpske u zamenu za Kosovo“(6).</s><s>Ona tvrdi da je genocid bio pravi „holokaust“: “Genocid se nije desio samo u Srebrenici, jer su tamo bili ljudi iz cele istočne Bosne.</s><s>Znači, genocid se odnosi na stanovništvo cele istočne Bosne“(7).</s><s>Srbi su, po Ivanu Vejvodi, direktoru Balkanskog fonda za demokratiju, u toku ovih zbivanja imali hitlerovsku „logiku konačnog rešenja“ ( 8).</s><s>Zato je čak i neutemeljena presuda Međunarodnog suda pravde (koja, pod pritiskom svetskih „gospodara diskursa“, govori o genocidu u Srebrenici, ali za isti ne optužuje državu Srbiju), za drugosrbijanske NVO jurišnice bila nedovoljna.</s><s>Nataša Kandić je tvrdila da je to posledica činjenice da je dokaze za presudu o svom učešću u genocidu „trebalo da obezbedi Srbija“ (9), koja to nije učinila, a Borka Pavićević je optužila Međunarodni sud pravde da nije obratio pažnju na to da su zloglasni „Škorpioni“ „iz države Srbije“(1O).</s><s>Zbog svega toga, godinu dana posle presude MSPa, Latinka Perović, tzv. „majka Druge Srbije“, Sonja Biserko i Biljana Kovačević Vučo potpisuju Javni poziv za preispitivanje oslobađajuće presude Srbiji za genocid.</s><s>Za glasnike imperijalne volje u Beogradu Srebrenica je unikalni, “holokaustovski“ događaj, o kome Sonja Biserko, tvrdeći da su Srbi na tom terenu ubili preko 1O hiljada muslimana (!), kaže: “Srebrenica je posve poseban slučaj.</s><s>To je više od tragedije.</s><s>Istrebljenje tolikog broja ljudi za četiri dana, organizovano i sistematski, to nije bio nikakav eksces, već sama suština – RADIKALNO ZLO.</s><s>Metodi korišćeni u Srebrenici nadišli su sve ono što se dešavalo na teritoriji bivše Jugoslavije.</s><s>To se neće i ne sme zaboraviti.</s><s>Za Srbe je to teška hipoteka koja se kao ogroman teret ostavlja budućim generacijama“(11 ).</s><s>Za Ratka Božovića, Srebrenica je „PARADIGMA zločina i istorijske sramote“ (12), a Božidar Jakšić govori da „pred razmerama zločina u Srebrenici normalan čovek ostaje i bez daha i bez reči“ (13).</s><s>Po Todoru Kuljiću, „bila je to eksplozija dubljih šovinističkih struktura, a ne kriminalni diskontiunitet časne istorije“, zbog čega su za Srebrenicu krivi svi, „od akademika do novinara“(14).</s><s>Saradnik Beogradskog kruga, Nenad Prokić, kaže da je razlika između slika iz Srebrenice i slika iz Aušvica „samo u koloru“, i „NEMA nikakve druge razlike, genocid je genocid, gde god da se dogodio“ (15).</s><s>Latinka Perović je, zarad podrške imperijalnom „narativu“ o Srebrenici, rešila da promeni i definiciju genocida: čak i ako su šestorica ubijena, to je genocid, jer je ovaj strašan zločin „namera da prema grupi drugačijeg etničkog, rasnog, verskog porekla, vi osećate potrebu za fizičkom likvidacijom i egzekucijom“(16).</s><s>Geopolitički cilj delatnosti imperijalnih NVO plaćenika u oblasti „slučaja Srebrenica“ je ukidanje Republike Srbske, koju drugosrbijanski kolumnista Teofil Pančić zove „GNUSNA Karadžićeva državolika krasta /.../ NELjUDSKO Nemesto“(17), ali i reinterpretacija srbske istorije kao istorije stradanja u borbama protiv imperijalnih sila koje su komadale Balkan. (I to seže sve dublje u prošlost: za Biljanu Srbljanović, Gavrilo Princip, atentator na čelnog čoveka tuđinske okupacione sile u Bosni, jeste „terorista koji je pucao u trudnu ženu“ (18), i to zato što je, promašivši okupatorskog generala Poćoreka, ispalio hitac u Ferdinandovu ženu Sofiju – zbog čega se Princip na sudu javno pokajao).</s><s>SRBI NISU ŽRTVE I SRBI SU KRIVCI ZA SVE</s><s>Profesor dr Milan Brdar, savremeni srbski filosof, u svom razgovoru s Biljanom Đorović, u emisiji „Atlantis“ 5. avgusta 2O1O. rekao je: “Za Nasera Orića se govori i piše da u stvari i nije zločinac, zato je i pušten, jer je branio svoju zemlju i svoj narod /.../ Dakle, 4OO hiljada Srba je proterano iz Hrvatske, 15O hiljada Srba samo iz Sarajeva.</s><s>Sarajevo je bio drugi srpski grad u SFRJ, Niš je bio tek treći.</s><s>15O hiljada Srba sa Kosova.</s><s>Niko neće u svetu reći da je počinjen genocid nad Srbima /.../ žalosno je to što neće da kaže ni Srbin, ni srpska politička elita ni srpska inteligencija. /.../ Biti žrtva genocida danas, u današnjem svetu pod okriljem imperijalne SAD, to je privilegija.</s><s>To nije činjenica, to je nagrada.</s><s>I to treba shvatiti ozbiljno, da je propagandni rat glavna sila svekolikog ratovanja, i ko je označen kao žrtva nagrađen je, a ko je žrtva genocida, to je nagrada na kvadrat, ekstra privilegija.</s><s>Srbi nemaju pravo da budu žrtva, a jesu žrtva“(19).</s><s>Njihovih 7OO hiljada mrtvih na teritoriji Pavelićeve monstrum-države, zvane NDH, nije ništa, ali je, po Latinki Perović i njenim drugosrbijanskim istomišljenicima, i šest žrtava muslimana, koje su ubili u Srebrenici i okolini, „genocid“.</s><s>Ako Srbi nisu žrtve, oni su krivci.</s><s>A šta to znači u političkom životu?</s><s>Slobodan Antonić je, u svom tekstu „Kompleks krivice“, jasan: “Reč je o tome da se jedna društvena grupa politički diskvalifikuje tako što se na nju jednostavno prenese krivica za neki zločin ili prestup.</s><s>A prenos krivice sa zločinaca na nevine se pravda time što su i zločinci i nevini članovi istog kolektiviteta.</s><s>Po toj logici, recimo, svi građani Srbije snose odgovornost za zločin u Srebrenici. “U Srbiji samo kamen nije kriv“, plastično je ustvrdio visoki rukovodilac Helsinškog odbora za ljudska prava, prilikom jedne rasprave o Srebrenici 5. decembra 2OO6.</s><s>Cilj tog mehanizma diskvalifikacije i stvaranja kompleksa krivice jeste da se uspostavi političko starateljstvo nad žrtvom.</s><s>To što žrtva nije svesna svoje krivice i ne želi da je prihvati, za manipulatora je samo dokaz njene političke maloletnosti.</s><s>Zato žrtvu i treba stvaiti pod kontrolu „svesnih snaga“.</s><s>Štaviše, čak i ako žrtva preuzme izvesnu odgovornost za ono što nije učinila i izvini se „u ime kolektiva“, to prihvatanje i izvinjenje se ocenjuje kao „dato sa zakašnjenjem“, “nevoljno“, “neiskreno“.</s><s>I mehanizam komesarskog isleđivanja nečije svesti i komesarske uprave nad nečijim životom se nastavlja“(2O).</s><s>SRBSKA STRANA ISTINE</s><s>Zato se borba za objektivno tumačenje događaja u Srebrenici mora nastaviti.</s><s>U svom tekstu „Američki srebrenički mit“ (objavljenom u časopisu „Dveri srpske“, br. 43/2OO9) , pokojni srbski polihistor, Predrag R. Dragić Kijuk, postavio je neke od temeljnih teza te borbe.</s><s>On je, pre svega, uočio da su Srbi izabrani da budu dežurni krivci ne samo zato što su se našli na „zelenoj transverzali“ američkog, „politički korektnog“ islama, od Bosne i Hercegovine, preko Raške oblasti, Kosova i Metohije, Bivše jugoslovenske republike Makedonije, do Bugarske, Grčke i Turske, nego i zato što su odbili da se povinuju antihrišćanskoj diktaturi Novog svetskog poretka.</s><s>Zato Srbi ne smeju da se prepuste istoriosofskoj kontrainicijaciji koja im se nameće, i koja je, ovde i sada, ponavljanje sadističke poruke O Brajena Vinstonu Smitu, glavnom junaku Orvelove „1984“: “Nećemo te streljati pre nego što zavoliš Velikog Brata“.</s><s>Zato ne smemo zaboraviti.</s><s>Ne smemo, između ostalog, zaboraviti da je, po rečima Sefera Halilovića, bivšeg načelnika Glavnog štaba Armije BiH, upućenim Aliji Izetbegoviću, Izetbegović „izdao i prodao Srebrenicu“ (21), zarad svojih političkih interesa.</s><s>Ne smemo zaboraviti ni ono na šta ukazuje Milivoje Ivanišević: “Prilikom srpske akcije od 6. do 12. jula 1995. i oslobođenja Srebrenice, jedinice VRS prošle sukroz 43 muslimanska sela, a da pritom nije stradala nijedna osoba. /.../ Takvih primera nije bilo tokom muslimanskih pohoda na srpska sela“ (22).</s><s>Ili ono što kaže Dajana Džonston: “Hiljade bosanskih muslimana su zaista stigle u Tuzlu i tiho su premeštene na druge pozicije.</s><s>Ovo je potvrđeno od strane međunarodnih posmatrača.</s><s>Ali, muslimanske vlasti nikad nisu obezbedile informaciju o ovim muškarcima, preferirajući da se ubroje među nestale, t.j. masakrirane“(23).</s><s>Ili, ono što kaže Noam Čomski, žestoki kritičar imperijalnih laži: “U slučaju Timor u isto vreme otprilike 1/3,1/4 stanovništva je izbrisana, 2OO hiljada ljudi.</s><s>To je, u suštini, bilo uz podršku SAD, Britanije i Francuske.</s><s>Niko to ne zove genocidom“(24).</s><s>I još nešto, veoma važno: Imperiju baš briga i za pravoslavne Srbe i za muslimanske Bošnjake.</s><s>Ona je razbila Jugoslaviju da bi mogla da, po ko zna koji put u istoriji, zavadi i vlada.</s><s>Baš zato, i upravo zato, i Srbi i muslimani Bosne i Hercegovine, ali i celog regiona, za istinom moraju tragati zajedno – da bi došlo do pomirenja i zajedničkog života kojim neće upravljati gaulajteri Imperije, koje ne zanimaju ničije žrtve, nego samo moć i profit.</s>
<s>SARAJEVO, 13.</s><s>NOVEMBRA /SRNA/ - Terorista Aldin Alibašić /29/, zvani Aldo i Ebu Omer, za kojim je Interpol raspisao crvenu potjernicu, u džihad u Siriju je otišao 2013. godine zajedno sa državljanima BiH Harisom Sivcem, Enverom Lilićem, Abdulahom Ibradžićem, Advanom Mijatovićem i Mevludinom Cicvarom koji su se u Siriji pridružili terorističkoj grupi "Islamska država", saznaje Srna u bezbjednosnim strukturama.</s><s>Za Alibašićem je, zatim, u Siriju otišla i komletna njegova porodica, a na Intepolovoj zvaničnoj stranici je objavljeno da ga ta međunarodna policijska agencija potražuje zbog organizovanja terorističke grupe u skladu sa krivičnim djelom terorizam.</s><s>U njegovom dosijeu, u koji je Srna imala uvid, navodi se da je državljanin BiH Aldin Alibašić rođen u Sarajevu i prijavljen na adresi u ulici Oslobodilaca Sarajeva pet, a da je u Siriju sa pomenutom grupom terorista otišao 2. aprila 2013. godine.</s><s>Do tada je radio u sarajevskoj firmi "Disti" kao informatičar.</s><s>U toj firmi je rekao da odlazi u Tursku kao pratnja supruzi koja je, navodno, tamo trebalo da operiše oči.</s><s>U BiH se vratio avionskim letom iz Istanbula 14. maja, pa ponovo otišao u Siriju 7. septembra 2013. godine, ovog puta sa suprugom Ildom Hopovac, ocem Behudinom i majkom Indirom Alibašić.</s><s>Prema operativnim saznanjima, Alibašić je bio zarobljen početkom januara 2014. godine u sukobima sa pripadnicima "Slobodne vojske Sirije".</s><s>Ilda Hopovac /28/, kći Mustafe, rođena je u Sarajevu, a prebivalište joj je prijavljeno u Sarajevu, u ulici Geteova 14.</s><s>Sa suprugom Aldinom Alibašićem i njegovim roditeljima iz Sarajeva je otišla avinskim letom za Istanbul 7. septembra 2013. godine.</s><s>Behudin Alibašić /52/, sin Ismeta, rođen je u Sarajevu, a prebivalište mu je u Sarajevu u ulici Teheranski trg osam.</s><s>Državljanka BiH Indira Alibašić /50/, kći Asima, rođena je u Prijepolju, a prebivalište joj je prijavljeno u Sarajevu, takođe u ulici Teheranski trg osam.</s><s>Interpol je do sada raspisao potjernice za 25 državljana BiH zbog povezanosti sa terorizmom i pripadnosti terorističkoj organizaciji "Islamska država".</s><s>Prije četiri mjeseca objavljen je spisak 76 državljana BiH koji su kao pripadnici terorističkih organizacija poginuli u Siriji i Iraku.</s><s>Potjernice su raspisane samo za 25 terorista državljana BiH na stranim ratištima iako ih, prema prošlogodišnjim podacima Ministarstva bezbjednosti BiH, ima 115.</s><s>Američka Centralna obavještajna agencija /CIA/ je 2014. godine objavila da se 350 državljana BiH bori u redovima "Islamske države". http://www.srna.rs/novosti/642903/cijela-porodica-alibasic-u-dzihadu-u-siriji.htm</s>
<s>O t v o r e n o p i s m o - VLADIMIRU VLADIMIROVIČU PUTINU</s><s>Subota, 19 mart 2011</s><s>Prof. dr Veselin Đuretić Akademik Slobodan Jarčević Srbija</s><s>VLADIMIRU VLADIMIROVIČU PUTINU - Predsednik Vlade Ruske Federacije – (Putem Ambasade Ruske Federacije u Republici Srbije) Dragi Vladimire Vladimiroviču, Mi dole potpisani smo uvereni da govorimo u ime 95% Srba.</s><s>Izuzimamo „domaće tuđine“, kakvih ima u svakoj zemlji, pa i u Rusiji.</s><s>To su oni kojima u Rusiji smetate i Vi – lično, jer ste uspravili ruski brod, a bio je pred potonućem.</s><s>Srbi to shvataju i, budite u to uvereni, kada biste se sutra kandidovali za predsednika Srbije, dobili biste najmanje 80% glasova.</s><s>Bojimo se, poštovani Vladimire Vladimiroviču, da smo malo učinili, da bismo odagnali ideološku maglu (antirusku i antisrpsku), tako uspešno poslatu sa Zapada u naše zemlje tokom 20. stoleća.</s><s>U toj magli, to treba da se obelodani, Srbe su ubijali, jer su slovenski neprijatelji Srbiju smatrali „Malom Rusijom“.</s><s>A takva „Mala Rusija“ je, u oba svetska rata, bila tvrđava ispred ruske države, oko koje je neprijatelj morao gubiti i snagu i vreme.</s><s>Zato, poštovani Vladimire Vladimiroviču, i u ova teška vremena, koja navešćuju zlo našim narodima, obavezno je da se održi i uzdigne „Mala Rusija“, jer će ispred ruske države i u nova zla vremena oduzimati neprijatelju i snagu i vreme, kao i u dva svetska rata.</s><s>U tom smislu, ne treba zazirati od zlonamerno lansirane antislovenske parole – „Da Rusi ne mogu biti veći Srbi od Srba“.</s><s>Neka budu Rusi veći Srbi od Srba u ovom teškom vremenu, jer će Rusi time obezbediti uspešniju i jevtiniju odbrambenu, privrednu i finansijsku snagu Ruske Federacije.</s><s>Molimo Vas, da, po dolasku u Beograd, izdate četiri, za naš narod spasonosna, saopštenja: 1. Kosovo i Metohja su svete srpske zemlje, kao što su svete i ruske zemlje: Suzdalj, Vladimir, Pskov, Novogorod, Kijev, Moskva.</s><s>Rusija nikad neće priznati rezultate nasilja nad Srbima na Kosovu i Metohiji – od 1941. do 1999. godine.</s><s>Obavezno je međunarodno zalaganje za spasavanje srpskog stanovništva na Kosovu i Metohiji, nad kojim je izvršen zločin genocida s etničkim čišćenjem od strane: fašističke Italije, i nacističke Nemačke, komunističke Jugoslavije i članica EU i NATO-a - 1999. 2. Rusija zahteva, da se do kraja rasvetle razmere ubijanja Srba na Kosovu i Metohiji (1988-2000), da bi se njihovi unutrašnji organi koristili u bolnicama Zapada, o čemu svedoči izveštaj poslanika Evropskog parlamenta iz Švajcarske, Dika Martija, i sadržaj knjige bivše tužiteljke Haškog tribunala, gospođe Karle del Ponte.</s><s>Ovaj neverovatni i mučni zločin genocida, pored toga što je izazvao zverstva nad pripadnicima srpskog naroda, on je naneo necivilizacijsku ljagu evropskoj civilizaciji – kojoj pripada i Rusija, te zato mora za ovu monstruoznost da odgovaraju i nalogodavci, i organizatori, i izvršioci ubistava, i izvršioci odstranjivanja organa, i trgovci organima ubijenih Srba.</s><s>Na osnovu ova dva izveštaja švajcarskih državljana, nazire se i odgovornost komandanata američke baze „Bonstil“ na Kosovu i Metohiji, jer je ova baza stavljala na raspolaganje zločincima svoja suvozemna i vazdušna vozila i drugu raznovrsnu pomoć.</s><s>3. Ruska Federacija će pomoći Evropi, da joj dugo, pa i večno, ne ostane pripisana necivilizacijska i nedemokratska odlika.</s><s>EU se ogrešila o civiizacijske i demokratske norme u vreme razbijanja Jugoslavije od 1990. do 1995. godine, čemu je, svojom pasivnošću, tada, pomogla i vlast u Ruskoj Federaciji.</s><s>Evropska unija je, što je zaprepašćujuće, pomogla Hrvatsku da okupira Zonu pod zaštitom UN (Republiku Srpsku Krajinu), da progna 80% Srba i da oduzme Srbima svu pokretnu i nepokretnu imovinu.</s><s>A Srbi su, što se sakrivalo od javnosti, u Republici Srpskoj Krajini imali državnost u Mađarskoj od 1471, u Austriji od 1630, u Veneciji od 1647, u Jugoslaviji od 1918.</s><s>Ovih dana je Lajčak, u ime EU, saopštio, da se ne sme, nadglasavanjem u parlamentu, ukinuti državnost nijednog od tri naroda u Bosni i Hercegovini, a ta EU je podržala Hrvatsku, kad je nadglasavanjem Srba u Parlamentu (1990) ukinula srpsku državnost i Hrvatsku pretvorila u jednonacionalnu državu, iako je bila država dva naroda – hrvatskog i srpskog.</s><s>Kao što je Hrvatska 1990-1991. oduzela status konstutitivnog naroda, izbacila ih iz Ustav, i time isprovocirala njihovu borbu za opstanak (naslanjajući se i na neprijatelje iz Drugog svetskog rata), tako je Zapad i početkom 1992. podstaknuo muslimansko-hrvatsku koaliciju protiv Srba BiH, i njih tako naterao na samoodbranu.</s><s>U oba slučaja, Srbi su u redovima napadača prepoznali sinove i unuke onih koji su ih genocidno satirali u prethodnom ratu; videli su, da ovi ponovo šire stare ubilačke zastave.</s><s>Nažalost, to nije videla Jeljcinova Rusija, iako su to bile iste one zastave koje je hrvatska legija širila protiv Rusa kod Staljingrada.</s><s>Zapadnu politku prema jugoslovenskoj krizi, umnogome su rukovodile propaganističke obmane iz predhodnog rata, i one koje je potom sejao Titov diktatorski režim.</s><s>Ali ne sve zemlje ovog sveta; neke od njih su sve to znale i od ranije su prpremali scenario za razbijanje SFRJ: neki germanski poltički činioci, Vatikan, a nažalost, i postboljševička Rusija se napajala sa sličnih izvora, pa nije znala ni osnovnu činjenicu: da su se 1941-1945. protiv okupatora i kvislinga borili uglavnom samo Srbi, kojih je, do velike ratne prekretnice, bilo oko 95%, ali je to propagandnim putem bilo mistifikovano, da bi se od sveta sakrio nad njima počinjeni genocid, odnosno da bi se njegovi počinioci Hrvati nekažnjeno preveli na stranu pobednika.</s><s>Američki predsednik, Ruzvelt, je to znao, pa je i 1943. i 1945. tražio da se Hrvati i Nemci stave pod starateljstvo OUN na 50 godina, ali je to Tito osujetio preko Staljina i Čerčila.</s><s>Tako je Drugi svetski rat u Jugoslaviji završen propagandnim obmanama, pa je njegov nastavak bio neminovan.</s><s>Ono što se desilo posle njegovog nastavka, ne može doneti stabilnost.</s><s>Rusija je, dragi Vladimire Vladimiroviču, u stanju da ukloni neprirodne namete, koji pogađaju najviše Srbe.</s><s>Pre svega, ona može da sve svoje odnose sa Hrvatskom uslovi – povratkom proteranih i izbeglih Srba u autonomnu sigurnost kao konstutitivni narod, a može i da svetu pretpostavi alternativu koja će balkanski ragion učiniti stabilnim: reintegraciju Jugoslavije na etnojezičkom principu, koji je u Evropi vladajući i koji odgovara aktuelnim integracionim procesima EU.</s><s>Srbi su duboko nesrećni pred saznanjem da je u Rusiji i posle njenog ozdravljenja bila neko vreme na snazi politika diplomatske ekvidistance, koja je mešala uzorke i posledice; prirodne njene prijatelje tretirala kao klerikalistički deformisane rusofobe i srbofobe.</s><s>4. Ruska Federacija će učiniti još jedan korak, da bi s lica Evropske unije skinula još jedno mučno nedemokratsko nasleđe, koje joj je prilepio postupak Haškog tribunala.</s><s>U njegovim procesima sudilo se, uglavnom srpskim državnicima i oficirima, čiji je narod najviše postradao i najmasovnije prognan.</s><s>A Tribunal je minimalno sudio onima koji su organizovali i komandovali razbijnjem Jugoslavije i zločinima genocida nad srpskim narodom.</s><s>Pod vidom komandne odgovornosti pred Haškim tribunalom su se našli srpski predvodnici otpora separatistima i NATO agresorima, što je upućivalo da su krivi što su sprečili da ne bude počinjen još jedan genocid nad njihovim narodom.</s><s>I danas mnogi čame u haškim kazamatima u iščekivanju onog istorijskog ruskog NjET sili i nepravdi.</s><s>Tamo danas funkcioniše i „srpski front“ pod nazivom Vojislav Šešelj, uprkos protestima mnogih svetskih naučnika, uprkos protestima svih frakcija Ruske državne dume.</s><s>Poštovani gospodine Vladimire Vladimiroviču, Predlažemo Vam sadržaje ovih izjava, s uverenjem, da ćete njima istaći internacionalne civilizacijske vrednosti i da je to sve u duhu s međunarodnim pravom i pravednošću.</s><s>Time ćete predstaviti i pravo lice Majke Rusije, kako Vašu državu, od najdavnijih vremena, doživljavaju pripadnici srpskog naroda.</s><s>Beograd, 9. marta 2011.</s><s>Prof. dr Veselin Đuretić prvi predsednik Društva srpsko-rusko prijateljstva, pisac više naučnih dela, dobitnik najviših naučnih priznanja.</s><s>Slobodan Jarčević, akademik Petrovske akademije nauka i umetnosti, pisac više istoriografskih dela iz istorije Srba i Rusa i Ministar za inostr.poslove RS Krajine</s>
<s>Na promociji knjige "Komandant" prisustvovalo oko 300 ljudi</s><s>Utorak, 21 avgust 2018</s><s>20/08/2018 \| RTRS \| SRNA Na Sokocu je večeras promovisana knjiga "Komandant", istoričara Bojana Dimitrijevića, u kojoj su osim biografije i vojničke karijere nekadašnjeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske /VRS/ generala Ratka Mladića predstavljeni i svi značajni događaji iz minulog rata u BiH.</s><s>Promociji je u Parohijskom domu Crkve Svetog proroka Ilije na Sokocu prisustvovalo oko 300 ljudi.</s><s>Darko Mladić, sin srpskog generala, rekao je novinarima da je veoma srećan što je veliki broj prisutnih na ovaj način podržao nekadašnjeg komandanta Glavnog štaba VRS i što se ovom prilikom spontano i neplanirano telefonom svima iz Haga obratio general Ratko Mladić.</s><s>"Knjiga `Komandant` je vredna istorijska knjiga i sada, kada se gleda taj period 25 godina posle rata, može se zaključiti da je general Mladić neke stvari čak i proročanski govorio, koliko nije bi shvaćen od nekih političkih struktura, a s druge strane koliko ga je narod razumeo od početka", rekao je Darko Mladić.</s><s>On je naglasio da je veoma zadovoljan i srećan što bez obzira na svu strašnu i možda najstrašniju kampanju u istoriji protiv jednog čovjeka, i dalje njegov narod stoji uz njega kao i prvog dana.</s><s>Iako je puno knjiga napisano o generalu Mladiću, njegov sin značaj ove knjige vidi, prije svega, u tome što se jedan naučnik, istoričar bavio tom tematikom, stručno i na osnovu naučne metodologije došao do određenih zaključaka, koji na kraju potkrepljuju i ono što narod misli o svom generalu i što su svi oni koji ga znaju svjedoci njegovih napora i žrtve da odbrani svoj narod.</s><s>Darko Mladić tvrdi da je ovo prva istoriografska knjiga koja piše o generalu Mladiću na osnovu analize dokumenata i analize onoga što su izgovarali učesnici tih događaja sa svih strana i važna je zbog toga što osvjetljava pravac u kome bi trebalo dalje raditi na istoriji Republike Srpske.</s><s>On kaže da je general Mladić važan činilac u istoriji Republike Srpske, ali svakako nije i jedini.</s><s>"Na ovaj način mi bi morali da budemo mnogo aktivniji u, pre svega, analizi onoga što nam se desilo, i u svetlu toga Narodna skupština Republike Srpske je odbacila jedan nametnuti dokument", dodao je on.</s><s>On je napomenuo da je istina jedina strategija odbrane generala Mladića, te da se tako treba voditi i u odbrani Republike Srpske, jer srpski narod ne smije prihvatiti nametnute istine.</s><s>"Mi već decenijama trpimo pritisak kao narod gde nas na silu teraju da priznamo ono što nije bilo, a ja se pitam kakva je to istina koja mora da se brani sudskim odlukama i zabranama da se priča dalje posle sudskih odluka.</s><s>Tu nešto nije u redu", kaže Darko Mladić.</s><s>Branislav Puhalo, nekadašnji šef obezbjeđenja generala Mladića, prenio je večeras okupljenima u Parohijskom domu na Sokocu svoja iskustva i prisjetio se događaja iz ratnog perioda kada je, kako kaže, od 24 časa, 25 časova bio uz generala Mladića, punih deset godina.</s><s>"Pričao sam okupljenima o vrlinama srpskog generala, jer on nema mana, u što su se uvjerili svi ljudi koji su ga poznavali kao pravodljupca i čovjeka koji je poštovao sve pravne norme i pravila ratovanja", kaže Puhalo.</s><s>Načelnik opštine Sokolac Milovan Bjelica nije krio zadovoljstvo pred novinarima što je general Mladić telefonom pozdravio stanovnike Sokoca i Han Pijeska koji su se okupili večeras na promociji.</s><s>"General Mladić je ovom prilikom iznio neka svoja zapažanja koja mi moramo sagledati i prihvaiti, jer je riječ o istorijskim činjenicama koje trebamo čuvati, njegovati i poštovati vrijednosti kao naš uspjeh u proteklom periodu u kome smo stvarali Republiku Srpsku", naveo je Bjelica.</s><s>Organizator promocije knjige "Komandant" na Sokocu Milan Jolović, ratni komandant Specijalne elitne jedinice VRS "Vukovi sa Drine", istakao je da su posjetioci ovog skupa prisustvovali predstavljanju jednog istorijskog dokumenta.</s><s>"Dimitrijević je na objektivan način napisao biografiju generala Mladića sa svim bitnim događajima koji su se dešavali u ratu od 1992. do 1995. godine, uz naglasak na nekoliko bitnih istorijskih događaja, kako za generala Mladića, tako i za Republiku Srpsku, koju smo stvarali sa njim na čelu", dodao je Jolović.</s><s>On je istakao da je ogroman broj građana svojim prisustvom ovoj promociji dao podršku srpskom generalu u Haškom tribunalu.</s><s>Autor knjige "Komandant" Bojan Dimitrijević zbog zdravstvenih problema nije prisustvovao večerašnjoj promociji na Sokocu, ali je u svom pismu prisutnim ljubiteljima pisane riječi poručio da je ova biografija pokušaj da se generalov životni i ratni put hronološki zaokruži na širokoj bazi konsultovanih izvora i ponudi javnosti kao svojevrstan presjek saznanja o čovjeku koji i dalje privlači pažnju na bivšem jugoslovenskom prostoru.</s><s>Bojan Dimitrijević je naučni savjetnik u Institutu za savremenu istoriju u Beogradu i do sada je objavio oko 60 autorskih monografija i drugih izdanja. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=307773</s>
<s>Statusna konferencija Mladiću 24. jula, saslušanja 25. i 26. avgusta</s><s>Petak, 17 jul 2020</s><s>Vijeće je zatražilo od sekretara Mehanizma da obezbijedi uslove za prisustvo Mladića u sudmici, ukoliko to on želi, uz sve neophodne mjere bezbjednosti, ili da obezbijedi učestvovanje Mladića iz pritvorske jedinice ukoliko ne želi da fizički prisustvuje.</s><s>Od sekretara se zahtijeva i da obezbijedi uslove u sudnici za bezbjedno održavanje statusne konferencije i saslušanja, kao i svu opremu za komunikaciju za Mladićevo učestvovanje putem video-linka, te da se sva oprema unaprijed provjeri.</s><s>U saopštenju se navodi da sekretar mora da obezbijedi i sredstva za neometanu komunikaciju Mladića sa advokatom.</s><s>Prema utvrđenom planu saslušanja i statusne konferencije, Mladić će 26. avgusta na kraju saslušanja imati na raspolaganju 10 minuta da se obrati sudu bez prisustva sudija Žalbenog vijeća. https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=393542</s>
<s>Da li će biti pravde za vojnike ubijene u Dobrovoljačkoj ulici</s><s>Četvrtak, 17 februar 2022</s><s>Četvrtak, 17.02.2022 \| Politika \| Mladen Kremenović Trideset godina posle zločina, Tužilaštvo BiH bi moglo da pokrene prve optužnice protiv vinovnika masakra u Sarajevu 2. i 3. maja 1992. nad pripadnicima JNA Banjaluka – Tri decenije posle zločina nad vojnicima JNA u Sarajevu, jednog od prvih ratnih zlodela u BiH, iz Tužilaštva najavljuju odluku o predmetu.</s><s>„Tužilaštvo BiH intenzivno radi na predmetu ’Dobrovoljačka ulica’ i uskoro će biti doneta tužilačka odluka”, potvrđeno je iz ove pravosudne institucije.</s><s>Potvrda iz Tužilaštva došla je nakon što su objavljena saznanja banjalučkih medija da bi Tužilaštvo BiH uskoro moglo da podigne optužnicu za zločin nad pripadnicima JNA, koji se dogodio 2. i 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.</s><s>Kako pišu „Nezavisne”, u bošnjačkim krugovima u Sarajevu već je zavladala panika, jer Tužilaštvo saslušava osumnjičene u predmetu „Dobrovoljačka”.</s><s>I bivši reis Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić smatra da treba da se podigne glas zbog rada pravosudnih institucija, koji, kako veruje, žele da promene karakter rata u BiH.</s><s>Mučki krvavi napad na nevine vojnike koji su se u skladu s dogovorom povlačili iz grada nikad nije procesuiran, a reč je o jednom od prvih zlodela u BiH, koje se u srpskom narodu doživljava kao sinonim za rat i „napad na mir”.</s><s>U minule tri decenije povremeno je bilo spekulacija da bi pravosuđe moglo da se ozbiljnije zainteresuje za slučaj i procesuira odgovorne, ali su se pretpostavke i očekivanja uvek ispostavljali kao uzaludni.</s><s>Nada za porodice žrtava pojavila se i kad je Tužilaštvo BiH 2018. naredilo ponovno otvaranje istrage protiv Ejupa Ganića, Zaima Backovića, Hasana Efendića, Jusufa Pušine i Emira Švrakića u predmetu „Dobrovoljačka ulica”.</s><s>Prethodno vođena istraga o tom zločinu obustavljena je pre desetak godina.</s><s>Od petnaest osoba protiv kojih je vođena ranija istraga, na spisku su ostala njih petorica.</s><s>Iz Tužilaštva BiH je pre četiri godine potvrđeno da se nastavlja istraga za pet osoba.</s><s>U napadu „Zelenih beretki”, „Patriotske lige”, MUP-a i Teritorijalne odbrane BiH na kolonu koja se po prethodnom dogovoru mirno povlačila iz Sarajeva, prema podacima iz RS, ubijena su 42 pripadnika JNA, 73 su ranjena, a zarobljeno je više od 200 vojnika i oficira.</s><s>Raniju istragu o ovom predmetu obustavio je međunarodni tužilac Džud Romano 2012. nekoliko dana pre nego što će napustiti BiH.</s><s>Iz Tužilaštva je i tada najavljeno da će se istraga nastaviti protiv osumnjičenih za ubijanje ranjenih vojnika JNA, koji su bili onesposobljeni za borbu, kao i za maltretiranja i zlostavljanja zarobljenih vojnika i oficira bivše JNA, te protiv osumnjičenih za komandnu odgovornost.</s><s>Nakon što se od 2002. godinama ništa nije desilo na tom planu – uz međuetničke napetosti i probleme i prilikom obeležavanja godišnjice tog stradanja – ovaj primer pravosudne prakse izdvajan je kao sinonim za nepravdu.</s><s>„Živimo u nadi, ne odustajemo i nadamo se da ćemo dočekati pravdu”, rekla je novinarima Gordana Gvozdenović iz Han Pijeska, sestra Obrada Gvozdenovića, potporučnika JNA koji je ubijen 2. maja 1992. godine na Skenderiji, u Sarajevu. https://www.politika.rs/scc/clanak/499811/Da-li-cei-pravde-za-vojnike-ubijene-u-Dobrovoljackoj-ulici</s>
<s>Nekadašnji komandant logora Poljari na području Dervente priznao krivicu</s><s>Utorak, 22 decembar 2015</s><s>SARAJEVO, 22.</s><s>DECEMBRA /SRNA/ - Bivši pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/ Damir Lipovac, koji je bio komandant logora u derventskom mjestu Poljari, potpisao je sporazum o priznanju krivice za zločine nad Srbima 1992. godine na području Dervente.</s><s>Sud će 12. januara objaviti odluku da li prihvata sporazum o priznanju krivice.</s><s>Predsjedavajući Sudskog vijeća Davorin Jukić rekao je da je sudu dostavljen pisani sporazum koji je potpisao Lipovac, ali da u sudnici nisu predstavljeni njegovi detalji.</s><s>Tužilaštvo BiH tereti Lipovca, nekadašnjeg pripadnika 103. brigade HVO-a, za zločine počinjene 1992. na području Dervente, prenosi Birn.</s><s>Na teret mu je stavljeno da je kao komandant logora u školi u Poljarima učestvovao u ubistvima, premlaćivanju, pljački i mučenju zatočenih Srba.</s><s>Lipovac je uhapšen u maju 2014. u Holandiji, a BiH je izručen u novembru ove godine. http://www.srna.rs/novosti/363194/nekadasnji-komandant-logora-priznao-krivicu.htm</s>
<s>Srna \| 09. 07. 2011. - 10:32h \| Komentara: 0 LEKSINGTON - Azra Bašić, optužena za ratne zločine nad zarobljenim srpskim ciilima tokom rata u BiH, izjavila je pred Federalnim sudom u Leksingtonu, američkoj državi Kentaki, da želi suđenje u SAD.</s><s>Azra Bašić optužena za mučenje zatvorenika u logoru u blizini Dervente Američki zvaničnici žele da izruče 52-godišnju Bašićevu u BiH kako bi se tamo suočila sa optužbama, dok njen advokat Patrik Neš tvrdi da određena međunarodna pitanja stoje na putu njenog izručenja, uključujući nedostatak sporazuma između BiH i SAD, javlja AP.</s><s>Sudija Robert Vir rekao je da će odluku o ovom pitanju donijeti kasnije.</s><s>Ročište na kome će se raspravljati o izručenju Bašićeve zakazano je za 22. avgust.</s><s>Bašićeva je optužena za mučenje i ubistva zarobljenih Srba u tri logora u blizini većinski srpskog naselja Čardak u Derventi, od aprila do juna 1992. godine, dok je bila komandant u hrvatskoj jedinici.</s><s>Optužnica je tereti za paljenje zatvorenika, čupanje noktiju, otkidanje ušiju i urezivanje krstova i slova "s" u meso zatvorenika.</s><s>Interpol je locirao Bašićevu u Kentakiju 2004. godine, a sud u BiH izdao međunarodnu poternicu u oktobru 2006. godine.</s><s>SAD je od BiH dobio zvaničan zahtev za izručenje Bašićeve u februaru 2007. godine, a na američki zahtev tužilaštvo BiH je dostavilo prošle godine dodatnu dokumentaciju o počinjenim zločinima.</s><s>Bašićeva je rođena kao Azra Alešević, 22. juna 1959. godine u Rijeci i udala se za Nedžada Bašića u martu 1994. u BiH, navedeno je u sudskoj dokumentaciji koja sadrži 2.000 strana.</s><s>Ona ima hrvatsko i američko državljanstvo.</s><s>Jedno vreme je sa suprugom živela u Ročesteru, u američkoj saveznoj državi Njujork, zatim je 2006. godine živela u području Leksingtona, u Stentonu, u kome je više puta menjala adrese. http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/264887/Azra-Basic-trazi-da-joj-bude-sudjeno-u-SAD</s>
<s>Veliki park: Neuspjela potraga za nestalim zarobljenim vojnicima</s><s>Petak, 26 jul 2019</s><s>SARAJEVO, 25.</s><s>JULA /SRNA/ - Na suđenju u predmetu "Veliki park" za ubistvo zarobljenih pripadnika JNA 1992. godine u Sarajevu, bivši inspektor u Upravi za kriminalitet nekadašnjeg RSUP-a BiH Ibro Šabanović rekao je da je od Centra službi bezbjednosti /CSB/ Novi Grad, početkom maja 1992. godine depešom obaviješten da oni ne raspolažu nikakvim saznanjima o zarobljenim vojnicima JNA.</s><s>Šabanović je na suđenju komandantu Specijalne jedinice MUP-a takozvane RBiH Draganu Vikiću i još trojici optuženih za ubistvo zarobljenih pripadnika JNA 1992. godine u Sarajevu danas objasnio da je Uprava raspisivala centralne potjernice, na osnovu kojih je odjeljenje potražne djelatnosti djelovalo.</s><s>Svjedok je naveo da je u Centar veze 25. aprila 1992. dostavljena depeša sa imenima osam zarobljenih vojnika JNA koji su nestali, a kojom se zahtijevalo da organizacione jedinice MUP-a utvrde gdje se nalaze.</s><s>Šabanović je potvrdio da je od CSB Novi Grad početkom maja 1992. godine depešom obaviješten da oni ne raspolažu nikakvim saznanjima o zarobljenim vojnicima.</s><s>"Poslije toga, nismo ništa radili jer nismo imali na osnovu čega da postupamo.</s><s>Da je nešto konkretno bilo sadržano u depeši, svakako bi se postupalo prema utvrđenim saznanjima", izjavio je Šabanović.</s><s>Ovaj svjedok Tužilaštva je naveo da je informacije o nestalim vojnicima tražio i pukovnik JNA Slavoljub Bjelošević, objasnivši da je u to vrijeme još postojala saradnja sa jugoslovenskom vojskom, a koja je trajala do početka maja.</s><s>Tužilaštvo je danas odustalo od saslušanja svjedoka Nusreta Smajlovića za kojeg je utvrđeno da je u dva navrata kao posjetilac pratio ovo suđenje, što je po Krivičnom zakonu BiH nedopustivo.</s><s>U predmetu "Veliki park", osim Vikića, optuženi su bivši pomoćnik ministra unutrašnjih poslova tadašnje BiH Jusuf Pušina, te Nermin Uzunović i Mladen Čovčić.</s><s>Senaid Čavčić promijenio je ime u Mladen Čovčić.</s><s>Optuženima je stavljeno na teret da su bili informisani o zarobljavanju osam pripadnika JNA srpske nacionalnosti iz transportera u kvaru na području sarajevskog naselja Dobrinja.</s><s>Prema optužnici, oni su bili informisani o stavljanju zarobljenih vojnika JNA pod kontrolu i nadzor policijskih i bezbjednosnih struktura, koji su potom izvedeni u Veliki park blizu Doma policije u centru Sarajeva, gdje su ubijeni.</s><s>Tijela pripadnika JNA sklonjena su i odvezena s ciljem uklanjanja i prikrivanja dokaza, ali su pronađeni djelimični posmrtni ostaci dvojice ubijenih, dok se za ostalim posmrtnim ostacima još traga.</s><s>Nastavak suđenja zakazan je za 5. septembar. http://89.111.245.19/novosti/710584/neuspjela-potraga-za-nestalim-zarobljenim-vojnicima.htm</s>
<s>09/04/2018 \| RTRS \| Agencije Apelaciono vijeće Suda BiH zakazalo je 8. maja razmatranje žalbe na oslobađajuću presudu Naseru Oriću i Sabahudinu Muhiću, koje je Tužilaštvo BiH optužilo za ratni zločin počinjen nad srpskim civilima u okolini Srebrenice i Bratunca.</s><s>Orićev advokat Lejla Čović potvrdila je za sarajevsku štampu tu informaciju.</s><s>Orić i Muhić su prvostepenom presudom oslobođeni optužbi, ali se tužilac Miroslav Janjić žalio na ovu odluku Suda BiH.</s>
<s>15:53, 26.09.2013 \| TANJUG Ovom odlukom suda delimično je uvažena žalba Terzićeve pa je presuda preinačena i okvalifikovana kao zločin nad civilima SARAJEVO - Apelaciono odeljenje Suda BiH skratilo je kaznu sa pet na tri godine zatovora Albini Terzić, optuženoj za ratne zločine protiv srpskih civila.</s><s>Time je, kao neosnovana, odbijena žalba Tužilaštva BiH i delimično uvažena žalba branioca Terzićeve, pa je prvostepena presuda preinačena tako da je krivično delo okvalifikovano kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva po Krivičnom zakonu bivše SFRJ, preneli su mediji u BiH.</s><s>Presudom Suda BiH od 19. oktobra 2012. godine Terzićeva je proglašena krivom za ratni zločin protiv civilnog stanovništva po Krivičnom zakonu BiH.</s><s>Terzićeva je proglašena krivom zato što je, od 8. maja do sredine jula 1992. godine u Odžaku, za vreme oružanog sukoba u BiH, kao pripadnik Vojne policije Hrvatskog veća odbrane, postupajući suprotno Ženevskoj konvenciji, sama ili sa drugim pripadnicima HVO, učestvovala u nečovečnom postupanju prema civilima srpske nacionalnosti koji su bili zatvoreni u prostorijama Osnovne škole i u Fabrici "Strolit" u Odžaku. http://www.kurir-info.rs/apelacioni-sud-bih-albinismanjena-kazna-za-zlocin-nad-srbima-clanak-1004607</s>
<s>Lukić: Nada u pozitivan ishod u vezi sa zahtjevom za liječenje generala Mladića u Rusiji</s><s>29/03/2017 \| RTRS \| SRNA Branko Lukić, advokat odbrane generala Ratka Mladića, izjavio je da se nada pozitivnom ishodu u vezi sa zahtjevom koji je Rusija uputila Haškom tribunalu da se general Mladić iz haškog pritvora uputi na liječenje u tu zemlju.</s><s>"Sud je u mnogim slučajevima neadekvatno reagovao.</s><s>Trebalo bi da se cjeni samo zdravstveno stanje, ali to očigledno nije jedini kriterijum", rekao je Lukić za "Politiku".</s><s>Napominjući da se često dešavalo da je ono za šta se mislilo da je olakšavajuća okolnost, Tribunal uzimao kao otežavajuću, Lukić je naglasio da Tribunal nije vezan rokom da odgovori na zahtjev Rusije.</s><s>Prema Lukićevim riječima, Mladić je, sudeći po velikom broju pisama podrške koju svakodnevno dobija iz Rusije "dosta slavna ličnost u toj zemlji", a u Ruskoj dumi formiran je Komitet za podršku generalu Mladiću.</s><s>"Članovi tog komiteta su nekoliko puta posjećivali Mladića u pritvoru Tribunala.</s><s>Niko nije vjerovao da će ih Tribunal pustiti u posjetu, najavili su se kao delegacija Rusije", rekao je Lukić.</s><s>Ukoliko bi Moskva uspjela da izdejstvuje Mladićevo skoro puštanje na slobodu, on bi se, kako kaže Lukić, morao već u novembru vratiti u Hag.</s><s>"Tada će, najvjerovatnije, biti donesena prvostepena presuda generalu i on bez obzira na zdravstveno stanje mora da se pojavi u sudnici prilikom izricanja presude", naveo je Lukić. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=247753</s>
<s>Nastavljena ekshumacija u sarajevskom naselju Zabrđe</s><s>Četvrtak, 15 april 2021</s><s>12.04.2021 \| Srna \| Glas Srpske SARAJEVO U sarajevskoj Ulici Avde Palića, u naselju Zabrđe, u toku je ekshumacija posmrtnih ostataka koji su pronađeni na ovom lokalitetu.</s><s>Posmrtni ostaci su pronađeni u petak, 9. aprila, nakon što je nastavljeno proširenje lokalnog puta, saopšteno je iz Instituta za nestala lica BiH.</s><s>Dan ranije, u četvrtak 8. aprila, na istom mjestu izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka za koje se sumnja da pripadaju najmanje dvjema žrtvama proteklog rata.</s><s>Nakon ekshumacije dinamika izvođenja radova je izmijenjena, ali nakon novog pronalaska više posmrtnih ostataka oni su ponovo obustavljeni, a lokacija do ekshumacije obezbijeđena.</s><s>Posmrtni ostaci biće prebačeni u prostorije Javnog komunalnog preduzeća "Sveti Marko" iz Istočnog Novog Sarajeva radi sudsko-medicinske obrade i izuzimanja koštanih uzoraka i utvrđivanja identiteta žrtava putem DNK analize. https://www.glassrpske.com/cir/novosti/vijesti_dana-ekshumacija-u-sarajevskom-naselju-zabrdje/357645</s>
<s>Suđenje Mahmuljinu: Logistička podrška odredu El mudžahedin</s><s>Sreda, 19 april 2017</s><s>Sepi je posvjedočio da je El mudžahedin imao logističku podršku iz Trećeg korpusa preko 35. divizije, ali se složio sa optuženim Mahmuljinom da je riječ samo o nekim vidovima logističkog obezbjeđenja. - El mudžahedin je vojska za sebe bar što se tiče logističkog obezbjeđenja.</s><s>Uvijek su oni dolazili po svoje potrebe za razliku od drugih jedinica kojima smo mi dostavljali - rekao je Sepi.</s><s>Prema svjedoku, tzv. Armija BiH imala je problema sa materijalno-tehničkim sredstvima, odnosno nije bila snabdjevena na odgovarajući način, dok je odred El Mudžahedin, kako je naveo, imao drugi izvor logističke podrške, a bili su obezbijeđeni i finansijski. - Imali su oni cjenovnik od osnivača te jedinice iz arapskih zemalja.</s><s>Jedna zarobljena puška vrijedi toliko - dodao je svjedok.</s><s>Sepi je pojasnio da se logor El mudžahedina nalazio 13 kilometara od Zavidovića prema Kamenici, a istureno komandno mjesto Trećeg korpusa bilo je na lokalitetu Luke, četiri kilometra od logora.</s><s>Na pitanje da li mu je poznato da je tokom operacije "Farz" bilo zarobljenika, svjedok je rekao da mu je bilo nepoznato u aktuelnom periodu, ali da je kasnije čuo po čaršijskim kuloarima. - Od vojnika se čulo.</s><s>Čulo se da je zarobljen određen broj Srba.</s><s>Da su se predali 328. jedinici, ali su se pojavili mudžahedini i pokupili ih i odveli - rekao je svjedok.</s><s>Nastavak suđenja zakazan je za 10. maj. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=250197</s>
<s>27. juna 2019 \| B. Đokić \| Vesti Online Državljanin Bosne i Hercegovine (39) uhapšen je u Nemačkoj po zahtevu vlasti Belgije zbog sumnje da je umešan u terorističke napade u Parizu 13. novembra 2015. godine, u kojima je ubijeno 130 ljudi.</s><s>Nadležni nisu otkrili identitet uhapšenog, ali su nemački mediji nezvanično objavili da je reč o Adisu Abazu.</s><s>Policija nije otkrila kakvu je ulogu u pokolju u dvorani Bataklan u Parizu imao uhapšeni Bosanac.</s><s>Pretpostavlja se da je on bio deo mreže za snabdevanje terorista Islamske države oružjem i obezbeđvanjem sklonipta za njih.</s><s>Kako su saopštili policija i nemačko tužilaštvo, državljanin BiH je uhapšen prošlog četvrtka, ali je tek sada ova informacija objavljena.</s><s>Priveden je u noći između 19. i 20. juna. – Osumnjičeni je uhaošen po nalogu za hapšenje belgijskih vlasti zbog njegove navodne podrške terorističkoj organizaciji u vezi s terorističkim napadima, koji su ciljali koncertnu dvoranu Bataklan u Parizu – stoji u zajedničkom saopštenju tužilaštva Saksonije-Anhalt i Savezne pravosudne policije Nemačke.</s><s>Prilikom hapšenja pretresen je stan u kojem je državljanin BiH boravio, ali u njemu nije nađeno oružje.</s><s>U toku je ekstradicioni postupak iz Nemačke za Belgiju.</s><s>U daljem postupku utvrdiće se veza Bosanca sa međunarodnim terorističkim organizacijama i njihovim ćelijama u Evropi.</s><s>Podsetimo, 13. novembra 2015. godine pripadnici Islamske države ubili su 130 ljudi i povredili više od 350 osoba.</s><s>Napadi su se odigrali u koncertnoj dvorani u Bataklan u Parizu, gde je bilo 90 mrtvih, na terasama nekoliko barova i restorana sa 39 mrtvih i blizu Stadiona Francuska, gde je ubijena jedna osoba.</s><s>Tokom istrage je otkrivena ćelija džihadista sa saradnicima širom Evrope, uglavnom u Belgiji.</s><s>Ista teroristička ćelija je izvela napad na aerodrom i metro u Briselu 22. marta 2016. godine, kada je likvidirano 32 ljudi.</s><s>Pred francuskim sudovima je 15 terorista osumnjičenih za te napade.</s><s>Hapšen zbog oružja Sarajevski portali navode da je uhapšeni Adis Abaz već bio privođen i osuđivan u Bosni Hercegovini.</s><s>Abaz je, kako navodi faktor.ba, u više akcija hapšen zbog sumnje da je bio uključen u međunarodni šverc oružja.</s><s>Sud BiH 2011. zbog toga ga je osudio na dve i po godine zatvora.</s><s>Trag iz Drezdena Kako se saznaje, nemačka policija Abaza je locirala u februaru.</s><s>Tada su u Drezdenu privedena dvojica državljana Bosne i Hercegovine zbog krijumčarenja ručnih bombi, što je nekoliko meseci kasnije dovelo i do hapšenja osumnjičenog za učešće u pokolju u Parizu 2015. https://www.vesti-online.com/i-bosanac-terorista-islamske-drzave/</s>
<s>Zatraženo produženje pritvora za Berbića i Labidiju</s><s>Utorak, 19 maj 2020</s><s>Srna \| 18.05.2020 \| Glas Srpske SARAJEVO - Tužilaštvo BiH zatražilo je danas produženje pritvora Milaremu Berbiću i Hamzi Labidiju nakon što su protiv njih potvrđene optužnice zbog ratovanja u Siriji.</s><s>Na odvojenim ročištima Tužilaštvo i odbrane iznijeli su stavove u vezi sa pritvorom u kojem se Bebrić i Labidi nalaze od kada su deportovani iz Sirije u decembru prošle godine, prenosi Birn.</s><s>Odbrana Berbića usprotivila se prijedlogu Tužilaštva, ocijenivši da nisu realni navodi da bi optuženi mogao pobjeći ili ponoviti krivično djelo, kao ni da bi njegovim puštanjem na slobodu došlo do uznemiravanja javnosti, te je predložila da mu budu ograničeno kretanje i sastajanje sa određenim licima.</s><s>Iako je potvrđena optužnica zbog ratovanja u Siriji na strani Islamske države, kao terorističke organizacije, branilac Almin Hrustić je pozvao Sud da preispita osnovanost sumnje, navodeći da se na snimcima u dokaznom materijalu uopšte ne nalazi Berbić.</s><s>Hrustić je rekao da su Berbiću oduzete isprave u Siriji, gdje je otišao u potrazi za kćerkom i petoro unučadi.</s><s>On je dodao da je optuženi u jednom selu bio prisiljen da obavlja određene radove i da se nije mogao vratiti.</s><s>Optuženi Berbić je ispričao da je onima koji su namjeravali da se vrate traženo između 500 i 1.500 dolara, te da on nije imao taj novac.</s><s>Tužilac Elvira Stanojlović rekla je da je potvrđivanjem optužnice potvrđena osnovana sumnja, te je navela da dokazi pokazuju da je optuženi bio pripadnik paravojne formacije u okviru Islamske države, da je ispoljio visok stepen radikalizacije i da su svi koji su otišli mogli da se vrate.</s><s>Odbrana Hamze Labidija smatra da sa potvrđivanjem optužnice prestaje da postoji opasnost od uticaja na svjedoke, jer su svi dokazi već prikupljeni.</s><s>Tužilac Dubravko Čampara rekao je da ne želi doći u situaciju da svjedoci mijenjanju iskaze zbog nečijeg uticaja.</s><s>Čampara je dodao da je Labidi boravio sedam godina u ratnoj zoni, prenosi Birn.</s><s>Sud će naknadno donijeti odluku o prijedlozima za produženje pritvora, a u sljedećoj fazi postupka optuženi će biti pozvani da se izjasne o krivici. https://www.glassrpske.com/cir/hronika/iz_sudnice/o-produzenje-pritvora-za-berbica-i-labidiju/317751</s>
<s>Rasel vjeruje da je granata Markale ispaljena sa položaja Armije BiH</s><s>Ponedeljak, 07 septembar 2015</s><s>HAG, 7. SEPTEMBRA /SRNA/ - Kanadski oficir Džon Rasel rekao je na suđenju generalu Ratku Mladiću da se u februaru 1994. godine nije moglo utvrditi ko je ispalio granatu na pijacu Markale u Sarajevu, ali da je njegovo lično uvjerenje da je doletjela sa položaja Armije RBiH.</s><s>Rasel, koji je svjedočio u odbranu generala Mladića, u to vrijeme službovao je u snagama UN u Sarajevu, a na dan eksplozije učestvovao je u istrazi i analizirao krater od granate na Markalama.</s><s>Major Rasel posvjedočio je da je su rezultati istrage pokazali da su "granatu mogle ispaliti obje zaraćene strane".</s><s>"I VRS i Armija BiH su imale položaje u pravcu iz kojeg je granata, kako je utvrđeno istragom UN, doletjela i na udaljenostima unutar njenog dometa, u zavisnosti od snage punjenja", rekao je Rasel.</s><s>U ličnom dnevniku iz tog vremena, koji je prikazan u sudnici, Rasel je zapisao da je njegovo "lično uvjerenje" da su muslimanske snage "gađale same sebe", što tada mnogi u Sarajevu "nisu željeli ni da pomisle" zato što je "bilo mnogo žrtava".</s><s>Svjedok je u sudnici objasnio da je pod "mnogima" podrazumijevao gotovo sve njegove kolege iz snaga UN.</s><s>Lični utisak da je granata doletjela sa položaja Armije RBiH, kanadski major je utemeljio na činjenici da je projektil imao izuzetno strmu putanju, jer je preletio je visoke zgrade koje okružuju pijacu.</s><s>"To je bio moj lični osjećaj i ja sam ga zapisao u svoj dnevnik.</s><s>Ali, u mom zvaničnom izvještaju nisam mogao utvrditi ko je ispalio granatu", naglasio je svjedok.</s><s>Izvještaj televizije Si-en-en, koja je iste večeri okrivila srpsku stranu za eksploziju na Markalama, Rasel je nazvao "propagandom" jer u to vrijeme UN nisu objavile nalaze istrage. http://www.srna.rs/novosti/334429/rasel-vjeruje-daa-na-markale-ispaljena-sa-polozaja-armije-bih-.htm</s>
<s>Vještak: Povratnice iz Sirije nisu sposobne za svjedočenje</s><s>Sreda, 18 novembar 2020</s><s>18/11/2020 \| RTRS \| Autor: SRNA Na suđenju Senadu Kasupoviću zbog ratovanja u Siriji, vještak neuropsihijatar Azra Alajbegović, koja je na zahtjev Tužilaštva BiH sačinila nalaze o procesnoj sposobnosti četiri svjedokinje koje su u BiH vraćene iz Sirije u decembru prošle godine, izjavila je danas da one nisu sposobne da se pojave u sudnici.</s><s>Alajbegovićeva je govorila o zdravstvenim problemima svjedokinja, navodeći da se ne bi mogla predvidjeti reakcija pojedinih na dolazak u Sud, dodajući da bi jedna od njih uz stručnu pomoć i posebne metode možda mogla svjedočiti.</s><s>Branioca Huseina Mušića interesovalo je od kada svjedokinje imaju zdravstvenih problema, te da li su bile sposobne kada su davale izjavu prošle godine.</s><s>Alajbegovićeva je odgovorila da ih tada nije pregledala, ali da su mogle imati tegobe sa manjim manifestacijama.</s><s>Napomenula je da su izjave od njih uzimane dan nakon što su stigle iz Sirije.</s><s>Odbrana je rekla da nema primjedbi na nalaze vještaka, a tužilac Ćazim Hasanspahić je predložio da se na narednom ročištu pročitaju iskazi četiri svjedokinje iz istrage.</s><s>On je zamolio sudsko vijeće da upozori javnost da se ne objavljuju imena svjedokinja zbog njihovih ličnih i porodičnih prilika, što je predsjedavajući sudskog vijeća Mirsad Strika uvažio.</s><s>Tužilac je rekao da odustaje od ostalih svjedoka.</s><s>Kasupović je optužen da je 12. jula 2013. godine iz BiH otišao u Siriju gdje je postao pripadnik terorističke organizacije "Islamska država".</s><s>On je do decembra 2019. godine, zajedno sa drugim licima iz BiH koja su boravila u Siriji sa istom namjerom, učestvovao u terorističkim aktivnostima, pružao pomoć i borio se u gradovima Mimbidž, Kobani, Raka i Al-Bab u jedinici "Bejt komandos" koja je kasnije preimenovana u "El-aksa" protiv legitimnih vojnih snaga Sirije.</s><s>Nastavak suđenja zakazan je za 2. decembar. https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=409956</s>
<s>Keserović odbio saradnju sa tužiocima i branio se ćutanjem</s><s>Četvrtak, 26 decembar 2019</s><s>26/12/2019 \| RTRS \| Izvor: dnevni avaz Tužioci Tužilaštva BiH započeli su ispitivanje sedam ISIL-ovaca koji su prošle sedmice deportovani iz Sirije u BiH, a određen im je i jednomjesečni pritvor.</s><s>Avaz saznaje da tužioci pojedinačno ispituju svakoga od njih kako bi, na osnovu istrage, došli do tačnih informacija o njihovom odlasku i pridruživanju terorističkoj organizaciji Islamska država.</s><s>Danas je za 14 sati, kako je povrđeno, bilo zakazano ispitivanje osumnjičenog Jasmina Keserovića, koji je u Siriji proveo skoro pet godina.</s><s>Ali, odbio je danas bilo kakvu saradnju s tužiocima i branio se ćutanjem. – Razlog je to što mu Tužilaštvo BiH nije dozvolilo da pozove majku i oca.</s><s>Takav zahtjev je podnio prije šest dana – kaže Senad Dupovac, Keserovićev advokat.</s><s>Dupovac tvrdi da je Tužilaštvo BiH dozvolilo samo poziv i posjetu njegovog brata. https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=363772</s>
<s>10/09/2018 \| Autor: RTRS Još jedna sramotna presuda Suda BiH zbog ratnog zločina nad Srbima.</s><s>Zločin dokazan, kazna i ispod zakonskog minimuma.</s><s>Sudsko vijeće kojem je predsjedavala Džemila Begović, na dvije godine, prvostepeno, osudilo je bivšeg komandanta HVO-a Bosanska Posavina Mensura Đakića, zbog ubistva tri zarobljena srpska civila u selu Bukvik nadomak Brčkog.</s><s>Istovremeno, Begzad Kajtazi kao izvršilac, krivice je oslobođen zbog ubistva Milke i Radojke Brestovački.</s><s>Prva osuđujuća presuda za komandnu odgovornost jednom pripadniku tzv. Armije BiH, pred bh pravosuđem, ne može da potisne ogorčenje preživjelih logoraša i porodica ubijenih.</s><s>Tužilaštvo BiH najavljuje žalbu.</s><s>Nacionalnost žrtava kao diobena odrednica sudskih procesa u pravosuđu BiH, i definitivno - postala je pravilo!</s><s>Sudsko vijeće u gotovo identičnom sastavu koje je onomad izreklo sramnu prvostepenu oslobađajuću presudu goraždanskim "diverzantim" za zločin u Kukavicama, istrajava!</s><s>Jasmina Kosović i Darko Samardžić, predvođeni Davorinom Jukićem, pritisnuti dokazima i svjedocima očevicima - konstatovali su tada, kako su diverzanti ubijali Srbe, "u zabludi".</s><s>Jer eto, nedodirljivim "zabludjelim" diverzantima od staraca i djece u zbijegu i bijegu, "pričinili" se srpski jurišnici.</s><s>Kosovićeva i Samardžić, danas predvođeni Džemilom Begović, opet pod snagom neoborivih dokaza tužioca Miroslava Janjića, ponovo "inoviraju" pravne postulate.</s><s>Mensur Đakić je kriv!</s><s>Kao komandant, posmatrao je ubistvo srpskih ranjenika i bolesnika u improvizovnaoj ambulanti - Živana Radića, Vlajka Purića i Save Veselinovića.</s><s>Ali je kazna, kako Begovićeva i sama priznaje, ispod zakonskog minimuma!</s><s>Presuđivali su, kao i inače kada su optuženi Bošnjaci, po blažem – krivičnom zakonu SFRJ!</s><s>Minimalna kazna pet godina zatvora – Đakić je dobio tek dvije.</s><s>Objašnjenje "inovatora" prava – vrijeđa zdrav razum – između ostalog, nisu pod komandom Mensura Đakića ubijeni svi zarobljeni Srbi u Bukviku!</s><s>"Kao olakšavajuću okolnost Vijeće je cijenilo raniju neosuđivanost optuženog, korektno držanje pred Sudom, a posebno činjenicu da je u akciji zatečen veliki broj civila među kojima i veliki broj muškaraca, koji su svi evaukisani iz zone borbenih dejstava", kaže Džemila Begović.</s><s>I odvedeni uglavnom u logore, gdje su preživljavali torturu!</s><s>No to za bh. sudijski trio, očigledno nije zločin!</s><s>Ni Begzad Kajtizi, prema njihovim aršinima, nije kriv za ubistvo Milke i Radojke Brestovački, isti dan u Bukviku!</s><s>To što su ga živi svjedoci vidjeli sa uperenom puškom u dvije žene u smrtnom ropcu, neki drugi prepričavali ili čuli kako je baš on ubistvo počinio, jedini za Vijeće validan svjedok – Kajtazijev saborac – Mirsad Mujić – preminuo je tri mjeseca nakon potvrđivanja optužnice.</s><s>"Svjedok nije mogao biti podvrgnut unakrsnom ispitivanju, što ovom dokazu daje ograničenu snagu", ističe Begović.</s><s>Srpske žrtve iz Bukvika, skamenjene!</s><s>Ljekar Milan Purić, koji je svjedočio likvidaciji ranjenika i preživio pakao logorovanja, o svemu i u sudnici kazivao, presudu naziva sramnom.</s><s>"Ja ću podsjetiti da se radi o zločinu koji je čin genocida odnosno etničkog čišćenja sela Bukvičke regije.</s><s>Tog dana je stanovništvo inerirano u logore, imovina je koji dan kasnije sva uništena.</s><s>U Bukviku je ubijeno 60 lica mahom civila", naveo je Purić.</s><s>I Slobodan Mijatović kao dječak, tamnovao je u logoru u Gornjem Rahiću.</s><s>Tog kobnog septembarskog dana i on je odveden iz Bukvika.</s><s>Tvrdi da je Mensur Đakić lično ubijao srpske civile i naređivao likvidacije.</s><s>I time se još sramno hvalisao.</s><s>"Sam se hvalio da je bio učesnik u ubistvu Janka Mačića, zarobljenih civila u kući Čede Pajića koji su bili ranjeni", kaže Slobodan Mijatović.</s><s>Ilija Jovičić navodi da 65 žrtava je pobijeno samo za tih sedam dana septembra, kada su popalili i porušili Bukvik.</s><s>Nije ovo pravda, već ruganje žrtvama, jasan Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina.</s><s>"Nevjerovatno je obrazaloženje Sudskog vijeća da je bilo preživjelih i zbog toga se izriče presuda ispod minimuma.</s><s>I takve institucije ne zaslužuju da postoje", kaže Kojić.</s><s>U slučaju "Kukavice", skaradnu oslobađajuću presudu "zabludjelim" goraždanskim diverzantima, Apelaciono vijeće je ukinulo.</s><s>I naložilo obnovljeno suđenje.</s><s>Da li će drugostepeni organ pokušati da spase bar minimum dostojanstva bh. pravosuđu u predmetu Bukvik!?</s><s>Ili će dozvoliti da ono potone i dublje od dna!?</s><s>I do kada će sudije "bogate ratne prošlosti" poput Džemile Begović u ovom slučaju, sjediti u sudskim vijećima!? http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=309840</s>
<s>Bitka spiskovima: U Nemačku odlazi i lista osumnjičenih za ratne zločine nad Srbima</s><s>Subota, 14 jul 2018</s><s>Nedeljka Breberina \| 14.07.2018 \| Blic Nemačko pravosuđe, čini se, imaće pune ruke posla baveći se ratnim zločinima na prostoru bivše Jugoslavije.</s><s>Nakon što je predsednica Udruženja "Majke Srebrenice" Munira Subašić predala nemačkom tužiocu spisak sa 22.000 imena pripadnika Vojske Republike Srpske, slično su najavili i iz Organizacije porodica poginulih i zarobljenih i nestalih civila u Bratuncu, ali u slučaju pripadnika 28. divizije Armije BiH.</s><s>Ovoj nameri od juče su se pridružili i u Udruženju Srba proteranih iz zapadne Slavonije.</s><s>Oni će, naime nemačkom tužiocu i ostalim pravosudnim institucijama u zemljama EU, predati spisak sa imenima 1.240 Srba ubijenih u zapadnoj Slavoniji od 1991. do 1995. godine i zatražiti da se procesuiraju odgovorni za te zločine.</s><s>-Ažurirali smo kompletan spisak sa imenima i prezimenima ubijenih Srba u zapadnoj Slavoniji, datumom rođenja i mestom pogibije koji će biti predat na procesuiranje nemačkom tužiocu, jer su se hrvatske i međunarodne pravosudne institucije svih ovih godina oglušile da procesuiraju ove zločine i odgovorne privedu pravdi – izjavio je predsednik udruženja Krsta Žarković.</s><s>Predsednica Opštinske organizacije porodica poginulih i zarobljenih i nestalih civila u Bratuncu Radojka Filipović potvrdila je da je već u fazi pripreme spisak pripadnika 28. divizije Armije RBiH i ostalih jedinica koji su iz Srebrenice napadali srpska mesta u Podrinju, a koji će biti predat nemačkom tužiocu i ostalim pravosudnim institucijama u zemljama EU.</s><s>Filipovićeva je pojasnila da nevladine organizacije proistekle iz odbrambeno-otadžbinskog rata iz Podrinja za ovu aktivnost očekuju podršku i svih nevladinih organizacija proisteklih iz proteklog rata.</s><s>-Spisak ćemo dostaviti nadležnim institucijama radi procesuiranja ratnih zločina, s obzirom na to da za zločine nad Srbima u Podrinju do danas nije izrečena nijedna osuđujuća pravosnažna presuda i to za ubistvo 3.500 Srba - istakla je Filipovićeva.</s><s>Ugledni pravnik Krstan Simić pojasnio je za “EuroBlic” da je Nemačka, kao što su i Srbija i Hrvatska, uspostavila univerzalnu nadležnost za suđenje za ratne zločine koji su počinjeni u drugim državama. - To je fenomen koji je dosta aktuelan u pravu i trebalo bi ga razrešiti zarad boljih odnosa u regionu.</s><s>Svedočili smo već suđenju jednog od osumnjičenih za ratne zločine u Doboju, gde ga je nemačko pravosuđe osudilo, a sud u Strazburu odbio njegovu apelaciju.</s><s>Hrvatska je to uradila u slučaju Daneta Lukajića, a Srbija u slučaju Ilije Jurišića.</s><s>Međutim, spisak od 22.000 osoba koji je predala Munira Subašić i najava odgovora sa druge, srpske strane je, po mom mišljenju, “politički šund”.</s><s>Jer da bi neko pokrenuo krivični postupak pred bilo kojom državom, pogotovo jednom ozbiljnom kakva je Nemačka, za to nije dovoljno samo dostaviti spisak i reći istražite to.</s><s>To je mnogo veći posao, a sve ovo što se dešava sa tim spiskovima spada u domen dnevne politike – kaže Simić.</s><s>On dodaje, da kao pravnik, ne bi davao veliki značaj svemu tome, niti proizvodio nepotrebni strah i na jednoj i na drugoj strani.</s><s>Spisak od 18.500 Bošnjaka Direktor beogradskog Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. veku istoričar Milivoje Ivanišević ima spisak od 18.500 Bošnjaka, osumnjičenih za ratne zločine, od kojih je trećina evidentirana u Sarajevu.</s><s>On je za Srnu objasnio da je količina dostupnih izvora ogromna, te da su za identifikaciju dobrodošla bošnjačka rešenja o odlikovanjima, koja je dobio iz Haškog tribunala, odnosno tužilaštva.</s><s>Naglašava da njegov spisak sadrži imena od idejnih vođa koje su zavadile narod, političara, do komandanata jedinica i većih vojnih formacija.</s>
<s>28.01.2020 \| Đ. Barović - Vesti Na suđenju za ratne zločine nekadašnjem komandantu Trećeg korpusa Armije BiH Sakibu Mahmiljinu njegova odbrana je uložila više od 200 dokaza, uključujući i Dejtonski sporazum kojima pokušava da dokaže da tokom rata ovaj general nije imao nikakvu efektivnu kontrolu nad odredom El mudžahedin.</s><s>Mahmuljina optužnica tereti da nije sprečio ubistva i nečovečna postupanja ove vojne formacije na području Vozuće i Zavidovića od 11. do 29. septembra 1995. godine, kad je ubijeno 52 ratnih zarobljenika, pripadnika Vojske Republike Srpske.</s><s>I dok njegovi branioci tvrde da o Mahmuljinovoj nevinosti svedoče pravila, propisi i naređenja Armije BiH, ali i Dejtonski sporazum, u kome je definisan status stranih državljana na teritoriji novouspostavljene BiH bez obzira na to da li su bili pod nečijom efektivnom kontrolom ili ne, za Dževada Galijaševića, stručnjaka iz oblasti bezbednosti, ali i jednog od prvih pripadnika Armije BiH koji je javno progovorio o zločinima stranih plaćenika tokom rata u Bosni, ovo je prvi put da neki bivši komandant Armije BiH svu krivicu prebacuje na ratnog predsednika Predsedništva BiH Aliju Izetbegovića. – Odbrana generala Mahmuljina, slučajno ili ne, svu krivicu za ratne zločine niza dobrovoljačkih jedinica kroz poricanje njegove odgovornosti zapravo direktno prebacuje Aliji Izetbegoviću, ratnom predsedniku BiH.</s><s>To nije učinio čak ni Rasim Delić u Hagu, koji se tamo branio ćutanjem, a svi su odlično znali da primenjuje tu strategiju upravo da bi zaštitio Izetbegovića.</s><s>Doduše, Mahmuljin od takvog indirektnog priznanja ipak neće imati nikakve koristi zato što je jasna komandna odgovornost koja zaista kreće od Alije, nedvosmisleno utvrđena i presuđena u Haškom tribunalu, i to upravo u procesu protiv ratnog komandanta Armije BiH Rasima Delića – ocenjuje Galijašević.</s><s>Prema njegovim rečima, i drugi sudski procesi su nedvosmisleno utvrdili jasan komandni lanac koji je povezivao vrh armije i odreda El mudžahedin, ali i mnogih drugih dobrovoljačkih jedinica. – O toj jasnoj povezanosti govore i haške presude načelniku Generalštaba Izetbegovićeve Armije RBiH i Sedme muslimanske brigade iz Zenice Enveru Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi.</s><s>General Mahmuljin pokušava da dokaže da je bio izvan tog lanca komandovanja što je bilo nemoguće.</s><s>Upravo je on efektivno bio zadužen za odred El mudžahedin.</s><s>Uostalom, on je taj visoki oficir Armije BiH koji je zbog „uspeha na Vozući“ nagradio ne samo taj odred nego i njegovog komandanta, teroristu Abu Malog, a zatim i Treći manevarski bataljon iz Kaknja pod komandom Elvedina Šehagića Dinka, kao i diverzantski bataljon Seada Rekića.</s><s>Oni su nagrađeni mesec dana posle Vozuće, kad se već dobro znalo o počinjenim zločinima, pa je pitanje zbog čega je nagrađivao ubice, ako za to nije bio nadležan.</s><s>Istovremeno, trebalo bi mu postaviti pitanje i zbog čega ništa nije učinio u rasvetljavanju sudbine oko 100 ratnih zarobljenika, koji se i dalje vode kao nestali – ističe Galijašević.</s><s>On ukazuje da su ratni zločini počinjeni u Vozući u rangu onih koji su kasnije počinjeni u Siriji, ali i mnogo okrutniji. – U Vozući su zabeležena čak 192 ritualna odsecanja glava.</s><s>Pa do te brojke nisu došli čak ni najradikalnije pristalice Islamske države – zaključuje Galijašević.</s><s>Suđenje generalu Mahmuljinu se nastavlja 5. februara.</s><s>Džaferovića na optuženičku klupu Dževad Galijašević podseća da je u akciji Armije BiH proterano najmanje 22.000 ljudi, spaljeno i srušeno do temelja 66 sela i zaseoka, a uništeno je i 12 pravoslavnih crkava i jedan srednjovekovni manastir. – Neće biti da komandant jedinica na terenu o svemu tome ništa nije znao.</s><s>Kao što neće biti da o svim tim događajima detaljne informacije nije imao Šefik Džaferović, današnji član Predsedništva BiH, koji je tokom rata bio načelnika Centra službi bezbednosti Zenica.</s><s>Džaferović će kad-tad morati da se nađe na optuženičkoj klupi kako bi odgovorio zbog čega ništa nije preduzimao iako je znao za zločine odreda El mudžahedin – izričit je Galijašević.</s><s>Američka istraga Galijašević podseća da zločine odreda El mudžahedin prvi istraživali i utvrdili pripadnici američkih bezbednosnih službi. – Nakon 11. septembra 2001. i dokaza da su u tim napadima učestvovali i državljani BiH, američki operativci su već sledeće godine došli u Bosnu i otkrili direktnu povezanost dela Odreda s napadima na SAD.</s><s>Podsetiću da se jednom od njih, Halid šeik Muhamed i dalje sudi u Gvantanamu. https://www.vesti-online.com/izetbegovic-komandovao-dzihadistima/</s>
<s>Imam u Sarajevu priziva terorističke napade na Srpsku</s><s>Utorak, 08 septembar 2015</s><s>Profesor bezbjednosti na Banjaluka koledžu Predrag Ćeranić istakao je da su Tužilaštvo BiH i bezbjednosne institucije već trebalo da reaguju na prijetnje koje je uputio imam.</s><s>"Ali pošto nisu, svi pokazatelji govore da je teroristički napad na Republiku Srpsku vrlo moguć", rekao je Ćeranić. http://www.srna.rs/novosti/334204/imam-u-sarajevu-priziva-teroristicke-napade-na-srpsku.htm</s>
<s>Dreković: Informacije svjedoka o brojnim vojnim jedinicama u Kalinoviku</s><s>Četvrtak, 23 septembar 2021</s><s>22. septembra 2021 \| Detektor.ba Svjedoci Odbrane Ramiza Drekovića izjavili su da su imali informacije o brojnim snagama Vojske Republike Srpske (VRS) stacioniranim u Kalinoviku u proljeće 1995. godine.</s><s>Hamza Ajanović rekao je da je bio komandant 450. brigade u Bjelimićima, gdje je za vrijeme operacija “Treskavica 95” i “Borašnica 95” bilo Istureno komandno mjesto (IKM) Četvrtog korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).</s><s>On je naveo da je imao podatke da se u Kalinoviku nalazi Gardijska brigada Hercegovačkog korpusa VRS-a, jedinice iz Nevesinja i Gacka, a povremeno i iz Šekovića i Foče, te policija, artiljerija, protivvazdušna odbrana i druge.</s><s>Ajanović je kazao da je komanda bila stacionirana u hotelu “Lelija” u centru Kalinovika, a centar veze u Pošti.</s><s>On je pojasnio da je ove informacije dobijao od izviđačko-diverzantskog voda svoje brigade, obavještajnih službi, kao i iz presretnutih razgovora.</s><s>Svjedok je rekao da su tu bile i druge jedinice ABiH, te da su sve bile potčinjene komandantu IKM-a Esadu Moriću, koji je tu dužnost obavljao u maju i junu, a poslije ga je zamijenio Hamdo Selimović.</s><s>On je kazao da su postojali planovi na osnovu kojih su djelovale korpusna i brigadne artiljerije.</s><s>Ajanović je rekao da nikada nije čuo da je Dreković naredio gađanje civilnih ciljeva i da misli da to nije bilo moguće poznavajući optuženog. “Govorio je: ‘Mi ne ratujemo protiv civilnog stanovništva.</s><s>Naš cilj je da nakon oslobađanja države dobijemo povjerenje civilnog stanovništva’”, prisjetio se svjedok.</s><s>Tužilac Milanko Kajganić tvrdio je da ne postoje izvještaji o rasporedu neprijateljskih snaga kako je svjedok navodio.</s><s>Ajanović je kazao da je on usmeno informisan, a da se ne sjeća pisanih izvještaja. “Nema potrebe da mi neko napiše kad sam to znao”, rekao je svjedok.</s><s>Tužilac je predočio naredbu od 26. maja 1995. da se iz haubice 122 milimetra otvori vatra po centru Kalinovika sa pet projektila, pitajući svjedoka da li i dalje tvrdi da je artiljerija dejstvovala u skladu sa planovima, kao i da Dreković nije naredio napad na civile.</s><s>Reagovao je branilac Mirsad Crnovršanin, kazavši: “Ako se u naredbi spominju civili, nek se odmah osudi.” Ajanović je rekao da su bili određeni samo vojni ciljevi.</s><s>Na dodatno pitanje Odbrane, on je kazao da na IKM nije mogla doći naredba u takvom obliku s obzirom na vrstu veza koje su koristili.</s><s>Drekovića, nekadašnjeg komandanta Četvrtog korpusa ABiH, optužnica tereti da je u periodu od 21. maja do 7. juna 1995. godine naredio artiljerijskim jedinicama u mjestu Bjelimići (opština Konjic) neselektivne napade na srpske civile u Kalinoviku, u kojima je jedna 15-godišnjakinja poginula, a nekoliko civila ranjeno.</s><s>Svjedok Nusret Šahić je izjavio da je, kao komandant 446. prozorske brigade, sa dijelom jedinice učestvovao u operacijama “Treskavica” i “Borašnica”.</s><s>Naveo je da je početkom juna došao na IKM u Bjelimićima, gdje je komandant bio Esad Ramić.</s><s>On je takođe rekao da je imao podatke da je u Kalinoviku bio IKM Herecegovačkog korpusa sa sjedištem u hotelu “Lelija”, te Prva gardijska oklopno-mehanizovana brigada, policija, centar veze u Pošti, specijalne jedinice iz Šekovića, artiljerija i centar za obuku.</s><s>Naveo je da su piloti helikoptera spavali u hotelu, te da je vidio kako dolaze kamioni u ispomoć.</s><s>Šahić je kazao da je ove informacije imao na osnovu obavještajnih podataka i svoje izviđačko-diverzantske jedinice.</s><s>On je objasnio kako su djelovale aritljerijske i druge jedinice, navodeći da su sve snage bile potčinjene komandantu IKM-a.</s><s>Svjedok je rekao da nikada nije čuo da je Dreković izdao naredbu za gađanje civilnih ciljeva niti to ide uz karakter i ličnost optuženog, koji je bio zahtjevan, strog i disciplinovan.</s><s>Prisjetio se kako je njegov vojnik jednom uzeo par kila meda iz jedne napuštene kuće. “Na referisanju Dreković me dobro prekorio i naredio da se med vrati.</s><s>Ne mogu da shvatim da takav čovjek naredi gađanje civila”, kazao je Šahić.</s><s>Tužioca Kajganića interesovalo je kako je svjedok saznao da piloti spavaju u hotelu, pitajući da li tvrdi da su njegovi izviđači iz Prozora ulazili po 20 kilometara na nepoznatu teritoriju.</s><s>Svjedok je rekao da njegovi izviđači nisu išli sami.</s><s>Marija Taušan https://detektor.ba/2021/09/22/drekovic-informacijsvjedoka-o-brojnim-vojnim-jedinicama-u-kalinoviku/</s>
<s>Presuda generalu Mladiću biće ukinuta ukoliko vijeće prihvati činjenice</s><s>Nedelja, 15 decembar 2019</s><s>15/12/2019 \| RTRS \| Izvor: SRNA Odbrana je uvjerena da će prvostepena presuda generalu Ratku Mladiću biti ukinuta ukoliko sudsko vijeće prihvati činjenice, ali strahuje od dvostrukih aršina, rekao je advokat Branko Lukić.</s><s>On je naveo da presuda može da se obori dobrom žalbom, koja je i pripremljena, ali i razumnim sudskim vijećem. - Ako bude tako, mi smo onda uvjereni da će presuda biti ukinuta.</s><s>Naravno da strahujemo od dvostrukih aršina, jer jedni parametri važe za jedne u BiH, a drugi za Srbe u BiH - rekao je Lukić za TV Pink.</s><s>On je napomenuo da je u slučaju generala Mladića sudsko vijeće, pošto je vidjelo da ima previše dokaza protiv onog što žele, zanemarilo dokaze koji idu u njegovu korist.</s><s>Lukić kaže da je tokom suđenja pokušao da se izokrene uloga Mladića, da prikažu kako on nije morao ni da naredi nešto, nego da su drugi ljudi činili zločine snagom njegovog autoriteta. - To ne može u pravnom sistemu nijedne države da prođe, ali u Hagu može.</s><s>Tribunal je veliki korak nazad u razvoju pravosuđa u svijetu, nijedan drugi sud ne prihvata praksu ovog haškog - rekao je Lukić.</s><s>Generalov sin Darko Mladić kaže da u Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove, nekadašnjem Haškom tribinalu, sada vlada zatišje, jer novo sudsko vijeće čita žalbu odbrane na presudu njegovo ocu, koji, kako kaže, treba da bude oslobođen i pušten kući.</s><s>On je podsjetio da su razni međunarodni učesnici misija u BiH, kada su odlazili u penziju, govorili o pozitivnom doprinosu generala Mladića u cijeloj krizi i da su jedino na njegovu riječ mogli da računaju. - Očekujemo datum za usmenu raspravu po pitanju žalbe.</s><s>Samo možemo da nagađamo, da se nadamo i želimo da vjerujemo da će novo vijeće usvojiti normalne pravne standarde.</s><s>Nama je to dovoljno - rekao je Darko Mladić.</s><s>On je istakao da je prethodno sudsko vijeće kršilo pravne standarde, te da odbrana vjeruje da će general Mladić biti oslobođen ako bude normalnog pravnog razmišljanja, kao i da će uspjeti da ga izvuče na liječenje i sačuva mu život.</s><s>Komentarišući najave haškog sudije Karmela Ađijusa da bi postupak Mladiću mogao da bude okončan 2020. godine, Darko Mladić kaže da ne bi bio prvi put da taj sud nešto planira, a da se to promijeni.</s><s>On je ponovio da je zdravstveno stanje generala Mladića u proteklih nekoliko nedjelja znatno pogoršano, više nego obično, i da je porodica zabrinuta. - Ovo nije samo naša procjena, već su u posjeti bili i ruski parlamentarci i vladika Gligorije.</s><s>Svi su poslije posjete bili zabrinuti jer je stanje lošije nego što su mislili - kaže Darko Mladić.</s><s>On je naveo da su njegovog oca pregledala tri nezavisna ljekarska tima i da je svaki od njih donio iste zaključke. https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=362256</s>
<s>Završena istraga na lokalitetu Majkića majdan kod Bosanske Krupe</s><s>Četvrtak, 29 jun 2017</s><s>29/06/2017 \| 15:26 ⇒ 18:05 \| RTRS Tim istražitelja Tužilaštva BiH završio je istragu na lokalitetu Majkića majdan u selu Benakovac u Bosanskoj Krupi.</s><s>Mještani su prije mjesec dana pronašli ostatke ljudskih kostiju prilikom nasipanja puta.</s><s>Naknadno bi trebalo da bude utvrđeno da li je riječ o pripadnicima Vojske Republike Srpske ili civilima iz Jasenice koje su u septembru 1995. godine pobili pripadnici Petog korpusa tzv. Armije R BiH. - Kako sam počeo kupiti ovaj pijesak naišao sam na kosti.</s><s>Znam odakle je iz Majkića majdana gore vožen - rekao je Milan Baibić iz Jasenice.</s><s>- Očekujemo da bi mogli nešto da otkrijemo da bi mogli sahraniti posmrtne ostatke - istakla je Brankica Radošević. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=259255</s>
<s>Subota, 06 jul 2013</s><s>06.07.2013 15:02 \| K. Ćirković</s><s>Bratunac: Obilježena 21 godina od srpskog stradanja u srednjem Podrinju</s>
<s>SARAJEVO, 10.</s><s>APRILA /SRNA/ - Osumnjičeni za organizovanje terorističke grupe državljanin BiH Fikret Zukić /58/, za kojim je Interpol u ponedjeljak raspisao "crvenu" potjernicu, u džihad je odveo cijelu porodicu koja je u Siriji priključena terorističkim grupama, saznaje SRNA od sagovornika koji je blizak bezbjednosnim strukturama.</s><s>Zukić je u sirijski rat odveo suprugu Eminu Zukić /52/, sinove Edina /33/ i Elvedina /29/, njihove supruge Almedinu Mujčinović, Jusufinu Bećirović i Džejlu Fojnica, te unuke Muhameda Zukića i Sejfulaha Jahja Mujčinovića.</s><s>"Fikret Zukić, sin Edhema, rođen je u mjestu Đurđevik u opštini Živinice, sa prebivalištem u Banovićima u mjestu Podgorje.</s><s>Pripadnik je radikalnog vehabijskog pokreta i često je posjećivao vehabijsku zajednicu u Gornjoj Maoči.</s><s>U njegovoj kući su održavani vehabijski vjerski obredi, a na kući i ispred nje bio je natpis `medžlis`", kaže sagovornik Srne.</s><s>On je napomenuo da je Zukić, iako uhapšen u novembru 2014. godine u akciji "Damask" Agencije za istrage i zaštitu /Sipa/, nakon saslušanja pušten na slobodu pa je sa suprugom Eminom i unukom Muhamedom 25. marta 2015. godine sa beogradskog aerodroma otputovao za Hataj u Turskoj.</s><s>Zukić je dva dana prije odlaska u nadležnim službama opštine Banovići vlasništvo nad imovinom prepisao na bratića Edisa Zukića, koji je zatim Fikreta Zukića i njegovu porodicu odvezao u Beograd preko graničnog prelaza Karakaj.</s><s>Dolaskom u Siriju, Zukić se priključio terorističkoj organizaciji "Islamska država".</s><s>Nakon sukoba između Oslobodilačke vojske Sirije i "Islamske države" on je početkom 2014. godine ranjen i zarobljen, poslije čega se priključio Oslobodilačkoj vojsci Sirije, odnosno jedinici "Džebhatu al Nusra".</s><s>Zukić je dao i intervju u kome kritikuje "Islamsku državu" i njihov način ratovanja, pozivajući sve mudžahedine da napuste tu terorističku organizaciju.</s><s>Njegova supruga Emina, kći Derviša, rođena je u Prijanovićima u opštini Kladanj, sa prijavljenim prebivalištem u Banovićima.</s><s>"Edin Zukić, zvani Ebu Muhamed, rođen je u Banovićima gdje je i prijavljen na adresi Stražbenica bb.</s><s>U džihad u Siriju otišao je 20. juna 2013. godine letom iz Sarajeva u Istanbul, a s njim u avionu bio je i vehabija Ines Midžić.</s><s>Zukićeva, šerijatski vjenčana supruga Almedina Mujčinovića, pridružila mu se 2. septembra 2013. godine sa sinom Sejfulahom Jahja Mujčinovićem.</s><s>Njegova druga šerijatski vjenčana supruga Jusufina Bećirević u Siriji mu se pridružila 20. juna 2013. godine.</s><s>Edin Zukić je ranjen u Siriji početkom 2014. godine.</s><s>Napustio je `Islamsku državu` i priključio se Oslobodilačkoj vojsci Sirije", rekao je sagovornik Srne.</s><s>Isti izvor dodao je da je Elvedin Zukić rođen takođe u Banovićima gdje je i prijavljen na adresi u naselju Stražbenica.</s><s>Boravio je, kaže, u vehabijskoj zajednici Ošve kod Maglaja gdje je živio sa suprugom Džejlom Fojnicom, sestrom Emraha Fojnice koji je učestvovao u organizaciji napada na američku ambasadu u Sarajevu 2011. godine i koji je poginuo u samoubilačkom napadu u Iraku 2014. godine.</s><s>Prema njegovim riječima, Elvedin Zukić je otišao u džihad u Siriju 1. avgusta 2013. godine letom iz Sarajeva u Istanbul.</s><s>S njim u avionu su bili njegova šerijatski vjenčana supruga Džejla Fojnica, te pripadnici vehabijskog pokreta Emir Ališić, Amir Džinić i Adem Karamuja.</s><s>Za razliku od oca i brata, Elvedin Zukić pripada terorističkoj organizaciji "Islamska država".</s><s>Ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić nije danas odgovarao ne telefonske pozive kako bi odgovorio na pitanja zašto je Zukić pušten na slobodu poslije hapšenja u akciji "Damask" i zašto je dozvoljeno da napusti BiH i pridruži se teroristima u Siriji.</s><s>Iz Tužilaštva BiH i Sipe takođe nisu dostavili odgovor na ova pitanja.</s><s>Centralna obavještajna agencija, francusko Ministarstvo spoljnih poslova, britanska Vlada, austrijsko Ministarstvo spoljnih poslova i Međunarodni centar za studije radikalizacije i političkog nasilja prije tri godine objavili su da se u Siriji i Iraku bori 350 ratnika iz BiH.</s><s>Mektić je prošle godine izjavio da se na ratišima u Iraku i Siriji nalazi 115 državljana BiH. http://www.srna.rs/novosti/585086/cijela-porodica-u-sirijskom-dzihadu.htm</s>
<s>Stejt department: Jedan džihadista Islamske države jeste obučavan za borbu protiv terorizma u SAD</s><s>Jedan džihadista Islamske države obučavan je za borbu protiv terorizma na američkom tlu u programu koji organizuje SAD, potvrdio je Stejt department CNN-u.</s><s>Eksperti su zabrinuti da bi svoja znanja o protivterorističkim taktikama SAD mogao da prenese ekstremistima ID.</s><s>Zvaničnici su samo potvrdili izjavu nekadašnjeg vođe specijalnih policijskih jedinica Tadžihistana Gulmuroda Kalimova koji je nedavno objavio video u kojem navodi da je učestvovao u američkim programima obuke u Luizijani, najmanje tri puta. “Od 2003. do 2014.</s><s>Kalimov je učestvovao u nekoliko antiterorističkih treninga u SAD i Tadžihistanu u sklopu Odeljenja za bezbednost programa pomoći države za borbu protiv terorizma”, navodi se u izjavi CNN-u.</s><s>Kalimov je obučen najsavremenijim protivterorističkim taktikama za savladavanje militantnih grupa kojima se na kraju i sam pridružio.</s><s>On na snimku tvrdi da ga je ono što je video na treninzima okrenulo protiv SAD-a. “Slušajte američke svinje, bio sam u Americi tri puta i video sam kako obučavate vojnike da ubijaju muslimane.</s><s>Učite ih kako da opkole i napadnu muslimane i iskorene islam”, kaže on i dodaje: “Uz božju volju, naćićemo vas, doćićemo vam u kuće i ubićemo vas”.</s><s>Eksperti su sada zabrinuti da bi Kalimov mogao svoja insajderska znanja o protivterorističkim taktikama SAD da prenese ekstremistima ID. “To je vrlo opasna mogućnost”, rekao je za bivši oficir američke vojnoobaveštajne službe Majkl Brin. “Izgleda da je bio na obuci zaštite "važnih" osoba i meta.</s><s>Sigurno zna kako se planiraju antiterorističke operacije i zna kako razmišljaju ljudi koji štite ambasade i druge mete.” Bivši snajperista Pol Šar, koji sada radi u Centru za novu američku sigurnost, tvrdi da Kalimov može da drži taktičku obuku borcima Islamske države i regrutuje nove.</s><s>On smatra i da snimak Kalimova upravo služi kako bi privukao nove borce u ID.</s><s>Kalimov je bio zapovednik specijalne policije OMON koja je bila obučena za borbu s kriminalcima i militantima.</s><s>Nestao je krajem aprila, što je izazvalo široku potragu tadžikistanske policije. (B92 – CNN) http://www.nspm.rs/hronika/stejt-department-jedan-este-obucavan-za-borbu-protiv-terorizma-u-sad.html</s>
<s>Film Suđenje Ratku Mladiću nije objektivan niti nezavisan</s><s>BEOGRAD, 8. MAJA /SRNA/ - Dokumentarni film "Suđenje Ratku Mladiću", koji će biti prikazan na festivalu dokumentarnog filma "Beldoks" u Beogradu, nije ni objektivan niti nezavisna produkcija kako su autori tvrdili, već je napravljen u saradnji sa britanskom radio-televizijom Bi-Bi-Si i urađen je pristrasno, rekao je Srni generalov sin Darko Mladić.</s><s>Prema najavi organizatora festivala, riječ je o filmu Roberta Milera i Henrija Singera koji predstavlja proces vođen pred Haškim tribunalom protiv nekadašnjeg načelnika Glavnog štaba Vojske Republike Srpske generala Ratka Mladića.</s><s>Darko Mladić, koji je pogledao film, kaže da je film urađen pristrasno i da je mnogo više prostora dato tužiocu, dok je odbrani dat veoma mali prostor, a izjave su stavljene van konteksta i prikazane bez prave suštine.</s><s>On kaže da su tako izostavljeni, ne samo dokazi o pristrasnosti sudija i montiranju dokaza od tužilaštva, nego je potpuno izbačen segment o Sarajevu.</s><s>"U tom njihovom dokumentarcu, na primer, ne postoji Sarajevo, a mi smo na primeru Markala pokazali da su bukvalno doneli presudu bez dokaza, čak i da su manipulisali dokazima.</s><s>Ništa od toga nećete videti u dokumentarcu", kaže Darko Mladić.</s><s>Prema njegovim riječima, autori su se fokusirali na tužiočevu priču i na kraju je "sve ispalo prilično tanko".</s><s>"Samo ponavljaju istu propagandnu matricu britanske medijske mašinerije Bi-Bi-Sija i ostalih.</s><s>To su ljudi koji su se prijavili kao nezavisna produkcija da bi se na kraju ispostavilo da i Bi-Bi-Si ima neke veze u tome.</s><s>Jedino novo je što su nešto malo od nas prikazali, neke naše svedoke", rekao je Darko Mladić.</s><s>Govoreći o zahtjevu za puštanje na privremenu slobodu generala Ratka Mladića, Darko Mladić je rekao da odgovora još nema i napomenuo da Sekretarijat u Hagu uvijek jedno priča, a drugo radi.</s><s>"Snimali su Ratku srce pre dva meseca, nisu hteli da nam daju rezultate.</s><s>Sad su nam usmeno saopštili da su mu pre neki dan dali rezultate, o čemu nemamo potvrdu od generala, jer on i ne zna šta su mu dali.</s><s>Tako da je uvek ista priča o njegovom zdravlju - jedno pričaju, drugo rade", rekao je Darko Mladić.</s><s>On je ukazao na to da je generalovim ljekarima u Srbiji potrebno da odmah vide rezultate, a ne poslije dva mjeseca.</s><s>"A, i tada je pitanje, jer i ranije smo imali situaciju u kojoj nam kažu: `Dali smo vam snimke`, a onda se ispostavi da su snimci nepotpuni, da je nešto delimično dato, tako da moramo da budemo vrlo oprezni.</s><s>I kad daju, ne možemo da kažemo da su dali dok ne pregledamo sve detaljno", naveo je Darko Mladić. http://89.111.245.19/novosti/689726/film-sudjenje-ratku-mladicu-nije-objektivan-niti-nezavisan.htm</s>
<s>Glas javnosti 19. jun NA DANAŠNjI DAN: Zločini nad Srbima u BiH i Hrvatskoj Zarobljeni Srbi bili živi štit Povodom 15 godina od stradanja Srba, stavljamo na raspolaganje dokumentaciju o licima srpske nacionalnosti koja su ubijena u masovnim pokoljima juna 1992.</s><s>Pozivamo čitaoce da pomognu u otkrivanju zločina i dopuni podataka koje saopštavamo i kompletiranju dokumentacije Centra za istraživanje zločina nad srpskim narodom.</s><s>Nijedan od ovih zločina učinjenih nad Srbima u Bosni i Hrvatskoj do danas nije procesuiran niti u Hagu, niti pred sudovima BiH Rogatica, gradsko naselje, odnosno centar istoimene opštine.</s><s>Koordiniranom akcijom iz više muslimanskih sela i susednih opština (Višegrad, Goražde, Čajniče) pripadnici oružanih formacija Armije BiH 19. juna 1992. izvršili su masovan napad na grad i okolna srpska sela.</s><s>U tom pohodu ubijeno je više Srba, još više njih povređeno je i proterano iz svojih sela i kuća.</s><s>Pokretna imovina je opljačkana, a ostalo u dobroj meri spaljeno i razoreno.</s><s>Oskrnavljeni su i razoreni mnogi srpski verski objekti, pogotovo na seoskom području.</s><s>Nadgrobni spomenici na srpskim grobljima polomljeni.</s><s>Žrtve: 1) Miroslav (Ljubo) Jovičić, 1958; 2) Milorad (Milija) Lošić, 1954; 3) Savo (Risto) Lošić, 1965; 4) Milan (Milomir) Marjanović, 1959; 5) Nenad (Vitomir) Miličević, 1963; 6) Dobrislav (Dojčilo) Miličević, 1960; 7) Vitomir (Borisav) Nešković, 1952; 8) Tomislav (Veso) Rajak, 1958; 9) Slaviša (Desimir) Samardžija, 1971; 10) Božidar (Vaso) Simsija, 1935; 11) Milovan (Pero) Stjepanović, 1955.</s><s>Derventa, logor u bivšoj vojnoj kasarni Rabić iz koga su, za vreme muslimansko-hrvatske okupacije, zatvoreni Srbi ovog kraja prisilno odvođeni ili korišćeni kao živi štit u oružanim akcijima protiv Srba ili na kopanje rovova i ostalih utvrđenja za potrebe Armije BiH.</s><s>Dana 19. juna 1992. nekoliko zatvorenika je uspelo u toku kopanja tranšeja da izmakne kontroli stražara.</s><s>Oni su pobegli i dočepali se slobode.</s><s>Istog dana posle otkrivanja bekstva, u znak opomene ostalim zatvorenicima, ali i odmazde, logorske vlasti nedaleko od bivše kasarne na mestu Modran - Tomasovo brdo, lokalitetu zvanom Spomenik, streljale su osam zatvorenika.</s><s>U ovom slučaju reč je o zločinu prema zatvorenim licima.</s><s>Žrtve: 1) Milorad (Miloš) Gunjević, 1959. iz Dervente; 2) Miro (Petar) Jovičić, 1965. iz Kulina-Derventa; 3) Nenad (Ilija) Panzalović, 1955. iz Donje Cerine; 4) Rade (Stojko) Bokur, 1942. i njegov sin 5) Željko (Rade) Bokur, 1962; 6) Savo (Vid) Pavlović, 1956. iz Čardaka-Derventa; 7) Vujadin (Radivoje) Ljubojević, 1963; 8) Dragan (Zdravko) Grbić, 1970.</s><s>Humilišani, ili Potoci u veoma zamašnoj akciji etničkog čišćenja ovog dela Hercegovine, odnosno doline Neretve, Mostara i njegove okoline, od srpskog stanovništva napadnut je srpski deo Humilišana, jedno od najvećih sela u mostarskoj opštini sa veoma složenom strukturom stanovništva (Srba 670, Hrvata 199, muslimana 890, Jugoslovena 7, ostalih 11).</s><s>Napad i okupaciju srpskog dela sela 19. i 20. juna 1992. su zajednički i blagovremeno organizovali, predvodili i neposredno izveli pripadnici muslimanskih oružanih formacija izniklih iz nekada ilegalne Patriotske lige naroda (PLN), udružene hrvatsko-muslimanske jedinice poznate kao Hrvatske odbranbedne snage (HOS) i hrvatske formacije Zbora narodne garde (ZNG).</s><s>U vreme napada to su i zvanično bile oružane formacije Armije BiH.</s><s>Toga dana ubijeno je nekoliko meštana srpske nacionalnosti, a ostali su postali taoci i podrvgnuti surovom režimu okupacije: pljački, zatvorima, koncetracionim logorima, zlostavljanju svih vrsta.</s><s>Ponovo su za Srbe oživela tragična iskustva iz vremena nekadašnje Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske.</s><s>Hrvatsko-muslimanska politička i vojna sprega uvek je, kad joj se pruži prilika, znala da besni nad svim što je srpsko i pravoslavno.</s><s>Smetali su im sela, groblja, crkve i manastiri, kulturna dobra, a ponajviše ljudi.</s><s>To se i ovom prilikom pokazalo.</s><s>Žrtve: 1) Velimir (Pavle) Bojanić, 1955; 2) Milan (Dragutin) Bojanić, 1956; 3) Žarko (Slavko) Vukosav, 1958; 4) Slavko (Ćetko) Vukosav-Duka, 1934.</s><s>Sutra: Zločini koji su se dogodili 20. juna 1992. godine</s>
<s>Podignuta optužnica protiv Ibre Ćufurovića za terorizam</s><s>On je zajedno sa drugim licima iz BiH, koja su boravila u Siriji sa istom namjerom, koristeći ime Abu Kasim Al Bosni, učestvovao u terorističkim aktivnostima, pružao pomoć i borio se u jedinici “Bejt komandos”, koja je kasnije promijenila ime u “El Aksa”.</s><s>Optužnica ga tereti da je postao pripadnik terorističke grupe i pružao pomoć terorističkoj grupi, čime je počinio krivično djelo organizovanje terorističke grupe.</s><s>Ibro Ćufurović je 20. aprila deportovan iz Sirije u BiH, nakon čega mu je Sud BiH, zbog opasnosti od bjekstva, odredio pritvor u kojem je i danas. https://www.glassrpske.com/cir/novosti/vijesti_dantuznica-protiv-ibre-cufurovica-za-terorizam/288483</s>
<s>Rogatica: Pomen na masakrirani konvoj srpskih civila iz Goražda 1992.</s><s>U autobusu je 27. avgusta 1992. godine stradalo dvoje djece od po 12 godina, ubijena je starica od 86 godina, a ranjena su djeca od po tri, četiri, pet i šest godina, svjedoči vozač Ranko Ikonić.</s><s>Priredio: Branko KUSMUK ROGATICA, 28.</s><s>AVGUSTA /SRNA/ - U Kukavicama kod Rogatice 1992. godine dogodio se strašan zločin, kada su pripadnici muslimanskih snaga iz zasjede ubili 26 i ranili 80 srpskih civila, koji su autobusima odlazili iz Goražda.</s><s>Vozač autobusa koji je ranjen u ovoj koloni Ranko Ikonić kaže za Srnu da ni poslije 23 godine ovaj zločin ne može da zastari.</s><s>On ističe da su prevoženi civili - žene, djeca i stariji ljudi, te da nije bilo nijednog vojnika među 120 putnika.</s><s>Prema Ikonićevim riječima, u autobusu je ubijeno 14 putnika, a ranjeno 60.</s><s>"Ja sam među prvima ranjen u obje noge, ali sam uspio da autobusom na felgama dođem do Rogatice.</s><s>To je bila teška situacija koja se sada ne može riječima objasniti", ističe Ikonić.</s><s>On naglašava da je u autobusu tog 27. avgusta 1992. godine stradalo dvoje djece od po 12 godina, da je ubijena starica od 86, a ranjena su djeca od po tri, četiri, pet i šest godina.</s><s>"To je bila katastrofa, klasična `sačekuša` koja je odrađena profesionalno", sjeća se Ikonić.</s><s>Ikonić je na Sudu BiH izjavio da to ne može biti slučajnost.</s><s>U koloni je gorjelo više automobila, a na kolovozu je bilo kamenja - što je jedan od klasičnih znakova zasjede.</s><s>Mada advokati optuženih smatraju da je to bio "vojni cilj", Ikonić pita kako je moguće da su vojni cilj djeca od pet i 12 godina, kao i starica od 86 godina.</s><s>Jedan od preživjelih Srba iz kolone Veljko Lasica kaže da preživjeli obilježavaju svoj drugi rođendan, te da je bilo vrlo teško izaći iz tog pakla.</s><s>"Na ovim žrtvama muslimanski režiseri gradili su karijere, snimali filmove i prikazivali ih kao žrtve koje su pobili Srbi", navodi Lasica.</s><s>Žrtve su ležale više od mjesec dana na ovom asfaltu.</s><s>Međunarodne humanitarne organizacije i konvoji su prolazili, niko ih nije htio skloniti.</s><s>Pomjerili su ih samo toliko koliko je dovoljno da bi mogli nastaviti put prema Goraždu.</s><s>Napokon, poslije dugo vremena, porodice poginulih, preživjeli u koloni i prijatelji odvažili su se i našli snage da pokupe mrtve.</s><s>Svjedoci kažu da znaju ko su napadači i njihova imena i ističu da je važno prikazati zločine i njihove počinioce.</s><s>Međutim, ovaj zločin se minimizira, uz opravdanje da se navodno radilo o vojnoj koloni.</s><s>Milomiru Matoviću je u koloni u Kukavicama poginuo sin Dalibor, dječak od 11 godina.</s><s>"Ostao sam u Goraždu da branim ognjište od muslimanskih džihadista.</s><s>Svoje dijete našao sam na partizanskom groblju u blizini jedne kasarne - nije imao oko, a tu sam vidio i dva trupa bez glave", svjedoči Matović.</s><s>Dragiša Andrić, predsjednik Regionalnog udruženja logoraša iz Višegrada, navodi da je u Goraždu i okolnim selima ubijeno više od 250 srpskih civila, a mnogi od njih prošli su kroz strašne muke u logorima.</s><s>U logoru Mujovića Polje zarobljeno je više od 50 Srba, od kojih su samo dvojica preživjela.</s><s>Ništa bolje se nije desilo ni u logoru Štamparija u Vitkovićima, kao ni u bivšoj zgradi ZOIL-a i u zatvoru Policijske stanice.</s><s>Od 159 nestalih srpskih civila, njihove porodice još traže njih 90.</s><s>Zbog goraždanskih logora u kojima su stradali Srbi, u Sudu BiH podignuta je optužnica. http://www.srna.rs/novosti/331840/pomen-na-masakrirani-konvoj-srpskih-civila-.htm</s>
<s>U Tužilaštvo BiH stigli dokazi protiv Ante Gotovine</s><s>Utorak, 16 avgust 2016</s><s>16/08/2016 \| SRNA \| RTRS U Tužilaštvo BiH je iz Haškog tribunala stigla dokumentacija o hrvatskom generalu Anti Gotovini i još jednom hrvatskom oficiru, kojima su na teret stavljeni ratni zločini u regionu Livna, pišu "Večernje novosti".</s><s>Riječ je navodno o novim dokazima, koji je Hag proslijedio Odsjeku za ratne zločine Tužilaštva BiH.</s><s>Izvor "Večernjih" tvrdi da je stigla obimna pisana dokumentacija i više časova snimljenog razgovora i da je već određen tužilac koji je zadužio predmet u vezi sa Gotovinom i njegovim saborcem.</s><s>Tužilaštvo BiH treba da odluči da li će podići optužnicu ili ne.</s><s>"Novostima" je u Tužilaštvu BiH rečeno da o ovoj temi ne mogu da daju nikakav komentar.</s><s>Gotovina je krajem 2012. godine oslobođen u Haškom tribunalu skoro svih tačaka optužnice za zločine u "Oluji", pošto je žalbeno vijeće ukinulo prvostepenu presudu, kojom je bio osuđen na 24 godine zatvora. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=216225</s>
<s>Beta \| 21. oktobar 2016.</s><s>Raspravno veće Haškog tribunala odbilo je danas zahtev odbrane Ratka Mladića da se postupak protiv njega privremeno obustavi do odluke o njegovoj žalbi na termine za završne podneske i završne reči Raspravno veće Haškog tribunala odbilo je danas zahtev odbrane Ratka Mladića da se postupak protiv njega privremeno obustavi do odluke o njegovoj žalbi na termine za završne podneske i završne reči.</s><s>Po toj odluci, rok za podnošenje pisanih završnih podnesaka odbrane i optužbe je 25. oktobar, dok bi usmene završne reči bile održane od 5. do 15. decembra.</s><s>Mladićevi branioci su na tu odluku uložili žalbu, tvrdeći da zbog nedovoljne logističke podrške sudskih službi nisu mogli da na vreme pripreme završne argumente.</s><s>O toj žalbi odlučiće Apelaciono veće Tribunala.</s><s>Po pravilima suda, to, međutim, ne odlaže postavljene rokove, zbog čega je Mladićeva odbrana zatražila privremeno obustavljanje postupka, dok ne bude doneta konačna odluka o žalbi.</s><s>Raspravno veće predsedavajućeg Alfonsa Orija odbilo je taj zahtev, uz obrazloženje da će “bez obzira na ishod, odbrana imati dovoljno vremena da se pripremi za završne podneske i završne reči”, te da bi, stoga, “privremeno obustavljanje postupka, pod tim okolnostima, predstavljalo neopravdano odugovlačenje suđenja”.</s><s>Ukoliko žalba odbrane bude usvojena i rokovi budu produženi, pošto obe strane predaju pisane završne podneske, odbrana će moći da svoj naknadno dopuni, naznačile su sudije.</s><s>A ako žalba odbrane bude odbijena, po raspravnom veću, Mladiću neće biti naneta nikakva šteta.</s><s>Sudije su, kao neobrazložen i neosnovan, odbile zahtev odbrane da proces protiv Mladića proglase neuspešnim zbog toga što je sud navodno prekršio pravo optuženog na fer suđenje.</s><s>Branioci Mladića zatražili su i izuzeće trojice sudija Apelacionog veća koje bi trebalo da donese odluku o žalbi.</s><s>Po tom zahtevu odbrane, sudije Karmel Ađijus, koji je predsednik Tribunala, Teodor Meron i Fausto Pokar pristrasni su na štetu generala Mladića zato što su prva dvojica u prošlosti osudila njemu podređene oficire, dok je Meron davao izjave da bi Mladića i Radovana Karadžića trebalo “privesti pravdi”.</s><s>Dok Tribunal ne bude odlučio o zahtevu za izuzeće trojice sudija, Apelaciono veće neće moći da žalbe odbrane uzme u razmatranje.</s><s>Mladićeva odbrana je uložila i žalbu na odluku suda kojim je odbačena tvrdnja branilaca da je generalovo pravo na fer suđenje prekršeno time što su sudijski pomoćnici koji su učestvovali u sačinjavanju osuđujuće presude Radovanu Karadžiću, pomažu i sudijama na suđenju Mladiću.</s><s>Tribunal je bivšeg predsednika Republike Srpske, Karadžića (71) prvostepeno osudio na 40 godina zatvora zbog genocida u Srebrenici progona Muslimana i Hrvata širom BiH; terorisanja stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem ; i uzimanja pripadnika Unprofora za taoce, 1992-95.</s><s>Za iste zločine, haški sud sudi ratnom komandantu Vojske RS, generalu Mladiću (74), s tim što je on optužen i za genocid nad Muslimanima i Hrvatima u šest bosanskih opština.</s><s>Optužnica, u pet tačaka, Mladića tereti za progon, istrebljenje, ubistva deportacije i prisilno premeštanje, kao zločine protiv čovečnosti.</s><s>U dodatnih pet tačaka, Mladić je optužen je i za ubistvo, teror, nezakonite napade na civile i uzimanje talaca, kao kršenje zakona i običaja rata.</s><s>Suđenje Mladiću počelo je u maju 2012, godinu dana pošto je on, posle 16 godina bekstva, uhapšen u Srbiji i izručen u Hag.</s><s>Tužilaštvo je izvođenje dokaza protiv Mladića završilo u februaru 2014.</s><s>Dokazni postupak odbrane trajao je od maja 2014. do 16. avgusta ove godine.</s><s>Po okvirnom planu Haškog tribunala, prvostepena presuda Mladiću trebalo bi da bude izrečena do novembra 2017. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/dosije/aktuelno.292.html:631113-Hag-odbio-Mladicev-zahtev</s>
<s>Na kontramitingu u BiH uzvikivali Mladićevo ime: Bijeljina je Srbija, nikad Federacija</s><s>Ponedeljak, 10 februar 2014</s>
<s>06. 02. 2014. 14:33h \| Đ. Barović - Vesti Od hapšenja i procesuiranja Nasera Orića neće biti ništa, a Tužilaštvo za ratne zločine Srbije za sve je okrivilo medije.</s><s>Zamenik tužioca Bruno Vekarić za RTS je izjavio da je postojao plan da Naser Orić bude uhapšen kad dođe u Srbiju, ali da je taj plan propao zato što je "informacija o raspisivanju Interpolove poternice izašla u javnost".</s><s>Podsmeh Vučiću Podrška bošnjačkih političkih lidera razbahatila je osumnjičene Srebreničane pa se, osim Orića, oglasio i Meholjić koji je poručio da mu Srbija neće suditi, a onda je prozvao i prvog potpredsednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića.</s><s>- Srbija koja mi je montirala da sam bio tamo gde nisam mi neće suditi!</s><s>Šta hoće Vučić, taj okoreli četnik?! - rekao je Meholjić. - Orić je imao komunikaciju poslovnu i privatnu u Srbiji, i on je na taj način trebalo bude dostupan našim pravosudnim organima.</s><s>I to je bilo u nekoj predfazi, pre raspisivanja crvene poternice za njim i to je izašlo u javnost, što je izazvalo veliku štetu - objasnio je Vekarić.</s><s>Međutim, lideri Srba u Srebrenici s ogorčenjem konstatuju da ovakvo objašnjenje vređa inteligenciju i direktno je podsmevanje žrtvama. - Ukoliko je tačno da je Orić dolazio u Srbiju, zašto ga onda nisu tada uhapsili jer već 20-ak godina postoje sasvim čvrsti dokazi da se nađe iza rešetaka.</s><s>Međutim, najtužnije od svega jeste što je još jednom ubijena nada svim onim porodicama srpskih žrtava koje su se ponadale da će napokon biti procesuirani i zločini nad Srbima pošto je svima jasno da pravosuđe u Sarajevu to ne namerava da uradi - kaže član Skupštine Srebrenice iz redova SNSD-a Slaviša Jovanović.</s><s>Predsednik Opštinskog odbora SDS-a u ovom gradu Momčilo Cvjetinović kaže da je "apsolutna laž" da su Naser Orić ili Hakija Meholjić ikada posle rata bili u Srbiji.</s><s>Dokazi na dar Vekarić kaže da je Tužilaštvo za ratne zločine dobilo zvaničan odgovor direkcije BiH koja se bavi poternicama da on ne može da bude izručen Srbiji. - Sada ostaje mogućnost, na osnovu Protokola o saradnji sa BiH, da se razgovara o ustupanju dokaza bosanskoj strani.</s><s>Međutim, to je zasnovano na dobrovoljnosti i pitanje je hoće li BiH da upotrebi te dokaze - istakao je Vekarić. - Očigledno je reč o predizbornom potezu koji odgovara Beogradu, Sarajevu i Banjaluci.</s><s>Plašim se da je čitava ujdurma i krenula samo da bi Orić bio upozoren.</s><s>Nažalost, narod u Podrinju je taman pomislio kako će u Srbiji dobiti pravog zaštitnika pravde na koju čekamo od kraja rata - ističe Cvjetinović i dodaje da više niko od Srba u Bosni ne očekuje pravdu u Sarajevu. - U tom sudu je zbog zločina u Srebrenici presuđeno više od hiljadu godina Srbima, a pri tom nema još nijedne optužnice za nekoliko hiljada ubijenih Srba i 70 potpuno uništenih sela.</s><s>I predsednik Boračke organizacije Srebrenice Miloš Milovanović smatra da je Srbija da je htela Orića mogla da uhapsi mnogo ranije, ali da je bez obzira na sve mnogo bitnije da optužnica ne ostane samo na slučaju ubistva devet civila u selu Zalazje. - Ta optužnica ili istraga mora da bude proširena na sve srpske žrtve jer je dokaza sasvim dovoljno i protviv Orića i protiv svih njegovih ratnih zamenika.</s><s>Ukoliko je međunarodnoj zajednici zaista bitno da u BiH dođe do suštinskog pomirenja među narodima, onda moraju da zahtevaju od vlasti u Sarajevu da se napokon i ubice Srba nađu na optuženičkoj klupi. http://www.vesti-online.com/Vesti/Srbija/380080/Srpski-tuzilac-spasao-Orica</s>
<s>NM Komisija: Nije bilo genocida, nalazi Haga neće izdržati test vremena</s><s>Petak, 23 jul 2021</s><s>Komisija je uvjerena da se zločini u Srebrenici ne mogu smatrati genocidom prema odredbi člana VIa Rimskog statuta u kombinaciji sa obrazloženjem da se takvo ponašanje mora dogoditi u kontekstu obrasca sličnih postupaka usmjerenih protiv te grupe ili da je to ponašanje samo po sebi moglo prouzrokovati takvo uništenje.</s><s>Do sada je bilo široko prihvaćeno tumačenje da ubistvo 8.000 muslimanskih muškaraca nalikuje genocidnim zločinima koje su počinili nacisti, sistematski odvajavši Jevreje i druge manjine od ostatka stanovništva, da bi ih potom ubili, ali nalazi Komisije pokazuju da se zločin takve prirode nije dogodio.</s><s>Komisija je utvrdila da su muslimanske snage 28. divizije Armije Republike BiH unutar Srebrenice formirale vojnu kolonu sa više od 12.000 pripadnika vojske koja se probila kroz formacije srpske vojske i krenula prema muslimanskoj teritoriji.</s><s>Napadi na ovu kolonu, koji su prouzrokovali smrt približno 4.000 do 5.000 pripadnika 28. divizije Armije Republike BiH, mogu se smatrati legitimnim vojnim akcijama.</s><s>Pogubljenje 2.500-3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari, pored nekoliko stotina razmijenjenih vojnika, predstavlja ratni zločin, ističe se u izvještaju Komisije.</s><s>Ne može se utvrditi da su ta ubistva počinjena sa bilo kojom drugom namjerom, osim da se eliminiše vojna prijetnja u periodu nakon vojnog napada hrvatskih i muslimanskih snaga na srpsku teritoriju operacija "Oluja".</s><s>Komisija nije uspjela da identifikuje niti jedan slučaj u kojem su sudije Haškog tribunala raspravljale o bilo kojem drugom motivu za ubistvo, osim o genocidu.</s><s>Vijeća Haškog trubunala nisu nijednom raspravljala o činjenici da su Srbi pretrpili genocid koji su počinili Hrvati uz pomoć muslimana tokom Drugog svjetskog rata i da su Srbi u više od 150 naselja u i oko srebreničke regije pretrpili brutalne napade i etničko čišćenje od muslimanskih snaga 1992. i 1993, pa čak i 1995. godine.</s><s>Komisija smatra da se, u skladu sa svim činjenicama iz njenog istraživanja, pojam "genocid" ne može korisiti za opisivanje tih tragičnih događaja.</s><s>U izvještaju se navodi da Komisija nije imala za cilj da marginalizuje ili umanji patnju bilo kojeg naroda, upravo suprotno, njeni članovi izrazili su najdublje poštovanje i saosjećanje sa svim žrtvama iz svih kulturnih i etničkih grupa koje su tragično izgubile život u razaranjima tokom građanskog rata u BiH.</s><s>Komisija se nada da će nakon ovog izvještaja biti preduzeti konkretni koraci ka suočavanju sa prošlošću, kako strana u sukobu, tako i predstavnika međunarodne zajednice, međunarodnih organizacija i udruženja žrtava rata.</s><s>Jedan od takvih koraka mogao bi biti da svi oni odaju počasti žrtvama svih strana na mjestima njihovih stradanja.</s><s>Istinsko i nediskriminatorno odavanje počasti svim nevinim žrtvama od zajedničkih delegacija svih ovih navedenih strana korak je koji može doprinijeti zajedničkom suočavanju sa prošlošću i boljem razumijevanju univerzalne istine o dostojanstvu i vrijednosti svakog ljudskog života.</s><s>Komisija preporučuje pokretanje otvorenog dijaloga između žrtava svih zaraćenih strana, pa čak i počinilaca, gdje je to moguće, u srebreničkoj regiji i cijeloj BiH, navedeno je u ovom izvještaju. http://89.111.245.19/novosti/920892/nije-bilo-genocida--nalazi-haga-nece-izdrzati-test-vremena.htm</s>
<s>S. MIŠLjENOVIĆ \| 27. maj 2013. 20:55 Navršila se 21 godina od eksplozije u Ulici Vase Miskina.</s><s>Cilj - uvođenje sankcija SRJ.</s><s>Nije dozvoljena istraga U SARAJEVU su se i ove godine potrudili da podsete da je 27. maja 1992. godine u Ulici Vase Miskina, danas Ferhadije, poginulo na desetine civila „od ispaljene srpske granate“, iako nikada nije dozvoljeno da se tačno utvrdi šta se stvarno desilo.</s><s>Simo Tuševljak, biši šef tima MUP Republike Srpske za istraživanje i dokumentovanje ratnih zločina, a danas inspektor u Upravi za kriminalistiku MUP Republike Srpske, kaže za „Novosti“ da je ovo nastavak ratne propagande iz Sarajeva, jer svi stručni ljudi i bezbednosne agencije, koji su se bavili ovim slučajem, znaju da je masakr u ulici Vase Miskina izrežiran.</s><s>Odnosno, javna je tajna da je eksploziv bio postavljen na ovom mestu kako bi se izazvao masakr civila, koji je imao za cilj uvođenje sankcija SR Jugoslaviji.</s><s>- Nikakva granata na ovo mesto nije ispaljena sa srpskih položaja kako godinama obmanjuju javnost iz Sarajeva.</s><s>Posle te eksplozije otišle su u svet slike mrtvih ljudi i taj događaj je bio povod da Savet bezbednosti UN uvede sankcije SR Jugoslaviji.</s><s>To je učinjeno iako je već tada bilo evidentno da se nije radilo o minobacačkoj granati, već o podmetnutoj eksplozivnoj napravi - ističe Tuševljak.</s><s>MARKALE NAKON eksplozije u Ulici Vase Misikina, ponovio se sličan scenario na Markalama (jedan).</s><s>Kako ukazuje Tuševljak, svi bombaški napadi po Sarajevu isplanirani su kako bi se prikazalo što veće stradanje civila, koje bi izazvalo reakciju međunarodne zajednice odnosno kazne za tadašnju SRJ i RS.</s><s>On dalje kaže da ove njegove tvrdnje potkrepljuju izjave ljudi, koji su bili očevici ovog događaja. - Povrede koje su zadobile žrtve, što je i zabeleženo kamerama, jasno pokazuju da su posledica pometnute bombe, a ne eksplozije minobacačke granate.</s><s>Drugo, prema izjavi jednog našeg svedoka koji je tada bio pripadnik MUP RBiH, kada je ta osoba krenula tog dana u tu ulicu, neko od kolega ga je zaustavio i rekao mu „da ne ide tamo i da se vrati nazad“.</s><s>Nedugo zatim, odjeknula je eksplozija.</s><s>Tako mu je spasen život - navodi Tuševljak.</s><s>Naš sagovornik ukazuje da nikada do kraja nije dozvoljeno da se uradi rekonstrukcija događaja u Ulici Vase Miskina i ponovo pita zašto to nije dozvoljeno ako se zna kako je do njega došlo. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/dosije/aktuel.html:435981-Nastavak-ratne-propagande-iz-Sarajeva</s>
<s>Čemerno: Svjedok potvrdio da je Trudić učestvovao u napadu na Čemerno</s><s>Petak, 08 novembar 2019</s><s>SARAJEVO, 7. NOVEMBRA /SRNA/ - Na suđenju optuženima za zločine nad srpskim civilima u ilijaškom selu Čemerno u junu 1992. godine svjedok Tužilaštva BiH Mehmed Šemić potvrdio je da je optuženi Teufik Turudić učestvovao u napadu na to selo.</s><s>Šemić, koji je bio zamjenik komandira Prvog voda Druge čete, rekao je da je Turudić nakon ranjavanja komandira čete Senada Jašarspahića na Vlahinjama preuzeo njegovu dužnost.</s><s>Na početku svjedočenja on je ispričao da se 23. maja 1992. godine prijavio u Teritorijalnu odbranu Kakanj kada su formirane dvije čete.</s><s>"Nakon toga krenuli smo u akciju deblokade Sarajeva, ali smo nekim slučajem završili u Brezi gdje smo imali vojnu obuku.</s><s>Tu nam se obraćao Džemal Hadžić, ali ne znam kojoj formaciji je pripadao", ispričao je Šemić.</s><s>Nakon sedam do deset dana rekao je da su otišli na Vlahinje koje je bilo izloženo grantiranju iz pravca Čemerna.</s><s>Kada je ranjen Jašarspahić, naveo je svjedok, njegovu dužnost je po nečijoj naredbi preuzeo Turudić koji je tada bio komandir Drugog voda.</s><s>"Nakon toga došla je komanda da drugi vod ide na Čemerno da unište haubice koje su djelovale po Vlahinju i Brezi, a da prvi i treći vod krenu u Misoču", rekao je Šemić.</s><s>Navodeći da nije učestvovao u akciji i da ne zna šta se dogodilo, on je rekao da je čuo da je jedan pripadnik Teritorijalne odbrane poginuo, a da je Turudić ranjen.</s><s>Tužilaštvo BiH tereti Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju, te Hamdiju Spahića da su krajem maja i u prvoj polovini juna 1992. zajedno sa drugim licima svjesno učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno.</s><s>Optužnica bivše pripadnike Teritorijalne odbrane i aktivnog i rezervnog sastava policije tadašnje BiH tereti da su 10. juna 1992. napali Čemerno u kojem su ubili 30 Srba, među kojima je najmlađa žrtva imala 16, a najstarija više od 80 godina.</s><s>Ubijeno je desetak žena, a u napadu je paljena pokretna i nepokretna imovina Srba koji su mučeni i ubijani.</s><s>Nastavak suđenja najavljen je za 14. novembar. http://www.srna.rs/novosti/736348/svjedok-potvrdio-da-je-turudic-ucestvovao-u-napadu-na-cemernu.htm</s>
<s>Branko Lukić, šef tima odbrane generala Mladića: Nema pravnog osnova za reviziju tužbe protiv Srbije</s><s>Četvrtak, 10 septembar 2020</s><s>10.09.2020 \| Srna\| Glas Srpske BEOGRAD - Lider Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović ne može da podnese zahtjev za reviziju tužbe protiv Srbije za navodni genocid u BiH, a još manje u tome može da mu pomogne presuda generalu Ratku Mladiću, navodi advokat Branko Lukić, šef tima odbrane generala Mladića.</s><s>"Bakiru niko ne brani da se igra politike, ali pravno nema izgleda, a i sud bi pročitao prvu odluku i ne bi uzeo ni u razmatranje takvu tužbu", poručuje Lukić, reagujući na najavu Izetbegovića da će obnoviti tužbu za genocid protiv Srbije ako general Mladić bude osuđen za genocid za još šest opština, jer smatra da su to novi elementi da se traži nova revizija.</s><s>On objašnjava da je sve što se sada nalazi pred Mehanizmom, a nekada pred Haškim tribunalom, bilo u razmatranju u tužbi BiH za genocid pred Međunarodnim sudom pravde.</s><s>"Oni su imali sve te činjenice dostupne i ranije, jednom su već pokušali da ožive tužbu, ali su zakasnili, jer su prekoračili rok od šest meseci za podnošenje žalbe i po meni, sada nema nikakvog pravnog osnova da se ponovo upuste u to.</s><s>Reč je o čistom politikantstvu", rekao je Lukić za "Sputnjik".</s><s>On je naglasio da okolnosti, kada je riječ o generalu Mladiću ni po čemu nisu nove, odnosno nema ih da bi se na njih iko pozivao.</s><s>"Ukoliko bi se Mladiću dodalo tih pet gradova, to jest šest opština za genocid, bio bi to presedan, jer bi prvi put neko bio optužen za toliki broj opština za genocid.</s><s>To je tužilaštvo pokušalo u slučaju /prvog predsednika Republike Srpske/ Radovana Karadžića, ali su odbijeni.</s><s>Tako da je mogućnost da se tim uspe kod Mladića, po meni, ravna nuli", ističe Lukić.</s><s>Prema njegovim riječima, sud ne može da presudi jednom ovako, a drugi put onako na osnovu istih činjenica.</s><s>"Kada se uđe u suštinu predmeta, onda se žalba prihvata ili odbija.</s><s>Ako nije pravovremena, onda se ne odbija, nego se odbacuje", pojasnio je Lukić.</s><s>Tužilaštvo Mehanizma za krivične sudove u Hagu predložilo u avgustu sudijama žalbenog vijeća Mehanizma da usvoje žalbu i da nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića proglase krivim po još jednoj tački optužnice, po kojoj je prvostepenom presudom bio oslobođen.</s><s>Mladić je oslobođen optužbi za navodni genocid u šest opština /Foča, Kotor Varoš, Ključ, Prijedor, Sanski Most i Vlasenica/, dok je po devet drugih tačaka optužnice proglašen krivim i osuđen na doživotni zatvor.</s><s>U martu 2017. godine Međunarodni sud pravde je odlukom o odbacivanju zahtjeva za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za navodni genocid stavio tačku na taj postupak, a u obrazloženju stoji da se novi zahtjev ne može podnijeti, jer je u međuvremenu istekao rok.</s><s>Rok od 10 godina za podnošenje revizije istekao je 26. februara 2017. godine, a tužba je podnesena 26. februara 2007. godine.</s><s>Predsjednik SDA Bakir Izetbegović ponovo je najavio mogućnost revizije tužbe protiv Srbije za navodni genocid, navodeći da će to zavisiti od presude Mladiću. https://www.glassrpske.com/cir/novosti/vijesti_danvnog-osnova-za-reviziju-tuzbe-protiv-srbije/331700</s>
<s>Ivanišević: Analiza otkrila brojne obmane i falsifikate o Srebrenici</s><s>Interesantan je slučaj krajem ljeta 1996. godine, kada je više od godinu dana od oslobođenja Srebrenice objavljen spisak birača za prve poslijeratne izbore u BiH u organizaciji OEBS-a, na kojem se na biračkom spisku za opštinu Srebrenica nalazilo čak 3.016 muslimanskih muškaraca koji su se već više od godinu dana vodili kao nestali BEOGRAD, 8. JULA /SRNA/ - Poznati srpski istoričar i istraživač Milivoje Ivanišević rekao je Srni da je analiza veoma obimne dokumentacije, koju je sproveo, omogućila identifikaciju činjenica i otkrivanje brojnih obmana i falsifikata, što je otvorilo i pitanje do kada će se na falsifikatima o Srebrenici podgrijavati mržnja prema srpskom narodu.</s><s>Ivanišević naglašava da je tek po povratku iz Srebrenice u Beograd 23. jula 1995. godine u štampi, radio i TV emisijama, na javnim tribinama vidio koliko daleko mogu da idu obmane, jer niko nije znao nijednu činjenicu, a svi su trubili o "velikom srpskom zločinu".</s><s>"Posebno je teško shvatiti kako su se prema ovoj stravičoj neistini o ponašanju Srba u slučaju Srebrenice odnosile pojedine srpske političke, društvene ili takozvane humnitarne organizacije, pogotovo one iz nevladinog sektora...</s><s>Punih osam godina nisam uspeo da objavim nijedan tekst o događajima u Srebrenici", ističe on.</s><s>Tek 2003. godine, dodaje Ivanišević, zahvaljujući prijatelju i poznatom srpskom intelektualcu i rodoljubu Predragu Dragiću Kijuku, koji je u to vrijeme bio i glavni urednik "Književnih novina", objavio je u dva nastavka obiman tekst u kome je pokušao da razjasni šta jeste, a šta nije sporno u slučaju Srebrenice.</s><s>"Dokazivao sam da nisu stradali muslimanski civili.</s><s>Čak, naprotiv, stradali su jedino civili srpske nacionalnosti", naglašava Ivanišević.</s><s>On ističe da se prvi falsifikat na kome je građena i javna, medijska, krivica za takozvani genocid, i koji je uz to dugo dominirao u javnosti, odnosio na stalno isticanu međunarodnu obmanu da je u Srebrenici najviše stradalo muslimansko civilno stanovništvo.</s><s>"Ta je optužba prouzrokovala stravičnu medijsku hajku protiv svega što je srpsko.</s><s>Priliku da utvrdimo istinu dobili smo kad je Međunarodni komitet Crvenog krsta avgusta meseca 1995. objavio spisak 11.000 nestalih lica", kaže on.</s><s>Prema riječima Ivaniševića, analiza tog spiska trajala je oko dva mjeseca i tom prilikom utvrđena je nevjerovatna, ali veoma korisna i nesporna činjenica da je od tog ogromnog broja samo 36 osoba ženskog pola i 51 maloljetni muškarac.</s><s>"To je na nekim međunarodnim skupovima imalo veliki odjek i ućutkalo lažove.</s><s>I pored toga medijska hajka je trajala još godinama", navodi Ivanišević.</s><s>SPORNI BROJEVI MUSLIMANSKIH ŽRTAVA – ŽIVI ILI MRTVI, PREMA POTREBI Drugi falsifikat, dodaje on, odnosio se na ukupan broj muslimanskih žrtava kojih, prema bošnjačkim izvorima, ima 8.372 osoba.</s><s>"Ni u ovom slučaju nisu dati nikakvi pouzdani podaci ili dokazi.</s><s>Prema dokumentaciji Haškog tribunala koju je potpisao njihov istražitelj Din Mening, iz 29 do 30 masovnih grobnica ekshumirano je 1.824, odnosno 2.361 telo.</s><s>Sve iznad tog broja je sporno", kaže Ivanišević.</s><s>Drugi dokument koji to veoma ubjedljivo osporava je, navodi Ivanišević, spisak poginulih boraca objavljen u "Monografija Drugog korpusa Armije BiH", vojne formacije kojoj je pripadala i Srebrenica, a prema kojoj je tokom cijelog rata taj Drugi korpus takozvane Armije BiH izgubio je ukupno 7.450 vojnika.</s><s>"Da u Srebrenici nije reč o falsifikatu, muslimani bi kad su objavili taj broj objavili i njihova imena.</s><s>Oni ni danas ni za jedno ime nemaju dokaz da je u to vreme bio u tom kraju, još manje da je poginuo jula 1995. godine", navodi on.</s><s>On ističe da su muslimani, pritisnuti osporavanjima, pored svojih brojeva stradalih pridodali i opštine Bratunac, Bijeljina, Foča, Han Pijesak, Rogatica, Sokolac, Sarajevo, Srebrenica, Srebrenik, Ugljevik, Višegrad, Zvornik, Vlasenica i Tuzla.</s><s>"A to je oko 600 poginulih po opštini, znači i u Srebrenici.</s><s>Od otkopanih tela samo je jedna ženska osoba, to je Srpkinja Biljana Matić, ali tu su još i tri srpske žrtve - Gojko Todorović, Vojislav Milošević, Stanko Danilović.</s><s>Ostali nisu identifikovani, a može se očekivati da ima još Srba", naglašava Ivanišević.</s><s>On napominje da je interesantan i slučaj krajem ljeta 1996. godine, kada je više od godinu dana od oslobođenja Srebrenice objavljen spisak birača za prve poslijeratne izbore u BiH u organizaciji OEBS-a, a na kojem se na biračkom spisku za opštinu Srebrenica nalazilo se 3.016 muslimanskih muškaraca koji su se već više od godinu dana vodili kao nestali.</s><s>"Ta manipulacija ostala je nerazjašnjena, a njihova dvojna uloga nesporna.</s><s>Bili i živi i mrtvi, prema potrebi.</s><s>To je stalno prikrivano, ali će se pokazati i 2003. godine prilikom prvih ukopa navodnih žrtava i otvaranja Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari", kaže Ivanšević.</s><s>ČINjENICE FALSIFIKOVALI I SUDSKI I DRŽAVNI ORGANI U BiH On je naveo da je pregledom i analizom više hiljada sudskih rješenja i izvoda iz matičnih knjiga umrlih otkrio da su se falsifikovanjem činjenica u BiH bavili čak i sudski i državni organi.</s><s>Ivanišević je izdvojio nekoliko primjera, među kojima je taj da je Osnovni sud u Gradačacu izvršio izmjenu vremena i mjesta smrti Siručić /Mehmeda/ Safeta, tako da je umjesto 21. decembra 1996. godine u novom rješenju napisano lažno "12. jula 1995. godine na putu Srebrenica-Tuzla".</s><s>U obrazloženju tog rješenja broj R-45/00 od 9. juna 2005. godine piše da je "predlagateljica Smajlović Hata podnijela zahtjev za promjenu rješenja, jer bi u suprotnom izgubila pravo na porodičnu invalidninu".</s><s>Drugi primjer je da je Osnovni sud u Srebreniku izvršio izmjenu vremena i mjesta smrti Selimović /Bećira/ Beće tako da lažno piše da je stradao 14. jula 1995. u mjestu Potočari, opština Srebrenica.</s><s>Obrazloženje rješenja broj R-II-62/99 od 6. februara 2003. godine glasi da je "predlagateljica Habiba Selimović podnijela zahtjev za promjenu rješenja jer bi u suprotnom izgubila pravo na porodičnu penziju, naknadu štete od holandske vlade".</s><s>Isti falsifikat, kaže Ivanišević, tražila je i dobila rješenje Osnovnog suda Srebrenik broj R-II-116/99 od 19. septembra 2002. godine Mejaza Hasanović za koju obrazloženje glasi da bi "u suprotnom izgubila prvo na porodičnu penziju, naknadu štete od holandske vlade".</s><s>On navodi da je i Ramiza Jugović takođe podnijela zahtjev za izmjenu rješenja "jer bi time ostvarila pravo na penziju iz Švajcarske za nestalog joj muža", a njeno sudsko rješenje je izdao Osnovni sud u Srebrenicku pod brojem R-II-135/99 od 10. aprila 2000. godine.</s><s>"Kao što vidimo, kad je reč o falsifikovanju obima srpske `krivice` i velikom broju muslimanskih `žrtava` ne biraju se sredstva.</s><s>Sve se falsifikuje U obmanjivanju javnosti svi učestvuju, od OEBS-a, preko sudskih i državnih organa BiH do pomenutih muslimanki Hate, Habibe, Ramize, Mejaze...", rekao je Ivanišević.</s><s>Ivanišević dodaje da, uprkos svemu, vjeruje da ovi navedeni primjeri otkrivaju samo manji dio repertoara obmana o navodnom stradanju muslimanskih civila.</s><s>On upućuje na tekst koji je 24. jula 1995. godine objavio novinar Tim Bučer u londonskom "Dejli telegrafu" u kojem piše da "nakon pet dana intervjuisanja, glavni istražitelj UN po pitanju navodnih kršenja ljudskih prava za vrijeme pada Srebrenice nije našao ni jedno svjedočenje o zločinima iz prve ruke".</s><s>Ivanišević otkriva da je taj istražitelj - visoki komesar UN za ljudska prava Henri Viland.</s><s>Pripremila: Vesna ŠURBAT http://89.111.245.19/novosti/805602/analiza-otkrila-brojne-obmane-i-falsifikate-o-srebrenici.htm</s>
<s>Stiven E. Mejer: Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju – odgovornost i komandni lanac</s><s>29. 07. 2021 \| Novosti online Istorija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) djeluje pomalo poput fikcije, sa svojim pričama o političkom pritisku, zastrašivanju svjedoka, kontroverznim presudama...</s><s>Objašnjenja i presude Suda, kao i mnogi argumenti tužilaca, bili su bogati opisima scena užasa, razaranja i haosa, ali su pružali vrlo malo dokaza koji optužene pojedince direktno povezuju sa zločinima.</s><s>Iako se „komandna odgovornost“ formalno spominje u vrlo malo slučajeva, u stvarnosti to znači da se „komandna odgovornost“ podrazumijevala u gotovo svim slučajevima, jer u ovakvim slučajevima nisu potrebni jasni, konkretni dokazi, već samo optužba da je „znao ili trebalo da zna“.</s><s>To ne znači da je svaka odluka koju je Sud donio bila pogrešna, ali znači da postoji dovoljan razlog da se rad MKSJ-a češće opisuje kao politički poduhvat nego kao sprovođenje pravne ispravnosti i pravde.</s><s>Pripisivanje krivice pojedincima u komandnom lancu, a da se pritom ista bazira na čvrstim dokazima, postalo je jedan od najtežih zadataka Suda jer ne postoji dovoljno podataka koji jasno vezuju određene pojedince za određene zločine.</s><s>Ali, kao što je već spomenuto, to nije zaustavilo Sud u pripisivanju krivice, iako su se takvi potezi i prečesto temeljili na govorkanjima, glasinama, pretpostavkama i pristrasnostima kao i naravno, u nekim slučajevima, na dobrim dokazima.</s><s>Iako se nedostatak postojanja direktnih dokaza odnosio i na srpske i na muslimanske (bošnjačke) vođe, bilo je više vjerovatno da će se srpske vođe proglasiti krivima, nego što je to bio slučaj sa muslimanskim (bošnjačkim) vođama, bez obzira na strahote koje su obje strane počinile.</s><s>Možda je baš najeklatantniji primjer „političkog“ suđenja upravo onaj sa najvišim zvaničnicima, slučaj Radovana Karadžića.</s><s>Sud i tužioci su proveli mnogo vremena opisujući grozne scene, posebno u vezi sa Srebrenicom, ali su iznijeli vrlo malo dokaza koji su navodno povezivali Karadžića sa događajima koji su opisani.</s><s>I tužilaštvo i odbrana su izvodili svjedoke, ali vjerovalo se samo svjedocima tužilaštva.</s><s>Nije bilo šanse da se Karadžić proglasi nevinim.</s><s>Proglašen je krivim jer je bio predsjednik Republike Srpske, pa je stoga „morao znati“ i „morao odobriti“.</s><s>Ovo bi se podrazumijevalo u većini demokratija (posebno na Zapadu), gdje bi šef države sigurno znao za takvu krivičnu akciju.</s><s>Ali ovaj model se ne može primijeniti u RS, što je činjenica koju ni sudije ni tužioci nisu razumjeli.</s><s>U vrijeme Srebrenice, Karadžić i general Ratko Mladić jedva da su razgovarali.</s><s>Mladić je skoro izvršio puč protiv Karadžića, a Karadžić je bio vrhovni komandant oružanih snaga RS samo na papiru.</s><s>Pa ipak, proglašen je krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja koje su počinile snage RS.</s><s>Naravno, svaki od ovih zločina je gnusan, ali je takođe vrlo širok i može biti „sveobuhvatan“ zločin koji se može koristiti kada protiv optuženih ima malo ili nema nimalo dokaza.</s><s>Tu su takođe zločini koji se mogu počiniti protiv praktično bilo koje vojske koja se ikada borila u bilo kojem ratu.</s><s>I, što možda i ne iznenađuje, Karadžić je, zajedno sa Mladićem, Slobodanom Miloševićem, pa čak i Biljanom Plavšić, uhapšen kada više nisu bili od koristi Sjedinjenim Državama.</s><s>Slučaj Mladića složeniji je.</s><s>Veći dio rata Mladić je bio general-pukovnik na čelu VRS.</s><s>Već 1996. protiv njega optužen je po nekoliko tačaka jer „postoje opravdani razlozi za sumnju da je počinio navodna kaznena djela“.</s><s>Tada je optužen u odsutnosti, s obzirom na to da nije uhapšen kroz narednih 15 godina.</s><s>Vršio se politički pritisak na Srbiju kroz zahtjeve da Beograd uhvati i preda Mladića Hagu kao uslov da Srbija stekne status kandidata za članstvo u EU.</s><s>Mladić je 2017. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora nakon što je proglašen krivim po 10 optužbi za genocid, pet za zločine protiv čovječnosti i četiri zbog kršenja zakona i običaja ratovanja.</s><s>Zapravo, Mladić je proglašen krivim isključivo na temelju komandne odgovornosti jer nisu postojali direktni dokazi koji su ga povezivali sa pogubljenjima u Srebrenici i oko nje (i sa opsadom Sarajeva).</s><s>Svakako, ako bi iko mogao da bude proglašen krivim na temelju komandne odgovornosti, bio bi to Mladić.</s><s>Ali, opet, Sud bi se za takvu presudu morao osloniti na starije shvatanje komandne odgovornosti.</s><s>Ispitivanje optužbi protiv dodatnih 109 pojedinaca, takođe optuženih na temelju komandnog lanca, za potrebe ovog izvještaja otkrilo je neujednačene šablone za dokaze i za objektivnu, nepristrasnu sudsku praksu.</s><s>Ponovo, stvar nije u tome da niti jedan od optuženih pojedinaca nije kriv za ratne zločine, već da su se u mnogim slučajevima pojavile iste slabosti svojstvene „sveobuhvatnim“ optužbama, univerzalnoj nadležnosti, pravdi pobjednika i političkim motivima.</s><s>U previše slučajeva, krivica jednostavno nije utvrđena „bez ikakve sumnje“.</s><s>Problem nije samo u broju presuda koje su izrečene Srbima, već u malom broju hapšenja i optužbi i u nedostatku presuda protiv Muslimana i Hrvata tokom istog vremenskog perioda.</s><s>Posebno ističemo sudbine Nasera Orića, komandanta ARBiH, i Ante Gotovine, komandanta Hrvatske vojske.</s><s>Pretresno vijeće MKSJ-a je Orića i Gotovinu, kao i ostale muslimanske i hrvatske oficire, osudilo za ratne zločine, ali je Žalbeno vijeće Suda poništilo presude obojici.</s><s>Ove oslobađajuće presude posebno su šokantne kada se u obzir uzme uloga koju je Orić imao u napadima na srpska sela i uloga koju je Gotovina imao u operaciji „Oluja“ 1995. godine, što naglašava zastrašujući nedostatak pravnih radnji pokrenutih protiv vođa operacije „Oluja“, u kojima su oficiri proglašeni krivim, da bi zatim bili oslobođeni u žalbenom postupku.</s><s>Barem u slučaju Orića, njegovi potencijalni zločini bili su izvan okvira samo napada na Srbe.</s><s>Konflikt između muslimanskih civila, policije i vojnog komandanta koji se odvijao unutar enklave Srebrenica dobro je dokumentovan, a isti je uključivao pritvaranja, mučenja i ubistva vođa koje su se protivile Naseru Oriću.</s><s>Orić i njegov nasilni izvršilac, Zulfo Tursunović, uspješno su srušili lokalne političke i policijske vođe i nametnuli (para)vojnu vlast.</s><s>To je dokumentovano u knjigama, memoarima i ratnim dnevnicima Ibrana Mustafića, Hameda Salihovića, Fahrudina Alića i drugih.</s><s>Takvi izvori, ponekad pretjerani kroz svjedočenja različite valjanosti, potpuno su ista vrsta „dokaza“ kao oni kakve je Sud koristio prilikom osuđivanja Srba.</s><s>Salihović, kojeg su u maju 1995. godine ubili Orićevi vojnici, u ratnim dnevnicima naziva Orićevu vojnu vlast, nametnutu Srebrenici „huntom“.</s><s>Alić i Mustafić u svojim odvojenim djelima spominju ubistvo majora Rizvanovića, koji je likvidiran jer je predstavljao prijetnju Orićevoj komandi, jer je bio bivši oficir JNA, kao i jer je bio poslat iz Tuzle zajedno sa 500 dobro naoružanih muškaraca kako bi organizovao odbranu enklave.</s><s>Nakon ubistva Rizvanovića, Orić je preuzeo potpunu komandu nad većinom vojnih snaga unutar enklave.</s><s>Mustafić, Salihović i drugi vjerovali su da su Orićeve snage, koje su uz to kontrolisale crno tržište, udruženi zločinački poduhvat (UZP) nad UN-ovom humanitarnom pomoći, šverc i javne kuće, bespotrebno provocirale srpske snage.</s><s>Teško je, opet s pravnom sigurnošću, znati da li su Orićeve snage provocirale srpske snage, ali sud nikada nije djelovao po pitanju tih optužbi na isti način na koji je djelovao kada se radilo o sličnim „dokazima“ u slučajevima Srba, nekih Hrvata, pa čak i drugih Muslimana.</s><s>Pored Karadžića i Mladića, među drugim Srbima koji su proglašeni krivima izdvajaju se oni kojima je izrečena osuđujuća presuda uprkos postojanju osnovane sumnje, direktnih dokaza o krivici ili kojima je kazna ublažena jer su se nagodili priznavši krivicu.</s><s>Možda su najveći razlog za zabrinutost kada se radi o pravednosti postupaka pred MKSJ-om u slučaju Srebrenice bili DNK dokazi koji su se koristili za forenzičko dokazivanje genocida.</s><s>Kroz većinu suđenja, odbrani nije bilo dozvoljeno da samostalno potvrdi rad „nezavisne“ agencije koja je prikupljala i obrađivala DNK i druge forenzičke dokaze. https://www.novosti.rs/c/vesti/drustvo/1020812/hasdica-oslanjao-glasine-pretpostavke-lazne-argumente</s>
<s>BANjALUKA, 22.</s><s>MAJA /SRNA/ - Na gradskom groblju u Banjaluci danas je identifikovano pet pripadnika Vojske Republike Srpske /VRS/ iz Prnjavora, koji su stradali 27. maja 1995. godine na Ozrenu, potvrdila je Srni portparol Instituta za nestala lica BiH Lejla Čengić.</s><s>Identifikovani su Zoran /Milenka/ Aulić, rođen 1. maja 1963. godine u mjestu Donja Mravica kod Prnjavora, Nenad /Nedeljka/ Zarić, rođen 20. aprila 1954. godine u Prnjavoru, Anđelko /Ljubomira/ Milanović, rođen 12. jula 1953. godine u mjestu Prosjek, kod Prnjavora.</s><s>Identifikovana su i dva vojnika iz mjesta Crkvena kod Prnjavora - Radomir /Kostadina/ Sandić, rođen 3. januara 1958. godine i Slavko /Obrada/ Dević, rođen 21. novembra 1955. godine.</s><s>Čengićeva je rekla da je identitet žrtava utvrđen na osnovu DNK analize, a identifikaciju koju je radilo Tužilaštvo BiH danas su potvrdili članovi njihovih porodica.</s><s>Ovi posmrtni ostaci ekshumirani su 20. jula 2012. godine na lokalitetu Mićine njive u mjestu Božići, opština Zavidovići. http://www.srna.rs/novosti/108147/identifikovano-pet-tijela-pripadnika-vrs.htm</s>
<s>BANjALUKA, 12.</s><s>APRILA /SRNA/ - Međunarodna naučna konferencija o temi "Srebrenica, stvarnost i manipulacije" počela je u Banjaluci gdje će danas i sutra okupiti eminentne stručnjake iz Rusije, SAD, Njemačke, Izraela, Italije, regiona i BiH s ciljem utvrđivanja istine o ratnim događajima u Srebrenici i okolini od 1992. do 1995. godine.</s><s>Skupu, koji se održava u prostorijama Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, prisustvuje i predsjednik Republike Srpske Željka Cvijanović, predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, kao i predstavnici Republičkog centra za istraživanje rata i organizacija proisteklih iz odbrambeno-otadžbinskog rada.</s><s>Nakon konferencije planirano je štampanje zbornika radova od 800 stranica koji će obuhvatiti 48 referata 52 autora.</s><s>Predsjednik Organizacionog odbora konferencije Milovan Milutinović, koji je i predsjednik Organizacije starješina Vojske Republike Srpske /VRS/, rekao je ranije da će tokom skupa posebna pažnja biti posvećena događajima u Srebrenici iz 1995. godine.</s><s>Organizatori skupa su Organizacija straješina VRS, Nezavisni univerzitet Banjaluka i Institut za istraživanje srpskih stradanja u 20. vijeku.</s><s>Dodik: Nova slika istine o Srebrenici BANjALUKA, 12.</s><s>APRILA /SRNA/ - Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik rekao je danas u Banjaluci da skupovi poput međunarodne naučne konferencije o temi "Srebrenica, stvarnost i manipulacije" daju novu sliku o istini o ratnim događajima u Srebrenici i okolini od 1992. do 1995. godine.</s><s>"Nemoguće da je istina o dešavanjima u Srebrenici koncentrisana samo na sedam dana kako su to kreirali predstavnici međunarodne zajednice.</s><s>Istina podrazumijeva čitav period rata, a i neke ranije istorijske procese", rekao je Dodik novinarima.</s><s>On je istakao da je očigledno da Srebrenica nije bila tema sve do dolaska bivšeg visokog predstavnika Pedija Ešdauna u BiH.</s><s>"Odjednom su se sjetili da od toga naprave mit, a Bošnjaci ga nisu imali, pa pokušavaju da ga izgrade od Srebrenice.</s><s>To je lažni mit, on ne postoji, već užasno teško stradanje koje pokazuje svu golgotu i okrutnost rata", istakao je Dodik.</s><s>On je rekao da osuđuje svaku vrstu zločina, ali i naglasio da su i neki ljudi koji nisu bili odgovorni osuđeni za dešavanja u Srebrenici pred međunarodnim i drugim sudovima.</s><s>"To su prije svega bili Srbi, a zločinci poput Nasera Orića i ostalih nisu u domašaju sudske pravde...</s><s>Zato ovde ne možemo pričati ni o pravdi ni pomirenju", rekao je Dodik.</s><s>On je naveo da je i na ovom planu važno imati istorijsku verifikaciju i interpretaciju činjenica, iako se priče o Srebrenici u svijetu pokušavaju sačuvati donošenjem zakona o zabrani negiranja onoga o čemu se govori.</s><s>"Ova konferencija, koja se održava s ciljem utvrđivanja istine o ratnim događajima u Srebrenici i okolini od 1992. do 1995. godine, upravo to treba da razjasni", rekao je Dodik.</s><s>Cvijanović: Do objektivne slike o Srebrenici - Sva dešavanja sagledati u cjelini BANjALUKA, 12.</s><s>APRILA /SRNA/ - Predsjednik Republike Srpske Željka Cvijanović istakla je da je potrebno da se događaji u Srebrenici, ali i njenoj široj okolini, od 1992. do 1995, posmatraju u cjelini, jer je samo na taj način moguće stvoriti kontekstualno jasnu i objektivnu sliku o ratnim dešavanjima na tom prostoru iz jula 1995. godine.</s><s>"Važno je da svakoj temi pristupimo i slobodno i ozbiljno, a posebno onim temama koje su proizvele mnoge procese ili dugotrajne posljedice", rekla je Cvijanovićeva obraćajući se na Međunarodnoj naučnoj konferenciji o temi "Srebrenica, stvarnost i manipulacije", koja se danas i sutra održava u Banjaluci, a okupila je eminentne stručnjake iz Rusije, SAD, Njemačke, Izraela, Italije, regiona i BiH.</s><s>Predsjednik Republike je dodala da su u posljednje 24 godine, o Srebrenici i događajima iz jula 1995, pisali i govorili mnogi.</s><s>"Ako na internet pretraživaču ukucamo riječ 'Srebrenica', prvo što će nam ponuditi jesu tekstovi i članci o stradanju Bošnjaka, o sudskim procesima i presudama za zločine nad Bošnjacima, kao i fotografije Memorijalnog centra u Potočarima.</s><s>Ta su stradanja bila teška, a svaki zločin zaslužuje osudu, kao što i svaka žrtva zaslužuje poštovanje", rekla je Cvijanovićeva.</s><s>Nažalost, istakla je ona, u slučaju Srebrenice postoje priznate i nepriznate, prepoznate i neprepoznate žrtve, pa bi tako neki neobaviješteni istraživač mogao zaključiti da je prije 11. jula 1995. godine na tom području vladao mir i da prije tog dana nije ispaljen niti jedan jedini metak.</s><s>"Nije dovoljno to što se u Republici Srpskoj zna da je takva interpretacija nepotpuna, netačna, zlonamjerna i planski konstruisana, ukoliko se ne budemo borili da istina izađe van naših granica.</s><s>Zbog toga je važan svaki događaj, pa tako i ova konferencija, da okupljamo intelektualce i tražimo sagovornike koji su zainteresovani da čuju šta se na prostoru Srebrenice, dešavalo u periodu od 1992. do 1995. godine", naglasila je Cvijanovićeva.</s><s>Ona je istakla da nije cilj ni ove konferencije, ni bilo koje druge rasprave o Srebrenici, da se poriču zločini koje su počinili pojedini pripadnici srpskog naroda, ali istovremeno niko ne treba očekivati da se može tolerisati zlonamjerna konstrukcija čiji je cilj da se genocidnom proglasi Republika Srpska ili narod koji je u prošlosti nekoliko puta bio suočen sa stvarnim pokušajima istrebljenja.</s><s>"Ono što je potrebno jeste da se događaji u Srebrenici, ali i njenoj široj okolini, od 1992. do 1995, posmatraju u cjelini, jer je samo na taj način moguće stvoriti kontekstualno jasnu i objektivnu sliku o ratnim dešavanjima na tom prostoru iz jula 1995. godine", poručila je predsjendik Republike.</s><s>To znači, pojasnila je ona, da se moraju uzimati u obzir i ratni zločini nad Srbima u Kravici, Skelanima, Zalazju i drugim mjestima u okolini Srebrenice, koje su počinili pripadnici 28. divizije takozvane Armije BiH, pod komandom Nasera Orića.</s><s>"Mora se uzeti u obzir i uloga međunarodnih aktera u Srebrenici, počevši od činjenice da je taj grad 1993. godine proglašen za demilitarizovanu zonu, u kojoj je bio stacioniran holandski bataljon UNPROFOR-a sa zadatkom da razoružaju muslimanske jedinice, ali to, nisu nikada uradili.</s><s>Naprotiv, omogućili su im da se unutar demilitarizovane zone konsoliduju, da napadaju okolna srpska sela, da vrše monstruozne zločine nad srpskim stanovništvom, a da se potom bezbjedno vraćaju u zonu unutar koje, formalno, nisu smjeli ni da postoje kao oružana formacija", podsjetila je Cvijanovićeva.</s><s>Ona je naglasila da se svakao ne mogu zanemariti ni svjedočenja pojedinih srebreničkih Bošnjaka, poput Ibrana Mustafića i Hakije Meholjića, koji tvrde da je Alija Izetbegović za vrijeme ratnih sukoba nekoliko puta govorio o planu da se Srebrenica i tamošnji Bošnjaci žrtvuju, kako bi NATO dobio legitimitet za vojnu intervenciju na Republiku Srpsku.</s><s>"Interesantno je i to što se teza 'sprečavanje nove Srebrenice' često koristila kao izgovor za intervencije zapadnih sila, ne samo na Republiku Srpsku i Saveznu Republiku Jugoslaviju, već i na zemlje poput Iraka i Libije.</s><s>Srebrenica je, dakle, poslužila kao bjanko opravdanje za vojne intervencije širom svijeta, i korištena je s namjerom da se na ovu priču stavi tačka i da se svaka racionalna debata o događajima u Srebrenici unaprijed proglasi za relativizaciju zločina, vrijeđanje žrtava, negiranje genocida i slično", naglasila je predsjednik Srpske.</s><s>Ona je ocijenila da iz ove diskusije svakako ne treba izostaviti ni kontekst međunarodnog ili sudovanja na nivou BiH kad su u pitanju ratni zločini.</s><s>"S ciljem utvrđivanja istine o ratnim dešavanjima u Srebrenici i njenoj široj okolini, Vlada Republike Srpske je osnovala Međunarodnu komisiju za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995. godine", navela je Cvijanovićeva.</s><s>Ona je rekla da je osnovni zadatak ove komisije, koja je sastavljena od stručnjaka iz nekoliko država, da utvrdi punu istinu, uzimajući u obzir sve raspoložive dokaze i relevantne činjenice o dešavanjima na ovom području tokom cijelog rata.</s><s>"Reakcije na formiranje ove komisije u Sarajevu, ali i dijelu međunarodne zajednice bile su takve, da se moglo zaključiti da mnogima nije u interesu da se dođe do istine o Srebrenici, niti da se o toj temi diskutuje na osnovu raspoloživih činjenica, govoreći čak i da to predstavlja korak unazad u procesu pomirenja u BiH", rekla je Cvijanovićeva.</s><s>Ona je ocijenila da je to nerazuman stav, jer bi svako normalan pomislio da bi upravo utvrđivanje istine najviše doprinijelo procesu pomirenja, ali i pravično suđenje svim počiniocima ratnih zločina, bez obzira na nacionalnost ili uniformu koju su nosili.</s><s>"Za zločine u Srebrenici počinjene nad Bošnjacima, mnogi su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne dok za zločine nad srpskim žrtvama u srebreničkoj regiji još niko nije osuđen, tako da porodice žrtava ni 24 godine nakon završetka rata nisu dobile pravdu ni pred međunarodnim, niti pred domaćim sudovima.</s><s>Odgovornosti je oslobođen čak i komandant 28. divizije Naser Orić, za kojeg postoje dokazi da je kriv, ne samo po komandnoj odgovornosti po kojoj je suđeno srpskim komandantima, već i po ličnoj ulozi u ratnim zločinima nad srpskim civilima", naglasila je predsjednik Srpske.</s><s>Cvijanovićeva kaže da zbog toga želi istaći da ono što predstavlja stvarni korak unazad u procesu pomirenja, nije rad komisije, utvrđivanje istine, niti konferencija poput ove, već činjenica da sudovi za ratne zločine ne tretiraju jednako sve žrtve, niti sve zločince.</s><s>"Iako obeshrabrujuće, to nas mora motivisati da još snažnije svjedočimo, govorimo i pišemo, te na taj način promovišemo istinu o ratu i stradanju svih, kako politički motivisane sudske presude sutra ne bi predstavljale osnov za djelovanje protiv Republike Srpske, koje je ionako, i do sada bilo ostrašćeno", naglasila je Cvijanovićeva.</s><s>Sa ovom porukom, ona je pozdravila sve učesnike konferencije i zahvalila svim učesnicima i organizatorima ove konferencije, poželjevši im uspješan rad.</s><s>Živanović: Događaji plod manipulacije i propagande BANjALUKA, 12.</s><s>APRILA /SRNA/ - Predsjednik Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu Srboljub Živanović istakao je da je nesporno da su protekli događaji na jugoslovenskom prostoru plod manipulacija i progande što zahtjeva realno naučno utvrđivanje istine o navodnom genocidu koji su počinili Srbi u Srebrenici.</s><s>"Ne smiju biti prihvaćena pragmatična mišljenja sudija u Hagu za počinjene zločine i odgovornost Srba, jer su daleko od istine", rekao je Živanović na međunarodnoj naučnoj konferenciji "Srebrenica, stvarnost i manipulacije", koja se održava s ciljem utvrđivanja istine o ratnim događajima u Srebrenici i okolini od 1992. do 1995. godine.</s><s>On je podsjetio da je nad Srbima u Drugom svjetskom ratu počinjen genocid na prostoru tadašnje Nezavisne Države Hrvatske.</s><s>Akademik Vladimir Lukić naglasio je da se oni, koji su počinili genocid nad Srbima, danas žele predstaviti kao civilizovani narodi, što je nedopustivo.</s><s>"Činjenice pokazuju da su potomci onih koji su počinili genocid, počinili zločine u Podrinju od 1992. do 1995. godine, što je naišlo na opšte ćutanje međunarodne zajednice", rekao je Lukić.</s><s>Predsjednik Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. vijeku Milivoje Ivanišević kaže da je u srebreničkom kraju od 93 srpska naselja uništeno 81, a da je od 9.390 mještana, nakon pohoda muslimanskih snaga, ostalo 860.</s><s>"Muslimani su u ovom kraju uništili Srbe, a podaci i činjenice govore o tome.</s><s>Srpska je vojska viteška i veličanstvena i nikada nije počinila genocid, niti se svetila bilo kome", ocijenio je Ivanišević.</s><s>Stručnjak za bezbjednost Dževad Galijašević rekao je da su radikalni stavovi nekadašnjeg lidera muslimana Alije Izetbegovića doveli do ratnih sukoba u BiH.</s><s>"Nesporno je da je Islamska deklaracija, koju je napisao Izetbegović, program vjerske obnove i izgradnje islamske države.</s><s>Ona je naradikalniji pokušaj definisanja nacionalnog interesa, a uloga Izetbegovića u razbijanju Jugoslavije, dovođenju mudžahedina, sistemsko ubijanje Srba i Hrvata i terorističke akcije je ogromna, što je Zapda prećutao", kaže Galijašević.</s><s>General-major Vojske Republike Srpske Petar Škrbić rekao je da srpska strana nije planirala zločin u Srebrenici, a jedina je odgovarala.</s><s>"Srebrenica nije bila demilitarizovana već je poslužila da se strani u skubu dodaju I NATO snage", kaže Škrbić.</s><s>Blagojević: Bratunačka brigada nije počinila zločine BANjALUKA, 12.</s><s>APRILA /SRNA/ - Ratni komandant Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske Vidoje Blagojević rekao je da njegova brigada nije počinila zločin u Srebrenici, ali da je, bez obzira na ovu činjenicu, osuđen u Haškom tribunalu.</s><s>"Moja brigada i svi moji borci prošli su kroz Srebrenicu ponosno, čista obraza i ne mogu se dovesti u vezu ni sa jednim krivičnim djelom, a kamoli zločinom.</s><s>Nema optužnice protiv mojih vojnika i na to sam izuzetno ponosan", rekao je Blagojević na međunarodnoj naučnoj konferenciji "Srebrenica, stvarnost i manipulacije", čiji je cilj utvrđivanje istine o ratnim događajima u Srebrenici i okolini od 1992. do 1995. godine.</s><s>Doktor političkih nauka iz Londona Džordž Samueli u referatu koji je napisao kaže da su u Srebrenici počinjeni zločini, ali da se to ne može smatrati genocidom.</s><s>"U tom kontekstu potvrđuje se da su muslimanske snage neprekidno izazivale srpske, što je uzrokovalo operaciju usmjerenu ka zaustavljanju zločina u Podrinju nad srpskim narodom", rekao je Samueli.</s><s>Akademik iz Moskve Jelena Guskova u svom referatu navodi da se uz zajednički rad Rusije i Srba sa obje strane rijeke Drine može spriječiti stvaranje kompleksa krivice, a revizijom izvještaja o Srebrenici spriječiti negativan uticaj na mlade naraštaje.</s><s>"Šteta koja je počinjena Srbima podrškom formiranju Haškog suda i izvještajima na koja niko nije reagovao je, nažalost, dugoročna i teško popravljiva", rekla je Guskova.</s><s>Poljgujeva: Optužbe za genocid suprotne stvarnim dešavanjima 13.04.2019 11:37 \| Srna \| Glas Srpske Banjaluka - Ekaterina Jurjeva Poljgujeva, novinar časopisa “Sovjetska Rusija” iz Moskve, rekla je danas da su optužbe protiv Srba za genocid suprotne stvarnim dešavanjima u Srebrenici, te da je u tome svemu nesporna negativna uloga međunarodnog faktora. “Zauzimanje Srebrenice 1995. godine od strane Vojske Republike Srpske i kasnija dešavanja nisu ekstraordinarni događaj.</s><s>Nisu genocid koji su nad muslimanima počinili Srbi, već jedna epizoda građanskog rata”, ocijenila je Poljgujeva u Banjaluci na međunarodnoj naučnoj konferenciji o temi “Srebrenica, stvarnost i manipulacije”, koja se održava s ciljem utvrđivanja istine o ratnim događajima u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine.</s><s>Ona je navela da je djelovanje Vojske Republike Srpske imalo karakter odgovora i da je bilo uslovljeno neophodnošću da se zaštiti srpsko stanovništvo tog područja. “Nema nijedne činjenice koja bi potvrdila da su general Ratko Mladić ili drugi visoki komandanti naređivali da se unište muslimani u Srebrenici.</s><s>Realni ratni zločini koji su tada izvršeni protiv muslimana bili su neorganizovani ekscesi.</s><s>Oni podliježu kažnjavanju, ali ne mogu da se tumače kao genocid”, rekla je Poljgujeva i dodala da je istina o Srebrenici važna i radi budućnosti Srba i Republike Srpske.</s><s>U referatu bivšeg ambasadora Savezne Republike Jugoslavije u UN Vladislava Jovanovića se ističe da je osnivanje Haškog tribunala bilo u interesu SAD i njihovih saveznika da ostvare odmazdu nad Srbima i trajno ih predstave kao negativce sa genocidnim porivima. “To su zahtevali geopolitički i drugi interesi SAD, koji su bili ispred pravičnosti.</s><s>Pokazalo se da je pomirenje tri strana u okrutnom građanskom ratu u BiH bilo u drugom planu, iako je bilo navedeno kao glavni cilj”, navodi Jovanović.</s><s>On piše da je mandat Haškog tribunala, bliskog SAD i NATO, bio da kažnjava i proskribuje, a ne da zaista miri, te da je srpska strana u ratu u BiH unaprijed određena kao daleko najveći krivac. “Haške presude i optužnice sledile su procenat krivice u ratu, utvrđene od CIA - 70 odsto Srbi, 20 Hrvati i 10 odsto Bošnjaci.</s><s>To se odnosilo i na visinu kazni i težinu optužnica.</s><s>Ovaj tribunal nije doprineo pomirenju i istorija međunarodnog krivičnog pravosuđa prema njemu neće biti blagonaklona”, piše Jovanović.</s><s>Pukovnik Marko Trivić, koji je bio jedan od komandanata u Drinskom korpusu, rekao je na konferenciji da je operacija Vojske Republike Srpske “Krivaja 95” na zauzimanju Srebrenice iznuđena.</s><s>On je dodao da je mješovita kolona /28. divizije takozvane Armije BiH i vojno sposobnih muškaraca/ predstavljala legitimni vojni cilj i da borbena dejstva srpskih snaga protiv te kolone za vrijeme njihovog proboja prema Tuzli nisu predstavljala ratni zločin.</s><s>U referatu novinara, istraživača i publiciste iz Švajcarske Aleksandra Dorina se ističe da su manipulacije zločinima Srba u Srebrenici proizvod orkestriranog djelovanja mnogih krugova da bi se srpski narod okarakterisao genocidnim i proglasio jedinim krivcem za rat i stradanja u BiH.</s><s>On napominje da je cilj bio i da se političko-vojni vrh Srba ratni zločin i genocid. “Sudovima u Sarajevu i Hagu očigledno nije stalo do istine, da dokazi za takve zločine izađu na vidjelo i da se shodno utvrđenim činjenicama preduzme odgovarajuća odgovornost.</s><s>To je ne samo neviđeni skandal na međunarodnom nivou već i istovremeno tragičan primjer rasizma prema srpskim žrtvama i cijelom srpskom narodu”, navodi Dorin.</s><s>Skup se održava u prostorijama Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, a organizatori su Organizacija straješina Vojske Republike Srpske, Nezavisni univerzitet Banjaluka i Institut za istraživanje srpskih stradanja u 20. vijeku.</s><s>Branko Lukić: U Srebrenici je bilo zločina, al ne i genocid 12.04.2019 21:50 \| Srna \| Glas Srpske Banjaluka - Advokat Branko Lukić istakao je na Međunarodnoj naučnoj konferenciji “Srebrenica, stvarnost i manipulacije” da su se u Srebrenici u proteklom ratu dogodili zločini, ali ne i genocid. “Kada se saberu svi gubici od Šušnjara i Kamenice preko Cerske i Crnog vrha, pa do Baljkovice i sve okolnosti koje su se dešavale tokom proboja iz okruženja u dužini od oko sto kilometara, možemo zaključiti da je 28. divizija takozvane Armije BiH imala najmanje 6.000 poginulih.</s><s>Ovi gubici ni na koji način ne mogu se povezati sa streljanjima zarobljenih”, rekao je Lukić.</s><s>On je na skupu u Banjaluci, koji se održava s ciljem utvrđivanja istine o ratnim događajima u Srebrenici i okolini od 1992. do 1995. godine, naveo da ukupni gubici bošnjačke strane iznose 8.000, kao i da je jasno da nije moglo biti više od 2.000 streljanih, što svakako jeste zločin, ali ne ispunjava elemente genocida.</s><s>Akademik Boris Krivokapić rekao je da je u Srebrenici 1995. godine izvršen niz teških zločina, ali da su to bili ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. “U okvirima koje definiše međunarodno pravo nema nikakvog osnova da se smatra da je tamo počinjen genocid”, kaže Krivokapić.</s><s>Rektor Univerziteta u Istočnom Sarajevu Stevo Pašalić rekao je da se nakon rata u BiH svjesno manipulisalo brojem žrtava. “Prema raspoloživim podacima, procjena je da je tokom rata u BiH poginulo, ubijeno, nestalo ili umrlo zbog ratnih posljedica približno 2,4 odsto ukupnog stanovništva BiH popisanog 1991. godine”, naveo je Pašalić, koji je demograf.</s><s>On ističe da je najveća negativna stopa migracionog salda zabilježena u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine sa ukupnim gubitkom od milion ljudi i dodao da je polovina tog gubitka nadoknađena između 1995. do 2000. godine.</s><s>Profesor ruskog Univerziteta TISBI u Kazanju Aleksandar Mezjaev ocijenio je da je glavni cilj Haškog tribunala bio da uvjeri svjetsku zajednicu da je srpski narod odgovoran za genocid. “Ovaj zadatak nije ispunjen, jer objektivan pregled svih materijala Haškog tribunala pokazuje da je on nezakonit, zavisan, pristrasan i institucija koja nije imala pravo da sprovodi suđenja”, dodao je Mezjaev.</s><s>Prema njegovim riječima, sve optužbe protiv najvišeg političkog i vojnog rukovodstva Srba na cijeloj teritoriji bivše Jugoslavije zasnovane su na lažnim dokazima i ne mogu se koristiti kao osnova za nepristrasnu osudu.</s>
<s>Milivoje Ivanišević, Dragana Grčić Gavrilović Sabina nas je žestoko tukla i psovala nam četničku majku, govorila kako smo mi muslimanke silovali.</s><s>Kad bi se ona umorila, nastavljali bi vojnici, ispričao je Milan Borojević Milan Borojević u svom svedočanstvu navodi: Odvode nas na prvu liniju u Stupnik.</s><s>Poslije, kad smo se vratili sa kopanja rovova, oni koji su ostali iza nas svi leže pretučeni.</s><s>Pričaju kako je stražar Nedžad X. cijelo vrijeme tukao Jadranka, a onda ga negdje odveo.</s><s>Uveče zove nas taj Hodžić i vodi do Jadrankovog leša.</s><s>Prebijen do smrti.</s><s>Sahranili smo ga na Velikom polju.</s><s>Sa tim Nedžadom je bila i neka Sabina koja nas je žestoko tukla i psovala nam četničku majku.</s><s>Ta Sabina je govorila kako smo mi muslimanke silovali.</s><s>Kad bi se ona umorila, nastavljali bi vojnici.</s><s>Zbog batina i polomljenih kostiju u „Silos" je vraćeno 15 zatočenika sa Igmana.</s><s>Nas 12 i dalje ostaje na Igmanu.</s><s>U martu mjesecu kad god kome padne na pamet, udaraju, brate, čim god stignu i kad god stignu.</s><s>Ugriju željeznu šipku do usijanja i onda tuku tom užarenom šipkom.</s><s>Kopali smo rovove po 48 sati neprekidno.</s><s>Kada su nas odveli da kopamo rovove kod Žunovnice ja i Dalibor Kostić se dogovorimo da bježimo.</s><s>Taj dan smo nosili balvane za zemunicu.</s><s>To je bilo 24. maja 1993. godine.</s><s>Tada je Dalibor prišao s leđa stražaru i oborio ga.</s><s>Oteli smo mu pušku, a onda smo nas četvorica skočili na nj.</s><s>Kada se on onesvijestio, mi smo trčeći stigli do naših rovova u Žunovnici i tako se spasli.</s><s>B. M. N. (70) pekar, svedoči: A imao sam veliku kuću, sa 3 trosobna stana u Vrbovskoj br.7 i to punu sa svom potrebnom opremom za 3 domaćinstva.</s><s>Uz kuću smo imali i privatnu pekaru „Vajmoks”.</s><s>Blizu mi je sedamdeseta, star sam za ratovanje, a sa komšijama muslimanima sam 30 godina živio kao sa braćom i vjerovao sam da će me zaštititi, ako to bude trebalo, kao što bih ja njih spašavao u nevolji...</s><s>Počeli su da me tuku krvnički - kundacima, šakama, nogama, a jedan je našao sjekiru u podrumu i onako pljoštemice me udario u prsa, da sam osjetio kao da me čitavog rasjekao.</s><s>Koža mi je na licu i glavi sva ispucala i krv je lila iz mene na sve strane.</s><s>Nisam više od bola i krvi ništa razaznavao.</s><s>Izveli su me u avliju pred mojom garažom gdje su mi naredili da legnem na leđa.</s><s>Govorio sam da kuću zaključam, alm mi je Aljović Salko oteo ključ i rekao: Nećeš se ti više ovdje vratiti.</s><s>Opet su me počeli udarati.</s><s>Valjam se onako krvav, a komšije muslimani se nadnose nadamnom i tako izubijanim i niko ni da kaže bar jednu riječ, da me više ne tuku. ..</s><s>Uveče dolazi do borbe između srpske i muslimanske pešadije.</s><s>Muslimanska vojska se povlači u paničnom begu, ostavljajući poginule i ranjene.</s><s>Nas su doveli na neku čistinu i naredili da tu kopamo.</s><s>Iznad naših glava proleću svetleći, upozoravajući meci.</s><s>Oko nas padaju granate.</s><s>Muslimanska vojska iza nas puca na srpske položaje.</s><s>Ne dozvoljavaju nam da se povučemo.</s><s>Koriste nas kao "živi štit”.</s><s>Dugo smo bili na toj livadi, jedna granata pada u "živi štit" i ranjava trojicu kopača.</s><s>Tad nam naređuju da pređemo u podrum obližnje kuće.</s><s>Držali su nas na toj čistini sve dok nisu uspostavili odbrambenu liniju.</s><s>Trojica ranjenih kopača ostali su na livadi, kakva je njihova sudbina ne znam.</s><s>Mi se držimo zajedno, jer smo svesni da ako se nekome nešto desi, niko mu drugi neće pomoći.</s><s>Tu smo ja, Ranko Manjak, Zlatko Pavlović, Dragiša Mandrapa, Novica Vidaković.</s><s>To veče je s nama na kopanje rovova pošao i student musliman Safet Suljević iz Bijelog Polja.</s><s>Čim su muslimani uklonili "živi štit" ponovo dolazi do borbi.</s><s>Muslimanska vojska ponovo beži.</s><s>Tranšeama se ne može kretati, pune su napuštenih, ostavljenih ranjenika i poginulih.</s><s>U podrumu te kuće, gde smo se sklonili, ima nas oko pedeset.</s><s>Mi smo u jednom ćošku i molimo se Bogu da dođu srpski vojnici da nas oslobode.</s><s>Naređuju nam da pređemo u drugu kuću.</s><s>Tad pred kuću pada granata i kroz garažna vrata ranjava studenta Safeta Suljevića.</s><s>Nemamo čim da mu previjemo ranu, jer su i medicinari pobegli.</s><s>Bucamo svoje potkošulje da mu previjemo ranu.</s><s>Od ove granate lakše je ranjen i Novica Vidaković.</s><s>Srpski vojnici su već zauzeli kuću u kojoj smo bili.</s><s>Nameravamo da u ovoj kući ostanemo i sačekamo slobodu.</s><s>Birajući između naše slobode i svega što ona donosi, od ljudskijeg života do lakšeg disanja s jedne strane, i života studenta Safeta Suljević, muslimana Sandžaklije iz Bijelog Polja, s druge strane, odlučujemo da pomognemo Safetu.</s><s>Drukčije nismo ni mogli odlučiti.</s><s>Safet je dosta krvario i već je pao u nesvest.</s><s>Nama je ostala nada da ćemo u budućem vremenu dočekati slobodu.</s><s>Uzeli smo Safeta i stavili na neki mali tepih i kroz kišu granata i metaka poneli ga prema ambulanti.</s><s>Pred zgradom PKB u kojoj je bila muslimanska komanda, stajao je kombi u koji su utovarani ranjenici.</s><s>Kombi je već skoro bio pun.</s><s>Ja sam ušao u kombi da prihvatim Safeta.</s><s>Ranko Manjak i Dragiša Mandrapa su ga utovarili, a Zlatko Pavlović je pomogao Novici Vidakoviću da uđe u kombi. (nastaviće se) Milivoje Ivanišević, Dragana Grčić Gavrilović: „Genocid nad Srbima - Sarajevo 1992-1995.</s><s>Svedočenja preživelih logoraša“ Izdavač „Pešić i sinovi“, 2016. www.pesicisinovi.rs Knjiga se može naručiti kod izdavača: prodaja: 062/1264-824 ili na internet adresi: http://www.pesicisinovi.co.rs/index.php/pagebook?&idknj=239 Politika: Prestonica džihada u Evropi - Genocid nad Srbima u Sarajevu (1) Politika: Žrtvu je trebalo pretvoriti u zločinca - Genocid nad Srbima u Sarajevu (2) Politika: Zadržani kao taoci - Genocid nad Srbima u Sarajevu (3) Politika: Tučeni do besvesti - Genocid nad Srbima u Sarajevu (4) Politika: Bogu dušu, Bog je neće - Genocid nad Srbima u Sarajevu (5) Politika: Da vam se zatre seme - Genocid nad Srbima u Sarajevu (6) Politika: Naterali su me da pevam - Genocid nad Srbima u Sarajevu (7) Politika: Koriste nas kao živi štit - Genocid nad Srbima u Sarajevu (8) Politika: Zatvor „Sunce“ i podrum bez svetla - Genocid nad Srbima u Sarajevu (9) Politika: Tata, šta će biti sa nama - Genocid nad Srbima u Sarajevu (10)</s>
<s>Milivoje Ivanišević, Dragana Grčić Gavrilović Koliko je taj čovjek zla podnio, to samo on zna.</s><s>Ginu mu najdraži, on nas sve tješi.</s><s>Taj čovjek ne zna da mrzi i poslije svega, ispričao je Mirko Vlaški Iz svedočenja Mirka Vlaškog, radnika „Famosa“ saznajemo Dolazi 10. septembar 1994.</s><s>Toga jutra kreću dva autobusa sa 118 nesretnih putnika.</s><s>Ponijeli smo po dva kofera od sve imovine.</s><s>Kupujemo karte koje koštaju 20 DEM.</s><s>Krećemo, sa nadom da ćemo uspjeti.</s><s>Ha Igmanu, u 5.30, hapsi nas policija.</s><s>Formira se kolona, dva po dva, i pravac zatvor u Hrasnici.</s><s>Gledam divnu djevojčicu koja se obavija oko oca i pita: "Tata, šta će biti sa nama?" Otac, očiju punim suza odgovara: "Ne znam kćeri." Uhapšeni smo.</s><s>Prolazimo Hrasnicom punom svijeta.</s><s>Mnogi nas pljuju, mnogi govore da smo pošli da pucamo na njih, a mnogi psujući nam srpske majke.</s><s>Prolazimo pored džamije u Hrasnici.</s><s>Tu ima česma.</s><s>Djevojčica ispred mene kaže ocu: "Tata, žedna sam", otac, bijel kao kreč u licu, odgovara joj: "Sine, shvati da smo uhapšeni".</s><s>Izraz njegovog lica nikada neću zaboraviti.</s><s>Koliko je taj čovjek zla podnio, to samo on zna.</s><s>Ginu mu najdraži, on nas sve tješi.</s><s>Taj čovjek ne zna da mrzi i poslije svega.</s><s>Dolazimo pred zatvor, slikanje kamerom, onako sve u stroju, poslije pojedinačno.</s><s>Uvode nas u zatvor na ispitivanje - pojedinačno.</s><s>Ulaz u samice u zatvoru, čuju se strašni krici.</s><s>Poslije ulaze žene sa djecom.</s><s>Izlaze sa ispitivanja blijede i isprepadane.</s><s>Iz zatvorskog podruma izlaze majka i njena kćerka Suzana, blijede, očima traže muža, odnosno oca.</s><s>On blijed, klima im glavom.</s><s>Bože, kako je tome čovjeku u tom trenutku.</s><s>Sada ulaze ljudi čije su porodice pošle sa njima na taj put.</s><s>U zatvoru smjena stražara.</s><s>Dolaze odmorni stažari.</s><s>Ulaze drugovi, čuju se jauci.</s><s>Dolazi red na mene.</s><s>Odmah na ulazu, udarac u slabine.</s><s>Ulazim na glavno ispitivanje.</s><s>Šestorica sa palicama sjede.</s><s>Ustaje jedan, udara me u predjel srca.</s><s>Gubim dah.</s><s>Skaču svi na noge, udarci pljušte po tijelu.</s><s>Padam tri puta, dižu me i ponovo tuku.</s><s>Ne znam gdje se nalazim.</s><s>Odvode me u ćeliju krvavog, jedva idem.</s><s>Ćelija mračna.</s><s>Noć pada.</s><s>Oko ponoći strašna vriska.</s><s>Gase se svjetla u hodniku.</s><s>Ponovo krici mojih drugova, tuku nas šipkama, lancima, čizmama i bog zna sa čime još.</s><s>Poslije se pale svjetla.</s><s>Dolazi neki ljekar.</s><s>Mi krvavi i isprepadani.</s><s>Pita nas doktor šta je bilo, mi ćutimo.</s><s>Ne smijemo progovoriti.</s><s>Tako prolaze ljudi koji su vjerovali svojim komšijama muslimanima.</s><s>Milan M. Trbojević (51), penzionisani pilot potpukovnik, ispričao je: Supruga i ja dovedeni smo u Centralni zatvor oko 0.30 časova, 25. juna 1992. godine.</s><s>U zatvorskim prostorijama, jedno od službenih lica je okretalo pištolj na kažiprstu i tražilo da nas istog momenta likvidiraju.</s><s>Ja sam sa lisicama na rukama postavljen u ćošak prostorije, u kojoj smo se nalazili sa licem okrenutim prema zidu.</s><s>Neposredno ispred mene, u visini mojih očiju, stajala je na zidu velika sveža fleka, po svemu sudeći moždane mase.</s><s>Zaključio sam, po svežini te mase, da je neposredno pre mog dolaska prsla glava, verovatno nekog od privedenih pre mene.</s><s>Te noći smo razdvojeni ja i supruga.</s><s>Ja sam bačen u samicu.</s><s>Po mome sećanju, ćelija je bila verovatno blindirana čeličnim kapcima na prozoru.</s><s>Iako ne patim od klaustofobije, onako izmožden borio sam se da ne dođe do gušenja.</s><s>Ujutro 26. juna 1992, otvorila su se vrata ćelije i u nju su upala trojica naoružanih lica.</s><s>Predvodnik te grupe imao je na kapi amblem šahovnice...</s><s>Glasno su mi zapretili da će je pred mojim očima silovati njih dvadesetpetorica i da će joj rezati dojke, sve je to čula moja supruga. ....</s><s>Dana 27. juna 1992. upadale su mi u ćeliju grupe ljudi sumnjivog izgleda, koje su očito pripadale formacijama Juke Prazine i sličnih.</s><s>Vršili su psihološki pritisak na mene i očito se pripremali za fizičko maltretiranje i "obradu".</s><s>Neposredno u tim događanjima, negde između 10 i 11 sati pre podne, do moje ćelije br. 87 vršena je egzekucija uz stravične jauke i bolnu vrisku.</s><s>Radilo se o ženskim osobama.</s><s>Bolni jauci nisu prestajali i trajali su kontinuirano sve do jednog momenta kada sam začuo: "Polijte je, ona je gotova, vucite je".</s><s>Drugi ženski glas je nastavio sa zapomaganjem i jaucima.</s><s>Dana 17. jula 1992. godine suđeno mi je, osuđen sam na 7 meseci zatvora, odnosno kazna mi je kasnije preinačena i povećana na 10 meseci zatvora.</s><s>Istog dana, nakon suđenja, zadržan sam u Centralnom zatvoru i bačen u ćeliju br. 60.</s><s>U ćeliji sam zatekao Petra Kuzmanovića, sedamdesetogodišnjaka, penzionisanog oficira i ratnika iz II svetskog rata ca Kozare.</s><s>Petar Kuzmanović je bio u žalosnom stanju, isprebijan i očito isprepadan.</s><s>Prema saznanju stanovao je na Koševu i imao je tu nesreću da bude priveden na jedan od lokalnih punktova, gde je bio fizički i psihički maltretiran.</s><s>Petar Kuzmanović je preminuo od takvih posledica 3. oktobra 1992. godine u ćeliji na trećem spratu...</s><s>Kraj Milivoje Ivanišević, Dragana Grčić Gavrilović: „Genocid nad Srbima - Sarajevo 1992-1995.</s><s>Svedočenja preživelih logoraša“ Izdavač „Pešić i sinovi“, 2016. www.pesicisinovi.rs Knjiga se može naručiti kod izdavača: prodaja: 062/1264-824 ili na internet adresi: http://www.pesicisinovi.co.rs/index.php/pagebook?&idknj=239 Politika: Prestonica džihada u Evropi - Genocid nad Srbima u Sarajevu (1) Politika: Žrtvu je trebalo pretvoriti u zločinca - Genocid nad Srbima u Sarajevu (2) Politika: Zadržani kao taoci - Genocid nad Srbima u Sarajevu (3) Politika: Tučeni do besvesti - Genocid nad Srbima u Sarajevu (4) Politika: Bogu dušu, Bog je neće - Genocid nad Srbima u Sarajevu (5) Politika: Da vam se zatre seme - Genocid nad Srbima u Sarajevu (6) Politika: Naterali su me da pevam - Genocid nad Srbima u Sarajevu (7) Politika: Koriste nas kao živi štit - Genocid nad Srbima u Sarajevu (8) Politika: Zatvor „Sunce“ i podrum bez svetla - Genocid nad Srbima u Sarajevu (9) Politika: Tata, šta će biti sa nama - Genocid nad Srbima u Sarajevu (10)</s>
<s>Blagojević: Nijedan muškarac nije znao udariti kao Azra</s><s>Petak, 17 mart 2017</s><s>SARAJEVO, 17.</s><s>MARTA /SRNA/ - Svjedok Tužilaštva BiH Neđo Blagojević rekao je danas u Sudu BiH u nastavku suđenja Azri Bašić za ubistvo i zlostavljanje srpskih zarobljenika u Derventi da "nijedan muškarac nije znao tako udariti rukom kao Azra".</s><s>Blagojević je rekao da je sa komšijom Željom Stajčićem zarobljen 26. aprila 1992. godine i odveden u salu Doma JNA u Derventi.</s><s>"Zarobili su nas pripadnici Teritorijalne odbrane i HOS-a, vezali kablom i odveli u Dom JNA.</s><s>Tu smo zatekli naše komšije koji su goli do pasa i bosi bili postrojeni uza zid.</s><s>I mi smo morali da se skinemo i izujemo, nakon čega je počela `frka`.</s><s>Rekli su nam da nam je dobro dok ne dođe Azra", rekao je Blagojević.</s><s>Prema izjavi svjedoka, Azra je prvo zaprijetila Milu Kuzmanoviću da će mu odsjeći polni organ, a kad su, kako je rekao svjedok, njega "sredili" prešli su na Momira.</s><s>"Kada je došla do mene udarila me i ja sam posrnuo.</s><s>Dvojica su me uhvatila da ne padnem, a Azra me tri puta nožem bocnula po licu.</s><s>Treći ubod bio je malo jači, zabolilo me i potekla je krv.</s><s>Pitala me koga sam ubio.</s><s>Rekao sam `Sestro, koga ću ja ubiti?`, na šta je ona kazala `Šta, sestro` i tako me gurnula da sam pao na pod, nakon čega su me ostali počeli tući.</s><s>Padao sam u nesvijest.</s><s>Dvojica su stajala povrh i rekla mi da ližem krv.</s><s>To sam i uradio.</s><s>Izbacili su me kroz prozor.</s><s>Pao sam na beton i onesvijestio se.</s><s>Osvijestio sam se u podrumu gdje su me odvukli", rekao je Blagojević.</s><s>On je potvrdio da su Blagoju Đuraša dovela četiri vojnika, bacili ga na pod i vikali "vojvoda četnički".</s><s>Ujutro su mu, kako je naveo, rekli da ga je Azra zaklala, te da je bila u društvu sa jednim muškarcem.</s><s>Svjedok Borislav Miodanić rekao je da su njega i komšiju Milovana Adžića 26. aprila 1992. godine zarobili pripadnici jedinice "Mungosi" i vezane špagom i žicom odveli prema selu Polje gdje su ih tukli rukama, nogama i kundacima.</s><s>"Bili smo otečeni i krvavi jer su nam polomili arkade tako da smo slabo i vidjeli.</s><s>Usput smo kopali i jedan rov, a u nekoj ekserani polijevali su nas hladnom vodom i vrućom kafom po licu.</s><s>Nakon toga su nas doveli u neku kuću da nas ispitaju.</s><s>Tu je bio mrtav čovjek kojeg mi nismo mogli prepoznati ni unijeti u kombi jer smo bili jako iscrpljeni", ispričao je Miodanić.</s><s>On je naveo da je u Dom JNA proveden kroz neku prostoriju i da je čuo kako ljudi dobijaju batine, ali da nije vidio.</s><s>Istakao je da je i on bio tučen i padao u nesvijest.</s><s>Miodanić je spomenuo raniju izjavu kada je rekao da je "možda bila jedna žena".</s><s>Na pitanje Sudskog vijeća zašto kaže "možda", svjedok je odgovorio zato što nije vidio.</s><s>"Kada bi i vidio tu ženu ja je ne bih mogao prepoznati", rekao je Miodanić.</s><s>Tužilaštvo je predočilo svjedokovu izjavu iz 1992. godine u kojoj tvrdi da je "Azra nožem presjekla grkljan" Blagoju Đurašu.</s><s>Svjedok je pojasnio da Đuraša nije vidio i ne zna otkud to u izjavi.</s><s>Azra Bašić optužena je da je kao pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/ od 26. aprila do početka maja 1992. godine u prostorijama Doma JNA u Derventi i na području sela Polje učestvovala u ubistvu, mučenju i nanošenju velikih patnji i povreda srpskim zarobljenicima.</s><s>Suđenje će se nastaviti 24. marta. http://www.srna.rs/novosti/481759/blagojevic-nijedan-muskarac-nije-znao-udariti-kao-azra-.htm</s>
<s>Narod interesuju razlozi zbog kojih se u Srbiji ne procesuiraju, makar i u odsustvu, lica koja su odgovorna za zločine nad Srbima u BiH.</s><s>Gdje su međunarodne potjernice za tim licima, pita srpski akademik Milivoje Ivanišević Razgovarala: Sanja Srdić MACANOVIĆ BEOGRAD, 3. AVGUSTA /SRNA/ - Srpski akademik Milivoje Ivanišević upozorava da mnoge Sandžaklije nose činove i najviša odlikovanja takozvane Armije BiH i da su odgovorni za stotine uništenih sela i desetine hiljada ubijenih Srba, pa je neshvatljivo da vlasti Srbije ne istražuju njihove zločine.</s><s>On za Srnu ocjenjuje da se, prema dosadašnjoj praksi organa gonjenja i Tužilaštva Srbije, pokazalo da je Srbija za takva lica "najsigurnija država".</s><s>"Godinama vlasti Srbije hapse i progone Srbe koje isporučuju ili Haškom tribunalu, ili istražnim organima i sudovima BiH i Hrvatske, ili im ovde sude.</s><s>Progone i otpuštaju sa posla članove njihovih porodica.</s><s>Ne obaziru se čak ni na to da li su u pitanju državljani Srbije.</s><s>Sudi se, prema nekom pravnom osnovu, i stranim državljanima, ali uvek i isključivo srpske nacionalnosti", upozorava Ivanišević.</s><s>On ne može da shvati da vlasti Srbije ne istražuju zločine svojih državljana počinjene nad licima srpske nacionalnosti u BiH ili Hrvatskoj.</s><s>"Ovaj narod interesuju razlozi zbog kojih se u Srbiji ne procesuiraju, makar i u odsustvu, lica koja su odgovorna za zločine nad Srbima.</s><s>Gde su međunarodne poternice za tim licima", pita Ivanišević.</s><s>On podsjeća na ono što se, kako je rekao, prećutkuje - "da su Sandžaklije za sarajevske Srbe bile ono što je Gestapo bio za Jevreje u Njemačkoj".</s><s>"Oni su opsluživali više od 500 /od čega samo u Sarajevu 123/ koncentraciona logora u kojima je mučeno, silovano i ubijeno više hiljada naših sunarodnika.</s><s>Bez pomoći Sandžaklija, teško bi muslimani Sarajeva od 1992. do 1995. godine uspeli da pobiju skoro 8.000 meštana srpske nacionalnosti", navodi Ivanišević i ukazuje: "To je četiri puta više Srba, nego što su u Sarajevu ubile ustaše Ante Pavelića u podudarnom vremenskom razdoblju tokom Drugog svetskog rata".</s><s>On ističe da je od više hiljada Sandžaklija koji su žarili i palili po BiH, a koji za svoja djela nikad nisu odgovarali, nemoguće ne izdvojiti istaknute ratne lidere BiH: Ejupa Ganića iz Novog Pazara i Sefera Halilovića iz Prijepolja, kao i njegovog brata Hajrudina Halilovića, koji je jedno vrijeme bio komandant koncentracionog logora u Visokom, gdje je surovo zlostavljano oko 500 i ubijeno deset lica srpske nacionalnosti.</s><s>Tu je i komandant "Zelenih beretki" i 43. brdske brigade u Goraždu Ramiz Duraković /iz Prijepolja/, kao i Ekrem Ramiz Delalić Ćelo iz Priboja, jedan od organizatora i neposredni učesnik u napadu 1. marta 1992. godine i ubistvu Nikole Gardovića u Sarajevu.</s><s>Zatim, Ramiz Pljakić iz Sjenice, koji je bio komandant u Posavini po zlu poznate 108. "legendarne" brigade takozvane Armije BiH...</s><s>On je kao posebno značajno istakao ime Zulfikara Ališpaga Zuke, čije je, kako je rekao, pravo ime vjerovatno Zulfo Alić iz Novog Pazara, koji je komandovao specijalnom brigadom "Zukini borci", sastavljenom od lica iz Sandžaka, Foče i mudžahedina iz arapskih država.</s><s>"Posedovao je lični zatvor za Srbe na Igmanu.</s><s>Odgovoran je za ubistva 13 lica srpske nacionalnosti u razdoblju od 25. februara do 25. maja 1993. godine", navodi Ivanišević za Srnu.</s><s>On ističe da se znaju imena kao i nedjela koja su počinili, ali da za to nisu procesuirani u srpskom pravosuđu, što je neshvatljivo. http://www.srna.rs/novosti/421808/zasto-u-srbiji-ne-istrazuju-zlocine-sandzaklija.htm</s>
<s>Janjić: Tužilaštvo dokazalo krivicu optuženih za ubistvo dečaka</s><s>Četvrtak, 14 mart 2019</s><s>SARAJEVO, 12.</s><s>MARTA /SRNA/ - Predstavnici Tužilaštva BiH danas su u završnoj riječi na suđenju za svirepo ubistvo dvanaestogodišnjeg dječaka Slobodana Stojanovića 1992. godine na području Kamenice kod Zvornika naglasili da je tokom postupka pred Sudom BiH van svake razumne sumnje dokazana krivica pripadnika takozvane Armije BiH Sakiba Halilovića i Elfete Veseli za taj zločin.</s><s>Tužilac Miroslav Janjić rekao je da je krivica dokazana i da su svi navodi iz optužnice potkrijepljeni dokazima i svjedočenjima, te istakao da je potvrđeno da je Veselijeva kao pripadnik jedinice Sakiba Halilovića Kibeta ubila dječaka srpske nacionalnosti.</s><s>Tužilac je naveo da je nesporno da je sa područja koje je kontrolisala Vojska Republike Srpske u rejon Kamenice, gdje je bila takozvana Armija BiH, došao dječak srpske nacionalnosti, iako je bilo više verzija o tome kako se tu našao.</s><s>"Ubistvo djeteta ni na bilo koji način nije povezano sa vojnom nuždom.</s><s>I da je dijete bilo špijun, kako tvrde neki svjedoci, to nije opravdanje za ubistvo.</s><s>Više je nego nesporno da je dijete ubila Veselijeva, a da je Halilović komandovao jedinicom kojoj je ona pripadala", istakao je Janjić.</s><s>Prema njegovim riječima, svjedok "S1" ispričao je da je sa nekoliko metara udaljenosti gledao kako je Veselijeva dječaka udarala nožem, potom mu pucala u glavu, a poslije mu je tijelo zamotano u plavi mantilić.</s><s>Janjić je rekao da je te navode potvrdio obdukcioni nalaz, iskazi ostalih svjedoka, te članovi porodice koji su identifikovali tijelo.</s><s>"Ovo je jedan od rijetkih predmeta ratnog zločina gdje su iskaz svjedoka i nalaz vještaka saglasni.</s><s>Može li biti slučajnost da svjedok vidi četiri materijalne činjenice i da to u nalazu potvrdi vještak iako nije bilo teoretske mogućnosti da se njih dvojica sretnu", rekao je tužilac.</s><s>On je naglasio da je nesporno da je postojala jedinica kojom je komandovao Halilović, da je optuženi sa grupom od 25 do 30 ljudi došao na to područje i da je dijete od svog dolaska do zadnjeg dana života boravilo sa pripadnicima te jedinice.</s><s>Tužilac kaže da su neki svjedoci rekli da su dječaka viđali u kući koju je koristio Halilović, a drugi da se u tom objektu razgovaralo o sudbini djeteta.</s><s>"Halilović nije preduzeo ništa da istraži šta se desilo sa tim djetetom.</s><s>Nije nikog izvijestio da je dijete u jedinici, da je maltretirano, da se priča da ga je ubila Veselijeva.</s><s>Halilović nije vojno neuk i, u najmanju ruku, morao je znati da o ubistvu djeteta mora nekoga obavijestiti", navodi Janjić.</s><s>On je naveo da je Halilović o ubistvu djeteta mogao, ako ne 1992, obavijestiti naredne godine ili nakon završetka rata.</s><s>Janjić je rekao i da odbrana nije uspjela opovrgnuti nijednu tezu Tužilaštva i da ne postoji nedosljednost među uloženim dokazima optužbe.</s><s>U optužnici je navedeno da Halilović kao komandant Diverzantskog voda združenih jedinica Liplje-Kamenica nije obavijestio nadređene, niti ikog kaznio za ubistvo dvanaestogodišnjeg dječaka u zaseoku Bajrići, za šta je optužena Veselijeva.</s><s>Nastavak suđenja je 29. marta, kada je planirano da završne riječi iznese odbrana. http://www.srna.rs/novosti/673964/janjic-tuzilastv-dokazalo-krivicu-optuzenih-za-ubistvo-djecaka.htm</s>
<s>Aleksandar Mezjajev: Suđenje Generalu Mladiću - početak druge etape suđenja</s><s>Autor Fond strateške kulture</s><s>Subota, 08 septembar 2012</s><s>03 septembar 2012 Aleksandar Mezjajev U Međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju počela je druga etapa sudskog procesa protiv generala Ratka Mladića.</s><s>Napominjemo da je prva etapa održana u maju-junu o.g, i protekla je u iznošenju dokaza po svim pitanjima optužnice odjednom.</s><s>Jasno je da se ne može sve odjednom dokazati, zbog toga je ovde bila reč o čisto propagandnoj akciji, organizovanoj isključivo za sredstva javnog informisanja.</s><s>Druga etapa već predstavlja početak procesa i u suštini ima još ograničeniji cilj.</s><s>Od 28. avgusta do sredine novembra, tužilaštvo će iznositi dokaze samo po jednoj tački optužnice – vojni zločini, koje je kao bajagi počinila vojska bosanskih Srba, u periodu 1992-1995. godine.</s><s>Kakvi su prvi efekti tek započete druge etape suđenja?</s><s>Tužilaštvo je izvelo devet svedoka.</s><s>Prvi svedok koji je otvorio novu etapu suđenja, bio je bivši britanski vojni novinar Arno van Linden, koji je u periodu 1992-1995. godine snimao TV reportaže iz Bosne (a istovremeno, kako je u sudnici primetio sam general Mladić, bavio se špijunažom).</s><s>Van Linden je praktično profesionalni svedok MTBJ i već je svedočio u 6 procesa (između ostalih na suđenju Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću).</s><s>Svedočenja Van Lidena svodila su se na to da je armija bosanskih Srba granatirala Sarajevo, kako teškom artiljerijom, tako i snajperskim hicima.</s><s>Međutim, vrednost ovih svedočenja je potpuno opovrgnuta blistavim unakrsnim ispitivanjem odbrane.</s><s>Tako je odbrana dokazala da reportaže ovog svedoka ne sadrže dokazni materijal, a ponekad predstavljaju otvorenu laž.</s><s>Tako je svedok bio uhvaćen u laži, jer je prikazivao kako je posle tek izvedenog srpskog granatiranja (što je kao bajagi prikazano na video snimku) poginuo veći broj bosanskih muslimana.</s><s>Interesantno je da je odbrana dokazala lažno svedočenje koristeći reportaže samog svedoka, gde su na svežim grobovima navodno ubijenih muslimana – stajali krstovi!</s><s>Na taj način svedok pokazujući ubistva Srba, svedoči gledaocima kako su ubijeni muslimani!</s><s>Nije slučajno da je tako briljantno unakrsno ispitivanje izazvalo gnev kod sudija.</s><s>Prvo je predsedavajući veća zapretio generalu Mladiću udaljavanjem iz sale, zbog toga što se on isuviše glasno pokušavao obratiti svojim advokatima, a zatim je (tokom potpunog poraza svedoka), očigledno potpuno izgubio kontrolu, počevši pretiti i samim advokatima.</s><s>Sudija je tvrdio da su advokati dužni da kontrolišu ponašanje svog štićenika!</s><s>Takva tvrdnja nema apsolutno nikakvu pravnu osnovu.</s><s>Red u sudnici treba da održava sam sudija, a ne advokati.</s><s>Međutim, sama činjenica da su sudije izgubile samokontrolu, mnogo govori.</s><s>U Haškom tribunalu to govori o uspehu odbrane.</s><s>Drugi svedok je bio bivši pomoćnik britanskog ministra inostranih poslova i predsednika Međunarodne konferencije za Jugoslaviju lorda Karingtona, irski pukovnik K. Doul.</s><s>Cilj njegovog svedočenja je bio pokušaj da se dokaže kako su krivci za međunacionalnu mržnju u Bosni pre raspada Jugoslavije, bili Srbi i da su upravo oni sprovodili protivzakonito granatiranje Sarajeva.</s><s>Međutim, odbrana je ubedljivo dokazala da su granatirani objekti koji su prikazani na snimku svedoka, po međunarodnom humanitarnom pravu predstavljali legitimne vojne ciljeve, jer ih je vojska bosanskih muslimana koristila kao zaklon, iza koga je otvarala vatru po položajima bosanskih Srba.</s><s>Neuspeh dvojice svedoka, jednog za drugim, zahtevao je uvođenje u boj “zlatne garde” Haškog tribunala – zaštićenih svedoka.</s><s>Svedoci RM-115 i RM-010 bili su skriveni od očiju publike, njihov glas je bio izobličen i veliki deo njihovog svedočenja mogao se čuti jedino na zatvorenom zasedanju.</s><s>Ali čak i samo delić javnog svedočenja svedoka RM-115, pokazuje koliko je jadan posao tužilaštva.</s><s>Tako je, na primer, u cilju dokazivanja autentičnosti presretanja radio-poziva generala Mladića, tužilaštvo dovelo medicinsku sestru, koja je navodno preko radija slušala to presretanje!</s><s>A svedoci RM-147 i RM-018 su svoja svedočenja izneli pred potpuno spuštenim zavesama i uz potpuno isključenje zvuka.</s><s>Takvi svedoci su potrebni zbog toga što, bez obzira na ispraznu retoriku novinara i “međunarodnih posmatrača” treba da obezbede “ubedljive dokaze” protiv bilo kog srpskog zatvorenika.</s><s>Tako je po zamisli tužilaštva, svedok RM-147 trebalo da postane jedan od najvažnijih svedoka-insajdera, koji je, budući da je bio vojnik u vojsci bosanskih Srba, svedočio o naređenjima koja je dobio od nadređenih, o snajperskim gađanjima.</s><s>Ovo je jedan od suštinskih elemenata u predmetu, kada krivicu za žrtve snajperista, Tribunal treba da nametne Srbima.</s><s>Zbog toga i ne čudi da se tako važni svedoci saslušavaju na zatvorenim sednicama.</s><s>To je osiguranje od bilo kakvog neuspeha i oslobađajuće presude, koja bi se mogla doneti tokom javnog suđenja.</s><s>Takođe je bitno obratiti pažnju na to, kakvu su taktiku ponašanja izabrale sudije.</s><s>Osim povremenog pretećeg tona, najčešće izabran stil ponašanja sudija je bio ... nerazumevanje.</s><s>Sudije neprekidno prekidaju advokate generala Mladića pitanjima – šta želite da dokažete?</s><s>Pri tom, ovakvo nespretno ponašanje sudija izgleda čak nepristojno, jer je cilj odbrane apsolutno jasan i štaviše očigledan – radi se o dokazivanju neuspeha svedoka tužilaštva.</s><s>Na taj način su sudije otvoreno stale na stranu tužilaštva i na svaki način demonstriraju da su oni zadovoljni iskazima svedoka optužbe, verujući im bespogovorno i “čudeći se” šta to odbrana “pokušava da dokaže”.</s><s>Međutim, sudije su preterale – ovakav način ponašanja više je nego očigledan i toliko nametljiv, da predstavlja nepremostivu prepreku za zaštitu prava na unakrsno ispitivanje.</s><s>Drugim rečima, sudije su zaboravile na svoju nepristrasnost i obavljaju posao tužilaštva, jer prigovor na određeno pitanje treba da iznese tužilac a ne sudija.</s><s>Međutim, ovaj Tribunal je napravljen kao jedna celina tužilaštva i sudija.</s><s>Prema članu 11.</s><s>Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Tribunal se sastoji od “Pretresnog veća i Tužilaštva”.</s><s>Šta se može bolje reći za Statut MTBJ!</s><s>Na taj način, neviđeno kršenje prava optuženog od strane Tužilaštva i agresivno ponašanje sudija, jesu “objektivno utvrđeni” - početak suđenja protiv generala Ratka Mladića pokazao je da Tužilaštvo nema stvarnih dokaza protiv generala Mladića, nego da se radi o falsifikovanju činjenica i otvorenim lažima, kojima se pokušava prikriti efikasna odbrana.</s><s>Izvor: Fond strateške kulture, Moskva http://srb.fondsk.ru/pview/2012/09/03/sudzhene-generalu-mladihu.-pochetak-druge-etape-sudzhena.html</s>
<s>Petak 23.01.2015 \| 06:12 \| Ž. Marković - Vesti Nedavno upozorenje odlazećeg ministra civilnih poslova BiH i nekadašnjeg funkcionera jugoslovenske obaveštajne službe Sredoja Novića koji je za banjalučku štampu izjavio da BiH prete teroristički napadi, istakavši da se u političkim strukturama ove zemlje nalaze osobe koje podržavaju terorizam - nije proizvelo nikakvu reakciju u nadležnim institucijama.</s><s>Da stvar bude gora, u pojedinim bošnjačkim političkim krugovima, ove reči su dočekane "na nož", a malo je onih koji se bave suštinom.</s><s>Podsetimo, Nović je, između ostalog, rekao da u političkim strukturama postoje ljudi koji ne samo da podržavaju, već su direktno uključeni u terorističke strukture.</s><s>On je dodao da je Obaveštajno-bezbednosna agencija BiH pre pet godina imala informaciju o 3.000 potencijalnih terorista, ali da celi ovaj period niko prstom nije mrdnuo da taj problem reši.</s><s>Jedan od onih koji je odmah reagovao na Novićeve reči je Šemsudin Mehmedović iz SDA, koji se i sam dovodi u vezu sa ratnim zločinima i davanjem državljanstava mudžahedinima.</s><s>On je posprdno rekao da ga "ne iznenađuje Novićevo suptilno poznavanje prilika u sektoru bezbednosti u BiH". - Imajući u vidu da je Sredoje Nović bio na čelu Udbe koja je projektovala i vodila agresiju na BiH ne iznenađuje njegovo suptilno poznavanje prilika u sektoru bezbednosti u BiH.</s><s>On i njegova bratija su i davali podršku onima koji su delili BiH, a time su i odgovorni za zlo koje nam se desilo.</s><s>Verujem da ima istine u tome, ali postavlja se pitanje zašto taj isti Savet ministara BiH ne preduzima korake kojim bi sprečili teške posledice toga - rekao je Mehmedović.</s><s>O još jednom važnom aspektu Novićevih izjava više niko i ne govori, a reč je o fiktivnom prijavljivanju prebivališta.</s><s>Ranije je utvrđeno da na adresi na kojoj je Predsedništvo BiH u Sarajevu prijavljeno čak 28 ljudi, dok, recimo, u administraciji distrikta Brčko živi više od stotinu stanovnika.</s><s>U Predsedništvu su "živele" i osobe koje su pre nekoliko godina u Sarajevu izvele jednu tešku pljačku, a sumnja se i da u ovoj instituciji fiktivno žive i neki pripadnici vehabijskog pokreta.</s><s>I džihad ratnici "spavači"</s><s>Eksperti za bezbednost ističu da je Nović u pravu kada govori o "spavačima" u institucijama BiH, ali upozoravaju da su ozbiljan problem i razni "spavači" koji žive na nepoznatim lokacijama, a reč je o džihad-ratnicima koji su se vratili iz Sirije ili Iraka.</s><s>Niko u BiH nema tačan podatak koliko takvih ljudi ima u zemlji.</s><s>Sumnja se da ih je najmanje 50, ali utisak je da domaće službe definitivno nemaju pojma o obimu tog problema. http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/465536/Precutali-teroriste-u-svojim-redovima</s>
<s>09/08/2014 \| 09:50 \| Glas Srpske V.d. predsjedavajućeg Kolegijuma direktora Instituta za nestala lica BiH Amor Mašović uputio je dopis Tužilaštvu BiH u kojem se direktno umiješao u rad te institucije, tvrdeći da je za traženje nestalih Srba potrebna saglasnost Kolegijuma.</s><s>Mašović je sporni dopis uputio nakon što je član Kolegijuma direktora Instituta za traženje nestalih Milutin Mišić u junu poslao Tužilaštvu BiH urgenciju za postupanje u blokiranim slučajevima u kojima se traga za nestalim Srbima.</s><s>Mašović je u dopisu, koji je u posjedu Glasa Srpske, naveo da se Mišić želi miješati u istrage Tužilaštva, davati kvalifikacije o vrstama zločina, njihovim izvršiocima i nalogodavcima, čime izlazi iz mandata Instituta za traženje nestalih.</s><s>- Mišić uvažava i štiti interese isključivo one etničke populacije kojoj pripada.</s><s>On je kao nestale označavao osobe isključivo jedne etničke pripadnosti - naveo je Mašović u dopisu, zanemarujući činjenicu da Institut i Tužilaštvo proteklih godina gotovo i nisu radili na traženju nestalih Srba.</s><s>Mišić je za razliku od Mašovića u urgenciji upućenoj Tužilaštvu BiH ukazao upravo na činjenicu da je potraga za nestalim Srbima blokirana.</s><s>U urgenciji, koja je takođe u posjedu Glasa, za velik broj predmeta koji nisu donijeli rezultate, navedeni su precizni podaci i dostavljena obimna dokumentacija koja to potvrđuje. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest/masovic-blokira-potragu-za-srbima-118414</s>
<s>13. 10. 2011, 10:13 \| Vesti Sarajevo – Desetine leševa srpskih civila ubijenih za vreme rata u Sarajevu sve do pronalaska 2003. godine i pokopa na groblju u Visokom bile su skrivane u mrtvačnici komunalnog preduzeća „Pokop“, koja se nalazi u krugu sarajevskog Kliničkog centra „Koševo“, piše „Pres“.</s><s>List, pozivajući se na dokumentovane zapise koje poseduje, navodi da je mrtvačnica za vreme rata bila pretvorena u grobnicu za NN ubijene, za koje se dobro zna da su Srbi.</s><s>U istu mrtvačnicu prebačeno je na stotine likvidiranih srpskih civila, koji su u ratu nasumice sahranjivani po sarajevskim grobljima.</s><s>Slobodan Škrba iz Operativnog tima za traženje nestalih Republike Srpske kaže da su u toj mrtvačnici deset godina ležali posmrtni ostaci žrtava iz logora Sunce na Dobrinji, iz zgrade ŽGP-a u Buća Potoku, iz Pofalića, Žuči i Benbaša.</s><s>Prema njegovim rečima, obdukcije su pokazale da su tela ubijenih Srba više puta premeštane pre nego što su dospela u mrtvačnicu u koševskoj bolnici i da skoro nijedan leš nije bio ceo.</s><s>Govoreći o „podvalama“ bošnjačkog ratnog rukovodstva, Škrba je naveo da su tela bila evidentirana u mrtvačnici bolnice Koševo, a onda su bez znanja porodica koje su ih tražile bila sahranjivana na različitim mestima, a bilo je slučajeva da su žrtve zločina u Sarajevu sahranjivane iu Zenici.</s><s>List navodi da je skrivanje srpskih leševa bilo pod zaštitom držve, o čemu svedoče i unapređenja sudija koje su odobravale prevoženje tela do mrtvačnice, kojoj niko nije mogao da priđe jer je bila zakovana daskama.</s><s>Posmrtni ostaci u kartonskim kutijama</s><s>U službenoj zabelešci MUP-a Kantona Sarajevo iz juna 2003. opisano je veštačenje posmrtnih ostataka više od 30 ubijenih osoba, koje su u zavežljajima i kartonskim kutijama skrivane u jednoj prostoriji mrtvačnice koševske bolnice.</s><s>Uz pomoć analize DNK utvrđeno je da je reč o srpskim civilima koje su njihove porodice tražile još od 1992. i 1993.godine. http://www.vaseljenska.com/vesti/srpske-leseve-10-godina-krili-u-bolnici/</s>
<s>Sustiže li prošlost sadašnjost</s><s>Da napomenem još nešto: NATO-ov Tribunal je smešten u Hag s ciljem da iskoristi autoritet I haške konferencije (1899) i II haške konferencije sa kodifikacijom međunarodnog prava i ratnog prava (1907) – ali nadasve da iskoristi autoritet Haškog stalnog međunarodnog suda (1920), čijih je 15 sudija i 4 zamenika biralo Društvo naroda (Liga naroda).</s><s>Ovaj sud je ukinut Poveljom OUN (1945), i zamenjen je – na istim principima – Međunarodnim sudom pravde u Hagu.</s><s>Apsurdnost pravne perverzije se sastoji u činjenici da je OUN, pod pritiskom atlantokratije i NATO imperije zaobišao ovaj sud i, 1993, odlukom Saveta bezbednosti UN ustanovio Haški tribunal za suđenje Srbima.</s><s>Da li onda grešim kada kažem da NATO-ov sud jeste politički sud; on služi isključivo vašingtonskim interesima i promovisanju novog američkog poretka, tačnije sistema koji je predsednik Truman najavio još 6. marta 1947. u Teksasu: „Američki sistem može preživeti samo ako postane sistem celoga sveta”.</s><s>Ovaj sud prerušene pravde, na medijski isforsiranom i jednostranom prikazivanju urušavanja Jugoslavije odnosno satanizovanom srpskom narodu, utemeljuje odbranu američke intervencionističke demokratije i evropskog neokolonijalizma.</s><s>Međutim, istorijski i politički neprimereno, imitirajući Nirnberški proces, evroatlantska alijansa je upravo zahvaljujući NATO-vom Tribunalu pokazala da intervencionistička demokratija i neokolonijalizam jesu sinonimi one anahrone ideologije koja se zalaže za centralistički poredak sveta.</s><s>Na isti način, imitacija pobedničkog suda i imitacija adrese (Nirnberg – Haški međunarodni sud pravde) pretvorili su NATO-v Tribunal u Hagu to jest sud Saveta bezbednosti UN u instituciju imitacije pravde.</s><s>Ustvari, pred takozvanim Haškim tribunalom može da odgovara svaki nepodoban civil – pojedinac koji jeste ili nije aktivno učestvovao u odbrambenom ratu, svaki pojedinac koji se ponašao u skladu sa ustavnom obavezom države u kojoj živi, kao što može da se sankcioniše svaki patriotski čin ili pravno legitimni obračun sa teroristima - što je odlika svih suđenja Srbima u Hagu.</s><s>Naime, i pojedinac i država (oličena u predstavnicima izvršne vlasti i “komandnoj odgovornosti vojnih lica”) mogu biti suđeni za genocid, ako vode politiku koja ne doprinosi nacionalnim američko-planetarnim interesima.</s><s>Ovako uspostavljen presedan ne da pokazuje pravnu površnost i militarnu bahatost već, izvesno, uspostavljenu spregu vojno-pravne tiranije.</s><s>Suprotno, koalicioni partneri evroatlantskog hegemona su amnestirani od odgovornosti, baš kao što su svi ratni pohodi, istog hegemona, amnestirani: u ime borbe za demokratiju, zaštite ljudskih prava ili mira ili globalnog napretka.</s><s>Haški Tribunal, po svemu sudeći, svaku agresiju na “nepodobnu” suverenu zemlju, svaki atak na nepokornost ili zaštitu svojih nacionalnih interesa tumači investiranjem u humanitarnu brigu, proširenjem ljudskih prava, progresa i demokratske tekovine.</s><s>Suprotno, ekspanzionizam i hegemonizam i kolonijalizam rezervisani su optužujući termini za nepodobne narode i države koji brane svoj međunarodni suverenitet ili sopstvene prirodne resurse.</s><s>Ovako izopačena doktrina moćnih ne samo što predstavlja pretnju svetskom miru već prerušenu pravdu Haškog tribunala i militantnu demokratiju njegovih vlasnika proglašava za novi humanizam, poredak mira i planetarni sistem „vladavine prava”.</s><s>Krilatice: „rat za mir”, „obračun dobra sa zlim”, „humanitarna akcija”, „borba za demokratiju” „sukob naprednih sa nazadnima”, „rat do pobede u ime budućnosti” – postale su mantre novog svetskog poretka starih hegemona.</s><s>Pojedinac – tek on nema šta da traži u svetu timski programiranog poretka rada, udruženih multinacionalnih kompanija tehnološki i vojno dominantnih zemalja ili udžbeničkog pragmatizma koji je trgovinu, prestiž i profit proglasio za sveobuhvatnu vrlinu.</s><s>Poslovni moral zamenio je univerzalni humanistički ideal a mediokritetska civilizacija kulturu.</s><s>Zato je pojedinac, ili kritički nastrojen individualista ili nezavistan intelektualac, u svetu humaniste s bičem – oličenje jeresi.</s><s>Takvom pojedincu slede izopštenja (Karlhajnc Dešner, nemački humanista, dr Patrik Bario, pukovnik francuske vojske), zabrane (Peter Handke, austrijski pisac zabranjenog pozorišnog teksta za izvođenje u Komedi fransez u Parizu) ili suđenja i smenjivanja za verbalni delikt (Dejvid Irving, britanski istoričar, Džejms Hansen, američki naučnik, Derek Čepel, portparol NATO na Kosovu).</s><s>Reciklirani fašizam</s><s>Takozvani Haški tribunal definitivno je potvrdio da prošlost sustiže sadašnjost, doduše kao farsa ali zloćudna farsa.</s><s>Kao američki izum on predstavlja i najnižu tačku u pravnoj istoriji ali i pokazuje kome američki politički mimezis duguje svoju fašizaciju.</s><s>Uspostavljanje nove osovine (krajem Drugog svetskog rata) između Vašingtona i Vatikana doprinelo je obostranoj instrumentalizaciji.</s><s>Posledično, sadašnje američko divljanje i ne liči ničem više do nameri pape Pija XII da SAD nameni ulogu srednjovekovnog carstva u kome bi on, kao čelnik istorije nasilja, imao ulogu vojnog kurata zapadne alijanse.</s><s>Uostalom, papstvu pripada zasluga za operativno otpošiljanje komunizma u istoriju, ali mu pripada i neslavni oreol najzaslužnijeg za satanizaciju i obnovljeni vatikanski holokaust nad Srbima.</s><s>Treba li podsetiti da je baš Vatikan podržao bombardovanje Republike Srpske (od 30.08. do 13.09. 1995), o čemu je pisao i svedočio L ’Osservatore Romano, baš kao i agresiju NATO protiv Srba 1999.</s><s>Kako su SAD diktirale upotrebu Nemačke (u kojoj se nalazio centar katoličke špijunaže posle Drugog svetskog rata), one su upijale i posthitlerovski duh koji je pamtio da “nikada Pije XII nije osudio fašizam i nacizam” (K. Dešner).</s><s>Avro Menhetn ne greši kada zapaža da su se „Sjedinjene Države preobrazile u arsenal oružja katoličke crkve”, pa je njihov angažman u raspadu Jugoslavije plod fascinacije po totalitarističkoj srodnosti.</s><s>Dabome, duh fašizacije i despotske kontrole podanika povratno je plenio i dojučerašnje neistomišljenike.</s><s>Sada je i političarima postajalo sve jasnije zašto su američki katolički biskupi i kardinali bili fascinirani fašizmom – čak je kardinal Hejes „primio sa zahvalnošću” 4 fašistička odlikovanja.</s><s>Autoritarnost se prenosila magnetnom privlačnošću pa će Amerikanci imati razumevanja za kooperativnu nemačku vladu sačinjenu od bivših nacista, na čelu sa Adenauerom koji je prohujale 1934. „nabrajao svoje zasluge za nacističku partiju” Hitlerovom ministru unutrašnjih poslova.</s><s>Nit razumevanja spasila je od bespoštedne kritike i nadbiskupa Berlina, Adolfa Bertrama, koji je povodom smrti svog imenjaka Hitlera naredio da svi župnici njegove nadbiskupije održe Rekvijem „u znak sećanja na Hitlera i sve članove Vermahta, koji su pali u borbi za nemačku otadžbinu”.</s><s>Pod novim okolnostima, i posle nestanka Berlinskog zida 1990, blagonaklonost duhu kooperativne fašistokratije, Amerikanci će pokazati besprimerenim zalaganjem za državnička prava svih nekadašnjih naci-fašističkih, katoličkih i muslimanskih, satelita.</s><s>Među novim saveznicima američke bankokratije ubrzo će se naći Estonija, Litvanija, Letonija, Slovenija, Hrvatska, Rumunija, Bugarska, Slovačka, Ukrajina...</s><s>Zaštitnici neofašističkih muslimana u Bosni i na Kosovu biće opet Amerikanci.</s><s>Čini se da je ta pritajena, a najzad internacionalistički ostvarena, politička patobiografija bila od presudnog uticaja što su Amerikanci prihvatili ulogu hrvatskog inkvizitora i muslimanskog svetog rata protiv srpskih pravoslavnih hrišćana.</s><s>Toj fašistoidnoj uznesenosti nije mogao da odoli ni američki ambasador Galbrajt, koji je lično izvodio i predvodio kolonu izgnanih Srba iz Hrvatske 1995.</s><s>Tako se Amerika, od uzora demokratije, pretvorila u primer liberalnog neonacizma.</s><s>Haški geopolitički tribunal, to jest takozvani haški sud predstavlja poslednju instancu koja bi da stavi pečat na prekrajanje istorije.</s><s>Evropski saveznik strastveno je prihvatio ovaj američki napor da se iz evropske biografije pažljivo potiskuje nacifašistički identitet.</s><s>Tim pre, ovaj sud ima težak i ozbiljan zadatak da Srbe pretvori u evropski i planetarni genocidni narod.</s><s>Takvom opredeljenju ovaj političi sud je posvetio najveću pažnju, i to zahvaljujući koalicionoj politici administracija koje predstavljaju ruglo svake nacije.</s><s>Ali, da Srbe, najveće žrtve nacifašističke nekrofilije, nije lako prevesti u zagovornike genocidne politike potvrđuje i dugotrajni procesualni postupak ovog pravnog monstruma.</s><s>On sistematičnošću, i takozvanim ekspertskim analizama, veruje da će ispuniti zadatak dela patogene hrišćanske zajednice koja je rešila da sa sebe spere nacističko nasleđe, bez da je učinila napor da humanistički ideal stavi iznad svih interesa.</s><s>Ovu kardinalnu grešku, na koju politika ljudske civilizacije nije imala pravo, mali ljudi u visokim foteljama neće moći da isprave.</s><s>To će učiniti istorija koja uvek samozaljubljene, bahate i površne lidere (i zato što se humanizam ne može potopiti mračnjaštvom) stavi u arhivarijum beščašća i to pre nego što oni toga budu svesni.</s><s>Za one koji raščitavaju rukopis istorije to nije uteha već svedočenje da je sila – bez obzira na iskušenja – uvek u zabludi kada misli da je dostigla moć.</s><s>U tom smislu, karakterističan slučaj dosledne izopačene politike savremene američke administracije ilustruje i brutalnost prema sopstvenim neistomišljenicima.</s><s>Žestoka kampanja protiv svog ambasadora u Jermeniji, Džona Evansa (samo zato što je na kalifornijskom Univerzitetu Berkli, februara 2005, zločine Turaka nad Jermenima nazvao genocidom), potvrdila je kurs politike bez povratka.</s><s>Uverenje po kome je strateški partner, Turska, inače članica NATO, važniji od istorijske istine i važniji od školskog primera počinjenog genocida – sasvim je pogrešno.</s><s>Ne manje je pogrešan i plan po kome ništa ne sme da poremeti programirano pravljenje nove srpske biografije, pošto i u neevropskim zemljama “nema” genocidnih obračuna.</s><s>Tek je apsolutno pogrešna politička nada koja ponavlja dogovorenu mantru: Srbi su na stubu srama i tu će, bar prema garancijama pentagonskog poslovnog partnera, zasigurno ostati.</s><s>Demokratska diktatura</s><s>Stvaranje američkih dominiona i protektorata, u šta se pretvorila američka strategija unutar Evrope, bila je opcija koja je na jugoslovenskom primeru dala odlične rezultate.</s><s>Jugoslavija se urušila i pre nego što je počela ratna drama te se sa planskom sigurnošću moglo pristupiti fragmentaciji te iste zemlje.</s><s>Rat je bio samo kolateralna šteta koja je svetskom hegemonu trebalo da pomogne u afirmaciji nove politike.</s><s>I taj je rat trajao onoliko dugo koliko je hegemon procenjivao da mu treba vremena da afirmaciju svoje politike pretvori u, primereni, politički prestiž.</s><s>Isfabrikovani slučaj Srebrenice Amerikancima je vraćao nadu u možda prvi, ali pravi, politički zaokret spram muslimana nad kojima su, do tada, usavršavali sopstvenu vojnu doktrinu.</s><s>Uveliko satanizovani Srbi pokazali su se kao korisno oruđe u demaršu nove politike, pa je Srebrenica pretvorena u kultno mesto “humane” evroatlantske alijanse.</s><s>Pokrenute su sve službe za dokazivanje počinjenog genocida nad muslimanima od strane srpske vojske kada je ušla u Srebrenicu 11. jula 1995.</s><s>Potom se Haški tribunal uključio u ovu akciju licitiranjem broja žrtava, postradalih od mača srpske ksenofobije.</s><s>Tako je haški tužilac isticao cifru od šest do dvanaest hiljada pobijenih civila.</s><s>Čekalo se samo na kidnapovanje, predaju ili hapšenje Mladića i Karadžića da bi se zaokružila priča o genocidu koji su Srbi počinili u Srebrenici.</s><s>Činilo se da Srebrenica konačno predstavlja vojnu, političku i medijsku pobedu Evrope i Amerike nad Srbima.</s><s>Trebalo je sve to još samo overiti pečatom NATO Tribunala u Hagu, makar sudeći generalu Krstiću i Miloševiću.</s><s>Problem je nastao, i pored svih brižljivo spremanih opcija, što tužilac nikako nije mogao da se odluči za cifru pobijenih muslimana pa se licitacija žrtvama pretvorila u degradaciju.</s><s>Po Nataši Kandić, koja je u ime Centra za humanitarno pravo proučavala “Slučaj Srebrenica”, broj ubijenih je između 7 i 8.000 na osnovu čega je Karla del Ponte došla do broja od 7.800 “ubijenih u nekoliko dana”.</s><s>Dok se tužilaštvo, uz sudsko veće Tribunala, pozivalo na navodno utvrđenu istinu o broju pobijenih muslimana – počeli su da izviru dokazi druge vrste. “Evidentne” činjenice su se tako pretvorile u oruđa političkog dogovora, malverzacije i falsifikovanja.</s><s>Srebrenica je bila demilitarizovana zona iz koje je, na neobjašnjiv način, muslimanska vojska svakodnevno odlazila u pohod na srpske glave.</s><s>Prema dosadašnjim podacima (a oni nisu konačni) u Srebrenici je, kao zaštitnoj zoni, ubijeno 1.260 Srba.</s><s>Ispostavilo se da tužilac NATO Tribunala ne sme da suoči žive svedoke i aktere srebreničke drame, koji su – poput Hakije Meholjića, ratnog načelnika policije u Srebrenici – iznosili činjenice o dogovoru između Izetbegovića i Klintona prema kome je trebalo žrtvovati 5.000 muslimana kako bi došlo do NATO intervencije protiv srpskih snaga.</s><s>Štaviše, ključni svedok Haškog Tribunala je Dražen Erdemović koji je priznao stravične zločine nad oko 1.200 srebreničkih muslimana, od kojih je sam pobio „između 10 i 100”.</s><s>Iako nije imenovao oficira srpske vojske koji mu je naredio pogubljenje muslimana – Erdemovićeva izjava je uzeta za temeljni dokaz genocida koji su počinili Srbi.</s><s>Dodoše, Erdemović je etnički Hrvat, što mu je pomoglo da bude osuđen na kaznu od pet godina (?), ali njegova etnička pripadnost nije imala uticaja na stav Tribunala o verodostojnosti “utvrđenog” genocida.</s><s>Još je zanimljivije, rekao bih, uz svu stravičnu tragediju masakra i odmazde u srebreničkom paklenom grotlu i nametnutom ratu, Tribunalovo utvrđivanje broja izvršenih egzekucija.</s><s>Na osnovu predratnih popisa, ali i procena nevladinih organizacija, povodom procesa protiv generala Krstića sudija Patriša Vald je izjavila da je, pre ulaska srpske vojske, u Srebrenici živelo oko 37.000 stanovnika.</s><s>Međunarodni crveni krst je utvrdio, avgusta 1995, da raseljena lica to jest preživelih iz Srebrenice ima 35.632 i to bez onih koji su se sklonili u Srbiju ili Hrvatsku, i bez 700 vojnika koji su se sklonili u Žepu.</s><s>Ako je u Srebrenici ubijeno 6, 8, 10 ili 12.000 muslimana, kako tvrdi tužilac Haškog tribunala onda izgleda da je u Srebrenici živeo veći broj stanovnika nego što to potvrđuju pozitivne procene.</s><s>Ako se uzmu u obzir pretpostavke da je čak broj žrtava 27.000, ili stanovište Karla Bilta da je 4.000 stradalo u borbi a 3.000 kao žrtve zločina – više je nego jasno da je reč o dirigovanoj manipulaciji koju bi svaki ozbiljan sud odbio da uzme u razmatranje.</s><s>Za Tribunalove trgovce smrti ova nelogičnost nije važna pošto je njihov vašingtonski naručilac pravde i naredbodavac odlučio da Srbe optuži za navodno počinjeni genocid.</s><s>Ako nije sporno da je u vojnim sukobima nastradalo manje od 2.000 ljudi, zajedno sa 500 poginulih pripadnika vojske Republike Srpske tek ne može biti sporno da se lista „Nestalih osoba na teritoriji Bosne i Hercegovine”, koju je sačinio Međunarodni crveni krst 30. maja 1996, tretira uglavnom kao lista pokojnika.</s><s>Spisak od 7.806 nestalih lica odnosi se na period jula 1995. i zasnovan je isključivo na osnovu prijava rodbine ili “nevladinih” organizacija, ali ne isključivo na Srebrenicu.</s><s>Ako je to tako, u čemu su greške holivudskih scenarista američkih političara?</s><s>Pa na biračkim spiskovima u Srebrenici, za 1996, ima 3.016 glasača koji se nalaze na listi pokojnika.</s><s>Među žrtvama čije je ime na spomeniku u Srebrenici ima onih koji su živi (slučaj muslimana iz Novog Sada), kao što ima i muslimana koji su preminuli pre 11. juna 1995, ali su to oni, kako je to muslimanski verski predstavnik izjavio, “koji su izrazili želju da budu sahranjeni u Srebrenici”.</s><s>Radio TV B-92, srpska redakcija SNN-a, tvrdi da je do 7. juna 2005. identifikovana 1.300 muslimana, srebreničkih žrtava.</s><s>Danas se broj pohranjenih popeo do cifre od 2.032.</s><s>I pored zastrašujuće tragičnosti ovakvog bilansa ostaje konstatacija da „stručna lica” nisu imala potrebu za utvrđivanjem ratnih biografija srebreničkih žrtava, da nisu utvrdila etnički identitet žrtava, da su starost žrtava utvrdili u nedopuštenom procentu od svega 29% a da su pol žrtava iz Srebrenice utvrdili samo u 26 slučaja.</s><s>Utvrđivanje istine o Srebrenici, tim pre, nije samo dug prema sahranjenim žrtvama (iako nema pouzdanih podataka kom narodu ili kojim narodima one pripadaju) već civilizacijski zahtev da se pronađu krivci kako bi se, zajedno sa tvorcima srebreničkog scenarija, našli pred licem pravde.</s><s>Ali, uz sve sumnjive i medijske falsifikovane storije, jasno je da Srbi nisu počinili nikakva genocidna pogubljenja u Srebrenici, zašto i nema validnih dokaza jer se sve svodi na žrtve u ratnom okršaju, ili odmazdu, prekršajno pravo i ličnu osvetu (na srebreničkom području ubijeno je 3.277 Srba u periodu 1992-1995).</s><s>Dodajmo i činjenicu da je Elizabet Ren istraživala srebrenički teren i pronašla na jednom mestu 500 ubijenih muslimanskih vojnika artiljerijskom vatrom.</s><s>Uostalom nije nepoznato da je u Srebrenicu ušlo oko 200 srpskih vojnika, kao što nije nepoznato da je i potplaćeni Tribunal, na suđenju generalu Radisavu Krstiću, utvrdio da su muškarci odvajani od žena, dece i staraca kako bi se ovi otpremili na sigurno područje.</s><s>Autoritet lica sa ožiljkom</s><s>Programirani navodi iz štampe o srpskom genocidu nad muslimanima u Srebrenici niko nije uspeo da potkrepi dokazima.</s><s>Kako nema dokaza da većina nije stradala u borbama to znači da genocidna tvorevina pripada jedino dirigovanoj štampi, kao što laž o Srebrenici pripada isključivo američkoj administraciji.</s><s>U ključu te interesne srbofobije posebnu ulogu je imala Medlin Olbrajt koja je, 10. avgusta 1995, na zatvorenoj sednici famoznog Saveta bezbednosti ne samo histerično vikala da je iz Srebrenice proterano “13.000 muškaraca, žena i dece” već prikazala satelitske snimke “poremećenog” terena (ne dakle originalne fotografije) kao potvrdu dogođenog genocida.</s><s>Iako niko nije nikada utvrdio u kakvoj su vezi satelitski snimci sa srebreničkom regijom – oni su, uz sva dokumenta o Srebrenici, u njujoroškoj centrali UN proglašeni tajnim u narednih 50 godina.</s><s>Haški tribunal (ICTY) odnosno američki politički sud, nije uspeo – čak i u slučaju generala Krstića i s njim u vezi slučaj Srebrenice – da dokaže da su Srbi vršili bilo kakva masovna pogubljenja.</s><s>On, međutim, ne odustaje da u ime optužbe ponavlja kako su Srbi mislili na genocidan način, govorili na genocidan način i izvodili vojne operacije na genocidan način.</s><s>Postavlja se, onda, s pravom pitanje zašto svetski hegemon insistira na veštački i široko tumačenom najzloćudnijem pravnom ogrešenju?</s><s>Ovakvo proizvoljno tumačenje genocidnih radnji koliko je uvreda za žrtve, stvarno počinjenih genocida, toliko je i opasan presedan da se svaka pravna odrednica tumači od slučaja do slučaja.</s><s>Ovo pravo svetskih diktatura, koji sebe izuzimaju od odgovornosti za počinjen genocid, iako diskredituje sud – mnogo više razvodnjava, dezintegriše i ublažava značenje pojma “genocid”.</s><s>Da li to NATO-ov Tribunal poništava Nirnberg i s kakvim ciljem?</s><s>Iz tih razloga jasna je obaveza Tribunala da ozakoni bezakonje i opravda anihilaciju Srba, koju je crna globalistička alijansa, na čelu sa vladom SAD, sprovodila od početka urušavanja II Jugoslavije.</s><s>Naime, vašingtonska natokratija je Srbima odredila manja prava nego što ga imaju manijaci i kanibali (zabranjen je film o nemačkom seksualnom kanibalu iz 2001, Arminu Majvesu, zbog vređanja ljudskih prava počinioca zločina) a dosledno je, uz politiku tiranije, ucena i pretnji stimulisala satanizaciju Srba i smanjivala teritoriju na kojoj žive vekovima.</s><s>Istoznačno, to je i razlog neobuzdanih nasrtaja haškog preobučenog suda na sve srpske institucije.</s><s>Na udaru su u sve ovo vreme satanizacije i Srpska pravoslavna crkva i Srpska akademija nauka i umetnosti i Udruženje književnika Srbije i beogradski Univerzitet.</s><s>Pa ipak, arogantno neznanje američkih političara i ekspertsko falsifikovanje haških kriminalaca – ne samo da ne slabi posle agresije na Srbe 1999. već se, svakim danom, sve više pojačava.</s><s>U postratnom periodu, dok navodno očekuju Srbe u velikoj zajednici evropskih naroda, uništava se sve što pripada duhovnom identitetu srpskog naroda: jezik, pismenost, književnost, vera, tradicija, nacionalni memofond i istorijsko nacionalno dostojanstvo.</s><s>Podržavajući većim pravo na otcepljenje negoli očuvanje jugoslovenske državne zajednice (Slovenija, Makedonija), forsirajući fašizam (Hrvatska) i muslimanski fundamentalizam (Bosna) – američki i evropski investitori balkanskog zla tek su prihvatanjem šiptarske terorističke organizacije OVK dosegli vrh političke pohote i genocidne politike prema Srbima.</s><s>Revnujući pomenutom zavetnom papskom blagoslovu (koji SAD vidi u ulozi neosrednjovekovnog carstva), Amerikanci su se od poslednje decenije XX veka držali prema Srbima poput austrougarskog generala Liberijusa Franka, komandanta 5. armije, koji je 27. jula 1914. izdao sledeću Naredbu u Brčkom (ondašnjem i sadašnjem gradiću u Bosni): „Vojnici, Vama je milostivi car poverio da upadnete u Srbiju i da zauzmete ovu zemlju pustolova i razbojnika.</s><s>Vama je dužnost da svu imovinu i sve muške i ženske ove nesretne zemlje UNIŠTITE”.</s><s>Srbima su, uz blagoslov evro-američke alijanse, dosledno uskraćivana prava na život, slobodu kretanja i veroispovest – upravo ishitreno priznatim neonacističkim državicama-satelitima u bivšoj Jugoslaviji (Hrvatska, Bosna i Hercegovina).</s><s>I više od toga: na Kosovu i Metohiji su ih ogradili žicom ne toliko da pokažu svoju moć, ili srpsku nemoć, koliko da demonstriraju revitalizovanu ideologiju crne internacionale.</s><s>Kosovo i Metohija su jedina teritorija u Evropi u kojoj je neki narod, u ovom slučaju Srbi, stavljen u status logoraša u ime demokratije i pravne države.</s><s>U ovom poslu su se posebno istakli potomci Vikinga, kako sadašnji lider UNO “na Kosovu” (šef UNMIK-a) Seren Jesen Petersen, Danac, tako i norveški predstavnici mirovne misije na Kosovu i Metohiji, koji su februara 2004. demonstrirali novu zabavu: zalaze u srpska dvorišta, ubijaju pse i posebnim metkom ih overavaju.</s><s>Dabome, sve to u harmonijskom višeglasju u kome se, solo partijama, ističe američki senator Džozef Liberman ponavljajući omiljenu ariju-krilaticu: „Ideali OVK i američki ideali se poklapaju”.</s><s>U nadi da bi na upotrebnoj srbofobiji (stvarajući na teritoriji bivše Jugoslavije nove pa i muslimanske države protivno svim pozitivnim međunarodnim ugovorima i Povelji UN) mogli da izgrade autoritet zaštitnika muslimana – evroatlantski globalisti žele da overe još jednu (“Kosovo”) muslimansku državu u Evropi.</s><s>Tom cilju i željama naredbodavaca služi i Tribunal u Hagu, kao instrument političke perverzije.</s><s>Njegov zadatak ima dvojednu poruku: da opravda svaku agresiju i tiraniju globalističke sekte (a sve to u ime demokratskih prava) i da istakne naklonjenost haške konkviste prema muslimanskom svetu.</s><s>Na taj način, uz Albaniju i Evropsku Tursku (i mogući eksperiment sa muslimanima u Bugarskoj, oblast Krdželi) ova alijansa “belog bratstva” utvrđuje zelenu transverzalu.</s><s>Pa ipak, navodna zaštita bosanskih i kosovskih muhamedanaca neće povratiti očekivano poverenje u Ameriku, niti u NATO lihvarsku tiraniju.</s><s>Tek ne u autoritet evro-atlantskih satrapa, koji klizi nizlaznom linijom moralnog sunovrata, posle decenija ponižavanja kako Latinoamerikanaca tako i muslimana.</s><s>Nije li to razlog više što su mali ljudi u visokim foteljama Ameriku lišili svakog autoriteta i što su uspostavljanjem bezpogovornosti fanatizovanog modela vlasti potvrdili jedino tupavost takvog modela vlasti.</s><s>Rečju, klonirana američka državna administracija jedini je krivac rađanja antiamerikanizma kao najprepoznatljivije pojave na početku XXI veka.</s><s>Utoliko i završna napomena ima smisla: ako se Amerika ne odrekne deklarativne demokratije i ne vrati načelnoj demokratiji njen će se autoritet sasvim ugasiti.</s><s>Uostalom, višak sile rađa manjak autoriteta. (Uvodna beseda na naučnom skupu „Haški Tribunal i planetarna istina”, održanom u Kikindi 15. i 16. aprila 2006, objavljena u zbirci eseja „Besede o Evropi“, 2007)</s>
<s>HAG, 4. MAJA /SRNA/ - Međunarodni mehanizam za krivične sudove odlučio je da je iznošenje žalbi na presudu generalu Ratku Mladiću bude održano 16. i 17. juna, saopšteno je iz ove institucije u Hagu.</s><s>U odluci je napomenuto da ovi datumi mogu biti promijenjeni u zavisnosti od razvoja situacije u vezi sa restrikcijama povodom pandemije virusa korona ili nekog drugog razloga.</s><s>Žalbeno vijeće podsjeća da su mjere ograničenja kretanja u Holandiji na snazi do 15. maja.</s><s>U odluci se podsjeća da je Mladić operisan 28. marta i da se, prema dostavljenim medicinskim izvještajima, dobro oporavlja, te da je razumno očekivati da će do novih datuma biti završen period njegovog oporavka od šest sedmica.</s><s>Iznošenje žalbi odbrane i tužilaštva prvobitno je bilo zakazano za 17. i 18. mart, ali je odgođeno zbog njegove operacije.</s><s>Prema ranijem planu, konačna presuda trebalo je da bude izrečena krajem ove godine. http://89.111.245.19/novosti/787603/iznosenje-zalbi-na-presudu-mladicu-16-i-17-juna.htm</s>
<s>U Banjaluci identifikovane tri srpske žrtve iz prošlog rata</s><s>Petak, 28 avgust 2020</s><s>BANjALUKA, 27.</s><s>AVGUSTA /SRNA/ - Tri žrtve srpske nacionalnosti iz proteklog rata, koje su nestale na području Sanskog Mosta, Majevice i Bosanskog Petrovca, danas su identifikovane u Banjaluci na osnovu naredbe Tužilaštva BiH i banjalučkog Okružnog javnog tužilaštva.</s><s>Identifikovani su Boško /Mile/ Mekterović, rođen 1929. godine u Drvaru, a nestao 1995. godine na području Sanskog Mosta, saopšteno je iz Instituta za nestala lica BiH.</s><s>Porodica je danas potvrdila i identitet Dragoljuba /Đorđo/ Živanovića, rođenog 1964. godine u mjestu Čardačine kod Bijeljine, a nestalog 1992. godine na području Majevice.</s><s>Članovi porodice su potvrdili i identitet Anice /Stojan/ Mirković, rođene 1913. godine, nestale 1995. godine u Bosanskom Petrovcu, a u ovom slučaju je riječ o ispravljanju pogrešne identifikacije klasičnom metodom, odnosno metodom prepoznavanja. http://89.111.245.19/novosti/820058/u-banjaluci-identifikovane-tri-srpske-zrtve-iz-proslog-rata.htm</s>
<s>Porodica se plaši da bi general Mladić mogao biti ubijen</s><s>Četvrtak, 26 maj 2016</s><s>BEOGRAD, 26.</s><s>MAJA /SRNA/ - Darko Mladić, sin generala Ratka Mladića, istakao je da porodica izjave bivšeg portparola Haškog tužilaštva Florens Artman o zdravstvenom stanju njegovog oca doživljava kao ozbiljnu prijetnju po njegov život.</s><s>"Šta znači to što se Florens Artman pita hoće li Ratko Mladić da preživi.</s><s>Da li ova njena izjava ima veze s tim što smo na suđenju oborili ključne teze tužilaštva i što su naši dokazi i svedoci srušili sve njihove lažne optužbe?", pita generalov sin.</s><s>Darko Mladić se pita da li to sad znači da će da ubiju generala Ratka Mladića, ako ne mogu da osude, pišu "Večernje novosti".</s><s>"Plašimo se ozbiljno da bi sad mogli da ga eliminišu zbog odlične odbrane koja je razbila sve njihove nameštene tvrdnje", dodaje Darko Mladić, uz napomenu da se generalovo zdravstveno stanje nije promijenilo i da je loše, jer je pretrpio nekoliko moždanih udara i infarkt u Hagu. http://www.srna.rs/novosti/404512/porodica-se-plasi-da-bi-general-mogao-biti-ubijen.htm</s>
<s>Herenda označavan kao izvršilac ubistava vojnika JNA</s><s>Subota, 21 novembar 2020</s><s>20.11.2020 \| Srna \| Glas Srpske SARAJEVO - Na suđenju za ubistvo zarobljenih pripadnika JNA 1992. godine u Sarajevu, svjedoci odbrane komandanta Specijalne jedinice MUP-a takozvane RBiH Dragana Vikića rekli su da je Nedžad Herenda u istragama označavan kao izvršilac ubistava zarobljenih vojnika u Velikom parku, te izrazili nevjericu da za 28 godina nije procesuiran.</s><s>Svjedok Edin Garaplija rekao je da je radio u Agenciji za istraživanje i dokumentaciju /AID/ kada je 1996. godine od direktora Kemala Ademovića dobio nalog za hapšenje Herende zbog sumnje da je počinio ratni zločin u Velikom parku.</s><s>Garaplija je naveo da su Herendu priveli i zadržali 72 časa i da im je on tokom ispitivanja dao iskaze za više slučajeva, te da nije negirao da je počinio ubistva u Velikom parku, a pominjao je osam vojnika i četiri civila.</s><s>“Ti ljudi su nečiji sinovi, braća... a on je to tako govorio: Pobio sam četnike, šta hoćete?</s><s>Znate li koga ste uhapsili?</s><s>Ja sam heroj!</s><s>Dovedite mi Ugljena.</s><s>Ja sam u Ševama”, ispričao je Garaplija.</s><s>On je napomenuo da su snimci sa Herendinog ispitivanja predati Ademoviću, kojem je “nekad vjerovao”, a koji je, nakon što su mu proslijeđena sva saznanja, prikrivao ove zločine “da li iz straha ili zbog fotelje”.</s><s>Garaplija je ispričao da je njemu i dvojici operativaca kasnije suđeno zbog otmice Herende, a da su na kraju osuđeni za zlostavljanje.</s><s>On smatra da mu je slučaj bio “napakovan” i da je poslije shvatio da njihovo nije ni bilo da istražuju ratne zločine, već da je stvar bila u borbi za fotelje i međusobna razračunavanja.</s><s>Garaplija je rekao da se Herenda tokom ispitivanja nije pozivao na Vikića i nije nikada imao saznanja o umiješanosti optuženog ni njegovih specijalaca u bilo kakav zločin, prenosi Birn.</s><s>Svjedok Oleg Čavka ispričao je da je kao tužilac ispitao Herendu u Holandiji 2015. godine u okviru istrage o ubistvu članova porodice Sefera Halilovića.</s><s>On je naveo da je nekadašnji tužilac Filip Alkok u Holandiji svojevremeno saslušao Herendu o zločinu u Velikom parku, te da je od sudije u Holandiji čuo da je Alkok tražio da Herenda nikad ne bude izručen BiH “jer će odmah biti ubijen”.</s><s>Čavka je rekao da je još više bio začuđen kada mu je sudija rekla da Holandija nikada neće izručiti Herendu.</s><s>On je naveo i da je imao pritiske od glavnog tužioca /Goran Salihović/ u vezi sa ovim slučajem i da je od njega dobio naredbu da predmet vrati Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, mada smatra da je, kao djelo terorizma, bio u nadležnosti Tužilaštva BiH.</s><s>Čavka je dodao da nije imao dokaza da Herendu označi kao osumnjičenog.</s><s>Zlatko Miletić posvjedočio je da se kao direktor Federalne uprave policije /FUP/ sretao sa dokumentima u kojima je Herenda označen kao izvršilac ubistava u Velikom parku.</s><s>On je izjavio da je 1992. godine bio komandir u Policijskoj stanici u Novom Sarajevu i da je znao za taj događaj, ali da je mislio da će organi Centra službi bezbjednosti /CSB/ obaviti istragu.</s><s>Miletić je naveo da se kao saizvršilac u dokumentima navodio Mišo Žmiro, koji je 1993. godine ubijen u Hrasnom.</s><s>On je naveo i da je bio na uviđaju i da su zaključili da je počinilac prišao s leđa Žmiri i ubio ga iz oružja sa prigušivačem, te dodao da sumnja da bi motiv ovog ubistva moglo biti uklanjanje potencijalnog svjedoka.</s><s>Miletić je rekao i da nikada nije dobio nijednu informaciju da je Vikić povezan sa zločinom u Velikom parku, te da njegova jedinica nije imala nikakve veze sa radom Državne bezbjednosti, kao ni sa Mišom Žmirom ili Jukom Prazinom.</s><s>Na pitanje šta je Vikić mogao uraditi nakon ubistava u Velikom parku, Miletić je odgovorio: “Da obavijesti CSB”.</s><s>Nakon potpitanja, svjedok je korigovao odgovor i rekao da je trebao obavijestiti ministra, a on CSB.</s><s>Miletić je izjavio i da ne može da vjeruje da nadležne institucije još nisu rasvijetlile ovaj slučaj i da je Herenda i dalje na slobodi.</s><s>Suđenje će biti nastavljeno 11. decembra. https://www.glassrpske.com/cir/novosti/vijesti_danznacavan-kao-izvrsilac-ubistava-vojnika-jna/340738</s>
<s>Svjedok: Vikić bio dužan da preduzme radnje na otkrivanju počinilaca</s><s>08.10.2021 \| Srna \| Glas Srpske SARAJEVO - Na suđenju za ubistvo osam zarobljenih pripadnika JNA srpske nacionalnosti u Velikom parku 1992. godine, vještak Mile Matijević rekao je da je komandant Odreda specijalne policije Dragana Vikića, nakon saznanja o ubistvu, bio dužan da preduzme radnje na otkrivanju i hapšenju počinilaca.</s><s>Matijević je, kao svjedok odbrane tadašnjeg pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Jusufa Pušine, precizirao da komandant Odreda nije imao nadležnost za operativne radnje na rasvjetljavanju djela, odnosno uviđaj, što je posao Uprave za sprečavanje i otkrivanje kriminaliteta.</s><s>"Događaj se zbio u zoni Odreda.</s><s>Bio je dužan da obavijesti Upravu", rekao je Matijević, napominjući da je uz telefonsko obavještavanje obavezno bilo i slanje depeše sa potrebnim informacijama.</s><s>Tužilac Vesna Ilić upitala je vještaka da li smatra da su pravilnici i zakoni derogirani zaključcima Predsjedništva kad su u pitanju nadležnosti nad specijalnom policijom, na šta je on odgovorio da ne može ulaziti u to šta je bilo i kako je funkcionisalo u praksi.</s><s>Matijević je rekao da smatra da je Predsjedništvo usvojilo te zaključke jer je, zbog usložnjene situacije, specijalna policija bila preopterećena, prenosi Birn.</s><s>Na pitanje da li ima neki dokaz da je nakon sjednice Predsjedništva promijenjeno faktičko stanje, vještak je odgovorio da nema.</s><s>Ilićeva je vještaka pitala i o imenovanju Štaba za koordinisanje snaga policije na čije čelo je postavljen Pušina 14. aprila 1992. godine.</s><s>Matijević je rekao da je pitanje da li se Štab sastajao, te da ga vidi kao sponu između ministra i operativnih jedinica.</s><s>Vikićev branilac Adna Dobojlić rekla je da Predsjedništvo nije donijelo nikakvu odluku, te vještaka upitala o procedurama izmjena i usvajanja pravilnika i zakona na Vladi i Skupštini.</s><s>Matijević je ostao pri tvrdnji da se situacija nije promijenila de jure, ali da jeste de fakto.</s><s>"Ko se sjeća kakva je situacija bila 1991. i 1992. ko se bavio promjenama pravilnika, pa nije se mogla Vlada pošteno sastati", rekao je Matijević.</s><s>Dobojlićeva je vještaka upitala kako može tvrditi da komandant Odreda nije preduzeo sve što je mogao nakon počinjenih ubistava, na šta je Matijević rekao da je Uprava za sprečavanje i otkrivanje kriminaliteta trebala biti obaviještena odmah.</s><s>Na pitanje da li je, u slučaju da je ubistva počinio pripadnik Državne bezbjednosti, a njegov pretpostavljeni bio u Domu policije, taj pretpostavljeni bio dužan da reaguje, vještak je odgovorio da apsolutno jeste.</s><s>Svjedok je prethodno naveo da je zaključcima Predsjedništva s kraja 1991. godine promijenjeno faktičko stanje kada je u pitanju nadležnost za upotrebu specijalne policije.</s><s>Matijević je rekao da je, prema pravilniku, Odred specijalne policije bio u sastavu Uprave za uniformisanu policiju, ali da smatra da je faktičko stanje promijenjeno odlukom Predsjedništva RBiH.</s><s>On je rekao da je Predsjedništvo na sjednici održanoj u septembru 1991. godine prihvatilo prijedlog da treba precizirati nadležnost za upotrebu specijalne policije i da smatra da treba da to bude u nadležnosti ministra unutrašnjih poslova.</s><s>Matijević je objasnio da vojska ima nadležnost za postupanje prema vojnim licima, a da su pripadnici policije, ukoliko se nađu u situaciji sa ratnim zarobljenicima, dužni da preduzmu radnje na njihovom obezbjeđivanju i da ih predaju vojnim organima.</s><s>U predmetu "Veliki park" optuženi su bivši komandant Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova takozvane RBiH Dragan Vikić i još tri lica za ratni zločin nad osam zarobljenih pripadnika JNA srpske nacionalnosti 1992. godine u Sarajevu.</s><s>Osim Vikića, optuženi su pomoćnik ministra unutrašnjih poslova tadašnje BiH Jusuf Pušina, te Nermin Uzunović i Mladen Čovčić, nekadašnji pripadnici Jedinice rezervnog sastava policije.</s><s>Prema optužnici, oni su bili informisani o zarobljavanju osam pripadnika JNA srpske nacionalnosti iz transportera u kvaru na području sarajevskog naselja Dobrinja.</s><s>U optužnici je navedeno da su oni bili informisani i o stavljanju pod kontrolu i nadzor policijskih i bezbjednosnih struktura zarobljenih vojnika JNA, koji su potom izvedeni u Veliki park blizu Doma policije u centru Sarajeva, gdje su ubijeni.</s><s>Tijela pripadnika JNA sklonjena su i odvezena s ciljem uklanjanja i prikrivanja dokaza, ali su pronađeni posmrtni ostaci dvojice ubijenih, dok se za ostalim tijelima još traga.</s>
<s>Svjedok: Juka Prazina doveo zarobljene vojnike JNA u Dom policije</s><s>SARAJEVO, 22.</s><s>MARTA /SRNA/ - U nastavku suđenja komandantu Specijalne jedinice MUP-a RBiH Draganu Vikiću i još trojici optuženih za ubistvo zarobljenih pripadnika JNA 22. aprila 1992. godine u Sarajevu, svjedok Tužilaštva BiH Fahrida Mustafić kazala je da je vidjela da je Juka Prazina doveo u Dom policije zarobljene vojnike JNA.</s><s>Mustafićeva, koja je bila tehnički sekretar Specijalne jedinice MUP-a, a kojoj je pretpostavljeni bio optuženi Vikić, rekla je da je iz svoje kancelarije vidjela da u hodniku ispred recepcije stoji osam finih, zdravih momaka u JNA uniforni, koje je uveče doveo Prazina sa dvojicom momaka.</s><s>"Vikić ga je pitao zašto ih je tu doveo kada u Domu policije nema ni zatvora, ni pritvorske jedinice.</s><s>Rekao mu je da ih vodi u Centralni zatvor ili u Centar službi bezbjednosti /CSB/, a meni naredio da nazovem ministra policije Jusufa Pušinu kojem je, po uspostavljenoj vezi, naredio isto što i Prazini", rekla je Mustafićeva.</s><s>Prema njenim riječima, Prazina je odveo zarobljene vojnike, nakon čega je ubrzo čula rafalni pucanj u parku.</s><s>Ona je navela da ne zna da li je neko izašao iz svojih kancelarija da vidi šta se desilo.</s><s>Mustafićava je dodala da je samo čula da je Vikić rekao "nije valjda da je budala pucala u ljude".</s><s>Nakon predočene izjave iz istrage, ona nije bila sigurna da li je Vikić to rekao ili neko drugi iz njegove kancelarije.</s><s>"Sutra sam od vojnika saznala da ih je Juka ubio u parku, te da je neko rekao Vikiću da treba počistiti krv u parku, da svijet ne gleda", rekla je Mustafićeva i potvrdila da nikada nije pisala izvještaj o ovom događaju.</s><s>Vikićev branilac Fahrija Karkin predočio je njen iskaz koji je dala Tužilaštvu BiH 2013. godine u kojem uopšte nije spomenula Juku Prazinu.</s><s>Na pitanje Karkina da li je tačno ono što je ranije rekla ili današnja izjava, Mustafićeva je rekla da misli da je to bio Juka Prazina.</s><s>Svjedok Suad Smajlović, koji je bio pripadnik Vikićeve Specijalne policijske jedinice, rekao je da je čuo da je Mišo /Matić/ Žmiro doveo zarobljene pripadnike JNA i da je Vikić rekao da ih vode u CSB, jer oni nisu imali nadležnost za to.</s><s>"Čuo sam da su ubijeni, jedni su govorili da ih je ubio Žmiro, a drugi da je to uradio Juka", naveo je Smajlović.</s><s>Svjedok je rekao da o ovom slučaju nikada nije govorio ni sa Vikićem, ni sa bilo kim drugim.</s><s>Osim Vikića, u predmetu "Veliki park" optuženi su bivši pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Jusuf Pušina, te Nermin Uzunović i Mladen Čovčić.</s><s>Optuženima je stavljeno na teret da su znali i bili informisani o zarobljavanju osam pripadnika JNA srpske nacionalnosti iz transportera u kvaru na području sarajevskog naselja Dobrinja.</s><s>Prema optužnici, oni su bili informisani o stavljanju zarobljenih vojnika JNA pod kontrolu i nadzor policijskih i bezbjednosnih struktura, koji su potom izvedeni u Veliki park blizu Doma policije u centru Sarajeva gdje su ubijeni.</s><s>Tijela pripadnika JNA sklonjena su i odvezena s ciljem uklanjanja i prikrivanja dokaza, ali su pronađeni djelimični posmrtni ostaci dvojice ubijenih, dok se za ostalim još traga.</s><s>Suđenje se nastavlja 5. aprila. http://www.srna.rs/novosti/579910/svjedok-juka-prana-doveo-zarobljene-vojnike-jna-u-dom-policije.htm</s>
<s>Veliki park: Nekadašnji radnik SDB-a od kolege čuo za ubistvo vojnika</s><s>Petak, 06 septembar 2019</s><s>SARAJEVO, 5. SEPTEMBRA /SRNA/ - Na suđenju u predmetu "Veliki park" za ubistvo zarobljenih pripadnika JNA 1992. godine u Sarajevu, Tužilaštvo BiH pročitalo je iskaze preminulih svjedoka, nekadašnjih radnika Službe državne bezbjednosti /SDB/ u kojima je Edhem Omeragić naveo da je na poslu od kolege čuo za ubistvo vojnika.</s><s>Omeragić, koji je početkom rata bio zadužen za rukovođenje operativnom grupom u SDB-u, u izvještaju datom Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu 2005. godine rekao je da je na uviđaj u Veliki park trebalo da izađe predstavnik SDB-a i policije i da vide u čijoj nadležnosti je istraga.</s><s>On je naveo da mu je poznato da je Nedžad Herenda bio pripadnik jedinice "Ševe" i da je, kada je trebalo obaviti neki zadatak, "prvi išao", prenosi Birn.</s>
<s>Albina Sorguč \| 09.12.2019 \| Detektor.ba Na suđenju bivšem komandantu Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) Atifu Dudakoviću i ostalima, svjedok Tužilaštva BiH ispričao je da mu je otac ostao u selu kada je u septembru 1995. počela ofanziva, a da je njegovo tijelo identifikovao u martu 1996. godine.</s><s>Radomir Radošević, nekadašnji pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), izjavio je da je bio na drvarskom ratištu kada je 13. ili 14. septembra 1995. godine počela ofanziva Petog korpusa ABiH. “Kad je počela ofanziva Armije BiH, počelo je da pada sve”, kazao je svjedok.</s><s>“Majku sam 14. septembra 1994. godine našao u Prijedoru.</s><s>Pitao sam za oca, majka mi je rekla da nije htio da ide iz Vrtoča (općina Bosanski Petrovac), da se neće desiti to što se desilo.</s><s>Ubijen je”, kazao je svjedok.</s><s>On je na pitanje Odbrane potvrdio da pretpostavlja da je ubijen, ali da ne zna ko mu je ubio oca.</s><s>Potvrdio je da ne zna okolnosti i način smrti oca, te da se, prema pričama, navodno “nije pomjerao iz sela”.</s><s>Radošević je posvjedočio da je odmah, nakon što mu je majka rekla da mu je otac ostao u selu, prijavio njegov nestanak. “Brat i ja smo išli na prepoznavanje.</s><s>Tijelo je bilo u dosta dobrom stanju.</s><s>Na osnovu toga sam zaključio da nije davno ubijen.</s><s>U grudnom košu je imao rupe od metaka.</s><s>Preuzeli smo tijelo i sahranili ga.</s><s>Cilj je bio da se tijelo preuzme i dostojno sahrani”, kazao je svjedok, dodavši da misli da je identifikacija bila 23. ili 24. marta, a sahrana 25. marta 1996. godine.</s><s>Osim Dudakovića, za zločine protiv čovječnosti počinjene na području općina Bosanski Petrovac, Ključ, Bosanska Krupa i Sanski Most te okolnih sela, za ubistva više od 300 osoba, progone i uništenje vjerskih objekata, terete se bivši pripadnici Petog korpusa Ekrem Dedić, Sanel Šabić, Ibrahim Šiljedić, Safet Salihagić, Adis Zjakić, Hasan Ružnić, Redžep Zlojić, Samir Solaković, Fatmir Muratović, Muharem Alešević, Husein Balagić, Edin Domazet, Ejub Konježić, Ibrahim Nadarević i Said Mujić.</s><s>Odgovarajući na pitanje Dudakovićevog branioca Asima Crnalića, svjedok je potvrdio da je zajedno s vojnicima VRS-a bježalo i civilno stanovništvo iz Vrtoča, dok su neki ostali.</s><s>Radošević je na pitanja Ifeta Ferageta, branioca optuženog Muratovića, potvrdio da je 5. maja 1992. bio mobilisan u VRS, te da je zadužio naoružanje u Vrtoču.</s><s>On nije želio odgovoriti na pitanje da li je sa jedinicom učestovao u napadu na Bihać. “Ne bih davao odgovor”, rekao je svjedok, a Željka Marenić, predsjedavajuća Vijeća Suda BiH, kazala je da svjedok ne mora dati odgovor.</s><s>Svjedok je potvrdio da je vidio kada je “palo Vrtoče”, te da je većina civila napustila Bosanski Petrovac kada je on došao do Petrovca.</s><s>Kako je rekao, nije mu bila poznata jedinica “Orlovi s Grmeča”.</s><s>Nastavak suđenja je 23. decembra. http://detektor.ba/dudakovic-i-ostali-ofanziva-petog-korpusa-abih/</s>
<s>BiH 27.11.2015 14:11 \| Ž. Domazet, G. Maunaga Sarajevo, Srebrenica - Pripadnici Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) hapšenjem su spriječili državljanina Srbije Elmu Đusinac (21) da u BiH izvede teroristički napad planiran za 25. novembar kada je u Federaciji obilježen "dan državnosti BiH", saznaje "Glas Srpske". - Ona je 22. novembra ilegalno ušla u BiH s namjerom da izvede teroristički napad.</s><s>Riječ je o izuzetno opasnoj osobi.</s><s>I ljetos je boravila na području Tuzlanskog kantona.</s><s>U BiH je dolazila da bi se sastajala sa radikalnim islamistima, odnosno pripadnicima vehabijskog pokreta.</s><s>I naše i srpske bezbjednosne službe prikupljaju informacije o ljudima sa kojima se sastajala u BiH i u Srbiji - kazao je izvor "Glasa" blizak istrazi.</s><s>Načelnik Sektora za operativnu podršku u Službi za poslove sa strancima BiH Rade Kovač rekao je da se Đusinac i juče nalazila u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu. - Biće protjerana u najskorije vrijeme zbog kršenja migracionih propisa.</s><s>Okarakterisana je kao osoba koja predstavlja prijetnju po nacionalnu bezbjednost, a riječ je i o osobi koja je ilegalno prešla ranicu - rekao je Kovač.</s><s>Đusinčevoj je izrečena mjera protjerivanja uz petogodišnju zabranu ulaska u BiH.</s><s>Srpski mediji objavili su da je ova djevojka iz Kosovske Mitrovice bila pripremana za samoubilačke napade na Balkanu i da je njen zadatak bio da se bavi obavještajnim poslovima i da vrbuje žene u redove Islamske države.</s><s>Pominju je i kao jednu od bližih saradnika Nusreta Imamovića, radikalnog vehabijskog vođe iz Gornje Maoče, koji se nalazi na ratištu u Siriji.</s><s>Ona je uhapšena u saradnji sa MUP-om Srbije u Kalesiji zajedno sa nevjenčanim suprugom Enesom Mešićem, rodom iz Tuzle, koji je pušten na slobodu.</s><s>Mešić je odranije poznat obavještajnim i bezbjednosnim agencijama BiH.</s><s>Bio je u grupi osoba koje su uhapšene 3. septembra prošle godine u antiterorističkoj policijskoj akciji "Damask" zajedno sa vođom vehabijskog pokreta u BiH Huseinom Bilalom Bosnićem.</s><s>Istog dana pripadnici Centra javne bezbjednosti Bijeljina uhapsili su Enesa Tihića iz Skelana kod Srebrenice zbog sumnje da je pripadnik vehabijskog pokreta. - Policija je njegovim saslušanjem došla do korisnih informacija.</s><s>Moguće je da će provjere biti proširene pošto postoji mogućnost da policija na taj način dođe do veće količine naoružanja i do tajnog plana njegove upotrebe u terorističke srhe - kazao je sagovornik "Glasa" blizak istrazi.</s><s>Policija je pretresla objekte u Skelanima koje koristi porodica Tihić s ciljem pronalaska minsko-eksplozivnih sredstava. - U pretresu je pronađen i propagandi materijal.</s><s>Postoje ozbiljne indicije da je Tihić učestvovao i u planiranju narušavanja bezbjednosti tokom nedavno održane donatorske konferencije u Srebrenici - kaže sagovornik "Glasa".</s><s>Portparol CJB Bijeljina Aleksandra Simojlović kaže da ne može iznositi detalje provjera i saslušanja Tihića, dok je portparol Okružnog tužilaštva u Bijeljini Danka Prodanović naglasila da očekuju izvještaj policije.</s><s>Tihić živi na relaciji Srebrenica - Švedska, a on je sin odbornika u Skupštini opštine Srebrenica Dauta Tihića, koji je osumnjičen za ratne zločine.</s><s>Bezbjednosne agencije nastavile su istragu i o terorističkom napadu u blizini kasarne Rajlovac u Sarajevu 13. novembra u kojem su ubijena dvojica vojnika Oružanih snaga BiH i o incidentu koji se dogodio prošlog petka kada je pred ovu kasarnu došao muškarac koji je zaprijetio da će zbog samoubistva teroriste Enesa Omerovića, koji je pobio vojnike, iz osvete ubiti deset vojnika.</s><s>"Glas Srpske" saznaje da je saslušan izvjesni Hadžo Softić, koji radi u automehaničarskoj radnji u blizini kasarne u Rajlovcu.</s><s>Direktor SIPA Perica Stanić rekao da ne može potvrditi da je bilo hapšenja. - Provjeravali smo neke osobe, one su obrađivane i nije bilo konkretnog postupanja prema njima - rekao je Stanić.</s><s>Tim Tužilaštva BiH, koji radi na istrazi terorističkog napada u Rajlovcu, usmjeren je ka otkrivanju Omeragićevih pomagača, jer su istražioci uvjereni da on nije mogao sam isplanirati i izvršiti napad i nabaviti automatsko oružje.</s><s>Pripadnici SIPA su odmah poslije napada priveli Omerovićevog zeta Muhameda Mecu, koji je još 2008. godine bio pod istragom zbog sumnje da je sa grupom Rijada Rustempašića planirao napad na Oružane snage, ali je nakon hapšenja pušten na slobodu.</s><s>Više osoba je ispitano i zbog napada na Policijsku stanicu u Zavidovićima na koju je bačena bomba, a u toku je istraga i o incidentu u tunelu Salakovac na putu Sarajevo - Mostar, kada je službenik Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH bacio eksplozivnu napravu pred automobil komandanta Oružanih snaga BiH Ante Jeleča.</s><s>Glavni tužioci u BiH i rukovodioci najviših policijskih tijela sastali su se juče u Sarajevu, ali niko od njih nije želio da daje izjave.</s><s>Pucnjava ispred kasarne</s><s>Ispred kasarne u Butilama u petak naveče je nepoznata osoba pucala iz gasnog pištolja.</s><s>Muškarac je ispalio jedan hitac, a ispred kasarne se dovezao u sivom automobilu bez registarskih oznaka.</s><s>Incident je potvrdila i ministar odbrane Marina Pendeš, ali je kazala da je riječ o klasičnoj provokaciji i da ta osoba još nije identifikovana. http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Dju-planirala-napad-na-dan-drzavnosti-BiH/197960.html</s>
<s>Safetu Kovačeviću godina zatvora za matretiranje srpskih zarobljenika</s><s>BIHAĆ, 28.</s><s>DECEMBRA /SRNA/ - Kantonalni sud u Bihaću osudio je Safeta Kovačevića na godinu dana zatvora za maltretiranje ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti 1995. godine.</s><s>Kovačević, bivši vojni policajac Petog korpusa takozvane Armije BiH /ABiH/, potpisao je sporazum o priznanju krivice i rekao da je u martu 1995. godine učestvovao u premlaćivanju i zlostavljanju ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti.</s><s>Kovačević je osuđen da je 11. marta 1995. godine, zajedno s drugim pripadnicima Vojne policije, tukao ratne zarobljenike policijskim palicama, kundacima pušaka, rukama i nogama, tjerajući ih da tokom sprovođenja iz Cazina i Bihaća do graničnog prelaza Izačić radi razmjene, između ostalog, pjevaju i pjesmu "Bosno moja".</s><s>Sud u Bihaću prihvatio je kaznu od godinu dana zatvora predloženu u sporazumu, prenosi Birn.</s><s>Kovačević je u julu prošle godine osuđen na 18 mjeseci zatvora za ovaj zločin, ali je Vrhovni sud Federacije BiH ovu presudu ukinuo, te naložio održavanje ponovnog suđenja.</s><s>Prvobitno se sa Kovačevićem sudilo i bivšim vojnim policajcima Huseinu Begiću i Muhamedu Anadolcu.</s><s>Begićevu oslobađajuću presudu je Vrhovni sud Federacije BiH potvrdio, dok je Anadolcu presuda ukinuta, te se očekuje početak novog suđenja pred Kantonalnim sudom u Bihaću. http://www.srna.rs/novosti/364838/kovacevicu-godin-zatvora-za-maltretiranje-srpskih-zarobljenika.htm</s>
<s>Potvrđena optužnica za zločine nad pripadnicima VRS u bihaćkom kraju</s><s>Sreda, 27 februar 2013</s><s>27/02/2013 \| 11:37 \| Agencije Sud BiH potvrdio je optužnicu kojom se optuženi Husein Begić, Safet Kovačević, Muhamed Anadolac, Abid Ljubijankić i Sabahudin Hafurić, terete za ratni zločin nad zarobljenim pripadnicima Vojske Republike Srpske.</s><s>Bihać Optuženi se terete da su za vrijeme oružanog sukoba između Vojske Republike Srpske i takozvane Armije BiH, 11. marta 1995. godine, kao pripadnici Vojne policije, namjerno mučili ratne zarobljenicike Vojske Republike Srpske.</s><s>Oni su učestvovali u fizičkom i psihičkom maltretiranju 31 ratnog zarobljenika, koji su iz sabirnih centara u krugu preduzeća "Rad" u Cazinu, zatvora "Luke" i Kasarne "Adil Bešić" u Bihaću, prevoženi do graničnog prelaza "Izačić" na dogovorenu razmjenu ratnih zarobljenika. http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=81698</s>
<s>Karadžić za počasnog građanina Šavnika, a Mladić Pljevalja</s><s>Subota, 27 jun 2015</s><s>PODGORICA, 26.</s><s>JUNA /SRNA/ - Srpska lista u Crnoj Gori predlaže da bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić bude proglašen počasnim građaninom Šavnika, a procesuiraće i prijedlog grupe građana da za počasnog građanina Pljevalja bude proglašen i nekadašnji komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, najavio je predsjednik Srpske liste Dobrilo Dedeić.</s><s>Obrazlažući ovaj prijedlog, Dedeić je istakao da, kad je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić "koji je Šumadinac mogao da to postane u srpskim Beranama, može i najveći Hercegovac u srpskoj istoriji, general Mladić u srpskim Pljevljima".</s><s>Prema njegovim riječima, Srpska lista smatra da lider SRS Vojislav Šešelj, "koji je porazio Haški tribunal i koga je odlikovao mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, zaslužuje da bude počasni građanin Kolašina, imajući u vidu da su Šešelji porijeklom rovački Šćepanovići koji slave Svetog Luku".</s><s>"Nadam se da će /predsjednik Nove srpske demokratije/ Andrija Mandić i /predsjednik SNP/ Srđan Milić usaglasiti sa Demokratskom partijom socijalista i /gradonačelnikom Kolašina/ Željkom Vuksanović dodjelu ovog priznanja kao što su u Beranama usaglasili za četničkog vojvodu Nikolića", rekao je Dedeić.</s><s>On je dodao da se u Bijelom Polju priprema slična povelja za Aleksandra Vučića koji je dugo bio najbliži saradnik Vojislava Šešelja.</s><s>"Ili je možda Šešelj manje pogodan Srbin od drugih, makar u ovom trenutku?", upitao je Dedeić.</s><s>On je naveo da nema razloga da prijedlog za počasne građane ne podrži Nova srpska demokratija koja je kandidovala Nikolića u Beranama, a "još manje pljevaljski DPS, s obzirom na to da je njihov odbor sastavljen od prekaljenih podržavalaca ratnih otadžbinskih ciljeva Srba koji su stvorili državu sa druge strane Drine".</s><s>"Pozivam lidera Nove Andriju Mandića da prihvati ove inicijative Srpske liste i da se sjeti vremena kada je bio na njenom čelu.</s><s>U tom vremenu su odbornici Srpske narodne stranke u Baru tražili da centralni gradski trg i najveća prometna ulica budu nazvani imenima Mladića i Karadžića", dodao je Dedić.</s><s>Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić proglašen je za počasnog građanina Berana na jučerašnjoj sjednici lokalnog parlamenta. http://www.srna.rs/novosti/316593/karadzic-za-pocasnog-gradjanina-savnika--a-mladic-pljevalja.htm</s>

Subsets and Splits

No community queries yet

The top public SQL queries from the community will appear here once available.