text
stringlengths 17
1.59M
|
|---|
<s>BIJELjINA, 3. JUNA (SRNA) - Nije poznato da li je general Ratko Mladić kriv po komandnoj ili drugoj odgovornosti - za sada ne postoji nikakava punovažna presuda, mada Mladića na stranama protiv kojih se borio, kao i u jednom broju medija tzv. demokratskih zemalja, odavano zovu "ratnim zločincem" potpuno isključujući presumpciju nevinosti dok se sudski ne dokaže krivica.</s><s>A da li je prvi general Vojske Republike Srpske Ratko Mladić kriv za brojne i teške zločine navedene u optužnici - to će biti dokazivano na sudu, a ne u medijima.</s><s>Ili možda, ipak, neće?</s><s>Ali, ko je Ratko Mladić?</s><s>I zašto je baš on toliko na srcu "prekodrinskih Srba", ali i dobrim dijelom onih koji vuku porijeklo sa ovih prostora, bez obzira na teške optužbe koje mu se stavljaju na teret?</s><s>Zašto je baš on jedina ličnost u Republici Srpskoj oko koje nema razlike u mišljenju između radikalnijih Srba i liberalnijih, ili između zagovornika dejtonske i briselske BiH, kao ni između često sukobljenih partijskih lidera?</s><s>Zašto je, dakle, Ratko Mladić rijetka osoba, koja uprkos kontroverznosti koja je oko njega stvarena, jedini izbjegao čuvene srpske podijele?</s><s>Mladić ima prosječnu životnu biografiju koja bi se dobrim dijelom mogla odnositi na bilo kog Srbina sa ove strane Drine.</s><s>Obilježen porodičnim stradanjem u Drugom svjetskom ratu, pogibijom nekoga od najbliže porodice u doba Nezavisne države Hrvatske od ustaške i njemačke ruke, bilo u Jasenovcu ili nekom od drugih logora.</s><s>Djetinjstvo obilježeno traumom i bezrezervno vaspitanje u jugoslovensom duhu.</s><s>U dubokom uvjerenju da je to zemlja koja je sastavila razbacane i istorijski tešto stradale Srbe od turskih vremena, preko Austro-ugarske, stradanja u Prvom svjetskom ratu, pa do koljačine i smrti u Drugom svjetskom ratu sa ostalom južnoslovenskom braćom.</s><s>Vremenom jugoslovenstvo postaje ideal, a socijalizam sredstvo na tom putu.</s><s>Mladić vjeruje da je tako riješeno sve - od ljudskih trauma, zločina, nesreća, mržnje...</s><s>Oficirski put.</s><s>Bezrezervno povjerenje u zemlju.</s><s>Onda raspad države.</s><s>Suočavanje sa činjenicom da drugi narodi žele svoj put.</s><s>Da je to njihova želja, mit, ono što su oduvijek čekali.</s><s>A da su Srbi postali kočničari njihovim slobodama u svojoj upornoj želji da sačuvaju Jugoslaviju.</s><s>Makar polovnu.</s><s>Bilo kakvu...</s><s>Mladićevo razočarenje, prisilan povratak iz (iskrenog) jugoslovenstva u srpstvo, udar zablude u stomak koji boli poput metka koji pogađa iznenada.</s><s>Nove, brojne žrtve u užoj porodici vraćaju mračno sjećanje i strah pretvaraju u želju da se jednom za svagda riješi srpsko pitanje.</s><s>Da se taj krug zla zatvori.</s><s>Rat dojučerašnje braće, komšija, oficira koji su donedavno služili istu vojsku.</s><s>Saznanje da je moguće biti proglašen za agresora u svojoj zemlji, svom gradu ili selu.....</s><s>Ovo nije tek fragmentrana biografija generala Ratka Mladića, već bilo kog pripadnika srpske nacionalnosti sa ove strane Drine.</s><s>I to bi oni koji pišu "istinu" i istinu o Mladiću i Srbima trebalo da imaju u vidu.</s><s>Sve ima svoje korijene.</s><s>A Srbi su narod nad kojim je izvršena svojevrsno medijsko silovanje potpomognuto vojnim intrevencijama.</s><s>Od žrtve fašizma i naroda koji je objektivno izgubio najviše populacije na prostorima bivše zemlje u Drugom svjetskom ratu, od naroda čiju su djecu (hiljade mališana sa Kozare) vodili u konc-logore, od naroda za kog je komanda Es-Es trupa naredila čuvenu odmazdu: "Sto Srba za jednog ubijenog njemačkog vojnika" - proglašeni su za iste one koji su noćna mora njih i njihovih očeva.</s><s>Otuda je Ratko Madić paradigma srpske svijesti o nepravdi koja im je učinjena odavno, koja je prećutkivana ili prigušivana u periodu stvaranja prve zajedničke južnoslovenske države u ime novog bratstva, pa onda u vrijeme ideološke uravnilovke i još čvršćeg bratstva i jedinstva do nove pogibije krajem prošlog vijeka.</s><s>Tako je jedan od mnogobrojnih generala iz nekadašnje JNA postao za ovdašnje Srbe simbol otpora ponavljanju istorije.</s><s>Ne zaboravimo, Mladić je vodio vojsku koja se borila protiv četiri vojske: Armije BiH pod komandom sarajevske ratne vlade, Vojske Republike Hrvatske, Hrvatskog vijeća obrane i na kraju NATO trupa.</s><s>Vojska Republike Srpske tukla se na zemlji koja pripada i njenom narodu, a u isto vrijeme jedina je proglašavana za agresorsku?!</s><s>Niko ne može izbjeći odgovornost za zločine, niti to treba činiti u ime bilo koje politike.</s><s>To Srbi sa ovih prostora dobro znaju, jer su i sami iskusili šta znači biti žrtva i biti proganjan dok su zločinci na slobodi.</s><s>I to generacijski.</s><s>To važi i za, eventualnu, krivicu Ratka Mladića.</s><s>Dijeleći Mladićevu prošlost, dobar dio Srba odmjerava i svoju budućnost.</s><s>Niko ne brani zločin, niti se on ljudski može braniti, već istinu da je bilo ko od nas mogao biti na mjestu Ratka Mladića. http://www.srna.rs/ http://forum.vidovdan.org/viewtopic.php?f=4&t=336&st=0&sk=t&sd=a&start=840</s> |
<s>Arsenić još bio živ kada su ga vojnici stavili u vreću</s><s>Petak, 01 mart 2019</s><s>SARAJEVO, 27.</s><s>FEBRUARA /SRNA/ - U nastavku suđenja desetorici optuženih za zločin nad Srbima u Orašju 1992. godine, svjedok Tužilaštva BiH Nada Mitrović rekla je da je od Pere Božića čula da je njen stric Ignjo Arsenić, sa kojim je bio zatvoren u Donjoj Mahali, bio strašno pretučen i da je još bio živ kada su ga vojnici Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/ ubacili u vreću.</s><s>Mitrovićeva je rekla da je sa majkom bila u Brčkom, a da su otac i stric ostali u Vučilovcu u kojem su živjeli Srbi do njegovog pada 12. decembra 1992. godine.</s><s>Ona je ispričala da je sutradan kod njih došao otac "sav blatnjav i ne baš pri sebi".</s><s>"Jedva nam je ispričao da je tu noć ostao u selu da izvuče brata, kojeg nije našao.</s><s>Rekao nam je da je usput u Krešićima čuo da je stric zarobljen i da je dobro, pa smo se nadali da će se živ vratiti", izjavila je Mitrovićeva.</s><s>Ona je rekla da su u aprilu 1993. čuli da stric nije živ, nakon čega je otac otišao u Šamac da preuzme njegovo tijelo koje je, kako im je rekao, bilo crno od udaraca.</s><s>"Kasnije mi je Pero Božić, koji je bio sa stricem u zarobljeništvu, rekao da su svi zatvoreni Srbi bili mučeni, da stric nije bio izdržljiv kao ostali i da je živ zatvoren u vreću", svjedočila je Mitrovićeva.</s><s>Svjedok Tužilaštva Čedo Milošević izjavio je da su ga u maju 1992. uhapsili Marko Senić i još petorica pripadnika HVO-a dok je bio kod prijatelja Šabana Kosovca, te odveli u školu blizu stadiona "Jedinstvo" u Odžaku.</s><s>Tu su ga, kaže, tukli do nesvijesti, a kada je došao sebi bio je u fiskulturnoj sali u kojoj se nalazilo oko 500 zarobljenih Srba iz Novog Grada, Dubice i okolnih sela.</s><s>Milošević je rekao da je nakon tri mjeseca prebačen u Novi Grad, a ubrzo u Bosanski Brod, gdje su ga vješali za noge za košarkaški obruč i "nenormalno tukli".</s><s>Odatle je sa oko 300, 400 Srba, pješke odveden u kuglanu u Slavonskom Brodu.</s><s>"Čim smo stigli, odmah su nas počeli udarati.</s><s>Iste noći, nas oko 250-300 je odvedeno u osnovnu školu u Donjoj Mahali, gdje mi je tokom jutarnjeg postrojavanja i prozivke, upravnik logora Pera Vincetić zvani Konj opsovao majku i pitao me ko mi je dao tako lijepo ime i prezime", ispričao je on.</s><s>Milošević se prisjetio da je "nizak čovjek koji je imao bradu, koji je bio do Pere", čijeg imena se ne sjeća, odveo Mikajla Šišarića i još jednog mladića, koji se nikada nisu vratili.</s><s>Svjedok je ispričao da su zarobljeni Srbi u Donjoj Mahali bili izloženi strašnim mukama i maltretiranjima.</s><s>Izvođenja i batine, koje su dobijali i od "nekih oficira iz Slavonskog Broda", bili su uobičajeni, svakodnevni tretmani, posebno za one koji su zarobljeni sa oružjem.</s><s>"Sjećam se kada su Pera Konj i dva oficira iz Slavonskog Broda toliko pretukli Radeta Bijelića i nekog Slobodana, da su ih vojnici bukvalno dovukli u salu.</s><s>Razlog za to je bio što se nisu dobrovoljno prijavili da kopaju rovove", ispričao je Milošević.</s><s>Prisjetio se i kada je izvjesna Elvira skinula pantalone zarobljeniku i nožem mu ispod koljena isjekla noge.</s><s>Onda ga je natjerala da obuje gumene čizme u koje su mokrili drugi zarobljenici i u koje je ona sipala čašu soli.</s><s>Milošević je rekao da je razmijenjen u januaru 1993. godine.</s><s>Sedamdesettrogodišnji svjedok Stevo Petrović rekao je da je 9. maja 1992. godine sa bratom Acom i još 36 mještana iz Bukove Grede, odveden u Orašje i zatvoren u fiskulturnoj sali osnovne škole.</s><s>"Pored mene je u logoru bio polubrat moje žene, Pero Gavrić.</s><s>Isto veče kada smo dovedeni, svi smo išli na ispitivanje, pa i Pero.</s><s>Negdje oko pola noći čuli smo da je zatvoreno kupatilo, a ujutro da se tamo Pero objesio, jer je tokom ispitivanja saznao da je dan prije izgubio brata i sina.</s><s>To nije mogao da izdrži, iščupao je kablove iz zida i objesio se", svjedočio je Petrović.</s><s>On je dodao da ne zna ni kako je nastradao i drugi polubrat njegove žene, Mićo Gavrić, koji je sa oko sedam mještana ostao u Bukovoj Gredi.</s><s>Svjedok je rekao da je 13. avgusta 1992. prebačen u školu u Donju Mahalu, u kojoj je, ne zna zbog čega, podlegao njegov brat Aco.</s><s>Potvrdio je da je tu podlegao i njegov kum Savo Sarić, ali da ne zna šta se desilo, jer je često išao na liniju da kopa rovove i tranšeje.</s><s>On je dodao da mu za 14 mjeseci i 13 dana, koliko je proveo u tom logoru, niko nikada nije rekao zašto je zatvoren.</s><s>Sa još 11 zarobljenih Srba, razmijenjen je 1. jula 1993. godine.</s><s>Za zločine u Orašju optuženi su general HVO Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, te Stjepo Đurić i Mirko Jurić.</s><s>Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a, te vojne i civilne policije u Orašju.</s><s>Na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama.</s><s>Suđenje se nastavlja u srijedu, 6. marta. http://www.srna.rs/novosti/670471/arsenic-je-jos-bio-ziv-kada-su-ga-vojnici-hvo-ubacili-u-vrecu.htm</s> |
<s>Potvrđena optužnica protiv Muniba Ahmetspahića za terorizam</s><s>24/01/2019 | RTRS | SRNA Sud BiH u cijelosti je potvrdio optužnicu protiv Muniba Ahmetspahića (28) koji se tereti za krivično djelo organizovanje terorističke grupe u vezi sa krivičnim djelom terorizam, saopšteno je iz Tužilaštva BiH.</s><s>Tužilaštvo BiH će odgovornost optuženog dokazivati pozivanjem devet svjedoka i stručnih vještaka i prilaganjem dokaznih materijala, navedeno je u saopštenju.</s><s>Ahmetspahić, protiv kojeg je Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu zbog povezanosti sa terorizmom, prvi put otputovao u džihad u Siriju 2013. godine.</s><s>"On je sa bratom Mevludinom Ahmetspahićem s aerodroma u Sarajevu avionom za Istanbul otputovao 14. maja 2013. godine.</s><s>Odatle su otišli u džihad u Siriju.</s><s>Vratili se 26. maja 2013. godine zato što je brat psihički obolio", navedeno je u njihovim dosijeima.</s><s>Pripadnici SIPA BiH uhapsili su ga krajem novembra prošle godine na sarajevskom aerodromu.</s><s>Istraga protiv njega vođena je u okviru akcije "Damask", koju sa partnerskim policijskim i bezbjednosnim agencijama u BiH i inostranstvu sprovodi Tužilaštvo BiH.</s><s>Tužilaštvo ga tereti da je u dva navrata, sa ciljem pridruživanja terorističkim organizacijama, između 2013. i 2018. godine boravio u Siriji i Iraku, gdje se pridružio paravojnim formacijama. https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=324120</s> |
<s>22.06.2016 | Goran Maunaga Sarajevo - Pripadnik Islamske države Osman Kekić zvani Abdul Aziz, koji je stigao do Švedske sa novim pasošem BiH iako mu je putna isprava oduzeta u februaru, nije jedini koji je uspio da se domogne dva pasoša, jer je isto pošlo za rukom i vehabijskom vođi Nusretu Imamoviću, koji se nalazi na sirijskom ratištu.</s><s>Na konsolidovanoj listi lica i udruženja pod sankcijama koju je juče objavio Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija nalazi se Imamovićevo ime.</s><s>Za njega je navedeno da posjeduje dva pasoša BiH.</s><s>U jednom pasošu piše da je rođen 26. septembra 1971, a u drugom 26. septembra 1977. godine, a brojevi pasoša razlikuju se samo u jednoj cifri. - Broj jednog pasoša je 349054, a drugog 3490054.</s><s>U septembru 2015. godine Imamović je bio na adresi u Siriji, odakle se posljednji put oglasio u februaru ove godine.</s><s>Bori se u redovima Fronta "Al-Nusra" gdje je vođa jedne formacije od aprila 2015. godine - navedeno je u dokumentu UN.</s><s>Kekić je prošle sedmice uhapšen na aerodromu u Malmeu, gdje je doputovao iz Tuzle iako mu je pasoš oduzet nakon što ga je Turska u februaru izručila BiH poslije neuspjelog pokušaja odlaska na sirijsko ratište.</s><s>Otkriven je jer je bio sumnjiv švedskoj graničnoj policiji i pošto je čekajući na kontrolu pasoša, koji mu je izdat u martu ove godine, bio nervozan i stalno mijenjao redove.</s><s>Sagovornik "Glasa Srpske" iz bezbjednosnog sektora kaže da niko od bezbjednosno interesantnih osoba ne može dobiti pasoš bez znanja pojedinaca u obavještajno-bezbjednosnim strukturama. - Iste strukture su izdale pasoš i Kekiću i Imamoviću.</s><s>Očigledno je da nad Kekićem u BiH nisu preduzete nikakve bezbjednosne mjere iako je to bilo obavezno nakon oduzimanja pasoša i zabrane napuštanja zemlje.</s><s>Ni za Imamovićem BiH nikada nije raspisala Interpolovu potjernicu iako je on već dugo na crnoj listi Savjeta bezbjednosti UN kao pripadnik terorističke organizacije Front "Al-Nusra" u Siriji - kaže naš sagovornik.</s><s>Ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić kaže da će biti pokrenute provjere. - Biće provjereno sve u vezi sa navodima o izdavanju duplih pasoša - kaže Mektić.</s><s>Stručnjak za bezbjednost Predrag Ćeranić kaže da bi sve bezbjednosne i pravosudne institucije trebalo da pokrenu provjere i istrage. - To je veoma ozbiljan problem i trebalo bi da ga istraže svi, počevši od Ministarstva bezbjednosti i Tužilaštva do Obavještajno-bezbjednosne agencije i Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) - kazao je Ćeranić.</s><s>Iz nadležnih institucija juče nisu stigli odgovori na pitanja u vezi sa ovim slučajem.</s><s>Praksa izdavanja duplih pasoša potiče još iz rata.</s><s>Komandantu odreda "El mudžahedin" Alžircu Abu Maliju vlasti tadašnje RBiH izdale su nezakonito najmanje dva pasoša BiH sa različitim imenima, dok je među adresama stanovanja navedena i španska ambasada u Sarajevu.</s><s>U jednom pasošu navedeno je da je rođen u Kuvajtu, iako je poznato da je Alžirac, a osim pasoša izdatih u BiH na imena Abu Mali i Halid ibn Abdulah, imao je i dokumenta na imena Halid Ćatić i Abdelkader Mokhtar.</s><s>Na ratnim fotografijama i video-snimcima Abu Mali je u društvu tadašnjeg predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića i ratnog komandanta Trećeg korpusa Armije RBiH Sakiba Mahmuljina.</s><s>Izručenje Kekića Osman Kekić je odmah poslije hapšenja zatražio azil u Švedskoj, ali je zahtjev odbijen jer je bezbjednosno rizičan i nalazi se na crnoj listi Informacionog sistema zemalja Šengen zone, pa će biti izručen BiH.</s><s>Dragan Mektić kaže da je bio na službenom putu i da ne zna da li su Šveđani kontaktirali sa Ministarstvom bezbjednosti u vezi sa izručenjem, te da bi informacije trebalo da ima Interpol.</s><s>U Interpolu su naveli da o tome ne mogu govoriti bez saglasnosti Ministarstva bezbjednosti. http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Dzihadisti-imaju-duple-pasose/211902.html</s> |
<s>Osmanu Osmanoviću pet godina zatvora za zločine nad civilima na području Brčkog</s><s>Petak, 18 mart 2022</s><s>18.03.2022 | Srna | Glas Srpske BEOGRAD - Odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osudilo je na pet godina zatvora bivšeg pripadnika Armije BiH Osmana Osmanovića zbog ratnog zločina nad civilima i zarobljenicima 1992. godine u logoru Rasadnik u Gornjem Rahiću na području Brčkog.</s><s>Osmanoviću je nakon izricanja presude produžen pritvor u kojem je od hapšenja u novembru 2019. godine, rečeno je u sudu.</s><s>Ovo je prvostepena presuda na koju i Tužilaštvo za ratne zločine i odbrana imaju pravo žalbe Apelacionom sudu.</s><s>Tužilaštvo tereti Osmanovića da je sa više pripadnika svoje jedinice nanosio tjelesne povrede, mučio, zlostavljao i zastrašivao civile i zarobljene pripadnike Vojske Republike Srpske, prenose beogradski mediji.</s> |
<s>Zaklanom starcu stavili novine u ruke, suprugu pozvali da vidi kako muž čita</s><s>Petak, 19 april 2019</s><s>Imao je prostrelne rane na glavi i ubodne rane po grudima, odsječen mu je polni organ i položen na grudi...</s><s>Pozvali su je i rekli: "Dođi da vidiš kako ti muž čita novine".</s><s>Kada su je doveli do njegovog tijela, muslimanski vojnici su zaklanom čovjeku stavili novine u ruke...</s><s>SARAJEVO, 19.</s><s>APRILA /SRNA/ - U Sudu BiH u Sarajevu počelo je suđenje generalu Atifu Dudakoviću i još 16 pripadnika i komandanata Petog korpusa takozvane Armije BiH za zločine nad Srbima na području Krajine 1995. godine, a o zločinima koje su počinili najviše govore potresna svjedočenja nekih od očevidaca njihovih zlodjela koje će Srna objavljivati narednih dana.</s><s>Jedan od njih, čiji je identitet poznat Srni, a koji neće biti objavljen s obzirom na to da je postupak za zločine počinjene u zapadnokrajiškim opštinama u toku, ispričao je da je 16. septembra 1995. godine muslimanska vojska napala selo Ilidža, u opštini Sanski Most.</s><s>U tom napadu ubijen je njegov blizak srodnik.</s><s>Unakaženo tijelo čovjeka pronašli su oko 100 metara od kuće.</s><s>"Na tjemenu, u predjelu glave, bio je udaren klin dužine 15 centimetara, u predjelu grudi imao je dvije ubodne rane, dužine od po nekoliko centimetara, dok mu je polni organ zajedno sa testisima bio odsječen", navodi se u svjedočenju koje je u posjedu Srne.</s><s>Prema njegovim riječima, unakaženo tijelo sahranjeno je u voćnjaku nadomak kuće, bez sanduka, spušteno je samo onako u zemlju jer se borbena linija nalazila u blizini.</s><s>"Istog dana ubijen je i moj komšija.</s><s>Njegovo tijelo nisam vidio, ali su ljudi na sahrani pričali da je pronađen na livadi.</s><s>Ležao je na leđima.</s><s>Imao je prostrelne rane u predjelu glave i ubodne rane po grudima, a i njemu je odsječen polni organ i položen na grudi", navodi se u ovom potresnom svjedočenju.</s><s>Prema njegovim riječima, prilikom upada muslimanske vojske, pod vođstvom Dudakovića, u susjedno selo Podovi, ubijeno je više lica srpske nacionalnosti koja su ostala kod svojih kuća jer nisu uspjela da pobjegnu.</s><s>On je rekao da mu je supruga jednog od ubijenih Srba koji je imao 85 godina ispričala da su je muslimanski vojnici doveli do mjesta gdje je bilo tijelo njenog supruga.</s><s>"Pozvali su je i rekli: `Dođi da vidiš kako ti muž čita novine`.</s><s>Kada su je doveli do njegovog tijela, muslimanski vojnici su zaista zaklanom čovjeku stavili novine u ruke", ispričao je ovaj svjedok.</s><s>Tužilaštvo BiH tereti Dudakovića i još 16 pripadnika i komandanata Petog korpusa takozvane Armije BiH za zločine protiv čovječnosti koji obuhvataju ubistva više od 300 Srba, progon i zlostavljanja civila i ratnih zarobljenika, kao i uništavanje 38 pravoslavnih hramova, crkava i vjerskih objekata.</s><s>Optuženi su Atif Dudaković, Ekrem Dedić, Sanel Šabić, Ibrahim Šiljedić zvani Šiljo, Safet Salihagić, Adis Zjakić, Hasan Ružnić, Redžep Zlojić, Samir Solaković, Fatmir Muratović, Muharem Alešević, Husein Balagić, Ale Hodžić zvani Pumparica, Edin Domazet, Ejub Koženjić zvani Ejko i Šeširdžija, Ibrahim Nadarević i Said Mujić.</s><s>Oni se terete za zločine protiv čovječnosti na području opština Bosanski Petrovac, Ključ, Bosanska Krupa, Sanski Most i ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području opština Bihać i Cazin.</s><s>Optužnica ih tereti za ubistvo više od 300 Srba, među kojima najviše civila, uglavnom starije životne dobi, kao i vojnika koji su se predali ili bili zarobljeni i na taj način onesposobljeni za borbu.</s><s>Tijela jednog broja žrtava pronađena su nakon rata i ekshumirana iz više pojedinačnih i masovnih grobnica, a za nekima od ubijenih se još traga.</s><s>Dio optužnice za Atifa Dudakovića odnosi se na ratne zločine počinjene nad žrtavama bošnjačke nacionalnosti, pripadnicima i pristalicama Narodne odbrane Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna, za vrijeme sukoba u Cazinskoj Krajini, na području opština Bihać i Cazin.</s><s>Tužilaštvo će navode optužbe dokazivati pozivanjem 447 svjedoka i šest stručnih vještaka, te prilaganjem više od 1.100 dokaznih materijala.</s><s>Priredila: Tatjana PARAĐINA http://89.111.245.19/novosti/684930/zaklanom-starc-u-ruke--suprugu-pozvali-da-vidi-kako-muz-cita.htm</s> |
<s>Suđenje Oriću: Nova svjedočenja o napadu na selo Zalazje</s><s>Utorak, 19 april 2016</s><s>SARAJEVO, 19.</s><s>APRILA /SRNA/ - Svjedok Tužilaštva BiH Branislav Stanojević rekao je danas na suđenju ratnom komandantu tzv. Armije BiH u Srebrenici Naseru Oriću da je čuo da neko u selu Zalazje 1992. godine preko megafona komanduje: "Hvatajte ih žive, eto ih vama u ruke!", i da je tada posljednji put vidio Ivana Cvjetinovića, Slobodana Ilića i svog djeda Miladina Stanojevića.</s><s>Svjedočeći o dešavanjima u selu Zalazje 12. jula 1992. godine, Stanojević je pred Sudom BiH potvrdio da su u selo, u kojem je do tada bilo mirno, oko 9.30 časova pale tri granate ispred kuće gdje se nalazio sa svojim djedom Miladinom, te da je počela paljba muslimanskih snaga sa svih strana.</s><s>"Branili smo se koliko smo mogli, a onda sam pobjegao u obližnu kuću Dragana Rakića, gdje sam zatekao Gavru Pajića i njegovog bratanca Slavka, Negu Grujića, Tomu Jeremića, Boška Milovanovića i Acu Gordića", prisjetio se Stanojević.</s><s>On je rekao da je iz susjedne kuće Desimira Brkića čuo kako se njegov djed Miladin, Slobodan Ilić i Ivan Cvjetinović, dogovaraju kako da se izvuku, te da ih je vidio kako odatle idu prema Ažičkom potoku.</s><s>"Tada sam ih posljednji put vidio.</s><s>Prije toga sam čuo da neko preko megafona komanduje `hvatajte ih žive, eto ih vama u ruke`", rekao je Stanojević.</s><s>On je ispričao da je sa pet saboraca pobjegao uz pomoć "tamića" koji se nalazio ispred kuće u kojoj su se krili, te da je prilikom ulaska u vozilo ranjen Tomo Jeremić, a da je Boško Milovanović ubijen dok su još bili u kući.</s><s>Drugi svjedok Tužilaštva BiH Radivoje Ostojić izjavio je da su on i Vidoje Ilić, tokom povlačenja u centar sela, vidjeli tijelo Mije Rakića, ali da ne zna kako je poginuo.</s><s>On je dodao da su se njih dvojica, nakon žestokog napada muslimanske vojske, povukli u kuću "nekog" Rakića, u kojoj su zatekli Gojka i Veljka Petrovića, Milana Jeremića i Gojka Jeftića.</s><s>"Popeli smo se u potkrovlje kuće na koju se pucalo iz `brovinga`.</s><s>Tom prilikom sam po drugi put ranjen i bio sam u teškom stanju jer sam izgubio mnogo krvi.</s><s>Dok sam mogao ustajati, vidio sam kroz krov vojnike u dva reda u maskirnim uniformama i nižeg punijeg čovjeka koji je imao megafon", izjavio je Ostojić.</s><s>Nakon što mu je odbrana predočila dva ranija iskaza u kojima nije spominjao da je gledao kroz krov, Ostojić je izrazio nesigurnost da li je on ustvari ustajao i provirivao.</s><s>"Sad ne mogu da se sjetim je li bilo ovako ili nije", rekao je svjedok.</s><s>On je u jednom od ranijih iskaza, kako je pročitala odbrana, naveo kako misli da je pričao Naser Orić, ali da ne može to tvrditi.</s><s>Ostojić je rekao da je zbog ranjavanja i gubitka krvi izgubio svijest i zaspao u potkrovlju, te da ga je Veljko probudio.</s><s>Kad je pao mrak napustili su Zalazje i ujutro stigli u Sase, nakon čega je prebačen u bolnicu.</s><s>Naser Orić i Sabahudin Muhić optuženi su da su 1992. godine u mjestima Zalazje, Lolići i Kunjerac ubili trojicu zarobljenika srpske nacionalnosti - Slobodana Ilića, Milutina Miloševića i Mitra Savića.</s><s>Suđenje će biti nastavljeno 10. maja. http://www.srna.rs/novosti/394925/nova-svjedocenja-o-napadu-na-selo-zalazje.htm</s> |
<s>27. 07. 2013. - 10:29h BERLINGTON/Vermont, 27. jula (Tanjug) - Bosanski emigrant Edin Sakoč, koji se sumnjiči za ratne zločine u BiH 1992. i optužen da je lagao američke imigracione vlasti, negirajući da je učestvovao u sukobima, izjavio je da nije kriv, javio je danas AP.</s><s>Tužioci terete 54-godišnjeg Sakoča da je bio umešan u ratni zločin protiv članova jedne srpske porodice.</s><s>Prema optužnici, on je silovao jednu Srpkinju, saučestvovao u ubistvu dvoje staraca o kojima je ona brinula i spaljivanju kuće u kojoj su živeli, podseća američka agencija.</s><s>AP objašnjava da su žrtve bile pravoslavni hrišćani Srbi iz Bosne.</s><s>Prema optužnici, srpska porodica doselila se iz Čapljine u obližnju kuću jedne porodice bosanskog Hrvata.</s><s>Većina Srba iz Bosne u tom selu pobegla je u bezbednije oblasti, ali je ta žena ostala da bi brinula o dvoje ljudi koji su bili previše stari da bi putovali.</s><s>Negde oko 9. jula 1992. godine, Sakoč i njegov neimenovani saučesnik ušli su u kuću u kojoj su boravili, oteli ženu, silovali je i odveli u logor Dretelj, navodi se u optužnici.</s><s>Kasnije uveče ili sledećeg dana, Sakoč i njegov saučesnik vratili su se i ubili dvoje staraca, spalili njihove leševe i kuću.</s><s>Optužnica od dve tačke ne uključuje otpužbe direktno vezane za te dogadjaje, ali optužuje Sakoča da je lagao imigrantske vlasti tri puta odgovarajući na pitanje da li je učestvovao u zločinima progona ili moralne izopačenosti - kada se prijavljivao za izbeglički status, za stalni boravak i državljanstvo.</s><s>Optužnica je zasnovana na istrazi odeljenja američkog ministarstva za unutrašnju bezbednost, uz pomoć jedinice imigracionih vlasti za prekršioce ljudskih prava i ratne zločine, kao i Federalnog istražnog biroa.</s><s>Sakoč se u petak na kratko pojavio pred Oblasnim sudom, gde mu je naloženo da preda pasoš zbog rizika od bekstva.</s><s>Sudija Kristina Rejs upitala je Sakoča da li je razgovarao o predmetu sa advokatom, a on je preko prevodioca rekao da jeste ali "ne o svemu".</s><s>Sakoč je u pritvor smešten tokom vikenda, a njegov advokat Robert Berens izrazio je očekivanje da će biti pušten u ponedeljak.</s><s>Vlasti smatraju da je Sakoč lagao kada se prijavljivao za izbeglički status i naknadno za dobijanje stalnog boravka i državljanstva u SAD.</s><s>Taj bosanski musliman doselio se u američku državu Vermont 2001, legalizovao je boravak u SAD 2004. a naturalizovani je američki državljanin od jula 2007. godine.</s><s>AP prenosi berlingtonske medije da je oženjen i da ima šestogodišnju ćerku.</s><s>U Vermontu živi značajna zajednica ljudi iz Bosne, navodi američka agencija, dodajući da se izmedju 1993. i 2004. godine u toj državi naselilo 1.705 ljudi iz BiH, ali da je nejasno koliko ih je danas preostalo.</s><s>AP dodaje da pripadnici te zajednice u petak "nisu znali za optužbe protiv Sakoča". http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/395748/Sakoc-tvrdi-da-nije-silovao-Srpkinju</s> |
<s>16/09/2016 | SRNA | RTRS Svjedok Tužilaštva BiH Miško Đurašković posvjedočio je danas pred Sudom BiH na suđenju Edinu Sakoču za zločine počinjene na području Počitelja, opština Čapljina, da su u julu 1992. godine u njegovoj kući ubijene dvije starice srpske nacionalnosti.</s><s>Đurašković je rekao da se sredinom juna 1992. godine sa ženom i kćerkama vratio iz izbjeglištva u porodičnu kuću u naselju Počitelj, te da u svom zaseoku tada nije zatekao nikoga, ali da je nakon sedam dana saznao da se u komšijinoj kući kriju Vasilija Ekmečić, Cvija Čučak i osoba čiji su inicijali T.Č, koje su tokom noći dolazile u njegovu kuću.</s><s>Svjedok je ispričao da je 9. jula 1992. godine oko 22.00 časa ispred njegove kuće došao optuženi Edin Sakoč, koji ga je pitao kakve četnike krije.</s><s>Đurašković je rekao da je sa Sakočem bila osoba čije je ime Boban, koji je bio u uniformi vojne policije sa bijelim opasačem, pištoljem i automatom.</s><s>"Nakon što su ušli u kuću, Boban je uzeo neku krpu i počeo da udara žene koje nisu pružale nikakav otpor, niti su bile naoružane", prisjetio se svjedok i dodao da su T.Č. odveli na ispitivanje i rekli da će je vratiti.</s><s>Svjedok je naveo da su se oko tri časa ujutro Sakoč i Boban vratili u njegovu kuću, kada je Boban ubio Vasiliju Ekmečić i Cviju Čučak, prenosi Birn.</s><s>"Cviju je Boban iz automata pogodio u glavu, a kako se Vasilija podigla i u nju je tri puta pucao.</s><s>Sakoč je bio tu u hodniku, a ja i Boban smo otišli automobilom do njihove kuće po deke.</s><s>Mislio sam da će ubiti i mene, a onda mi je tražio gorivo", rekao je Đurašković.</s><s>On je naveo da su Sakoč i Boban tijela starica iznijeli napolje.</s><s>"Dao sam Bobanu gorivo, posuo ga je tijelima starica i zapalio, a onda je ispalio nekoliko metaka", opisao je svjedok.</s><s>Đuraković je rekao da je za ime optuženog saznao kasnije od komšije Blage Doko, koji ih je presreo kada su išli iz sela, a tijela starica je ujutro odnijela civilna zaštita.</s><s>Sakoč je optužen da je 9. jula 1992. godine sa osobom čije je ime Boban došao u kuću porodice Đurašković u Počitelju, nakon čega su odveli T.Č. Prema optužnici, Sakoč je počeo daviti i konopcem tući T.Č, a potom je silovao govoreći joj "četnikušo jedna", te je nastavio udarati.</s><s>Optuženi ju je odveo do stare pošte u Čapljini i predao je izvjesnom Mirsadu Muminoviću.</s><s>Prema drugoj tački optužnice, Sakoč se tereti da je 10. jula sa Bobanom ponovo došao do kuće Đuraškovića kada je Boban ubio Vasiliju Ekmečić i Cvijetu Čučak.</s><s>Nastavak suđenja je zakazan za 7. oktobar. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=221117</s> |
<s>Ljubiša Ristić u emisiji „Pitanja i odgovori“ Olivere Miletović</s><s>Pitanja i odgovori 6. 2. 2010 TV Palma plus, Jagodina | 6. februar 2010.</s><s>Govorili: Ljubiša Ristić, savetnik u Institutu za istraživanje stradanja srpskog naroda u XX veku, dr Miša Đurković, saradnik Instituta za evropske studije, Dragomir Anđelković, Građani za istinu o Srebrenici i Radovan Tvrdišić, Dveri srpske.</s><s>Prvi deo:</s><s>Ljubiša Ristić, savetnik u Institutu za izučavanje srpskih stradanja u HH veku, govorio je o medijskim manipulacijama u vezi Srebrenice; prikrivanju zločinina nad Srbima u Sarajevu; užasnim zločinima koji se se izvršeni nad Srbima iz sela u okolini Srebrenice pre njenog oslobođenja; naoružavanju i organizovanju Bosanskih muslimana u okviru patriotske lige; da li je svrha deklaracija o Srebrenici zapravo uništavanje Republike Srpske?;</s> |
<s>Zoran ČVOROVIĆ: Heroj i komesar.</s><s>Drama srpske nacionalne etike</s><s>Nedelja, 29 maj 2011</s><s>28.05.2011 | 11:42 Prelomni događaj.</s><s>Dan hapšenje generala Ratka Mladića, po svemu sudeći, nosi sva obeležja događaja koji će se u srpskoj istoriji označavati pridevom prelomni, ili onim što moderna istoriografija naziva tačkom preokreta.</s><s>Ako bi se isključivo držali racionalističkih kriterijuma istorijske nauke ova ocena bi delovala kao preuranjena, te stoga i kao proizvoljna.</s><s>Međutim, ako su istorijski fenomeni, pa i tačke preokreta, samo spoljne manifestacije duhovnih pojava, onda zasigurno možemo da posvedočimo, da duh glavnih aktera događaja od 26. maja 2011. godine upozorava da se srpski narod nalazi na jednoj od odlučujućih prekretnica u svom hiljdugodišnjem istorijskom trajanju.</s><s>Srbi i General.</s><s>Širi i simvolički višeznačan okvir prelomnog događaja ličnu dramu srpskog Generala stavlja u kontekst opšte nacionalne drame srpskog naroda, ali se lična drama time ne umanjuje i ne relativizuje.</s><s>Naprotiv, smisao lične drame generala Mladića, spašava noviju srpsku istoriju od besmisla po formuli „Lepa sela lepo gore”, koja redukuje srpsku istorijsku svest na infantilni nivo tabula raze, po kojoj bi haški inkvizitori mogli da ispisuju svoju balkansku kvaziistoriju.</s><s>Zato suštinski cilj evroatlantske politike i nije samo hapšenje generala Mladića, već izbacivanje iz kolektivne nacionalne svesti njegove herojske pojave.</s><s>Ostajući bez ovog vrednosnog ključa za razumevanje događaja iz devedesetih, srpska istorijska svesti bi postala zatočeno nedonošče ideologa globalne Imperije.</s><s>Ovakva sudbinska povezanost uhapšenog Generala i njegovog naroda, samo učvršćuje tezu o 26. maju 2011. godine kao prelomnom datumu novije srpske istorije.</s><s>Srbija kao okupirana teritorija.</s><s>Stanovnici Srbije su 26. maja 2011. godine na najdrastičniji način upozoreni da nisu građani nezavisne i suverene države Srbije, već podanici okupirane evroatlantske teritorije.</s><s>Ovog dana se globalni režiser Generalovog hapšenja dobrano potrudio da i istorijski najzaboravnijeg Srbina podseti na povezanost Kumanovskog sporazuma, 5. oktobra 2000. i sadašnje okupacije Srbije.</s><s>Iako i sam čin Mladićevog hapšenja potvrđuje stanje okupacije, jer kako primećuje stručnjak za bezbednost D. Trifunović, niko ozbiljan ne može da veruje da Srbija ima obaveštajne službe koje bi izvele ovaj zadatak, što posredno potvrđuje i tužilac Vukčević [1], ipak najogoljniju predstavu okupacije daju izjave i postupci predstavnika marionetske beogradske vlasti.</s><s>Tako, u danu hapšenja slavnog generala, Boris Tadića izjavljuje da će se nastaviti policijska istraga, kako bi se otkrili oni koji su pružali podršku Ratku Mladiću, kao i da će se „trenutno procesuirati” svi oni koji budu pokušali da javno protestvuju protiv Mladićevog hapšenja. [2] Tadićeve nove „jezive” poruke upućene neposlušnim Srbima, policija je formalizovala odlukom da u zemlji podigne stepen bezbednosti na viši nivo, istovremeno zabranjujući u Beogradu svako javno okupljanje.</s><s>Ovakve izjave i postupci u suverenoj državi, u kojoj je narod izvor i utoka svih vlasti, bile bi ravne političkom samoubistvu.</s><s>Pretnje policijom i zatvorom već opljačkanom, raskućenom i proteranom narodu, i to u trenutku kada se u akciji visokog bezbedonosnog rizika hapsi nacionalni heroj, liče na nerealni scenario iz najbanalnijeg holivudskog političkog trilera, u kome su idealtipski junaci srpski i ruski tirani.</s><s>Ali ono što je politički nezamislivo u nezavisnoj državi, moguće je na okupiranoj teritoriji.</s><s>Igrajući ulogu Srbijinog Predsednika, Tadić pokazuje da mu nije ni stalo do stava srpskih birača, već do podrške evroatlantskih struktura.</s><s>Ako Tadić svoj politički opstanak ne vezuje za poverenje srpskih birača, onda je i njegov izbor bio samo farsični mehanizam za sprovođenje strane volje.</s><s>Istorija svih srpskih okupacija, podjednako turskih, austrijskih i nemačkih, pokazuje da se marionetske rasrbljene uprave oslanjaju isključivo na golu vojnu podršku okupatorske sile.</s><s>Iz Kumanovskog sporazuma, petooktobarskog prevrata i tzv. proces reformisanja vojske, iznikla je takva jedna marionetska uprava, koja se pred politički raspamećenim Srbima predstavlja kao vlada Srbije.</s><s>To je na dan hapšenja Generala, potvrdio i sam Tadić, ističući „ponosno da su njegovi glavni partneri u svetu” ratni vođi NATO pakta, „SAD i Velika Britanija. [3] Sledstveno, izveštaj o hapšenju Generala prvo je podnet podpredsedniku SAD, Džozefu Bajdenu, i evropskoj predstavnici za spoljnu politiku, Britanki Ketron Ešton. [4] Tako je na najbezskrupulozniji način potvrđeno da je, zapravo, Bonstil izvor i utoka vlasti Koalicije koja danas upravlja Srbijom, dok su Srbi samo poreski dužnici koji kuluče okupatoru – svejedno turskom, austrijskom, nemačkom ili evroatlantskom.</s><s>Srpska nacionalna etika između heroja i komesara.</s><s>Sam čin hapšenja generala Mladića, kao i sve ono što se dešavalo potom, pokazuje da srpska nacionalna etika preživljava teška iskušenja.</s><s>Narodu koji je slobodu postavio iznad svih drugih vrednosti, jer volovi jaram trpe, a ne ljudi, Bog je slobodu dao za čovjeka [5], i koji je zato svoju nacionalnu egzistenciju metafizički omeđio zavetnom misli neka bude što biti ne može, evroatlantski okupatori pokušavaju da nametnu ropski mentalitet.</s><s>Promoteri novog mentaliteta, koji se u ontološkom i etičkom smislu zasniva na onome što V. Dimitrijević naziva anti–Lazar principom [6], jesu predstavnici Srbijine marionetske vlasti, kao etalon novog antropološkog tipa - antiistorijskog srbina”.</s><s>Dan Generalovog hapšenja iskorišćen je da se Srbima predstavi ovaj novi, evropoželjni antropološki tip, a kao uzor poslužio je Boris Tadić.</s><s>U etičkom smislu on je potpuni antipod drugom akteru drame od 26. maja, generalu Ratku Mladiću.</s><s>Nasuprot nacionalnog heroja, stoji okupatorski komesar, koji se ponaša ne samo kao stranac u svojoj biološkoj naciji, već pre svega kao duhovni stranac u nacionalnoj istoriji.</s><s>I dok je General–heroj ispunio zavet prema svetim precima, sprečivši nove jame i nove pokolje, moralno i istorijski ravnodušni komesar ispunjava zahteve okupatora, izjednačavajući žrtve i dželate, a sve zarad lažnog mira u balkanskim protektoratima globalne Imperije.</s><s>Posle promocije tipološkog obrazca, usledila je parada malih komesara koji su zaposeli marionetsku vlast i najveći deo tzv. opozicije.</s><s>Na zadovoljstvo nalogodavaca globalne Imperije, Srbijini komesari su 26. maja 2011. godine za srpske žrtve imali iste aršine kao i Bakir Izetbegović i Jadranka Kosor. [7] Takođe, isti im je i odnos prema generalu Mladiću, s jedne strane, i Jurišiću, Ganiću, Divjaku i Purdi, s druge strane.</s><s>Ipak, moralno najotužnije predstave dali su oni političari koji su devedesetih godina, u senci legendarnog Generala, glumili brižne državotvorce i nacionaliste.</s><s>I za njih je 26. maj bio dan velikog preokreta, jer su se vratili izvornom stavu KPJ o srpskom nacionalnom pitanju, koji je 1945. godine najjasnije obrazložio budući visoki komunistički funkcioner, a tada student iz Užica, Dobrivoje Vidić: „Šeststotinapedeset hiljada streljanih Srba u Bosni i Hercegovini predstavlja dug koji je srpski narod platio za zločinačku politiku beogradskih vlastodržaca”. [8] Na dan hapšenja Generala, okupirani mediji, a posebno RTS, potrudili su se da u moralnom i istoriskom posrnuću prevaziđu predsednika–uzora, puštajući filmske materijale sa haškom verzijom bosanske ratne drame.</s><s>Uz to, na televizijskim ekranima okupirane Srbije, 26. maja 2011. godine, prodefilovala je većina onih koji su planirali i sprovodili Oluju i Bljesak, Milosrdni anđeo i 17. mart 2004, egzaltirani zbog još jedne srpske izdaje.</s><s>I najzad, paradigmu savremenog srpskog moralnog i istorijskog pada predstavlja izjava najminornijeg među okupatorskim komesarčićima - Aleksandra Karađorđevića, koji je Tadiću i Cvetkoviću „čestitao hapšenje” Generala, ocenjujući da je ovaj događaj - novo Radovanjsko bratoubistvo – značajan za evropsku perspektivu Srbije”. [9] Srbi koji su pobedili strah.</s><s>Dan Generalovog hapšenja pokazao je ne samo iskušenja koja prete da promene duhovni kod srpskog naroda, već i primere otpora ovakvom okupatorovom duhovnom inženjeringu.</s><s>I pored medijske cenzure, javnost je saznala za Srbe koji su pobedili strah u okupiranoj zemlji.</s><s>Tako je nezarobljeni srpski duh, ponovo izrodio jednog „Eru” koji posprdno nasamaruje nove poturice.</s><s>Na konstataciju novinarke poznate medijske kuće, da je Mladić optužen za ratni zločin, jedan stariji gospodin je rekao: „Ha!</s><s>Pa i ja vas mogu da optužim da ste droca, pa ništa!” [10].</s><s>Na dan Generalovog hapšenja, materijalno i medijski potpomognutim rugačima srpske herojske etike, suprostavili su se meštani sela Lazareva, sveštenik koji je služio moleban za Generala, predstavnici Srpske radikalne stranke, a posebno mnoštvo mladih ljudi koji su spontano izašli na beogradske i novosadske ulice.</s><s>Ipak, najveći deo Srba bio je 26. maja sa Generalom u zavereničkoj tišini sopstvenih misli.</s><s>Njihov broj i snaga ostaće večna nepoznanica za kreatore Imperije, što će ovu tajnu učiniti jemcem srpske slobode.</s><s>26. maj 2011. i Seča knezova.</s><s>Kada su 1804. godine Turci na Kolubari posekli najspremnije među Srbima, Karađorđe je shvatio da će dahije zakucati i na njegova vrata.</s><s>Znao je da mir kućnog doma neće sačuvati ni jednog od najboljih Srba.</s><s>Dva veka kasnije, Srbe ponovo tamniče, a neutamničenima prete zbog istorijskog sećanja, svetosavske vere i vidovdanske etke.</s><s>Da li će dva veka posle vožda Karađorđa, Srbi bez otpora dopustiti da se duhovno asimiluju u evroatlantskoj civilizaciji, čije smo blagodeti osetili 26. maja?</s><s>Ili će nam, rečju sv. vladike Nikolaja (Velimirovića), „naši neprijatelji pomoći da se povučemo unutar u sebe i nađemo dušu svoju”. [11] Da bi potom, duhovno i nacionalno osvešćeni, povezali sve oaze otpora evrounijaćenju, i to upravo u onoj formi kojom je naš neprijatelj dugo nagrizao i uništavao sve srpske nacionalne ustanove – formi nevladinih organizacija.</s><s>Na dan hapšenja generala Mladića postalo je potpuno jasno, da zarad duhovnog, biološkog i ekonomskog opstanka srpskog naroda, politička scena u Srbiji mora iznova da se pregrupiše na ključnom pitanju odnosa prema EU i NATO.</s><s>To je nužni preduslov za najznačajniju političku promenu – pretvaranje građana Srbije iz poreskih obveznika u istinske birače svoje političke budućnosti.</s><s>Srpska borba protiv ulaska u evroatlantsku civilizaciju, istovremeno znači borbu za novu svetsku civilizaciju, koju je general L. Ivašov, označio kao civilizaciju pravoslavno – slovenske kulture. [12].</s><s>Na dan hapšenja generala Mladića, Srbi su mogli da se uvere kakav je odnos prema njima predstavnika jedne i druge civilizacije.</s><s>Najeklatantniji primer tog odnosa daju dva glasila, „Rojters” i „Glas Rusije”.</s><s>I dok Britanci Mladića nazivaju „Bosanskim koljačem”, koji je i „dalje uzor tvrdom jezgru agresivnih srpskih šovinista”, u ruskom glasilu se ističe: „Cena stupanja u EU za Srbe graniči se sa nacionalnim poniženjem.</s><s>Jer u Mladićevom slučaju planiraju da sude čoveku koji je dao zakletvu državi kasnije jednostavno uništenoj.</s><s>I poštovao ju je, kako je on to shvatao, do kraja” [13].</s><s>PRIMEČANIЯ [1] Darko Tanasković, izjava Dnevniku Radio Beogradu Iu 15 č. 26. 05. 2011; Vladimir Vukčević, intervju Pravdi od 27. 05. 2011. www.pravda.rs/.../vladimir-vukcevic-mladic-ce-biti-izrucen-naredne-nedelje/ [2] rts.tv/av/player.php?id=13249&x=1 [3] rts.tv/av/player.php?id=13249&x=1 [4] www.nspm.rs>Hronika [5] Pesmu Alekse Šantića „Mi znamo sudbu...”, Srbi u Bosni i Hercegovini pod austrijskom vlašću smatrali su srpskom deklaracijom nezavisnosti.</s><s>M. Pavlović, Srpska pravna istorija, Kragujevac, 2005, str. 568. [6] V. Dimitrijević, Zašto plače Sveti Sava?</s><s>Čačak, 2006, str. 194 – 270. [7] www.bhrt.ba/lat/default.wbsp?p=37&n=72673; www.vidovdan.org/2010-04-26.../13695-2011-05-26-17-10-35 [8] M. Pavlović, Srpska pravna istorija, str. 884. [9] www.ravnogorskipokret.com/index.php?option [10] www.vesti-online.com/vesti/.../mladic-ratni-zlocinac-A-mozda-ste-Vi-droca- [11] N. Velimirović, O Bogu i o ljudima, Valjevo, 1994, str. 72. [12] srb.fondsk.ru [13] m.rts.rs/page/stories/ci/story/.../svet+o+hapšenju+Mladića.html; www.nspm.rs>Hronika http://srb.fondsk.ru/news/2011/05/28/heroi-i-komesar.-drama-srpske-nacionalne-etike.html</s> |
<s>Predmet Dudaković i ostali: I danas bez nalaza vještaka</s><s>Ponedeljak, 18 jul 2022</s><s>18/07/2022 | 15:34 ⇒ 19:58 | Autor: RTRS Sudski proces protiv generala tzv. Armije BiH Atifa Dudakovića biće nastavljen kada medicinski vještak utvrdi da li je sposoban da prisustvuje suđenju.</s><s>Advokat Asim Crnalić kaže da je zdrastveno stanje njegovog branjenika izuzetno teško.</s><s>Direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih lica Milorad Kojić smatra da se namjerno odugovlači proces kako ne bi došlo do osuđujuće presude Dudakoviću i 14 optuženih za teška djela ratnog zločina nad Srbima u četiri zapadnokrajiške opštine 1995. godine.</s><s>Posljednji put suđenje je održano u februaru 2020. godine, a Tužilaštvo je predložilo saslušanje 447 svjedoka.</s><s>Suđenje vijeka lako bi moglo da bude fijasko i velika sramota pravosuđa BiH.</s><s>Atif Dudaković i Hasan Ružnić danas se nisu pojavili u sudnici i prije decembra sigurno i neće.</s><s>Odbrana tvrdi zbog lošeg zdrastvenog stanja. - Čekaćemo do decembra da vidimo je li se njegovo stanje popravilo ili se pogoršalo i da li je on sposoban uopšte prisustvovati suđenju - kaže Crnalić.</s><s>Vještak neuropsihijatar utvrdio je da je Dudaković sposoban da prisisustvuje suđenju dok se nalaz vještaka interne medicine očekuje za 4 mjeseca.</s><s>Tužilaštvo je spremno da sačeka, ali postoji sumnja u zdrastvene razloge zbog kojih ne može da sjedi u sudnici.</s><s>Nezvanično, Dudaković je često u svom automobilu na relaciji Sarajevo-Bihać, navodno je imao i saobraćajku nakon koje mu je nedavno pružena pomoć u Kantonalnoj bolnici u Bihaću. - Prema našim informacijama Dudaković vozi svioj sopstveni automobil dakle potpuno normalno se ponaša u društvenom životu ali ne može da dođe na suđenje kako to oni žele da pokažu - odgovorio je Kojić.</s><s>Od početka suđenja, u proljeće 2019. godine Atif Dudaković i ostali optuženi su na slobodi.</s><s>Samo što je Tužilaštvo počelo sa izvođenjem svjedoka o brutalnim zločinima 5. korpusa tzv. ARBiH nad srpskim civilima i zarobljenim vojnicima, virus korona obustavio je suđenje.</s><s>Pandemija je splasnula ali nastavku procesa ispriječile su se restrikcije o broju ljudi na jednom mjestu.</s><s>Kada je i to prošlo, suđenje je kasnilo zbog zamjene član sudskog vijeća.</s><s>Razlog zastoja sada je zdrastveno stanje prvooptuženog. - Da nije bilo tih opstrukcija mi bi danas imali prvostepenu presudu Dudakoviću i ostalim.</s><s>Jasno i vidljio da se pokušava ovaj proces odugovlačiti kako se ne bi došlo do osuđujuće presude, očigledno da je svjestan Dudaković i njegova odbrana da svi dokazi ukazuju da su počinjena teška djela ratnog zločina - naveo je Kojić.</s><s>U zavisnosti od procjene zdrastvenog stanja moglo bi doći do razdvajanja sudskog postupka protiv Dudakovića u odnosu na ostale optužene.</s><s>Za sada, Tužilaštvo je protiv te mogućnosti. https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=480392</s> |
<s>Autor: Dobrila Majstorović srijeda, 07 septembar 2011 20:55 Nije trebalo da prođe 19 godina od stravičnog zločina na Crnom vrhu, kod Teslića, pa da javnost konačno sazna da je sa odsječenom glavom srpskog vojnika Blagoja Blagojevića ponosno pozirao Francuz alžirskog porijekla Kristofer Kaze, kako to tvrde francuski obavještajci, jer njegov identitet svih ovih godina znali su oni, koji su tih turbulentnih devedesetih godina prošlog vijeka dozvolili islamskim ratnicima da dođu u BiH i bore se na strani Bošnjaka.</s><s>Mišljenje je ovo nekadašnjeg načelnika Informativne službe Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, danas profesora političkih nauka na banjolučkog Nezavisnom univerzitetu Milovana Milutinovića, koji je "Fokusu" rekao da je to još davno trebalo pitati predsjednika Mešihata Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj muftiju Ševka Omerbašića, čiji se potpis nalazio na gotovo svim legitimacijama, pronađenim kod ubijenih mudžahedina.</s><s>- Riječ je o iskaznicama nekoliko navodnih humanitarnih organizacija, kao i dozvolama za dolazak u BiH, koje su ovjerene zelenim pečatom i potpisane od strane Omerbašića.</s><s>Naravno, ne treba nikada smetnuti s uma činjenicu da Omerbašić nije sam djelovao, već je postupio i skladu s već pripremljenim planom, skovanim u Sarajevu od strane ratnog vođe Bošnjaka Alije Izetbegovića i tadašnjeg ministra spoljnih poslova Harisa Silajdžića - rekao je Milutinović.</s><s>Prema njegovim riječima, VRS je u jesen 1992. godine došla u posjed dragocjene dokumentacije, zaplijenjene poslije okršaja s grupom mudžahedina upravo na Crnom vrhu. - Nedugo poslije okršaja na Crnom vrhu pozvao me je tadašnji novinar iz Teslića, potonji predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Dušan Stojičić i rekao da je vojska zaplijenila mnoštvo dokumenata, fotografija, video-zapisa i drugog materijala, koji svjedoči o prisustvu islamskih ratnika u BiH.</s><s>Sve smo to donijeli u Banju Luku i organizovali izložbu, kako bi domaće i strane novinare upoznali s onim što se dešavalo na terenu - dodao je Milutinović.</s><s>Prema njegovim riječima, porazna je činjenica da se niko od predstavnika sedme sile, prvenstveno iz Srbije, nije zainteresovao za taj problem i priča o zločinima mudžahedina, vjerovatno, ostala bi zataškana da ekipa Si-En-Ena te jeseni nije došla u Banju Luku i napravila priču o ovim zločinima.</s><s>Milutinović je naveo da je VRS na Crnom vrhu, osim fotografija, ličnih dokumenata, pasoša, video-zapisa i druge dokumentacije, zaplijenila i veću količinu naoružanja, vojne opreme i municije iz arapskih zemalja, što je već tada oborilo priču o strogom poštivanju embarga UN na uvoz oružja. - Taj embargo kršile su Hrvatska i Slovenija, uz prećutnu saglasnost međunarodne zajednice, jer su i Zagreb i Ljubljana do guše upetljani u priču o ilegalnom naoružavanju bošnjačke Armije RBiH i dovođenju islamskih ratnika u BiH.</s><s>To se, međutim, nije desilo preko noći i odjednom, već je godinama pažljivo pripremano i organizovano kako bi se Sarajevo što bolje pripremilo za rat - rekao je Milutinović.</s><s>Da je tako, naveo je on, dokazuje i naslovnica časopisa "Voks" iz oktobra 1991. godine, na kojoj je uz poruke "Spremna Handžar divizija" i "IV Rajh dolazi – Wilkomen", prikazan Bošnjak koji stoji iznad odsječenih glava vodećih političkih predstavnika srpskog naroda.</s><s>S njegovim mišljenjem slaže se i direktor Centra za istraživanje ratnih zločina Republike Srpske, Janko Velimirović, koji je kazao da su snimci sa Crnog vrha u tom periodu bili jasna poruka srpskom narodu u BiH da će svi do jednog završiti kao Blagoja Blagojević, Nenad Petković i Brane Đurić, te da će BiH biti isključivo islamska država. - To se pripremalo i prije zvaničnog početka rata, jer ne treba se zanositi idejom da su mudžahedini u BiH stigli tek poslije prvog pucnja.</s><s>Mnogi od njih u BiH su došli još sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, kao studenti i tu su ostali, čekajući rasplet krvave drame.</s><s>Najgore je što većina njih i danas živi u BiH, ne plašeći se da će sjesti na optuženičku klupu, budući da pravosudni organi BiH, očigledno, nemaju namjeru da se pozabave zločinima mudžahedina - rekao je Velimirović.</s><s>Kada će zločini mudžahedina doći na red u ovom trenutku teško je reći.</s><s>Taj podatak u Tužilaštvu BiH kriju kao zmija noge, a jedino što je portparol Boris Grubešić rekao "Fokusu" bilo je to da ova instutucija ne može da daje informacije ili komentare o ovom slučaju. - U Tužilaštvu BiH postoje predmeti koji se odnose na ratne zločine, a za koje su osumnjičene osobe afro-azijskog porijekla.</s><s>Kada budemo imali informacija za javnost, svakako ćemo ih proslijediti medijima - kratko je izdeklamovao Grubešić.</s><s>Na naše pitanje kada će tačno javnost da bude obaviještena o konkretnim potezima pravosudnih organa, bar u slučaju koji datira još iz jeseni 1992. godine, Grubešić nije bio precizan, već je poručio da će se i to znati uskoro.</s><s>Presuda Deliću Haški tribunal je u presudi bivšem komandantu bošnjačke Armije RBiH Rasimu Deliću nepobitno utvrdio tri serije zločina mudžahedina, naglasivši da je dalje procesuiranje u rukama domaćeg pravosuđa, naveo je Janko Velimirović.</s><s>Međutim, ni do danas iz Tužilaštva BiH nema vijesti o predmetima, kojima su ovi zločini obuhvaćeni, kao ni naznaka hoće li ruka pravde stići komandanta Trećeg korpusa Armije RBiH Sakiba Mahmuljina, budući da je pod njegovom komandom bio i zloglasni "El mudžahedin" odred.</s><s>Muftija naoružavao jedinicu smrti Zvaničnici Islamske zajednice u Hrvatskoj Ševko Omerbašić i Osman Muftić osiguravali su logističku podršku za zloglasnu Handžar diviziju, kojoj se na teret stavljaju ratni zločini nad Srbima u Sisku.</s><s>Do ovih podataka došla je hrvatska obavještajna agencija SOA, pozivajući se na izjave svjedoka, odnosno bivših pripadnika ove jedinice, koji su otvoreno priznali da su Omerbašić i Softić učestvovali u nabavci oružja.</s><s>Svi dokazi upućuju na to kako je upravo Ševko Omerbašić naoružavao Handžar diviziju i bio jedan od najodgovornijih za pružanje logističke podrške njenim pripadnicima tokom boravka u Sisku 1991. i 1992. godine, objavio je prije nekoliko godina hrvatski portal Necenzurirano.com, pozivajući se na izvore bliske obavještajnim krugovima.</s><s>D. MAJSTOROVIĆ</s> |
<s>Vlajki: Zločini Bošnjaka izazvali su reakciju Srba i osvetu</s><s>Objavljeno: 04/02/2014 Potpredsednik Republike Srpske Emil Vlajki smatra da bivši komandant muslimanskih snaga u Srebrenici Naser Orić nije mogao biti osuđen od Haškog tribunala, jer bi javnom mnjenju u svetu bilo jasno da je zločin nad Bošnjacima u julu 1995. godine predstavljao osvetu zbog prethodnih zlodela Orićevih snaga nad srpskim civilima.</s><s>Vlajki je na današnjoj konferenciji za novinare u Banjaluci predstavio napise zapadne štampe tokom rata u BiH o Orićevoj umešanosti u zločine nad Srbima u Podrinju, među kojima su i izjave bivšeg komandanta snaga UN u BiH Filipa Moriona da je Orić apsolutno kontrolisao svoje ljude koji su provodili teror na navedenom prostoru. “Izveštač ‘Toronto stara’ Bil Šiler pisao je 16. jula 1995. godine o jednom intervjuu sa Orićem i video kaseti koju je pokazao, na kojoj lično drži u ruci odsečene glave srpskih žrtava”, rekao je Vlajki.</s><s>On je dodao da je neke od ovih zločina primetio i američki Stejt department, koji navodi da su muslimanske snage u selima blizu Bratunca ubile najmanje 60 Srba, dok je kao rezultat neprijateljstva do 5.000 ljudi, uglavnom žena, dece, staraca i ranjenih, prebeglo preko Drine u Ljuboviju iz sela Bjelovac, Sikirić, Voljevica, Jugovići i Loznička Rijeka.</s><s>Prema navodima reportera “Vašington posta”, kojeg je Orić primio u februaru 1994. godine, iako su snage UN rasporedile svoje posmatračke trupe između muslimanskih i srpskih snaga skoro godinu dana ranije, Orić je i dalje mogao voditi svoje ljude na povremene racije, prikradajući se ispred trupa UN i napadajući i pljačkajući srpska sela. “Zvaničnici UN, među kojima i Jasuši Akaši, smatrali su srebreničke muslimanske lidere korumpiranim i opasnim provokatorima”, navodi Vlajki.</s><s>On je dodao da su u studijama o Srebrenici pojedini zapadni autori pravdali zločine Orićevih snaga, jer su, kako se navodi, samo veština i nemilosrdnost Orića mogli spasiti Srebrenicu od skorog istrebljenja u rukama njenih srpskih suseda 1992. godine. “U ovom času, sasvim je jasno zašto je 50 srpskih sela moralo biti spaljeno, a hiljade srpskih civila preventivno masakrirano – samim tim što su živi, srpski civili bi mogli prouzrokovati istrebljenje srebreničkih msulimana”, kaže Vlajki.</s><s>Vlajki je izrazio sumnju u efektivnost eventualne blokade institucija BiH zbog slučaja “Orić”, iako, prema njegovom mišljenju, postoji niz faktora zbog kojih bi tu blokadu trebalo izvršiti, pa čak i učiniti mnogo više.</s><s>On smatra da se u BiH ne mogu rešiti osnovni problemi suživota Srba, Hrvata i Bošnjaka.</s><s>Vlajki je upozorio i na sve češće manifestovanje izraza mržnje prema Srbima u bošnjačkom korpusu i političkom establišmentu. “Očigledno Bošnjaci nikad neće dozvoliti instalaciju kraka gasovoda ‘Južni tok’ u Srpskoj, jer im očito nije u interesu da se ona ekonomski razvija”, rekao je Vlajki. http://www.intermagazin.rs/zlocini-bosnjaka-izazvali-su-reakciju-srba-i-osvetu/</s> |
<s>Slobodan Durmanović: Slučaj Nasera Orića - novi prilozi</s><s>Utorak, 16 jun 2015</s> |
<s>Meron: Karadžiću presuda 2014, za Mladića se ne zna</s><s>HAG – Predsednik Haškog tribunala Teodor Meron izrazio je očekivanje pred Savetom bezbednosti UN da će bivšem predsedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću biti izrečena presuda tokom 2014. godine.</s><s>Podnoseći redovan šestomesečni izveštaj o radu Tribunala, Meron je podsetio da se pred sudom u Hagu vode suđenja protiv 35 osoba, a da se očekuje da sledeće godine budu izrečene presude protiv šest osoba.</s><s>Predsednik Tribunala je ocenio da je nemoguće predvideti kada će biti izrečene presude Ratku Mladiću i Goranu Hadžiću, poslednjoj dvojici uhapšenih haških optuženika, navedeno je danas u saopštenju suda u Hagu.</s><s>Američki sudija, kome je ovo drugi mandat na mestu predsednika Tribunala, takođe, je rekao da je moguće da sud neće biti u stanju da haškom optuženiku Vojislavu Šešelju okonča žalbeni postupak do decembra 2014. godine.</s><s>On je naveo da će sledeće godine biti izrečena jedna pravosnažna presuda, a 2013. godine još pet pravosnažnih, uključujući i presudu Nikoli Šainoviću i četvorici srpskih generala osuđenih za zločine na Kosovu.</s><s>„Tribunal nastavlja da radi brzo koliko je to moguće, s obzirom na ograničenja koja postoji zbog ograničenih sredstava i potrebu da se obezbede najviši standardi pravednog suđenja”, rekao je Meron.</s><s>Predlažući mere za ubrzavanje rada suda, on je predložio skraćenje vremena potrebnog za prevode presuda zapošljavanjem novih prevodilaca i poveravanjem tog posla saradnicima pod ugovorom.</s><s>Tanjug objavljeno: 08/12/2011 http://www.politika.rs/vesti/najnovije-vesti/Meronradzicu-presuda-2014_-za-Mladica-se-ne-zna.sr.html</s> |
<s>CRNA KNjIGA - Stradanja Hercegovaca u Drugom svetskom ratu</s><s>Ponedeljak, 07 mart 2011</s><s>HERCEGOVCI, OVO JE POZIV U IME ISTINE Mi, potomci srpskih stradalnika iz Hercegovine, želimo da, uz vašu pomoć, dopišemo stranice nove CRNE KNjIGE postradalih tokom Drugog svetskog rata: Za nama su logori Jasenovac, Jadovno, Pag; 1.198 jama, Kraška jama, jama Kapavica, jama Pandurica, mala Jama, jama Bivolje Brdo, jama Pješivac, Bodirogina jama, jama Gavranica, jama Šurmanci, 11 jama Prebilovaca, jama Muminovača, Korićka jama, jama Jagodnjača, jama Jasoč, jama Kukuša, Ljubuška jama, jama Vidonja, jama Golubinka, Šević jama, jama Franci, jama Orlovača, jama Nezdravka, jama Perušić, jama u Kvartama, na Šimin Griču, Tašinoj, jama Ponor Tučić, kod Donjeg Lapca, Kečetina, kod pećine u Zavoju, jama Zelena Pećina, jama u Radosavcu, Kozina draga, Gluvaja, Žuta bezdan...</s><s>Pomenusmo, jer svuda su kosti hercegovačkih mučenika.</s><s>DA LI JE TO SVE?</s><s>Pozivamo vas da nam pomognete u ispisivanju stranica hronike stradanja.</s><s>DA se to stradanje OTRGNE OD ZABORAVA!</s><s>CRNA KNjIGA treba da pokaže da nismo zaboravili postradale Srbe, Rome i Jevreje iz Hercegovine.</s><s>ŠTA NAM JE CILj?</s><s>Da u CRNU KNjIGU popišemo imena svih ubijenih Hercegovaca.</s><s>U IME ISTINE, i da se konačno stavi tačka na nacionalne, ideološke, političke i manipulacije, bilo koje vrste, imenima i obimom ljudskih gubitaka tokom Drugog svetskog rata na području Hercegovine!</s><s>Svako ko zna bilo šta o stradalim rođacima, komšijama, školskim drugovima, kolegama sa posla, meštanima i sugrađanima molimo da se javi našim istraživačima: – telefonom na broj: +381 11 328 3 570; – faksom na broj: +381 11 328 3 374; ili – elektronskom poštom na adresu: Ova adresa je zaštićena od robota.</s><s>Potreban vam je JAVA skript da bi ste je videli.</s><s>Svaki istinit i verodostojan podatak biće objavljen na stranicama CRNE KNjIGE stradalih HERCEGOVACA.</s><s>Molimo vas da se odazovete našem pozivu da tako zajedno, imenom i prezimenom pomenemo sve koji su na tlu Hecegovine izgubili život tokom Drugog svetskog rata.</s><s>Institut za istraživanja srpskih stradanja u XX veku U Beogradu, februar 2011. godine.</s><s>POZIV ZA POMOĆ U PROVOĐENjU MEĐUNARODNOG ISTRAŽIVAČKOG PROJEKTA Poštovani,</s><s>braćamo vam se u ime potomaka žrtava iz Hercegovine tokom Drugog svetskog rata i Instituta za istraživanja srpskih stradanja u XX veku.</s><s>Iako su naši najbliži pobijeni pre sedamdeset godina, mi njihovi potomci i dan danas taj gubitak nosimo kao duboku i tešku ranu.</s><s>Da otrgnemo od zaborava nacionalnih, ideoloških i političkih manipulacija, svako pojedino ime hercegovačkih žrtava Drugog svetskog rata.</s><s>Na inicijativu Udruženja Jasenovac-Donja Gradina (Banja Luka) i Instituta za istraživanja srpskih stradanja u XX veku (Beograd) pokrenut je međunarodni istraživački projekat koji bi, na kraju, utvrdio i definisao spisak svih žrtava fašističke okupacije na tlu Hercegovine tokom Drugog svetskog rata.</s><s>Na ovaj način, objavljivanjem CRNE KNjIGE naših žrtava odajemo dužno poštovanje svojim pokojnicima, pružamo pravi odgovor na mnoge istorijske dileme, činimo sebe i druge odgovornima prema prošlosti i budućim generacijama.</s><s>U IME ISTINE i pamćenja, molimo vas da podržite i pomognete provođenje projekta: Dostavljanjem podataka o žrtvama: – telefonom na broj: +381 11 328 3 570; – faksom na broj: +381 11 328 3 374; ili – elektronskom poštom na adresu: Ova adresa je zaštićena od robota.</s><s>Potreban vam je JAVA skript da bi ste je videli.</s><s>Materijalnom i finansiskom podrškom, bez koje ovaj posao ne može uspešno biti priveden kraju.</s><s>Potrebna sredstva obezbeđujemo samo od poklona darodavaca i dobročinitelja, kojima je stalo da konačno utvrdimo koliko je naših najbližih pobijeno tokom najvećeg stradanja u ne tako davnoj prošlosti.</s><s>Uplate se mogu izvršiti preko: – dinarskog žiro računa broj: 205-136879-52;</s> |
<s>SARAJEVO, 29.</s><s>AVGUSTA /SRNA/ - Tužilaštvo BiH uputiće zahtjev Švajcarskoj za izručenje Elfete Veseli, koja je osumnjičena da je tokom 1992. godine kod Zvornika počinila ratni zločin protiv civilnog stanovništva, potvrdio je danas Srni portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić.</s><s>Veselijeva se tereti da je na zvjerski način ubila ubila 11-godišnjeg dječaka Slobodana Stojanovića.</s><s>Prema medijskim napisima, ova Albanka je nakon rata u BiH otišla u Švajcarsku gdje živi kod brata.</s><s>Tužioci sve do sada nisu bili u stanju da podignu optužnicu, jer nisu mogli da pronađu svjedoke za ovaj stravični zločin nad dječakom.</s><s>Tokom prikupljanja dokaza protiv muslimanskog ratnog komandata Nasera Orića, tužioci su uspjeli da pronađu Bošnjake koji su potvrdili da je Veselijeva mučila i ubila malog Slobodana, zbog čega će proces protiv nje biti objedinjen sa slučajem "Naser Orić", protiv koga je Tužilaštvo prekjuče podiglo optužnicu zbog ratnih zločina nad Srbima u i oko Srebrenice.</s><s>Slobodan Stojanović pronađen je u jami kod zvorničkog sela Donja Kamenica, zajedno sa još nekoliko ubijenih Srba.</s><s>U gornjoj vilici nije imao šest prednjih zuba koje su mu izbili, a stomak mu je bio rasporen u obliku krsta, te metak ispaljen u sljepoočnicu iz neposredne blizine.</s><s>Tijelo malenog Stojanovića obdukcijom je pregledao patolog Zoran Stanković 6. marta 1993. godine, a identifikaciju su izvršili otac Ilija i majka Desanka. http://www.srna.rs/novosti/332080/slijedi-zahtjev-za-izrucenje-elfete-veseli.htm</s> |
<s>Suđenje Đakiću i Kajtaziju - svjedok ubistva tri srpska civila</s><s>Subota, 16 septembar 2017</s><s>15/09/2017 | 19:27 ⇒ 21:53 | RTRS Na suđenju Mensuru Đakiću komandantu bataljona i Begzadu Kajtaziju pripadniku 108. brigade HVO-a, njihov saborac Ševket Lubinović svjedočio je o ubistvu tri srpska zarobljenika u Bukviku kod Brčkog.</s><s>Potvrdio je da je Đakić ubistvo posmatrao sa svega 20-ak metara, ali ništa nije preduzeo da ga spriječi.</s><s>Raniji svjedoci Tužilaštva potvrdili su navode optužnice, prema kojima je Kajtazi, tokom napada na Bukvik 1992. ubio Milku i Radojku Brestovački.</s><s>Njihova tijela vidio je i drugi svjedok Tužilaštva, saborac optuženih Fikret Jukan.</s> |
<s>(Proboj iz logora izvršen 22.aprila 1945. i tom prilikom izašlo 124 do 129 logoraša.</s><s>Ovo tvrdi Antun Miletić, pukovnik, direktor Arhiva JNA u knjizi izdatoj 2007.god. i ispravlja raniju brojku od 80 preživelih.)</s><s>1) Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb, 1958. god. knjiga 3, str. 648-649.</s><s>Relativno skoromno, rekao bih i nevoljno, navodi „...ustaški su kvislinzi u Jasenovcu smjestili konclogor...“ „Kroz četiri godine (1941-1945) u logoru su primjenjivane surove metode ponižavanja, terora i uništavanja ljudi, žena i djece: od ubijanja zatočenika motikama, kocima, noževima i revolverima, izgladnjivanja do smrti (u „Zvonari“), vješanja i spaljivanja u t.zv.</s><s>Picilijevim pećima (nazvanim po ing. Picijiju, zapovjedniku radne službe u logoru) do masovnih egzekucija na „Graniku“, gdje su ustaše ubijale žrtve maljem i čekićem, parali im trbuhe i bacali ih u Savu.</s><s>U tom logoru pobijeno je oko 500-600 tisuća Srba, Hrvata i Jevreja.“`</s><s>2) Jakov Gelo: „Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780 do 1981. godine“, „Globus“, Zagreb, 1987. navodi da je u Jasenovcu ubijeno preko 700.000 zatvorenika.</s><s>3) Aleksandar Ranković je u saveznoj Skupštini izjavio 29. decembra 1951. da je u logoru Jasenovac ubijeno preko 700.000 lica, „Borba“ od 30.12.1951.</s><s>4) Komisija u sastavu pet profesora univerziteta posle ispitivanja 1961. i 1962. zaključila je da je samo u ispitanim grobnicama pokopano preko 700.000 leševa.</s><s>Za neke grobnice se ni tada još nije znalo.</s><s>Dalja istraživanja su iz nepoznatih razloga obustavljena.</s><s>U navedeni broj nisu obuhvaćene žrtve koje su spaljene u Picilijevim pećima, bačeni u Savu ili skuvani za sapun (u 12 velikih kazana, zapremine 2.200 l.) čije su kosti prevožene vagonetima i bacane u Savu, kao ni kosti iz grobnica koje je u međuvremenu plavila, raskopala i odnela Sava.</s><s>Navedenu komisiju sačinjavali su: dr Ante Pogačnik, Zavod za sudsku medicinu Ljubljana; dr Vida Brodar, profesor univerziteta u Ljubljani; dr Ante Premrl, profesor sudske medicine na zagrebačkom univerzitetu; dr Srboljub Živanović, antropolog, penzionisani profesor univerziteta u Londonu i dr Zdravko Marić, arheolog, profesor univerziteta u Sarajevu.</s><s>5) Ivan Potrč, „Borba“ 8.maja 1945. u Jasenovcu na zverski način ubijeno 800.000 lica.</s><s>6) Međunarodna konferencija za reparacije u Parizu, aktom od 13. decembra 1945, pod rimsko tri, priznala je broj od 700.000 ubijenih u Jasenovcu.</s><s>7) Vojni sud u Nirnbergu navodi istu brojku.</s><s>8) Antun Miletić: “Koncetracioni logor Jasenovac“.</s><s>Beograd, 2007.</s><s>Prve tri knjige u tiražu od 10.000 kom, obima 2.500 stranica, izašle pre 20 godina i davno rasprodate.</s><s>Najčešće pominjane brojke o ukupnom broju žrtava su 600.000-700.00 lica. (Pojedine procene, po njemu, idu od 20.000 do 1,400.000 ubijenih.) Intervju „Politika“, 21.10.200</s><s>Skoro da nije sporno da su u prikrivanju zločina u Jasenovcu, kao i u celoj NDH, podjednako angažovani i ustaše i hrvatski komunisti.</s><s>Sve što su ustaše uradile u razdoblju 1941-1945. komunisti su prikrivali narednih decenija.</s><s>Kao da su i jedni i drugi naslućivali da može doći vreme kad nacija i država mogu da odgovaraju za zločine genocida, poput sadašnjih zbivanja u Evropi povodom svojevremenih zločina nad Jermenima u Turskoj.</s><s>Pored poznatih slučajeva osporavanja ukupnog broja jasenovačkih žrtava čemu su poseban doprinos dali Bogoljub Kočović, Vladimir Žerjavić, Franjo Tuđman, pa i Nikica Valentić, zavređuju pažnju izjave Slavka Goldštajna i Adila Zulfikarpašića.</s><s>Njih dvojica se pozivaju na neku još nepublikovanu knjigu Saveznog zavoda za statistiku u kojoj se nalazi imena žrtava ovog logora.</s><s>Obe ove izjave su, verovatno, date povodom suđenja Dinku Šakiću.</s><s>Slavko Goldštajn je povodom tvrdnji F. Tuđmana da je u Jasenovcu ubijeno samo 28.000 lica izjavio da treba prestati sa manipulacijama i prihvatiti brojke (on pominje 58.188 žrtava) koje će uskoro objaviti institut A. Zulfikarpašića. („Naša Borba“, 6. jul 1998.)</s><s>Adil Zulfikarpašić je tim povodom bio znatno precizniji.</s><s>On je u razgovoru sa novinarom sarajevske publikacije DANI (Nerzuk Ćurak) najavio „dokument koji ruši mit o 700.000 jasenovačkih žrtava“.</s><s>On se direktno poziva na neki dokument Saveznog zavoda za statistiku koji „obara te opšteprihvaćene brojke“ i precizno navodi brojke „U Jasenovcu i Gradiškoj ubijeno je 59.086 osoba.</s><s>Od toga je 33.846 Srba, 9.044 Jevreja, 1.471 Rom, 942 muslimana, 6.544 Hrvata, 194 Slovenca, 60 mađarskih Židova i oko 50 Makedonaca, a 6.849 osoba je nacionalno neidentificiranih.“ Popis je navodno urađen 1964, a štampan je kao knjiga u tiražu od samo 2-10 primeraka tek 1992.</s><s>Predgovor je napisao tadašnji direktor Saveznog zavoda za statistiku Ibrahim Latifić. („Jasenovac na sudu“, DANI, 20. jul 1998) Besmislena je i sama ideja da se imena o žrtvama logora Jasenovac skupljaju tek posle skoro 20 od rata i da to bude neki verodostojan dokument.</s><s>U međuvremenu je pomrla većina lica koja bi mogla nešto da kaže o Jasenovcu.</s><s>Mnogi Srbi su se odselili iz krajeva koja su najviše stradala. (Podsetimo se samo slučaja opštine Bos.</s><s>Dubica u kojoj je prvi mladić stasao za vojsku tek 1962. godine.</s><s>Sva deca su tokom rata pobijena zajedno sa roditeljima ili u zbegovima ili u Jasenovcu.</s><s>Ko u takvoj situaciji da izdiktira imena žrtava?)</s><s>Možda je ovom prilikom korisno navesti još neke knjige u kojima se govori o Jasenovcu.</s><s>Interesantno je proveriti koliko je sagovornik obavešten o literaturi koja postoji o toj problematici.</s><s>Ovo je kratak izbor iz veoma obimne dokumentarne građe.</s><s>Zločini u logoru Jasenovac, Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača“, Zagreb, 1946.</s><s>Mato Kudumija:“Petnaest hiljada vagona smrt: zapisi o ustaškim zatvorima i logorima Jasenovac i Stara Gradiška“, Koprivnička tiskara, Koprivnica, 1966.</s><s>Vladimir Dedijer: „Vatikan i Jasenovac: dokumenti“, „Rad“, Beograd, 1987.</s><s>Jospi Jurčević: „Nastanak jasenovačkog mita: problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske“, Hrvatski studij, Zagreb, 1998.</s><s>Josip Pečarić:“Srpski mit o Jasenovcu: skrivanje istine o beogradskim konclogorima“, „Dom i svijet“, Zagreb, 1998.</s><s>Nataša Mataušić: “Jasenovac 1941-1945: logor smrti i radni logor“, Javna ustanova spomen-područje Jasenovac, 2003.</s><s>Zoran Vasiljević: “Sabirni logor Đakovo“, Centar za povijest Slavonije i Baranje; Jasenovac“ Slavonski Brod.</s><s>Kustosi Jelka Smreka i Đorđe Mihovilović objavili poimeničan spisak od 72.193 žrtava logora Jasenovac.</s><s>Od toga 40.251 Srba, 14.750 Roma, 11.723 Jevreja, 3.583 Hrvata, 1063 muslimana.</s><s>Spisak nije konačan.</s><s>Tim povodom direktor Spomen parka Nataša Jovičić dala izjavu „Beti“, 20. 12. 2007.</s> |
<s>SARAJEVO, 16.</s><s>NOVEMBRA /SRNA/ - Zbog toga što nisu stvoreni uslovi za unakrsno ispitivanje u Sudu BiH danas je odgođeno saslušanje dva zaštićena svjedoka Tužilaštva BiH na suđenju komandantu Trećeg korpusa takozvane Armije BiH Sakibu Mahmuljinu za zločine nad zarobljenim srpskim civilima i vojnicima na širem području Zavidovića i Vozuće 1995. godine.</s><s>Saslušanje zaštićenih svjedoka "S 3" i "S 4" odgođeno je na zahtjev odbrane, koja je istakla da im tužilac Sedin Idrizović nije dostavio zapisnike iz Haškog tribunala gdje su ovi svjedoci ranije saslušani, zbog čega se ne mogu adekvatno pripremiti za njihovo ispitivanje.</s><s>Odbrana je istakla da Tužilaštvo ima obavezu da im dostavi sve dokaze, a posebno dokaze svjedoka koji su svjedočili pred Tribunalom u Hagu.</s><s>Odbrana smatra da je ovim povrijeđeno pravo jednakosti i da se nalaze u nepovoljnom položaju u odnosu na Tužilaštvo.</s><s>Mahmuljina optužnica tereti da kao komandant Trećeg korpusa, u čijem sastavu je djelovao i odred "El mudžahedin", u toku 1995. godine, dok je trajala vojna akcija na širem području Zavidovića i Vozuće, nije ništa preduzeo da spriječi zločin pripadnika ovog odreda nad ratnim zarobljenicima i civilima srpske nacionalnosti.</s><s>Suđenje će biti nastavljeno 7. decembra. http://www.srna.rs/novosti/450562/odgodjeno-saslusanje-zasticenih-svjedoka.htm</s> |
<s>Svjedok Tužilaštva BiH Milo Krunić rekao je na ročištu 6. septembra da su mi čupali nokte na nogama, polomili rebra i jagodičnu kost.</s><s>On je dodao da je po dolasku u Donju Mahalu već zatekao desetak civila čije je lice bilo modro od udaraca, te da su ih tukli vojni policajci HVO-a kojima je komandovao Pero Vincetić.</s><s>Svjedok je rekao da je lično sahranio Jaćima Cvijanovića koji je podlegao od udaraca, te da je podlegao i Ranko Stojnić za kojeg je čuo da je "završio u Savi".</s><s>Milo Krunić razmijenjen je 4. septembra 1992. godine.</s><s>Kaže da je po dolasku u logor imao 65 kilograma, a na dan razmjene 37. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=270182</s> |
<s>Goražde: Još jedna sramotna presuda Suda BiH, zbog ratnog zločina nad Srbima.</s><s>Subota, 26 oktobar 2019</s> |
<s>Terorista iz Beča imao kontakte na Kosovu* i u BiH</s><s>Ponedeljak, 09 novembar 2020</s><s>BEČ, 9. NOVEMBRA /SRNA/ - Kujtim Fejzulaj /20/, porijeklom iz Čelopeka kod Tetova, koji je izvršio teroristički napad u Beču, prikupljao je sredstva i finansirao imama na Kosovu, prenosi prištinski portal "Reporteri".</s><s>"InDoks" navodi da je Fejzulaj imao kontakt sa najmanje jednom osobom na Kosovu, koja je tražila da kontaktira njegovog rođaka iz "Islamske države" koji je bio u zatvoru na izdržavanju kazne.</s><s>Iz razgovora sa drugim ekstremistima koji su ga poznavali saznaje se da im je Fejzulaj "dao novac da pošalju imamu" na Kosovu, ali ne otkrivaju kojem imamu.</s><s>Izvori su za "InDoks" otkrili da se Fejzulaj preselio na Kosovo i u Sjevernu Makedoniju posljednjih godina i da je imao jake odnose sa radikalnim islamistima u BiH i Srbiji.</s><s>Kroz razgovor, u koji je "InDoks" imao uvid između dvoje ljudi koji su imali veze sa Kujtimom, vidi se da je on prikupljao sredstva od muslimanskih građana u Austriji za pomoć radikalnim aktivnostima na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji.</s><s>Za sada se malo zna o vezama Fejzulaja i da li to ima veze sa ekstremizmom na Kosovu.</s><s>Austrijska policija ubila je napadača neposredno nakon što je počeo da puca na ljude u kafićima u centru Beča u večernjim časovima 2. novembra.</s><s>Napadač je identifikovan kao Kujtim Fejzulaj, osuđivani džihadista sa dvojnim državljanstvom Austrije i Sjeverne Makedonije.</s><s>Odgovornost za napad preuzela je Islamska država. http://89.111.245.19/novosti/843388/terorista-iz-beca-imao-kontakt-na-kosovu.htm</s> |
<s>05/01/2021 | RTRS | Autor: SRNA Sud BiH je, na osnovu prihvaćenog sporazuma o priznanju krivice, osudio Emira Ališića /51/ na dvije i po godine zatvora za organizovanje terorističke grupe.</s><s>Na visinu kazne ne postoji mogućnost žalbe. - Sud je prihvatio sporazum o priznanju krivice cijeneći navedene olakšavajuće okolnosti i izrekao kaznu ispod minimuma propisanog zakonom za ovo krivično djelo - rekla je predsjedavajuća sudskog vijeća Biljana Ćuković.</s><s>Okolnosti pod kojima je sklopljen sporazum o priznanju krivice i razlozi za kaznu ispod minimuma koji je zakonom propisan izrečeni su na dijelu suđenja koji je bio zatvoren za javnost.</s><s>Prije isključenja javnosti, tužilac Biljana Golijanin je rekla da bi činjenice koje bi se navele mogle štetiti ličnom interesu optuženog, prenosi Birn.</s><s>Ališića je optužnica teretila za pridruživanje stranim paravojnim formacijama u Siriji.</s><s>On je napustio BiH u decembru 2013. godine, a u Siriji je bio u jedinicama Islamske države.</s><s>Tužilaštvo BiH je, nakon ročišta, saopštilo da je Ališić priznao krivicu za odlazak na područje Sirije, gdje se pridružio paravojnim formacijama koje su djelovale u okviru struktura Islamske države, koja je odlukom Savjeta bezbjednosti UN proglašena terorističkom organizacijom. - Predložena kazna u skladu je s ulogom i odgovornošću optuženog u izvršenju krivičnog djela - navodi se u saopštenju.</s><s>U izrečenu kaznu uračunava mu se i vrijeme provedeno u pritvoru od 19. decembra 2019. godine.</s><s>Na visinu kazne ne postoji mogućnost žalbe.</s><s>Ališić je rođen 1970. godine u Sanskom Mostu, državljanin je BiH i trenutno se nalazi u pritvoru. https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=416598</s> |
<s>Ukinut pritvor optuženom za ratne zločine nad Srbima</s><s>Četvrtak, 12 novembar 2015</s><s>Sreda 11.11.2015 | Srna Sud BiH ukinuo je pritvor Muamiru Jašareviću, optuženom za ratne zločine protiv srpskog stanovništva na području Livna, i odredio mu mere zabrane.</s><s>Sud je prihvatio ponuđenu garanciju od 215.604 KM, koja se odnosi na upis hipoteke na nekretninama, a naredbu o puštanju Jašarevića na slobodu doneće nakon što mu budu dostavljeni dokazi o izvršenju uknjižbe hipoteke na nekretninama.</s><s>Jašareviću su određene mere zabrane napuštanja boravišta, zabrane putovanja, sastajanja sa određenim licima, te obaveznog javljanja nadležnom organu dva puta sedmično.</s><s>Sud BiH potvrdio je u maju ove godine optužnicu koja Zdenka Andabaka, Muamira Jašarevića i Seada Velagića tereti za zločine nad srpskim stanovništvom na području Livna 1993. godine.</s><s>U optužnici se navodi da su Andabak, Jašarević i Velagić za vreme oružanog sukoba u BiH, u okviru kojeg su pripadnici Hrvatskog veća odbrane i Vojne policije preduzimali široko rasprostranjen i sistematičan napad protiv srpskog civilnog stanovništva na području opštine Livno, učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji cilj je bio njihovo nasilno preseljenje sa tog područja.</s><s>Prema optužnici, oni su učestvovali u progonu civilnog srpskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj i verskoj osnovi ubistvima, protivzakonitim zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovečnim delima, uključujući sistematsko nezakonito zatvaranje oko 300 srpskih civila u školi "Ivan Goran Kovačić", koja je imala sva obeležja logora.</s><s>U tom logoru su zatvorenici držani u nehumanim uslovima, podvrgnuti pretnjama, mučenju, ubistvima i drugim nečovečnim delima. http://vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/531864/Ukinut-pritvor-optuzenom-za-ratne-zlocine-nad-Srbima</s> |
<s>SARAJEVO, 10.</s><s>NOVEMBRA /SRNA/ - Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH ukinulo je presudu u osuđujećem dijelu Ekremu Ibračeviću, koji je prvostepenom presudom osuđen na tri godine zatvora za zločine nad srpskim civilima u ljeto 1992. godine na području Srebrenika.</s><s>U predmetu protiv Ibračevića, Faruka Smajlovića i Sejdalije Ćovića, Apelaciono odjeljenje uvažilo je žalbu Ibračevićevog branioca, ukinulo prvostepenu presudu od 28. oktobra prošle godine u osuđujućem dijelu i odredilo održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.</s><s>Iz Suda BiH saopšteno je da je žalba Tužilaštva BiH u pogledu oslobađajućeg dijela odbijena kao neosnovana, te da se presuda Suda BiH u tom dijelu potvrđuje.</s><s>Prvostepenom presudom Ibračević je proglašen krivim da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osuđen na tri godine zatvora, dok su Smajlović i Ćović oslobođeni.</s><s>Iz Suda BiH tada je navedeno da sudsko vijeće nije imalo dileme da je Ibračević počinio radnje nečovječnog postupanja prema civilima koji su bili zatvoreni u objektu Rapatnica u Srebreniku.</s><s>Na sjednici Apelacionog vijeća, održanoj 12. jula, tužilac i odbrana optuženog Ibračevića ukratko su izložili žalbene razloge i odgovore na izjavljene žalbe. http://www.srna.rs/novosti/543744/ukinuta-presuda-ekremu-ibracevicu.htm</s> |
<s>MAGLAJ, 28.</s><s>MAJA /SRNA/ - Zastava terorističke organizacije "Islamska država" postavljena je na jednoj kući u selu Ošve kod Maglaja, koje je poznato kao najveći regrutni centar radikalnih islamista za odlazak na ratišta u Siriji i Iraku.</s><s>Selo Ošve došlo je u žižu javnosti nakon što se saznalo da je u njemu placeve kupilo nekoliko radikalnih islamista, koji se bore u redovima "Islamske države".</s><s>Iz Agencije za istrage i zaštitu BiH kažu da su u toku dodatne provjere navoda da pripadnici "Islamske države" kupuju zemljište na području Maglaja, pišu "Nezavisne novine".</s><s>Osim u selu Ošve zastava terorističke organizacije "Islamska država" vijorila se zimus na kućama u selu Gornja Maoča kod Brčkog, koje je sjedište vehabijske zajednice.</s><s>Ratna zastava Saudijske Arabije početkom mjeseca bila je postavljena na saobraćajnom znaku u zaseoku Duboki u Blatni, kod Novog Grada, dok se na jednom objektu na putu između tuzlanskih naselja Husino i Šićki Brod već dvije godine vijore crna i zelena zastava na kojima su arapskim slovima ispisani citati iz Kurana.</s><s>Mještani Husina pozvali su ranije nadležne institucije da uklone sva obilježja i zastave koje podsjećaju na ona pod kojim se na Bliskom istoku i sjevernoj Africi događaju veliki zločini.</s><s>Oni kažu da se zastave i obilježja na ovom području nalaze već duže vrijeme i da u objektu, pored mjesta gdje je postavljena, žive pripadnici vehabijskog pokreta.</s><s>Mediji prenose da je zastava sa istim obilježjima istaknuta i u tuzlanskom naselju Pasci. http://www.srna.rs/novosti/308014/u-osvama-se-vijori-zastava-islamske-drzave.htm</s> |
<s>01. 02. 1990.</s><s>SARAJEVO Televizija Sarajevo 26. aprila ove godine od pet sati i 30 min. do sedam, direktno će prenositi verske svečanosti Bajrama iz prostora Begove džamije u Sarajevu.</s><s>IZVOR: »GLAS« od 02. 02. 1990.</s> |
<s>Kadasu jula 1995. god. muslimani srebreničkog kraja napustili svoja sela iza njih nije ostala ni jedna civilna žrtva.</s><s>O tome postoje brojna svedočenja.</s><s>Čak i stranaca.</s><s>Navesti ćemo samo dva.</s><s>Visoki komesar UN za ljudska prava Henri Viland je američkom novinaru Timu Bučeru izjavio: „Nismo pronašli nikoga ko je svojim očima video zločine“. [5] H. Viland je u specijalnoj misiji OUN predvodio veliki tim stručnjaka koji su razgovarali sa stotinama muslimanskih izbeglica iz Srebrenice kojih je u to vreme, po njemu, na tuzlanskom aerodromu, bilo preko 20.000.</s><s>Po Ibranu Mustafiću, jednom od srebreničkih rukovodilaca, veliki broj izašlih muslimanskih civila iz zaštičene zone za sve je bilo neočekivano iznenađenje.</s><s>On kaže da je lično bio: „Jednostavno ubijeđen da se vlada nadala da neće vidjeti toliko preživjelih, da je za njih, tako rekuć, previše preživjelih iz Srebrenice“. [6] To je, možda, dovoljan dokaz da su muslimanske vlasti očekivale pokolj civilnog stanovništva.</s><s>Ma koliko tvrdnje da izbeglice nisu videle neki zločin zvučale neverovatno, bile su jedina istina.</s><s>I jedan bivši zvaničnik Stejt departmenta kaže kako “...nije video ništa, ponavljam ništa, što bi potvrdilo navode iz štampe”. [7]</s><s>Slično su svedočili i holandski vojnici i njihov komandant, dok im nije zabranjeno.</s><s>Problem je u tome što istina nije odgovarala ni Klintonovoj administraciji, ni njihovim NATO saveznicima ni bosanskim muslimanima.</s><s>Svi oni su insistirali da se u Srebrenici dogodio genocid u kome je ubijeno makar 5000 muslimanskih civila, a poželjno je i više.</s><s>Od tada se sve čini da se udovolji američkim potrebama i skloni istina.</s><s>Deceniju i po traje medijaska hajka i teror nad činjenicama i nedužnim srpskim narodom.</s><s>Američki bes se razbuktao još onog trenutka kad su obavešteni da u muslimanskim selima kroz koja je prošla srpska vojska nema civilnih žrtava.</s><s>Da su Amerikanci, NATO savez i njihovi muslimanski štićenici to očekivali sami bi se potrudili da srpski vojnici naiđu na pobijenu decu, žene, stare i nemoćne civile.</s><s>U takvoj situaciji nema sile koja bi srpsku vojsku odbranila od optužbe da su počini ne samo stravičan zločin, već i genocid nad nedužnim muslimanskim civilima.</s><s>A Srbi su prošli, uzduž i popreko, kroz skoro 50 sela koja su se nalazila u zaštičenoj zoni i nikom ni dlaka sa glave nije falila.</s><s>Radi autentičnosti ovog svedočanstva navodimo i nazive tih sela: Šubin, Likari, Babuljice, Bajramovići, Bostahovine, Brakovci, Bučinovići, Bučje, Donji i Gornji Potočari, Dimnići, Dobrak, Fojhar, Gladovići, Karačići, Krušev Do, Kutuzero, Lipovac, Luka, Ljeskovik, Međe, Miholjevine, Milačevići, Močevići, Opetci, Osatica, Osmače, Pale, Palež, Pećišta, Podgaj, Postolje, Poznanovići, Prohići, Rađenovići, Skenderovići, Slatina, Sućeska, Staroglavice, Sulice, Tokoljak, Žedanjsko, Mala Daljegošta, Močevići, Osredak, Postolje, Pribidoli, Pusmulići, Radoševići i Sase.</s><s>Besmislena je, ukoliko postoji, i sama pretpostavka da star ili bolestan čovek, žena ili dete, može pobeći od vojnika, pogotovo ako vojnik ima nameru da ga ubije.</s><s>U to su se tokom prethodnih godina uverili meštani srpskih sela koji su stradali kako od vatrenog oružja tako i od muslimanskog noža, sekire ili malja.</s><s>Stotine pojedinačnih i kolektivnih grobnica ostalo je po srpskim selima kroz koja je prošla muslimanska vojska.</s><s>Iza srpske vojske jula 1995. u muslimanskim selima to se nije dogodilo.</s><s>A u tim selima zatekle su se porodice, majke, deca, supruge i sestre, sva nejać, muslimanskih ubica i zločinaca tog kraja.</s><s>Ali nije došlo do osvete...</s><s>Da su se tako ponašali muslimani kada su ulazili u srpska sela danas bi na hiljade ljudu sa obe strane bilo u životu.</s><s>Veoma je uočljivo da je veliki broj muslimana stradao u srpskim selima.</s><s>Analiza spiska poginulih jedne od formacija Armije BiH pokazuje da je preko 65% vojnika te jedinice poginulo u srpskim naseljima.</s><s>S druge strane, srpski izvori svedoče da je preko 80% Srba život izgubilo na svojim imanjima, u svojim kućama i selima.</s><s>Šta su tražili i sa kakvim namerama su naoružani muslimani dolazili u srpska sela.</s><s>Razumnom čoveku ne treba ništa više od toga da bi zaključio ko je koga ugrožavao.</s><s>Ovo bi moglo da stavi tačku i na izmišljenu priču o srpskom agresoru.</s><s>Svakako, ukoliko američki politički interes nije suprotan činjenicama.</s><s>Na žalost, muslimani nisu imali milosti.</s><s>Teška je bila sudbina više od 110 srpskih sela, kao i zaselaka u mešovitim, srpsko-muslimanskim, mesnim zajednicama koje su tokom rata, bar u nekom kratkom periodu, osvajale i kontrolisale muslimanske oružane formacije.</s><s>Pored velikih stradanja nedužnog stanovništa ova sela su gotovo do temelja razorena ili spaljena, a hrana i pokretna imovina je opljačkana i preneta u muslimanska sela i njihov tadašnji centar Srebrenicu.</s><s>Pokolj je počeo, možda ne slučajno, na veliki srpski praznik Đurđevdan.</s><s>Od tada beležimo sledeći redosled srpskih stradanja u zoni odgovornosti 8. operativne grupe, a od 1. januara 1995. godine pod novim nazivom, 28. divizije Armije BiH sastavljene od lokalnih muslimana.</s><s>5. Tim Butcher, „Serb Atrocities In Srebrenica Are Unproved“, Daily Telegraph, Juli 24, 1995.vidi Aleksandar Pavić: „Zabranjena istina o Srebenici-Priručnik zasnovan isključivo na stranim izvorima“, Legenda, Čačak, 2006, str. 19. i Džordž Bogdanić, „Srebrenica i politika ratnih zločina“, Kongres srpskog ujedinjenja, specijalan izveštaj, 8. jul 2005 (prevod na srpski).</s><s>6. „Slobodna Bosna“, Sarajevo, 14. jul 1996 („Predsjedništvo i načelnik štaba žrtvovali su Srebrenicu.“)</s> |
<s>Vešto skrivana tajna</s><s>PRVA ŽRTVA: Sahrana ubijenog Srbina Nikole Gardovića</s><s>Prve godine rata 1992, od maja pa u narednih sedam meseci, u Sarajevu ubijeno više Srba nego u vreme Drugog svetskog rata i ustaške Nezavisne Države Hrvatske</s><s>U izdanju "Hrišćanske misli" iz Beograda uskoro će se pojaviti do sada najobuhvatnije istraživanje o stradanju Srba u Sarajevu tokom poslednjeg rata.</s><s>Knjiga u kojoj će se naći i spisak sa do sada evidentiranim ubijenim građanima srpske nacionalnosti obrađuje sva dešavanja u nekadašnjem najvećem srpskom gradu u Bosni i Hercegovini, a zahvaljujući ljubaznosti njenog autora Milivoja Ivaniševića, direktora Instituta za proučavanje stradanja Srba u 20. veku, "Vesti" objavljuju najzanimljivije delove.</s><s>- Sarajevo je bez sumnje još uvek jedno od najvećih, dobro čuvanih i od javnosti još bolje skrivanih, srpskih stratišta.</s><s>Život Srba u muslimanskom delu grada po mnogo čemu je podsećao na život i progon Jevreja u Berlinu u Drugom svetskom ratu.</s><s>Svakodnevna ubistva, silovanja, hapšenja, zatvori i logori, otimačina i pljačke bili su tragična svakodnevica meštana srpske nacionalnosti.</s><s>Džihad protiv pravoslavlja</s><s>Mržnja prema Srbima uskoro je preneta i na ostalo pravoslavno stanovništvo.</s><s>Ubijani su Makedonci,</s><s>Na Baščaršiji počeo napad na sarajevske Srbe</s><s>Ukrajinci, Rusi, Bugari, Crnogorci su poistovećeni sa Srbima...</s><s>Podsećamo i dokazujemo sa nekoliko imena iz priloženog spiska žrtava: Višnjički (Jovan) Dragan, Guslov (Stevan) Trivo, Lavrov Sergej i Ana, Mihajlovski (Nikola) Ratko, Naumovski Dimitrije, Nevstrujev Marina, Anatolij (Ostapenko) Sergej, Desjatov (Nikola) Viktor, Karamehmedović Džoni, Muharemović Zoran.</s><s>Prema nekom kriterijumu, to je džihad protiv pravoslavlja. - Zločini nad Srbima Sarajeva zauzimali su značajno mesto u tužbi SR Jugoslavije protiv Bosne i Hercegovine koja je nerazumno povučena.</s><s>Imena srpskih žrtava, a možda bismo, mada uslovno, mogli reći žrtava pravoslavne veroispovesti Sarajeva u izdanju Centra za istraživanje zločina nad srpskim narodom do sada su objavljena u dva navrata.</s><s>Prvi put 2006. godine navedena su imena do tada poznatih 5.515 srpskih žrtava.</s><s>Drugi put, u saradnji sa Boračkom organizacijom Republike Srpske, aprila 2008. godine objavljen je novi spisak.</s><s>U tom drugom spisku saopštena su imena 5.776 pokojnika, ali i 859 lica čija je sudbina bila neizvesna, znači da je evidentirano ukupno 6.635 stradalih lica srpske nacionalnosti.</s><s>Nažalost, ti podaci su danas skromni u odnosu na ova nova saznanja koja, kao što smo saopštili, svedoče o još većoj tragediji ovog, za Srbe možda u to vreme nesrećnog grada - objašnjava Ivanišević.</s><s>Tim koji je predvodio, istražujući dešavanja u Sarajevu, došao je do podatka da je na području ovog grada tokom rata, od 1992. do 1995. godine, ubijeno između 6.755 i 8.145 lica srpske nacionalnosti.</s><s>Međutim, ako se tom broju doda i 80 neidentifikovanih pokojnika i 53 neposredno posle rata umrlih, usled povreda nastalih u ratu, privremen broj stradalih Srba u ovom gradu dostiže 8.225 lica.</s><s>Najniža (ili donja) granica pouzdanosti podataka koje saopštavamo o srpskim žrtvama Sarajeva je 95 odsto.</s><s>Dozvoljavamo mogućnost da broj žrtava po ovim spiskovima bude manji do najviše pet odsto, ali i povećan za još nepredvidiv procenat.</s><s>Drugačije rečeno, s obzirom na dosadašnja iskustva, sasvim je neizvesno za koliko ćemo pokojnika u međuvremenu saznati.</s><s>Međutim, ni za jedan spisak, znači ni za ovaj koji predočavamo, ne može se reći da je konačan.</s><s>Stalno se javljaju porodice pokojnika koje nismo evidentirali.</s><s>Javljaju se ljudi iz RS, Srbije i drugih krajeva bivše Jugoslavije, a ne retko i iz inostranstva i zameraju nam što je njihov pokojnik izostavljen.</s><s>Konačan bilans srpskih žrtava ovog grada teško da će u dogledno vreme biti sagledan.</s><s>Teško da će javnost ikada saznati imena Srba ubijenih u muslimanskim državnim i privatnim koncentracionionim i zarobljeničkim logorima.</s><s>Iako istraživanja o stradanju Srba u Sarajevu još nisu okončana, nametnula se potreba da konačno izađemo pred javnost sa onim čime raspolažemo.</s><s>Hroničari će zabeležiti strašnu činjenicu da je prve godine rata, za samo nepunih sedam meseci, od maja do decembra 1992. u Sarajevu ubijeno više Srba nego u toku Drugog svetskog rata i zloglasne strahovlade Pavelićeve ustaške Nezavisne Države Hrvatske!</s><s>Prve godine rata život je izgubilo između 3.680 i 4.445 lica srpske nacionalnosti, ili 55 odsto od ukupnog broja stradalih Srba.</s><s>Veliki broj stradalih 1992. godine je ubedljiv dokaz srpske nespremnosti za oružani obračun.</s><s>Srbi su verovali da do oružanog sukoba neće doći i nisu blagovremeno formirali svoje samostalne jedinice.</s><s>Uz to su se uzdali u JNA kao silu koja neće dozvoliti oružane sukobe.</s><s>Nasuprot njima, muslimani su u Sarajevu, prema vlastitom svedočenju, tada već raspolagali sa više od 40.000 naoružanih boraca svrstanih u nekoliko različitih vojnih i paravojnih formacija među kojima su po brojnosti dominirali Teritorijalna odbrana i Patriotska liga.</s><s>Raspoloživa dokumentacija daje imena više od 3.500 lica koja su odgovorna za počinjene zločine, a među njima je i nekoliko stotina bivših robijaša.</s><s>U rukama tih 3.500 neljudi bila je i sudbina sarajevskih Srba.</s><s>Spas samo za Slovence i Jevreje</s><s>Autor "Islamske deklaracije" činio je sve da na ovom prostoru ostvari svoj san i stvori islamsku državu čiji bi glavni grad bilo Sarajevo.</s><s>To mu je već na prvu godišnjicu rata u BiH donelo značajnu nagradu.</s><s>Zato je i izvršen progon i istrebljenja Srba.</s><s>To je u jesen 1992. prouzrokovalo i bekstvo Jevreja iz ovog grada.</s><s>Znali su, kao i Srbi što su znali, da je nemoguće očekivati da se Alija Izetbegović odrekne svojih verskih ideja.</s><s>Treba podsetiti da su tada srpske vlasti, policija i vojska, na zahtev i po naredbama dr Radovana Karadžića, sve učinili da bi omogućili prvo Jevrejima, a potom i ništa manje uplašenim Slovencima da napuste i pobegnu iz multietničkog muslimanskog Sarajeva.</s><s>Nažalost, Srbi su ostali u sarajevskom getou usamljeni i niko nije ni pokušao da im pritekne u pomoć.</s><s>Uskoro po izlasku iz Sarajeva i Jevreji i Slovenci su se prosto utrkivali u optužbama protiv svega što je srpsko i pridružili se neviđenoj propagandnoj kampanji koja je buktala u zapadnoj Evropi, u islamskim zemljama, a ponajviše u Sjedinjenim Državama.</s><s>Sa retkim izuzecim time su iz Sarajeva izbegli Jevreji i Slovenci uništili i svoje vlastito dostojanstvo koje su do tada imali u Sarajevu.</s><s>Ritualna mučenja</s><s>Teško je objasniti kako se u to, za probijanje istine kritično vreme, Stejt departmentu omaklo da u svom četvrtom izveštaju od 28. decembra 1992. godine pusti u javnost svedočenje američkog hirurga Maknamare Keneta iz Fermionta, država Kalifornija, člana ekipe "Irska medicinska organizacija".</s><s>On je kao lekar-dobrovoljac radio u bolnici "Koševo" i za samo dve sedmice evidentirao je 29 slučajeva ritualnog mučenja i prisilnog obrezivanja zatvorenika srpske nacionalnosti.</s><s>Taj obred su u sarajevskim logorima za Srbe najčešće vršili mudžahedini iz Saudi Arabije i Avganistana.</s><s>Doktor Kenet svedoči da je lično lečio nekog nesrećnog mladića, Srbina od 18 godina, kome je morao da amputira polni organ.</s><s>Dva spiska</s><s>Muslimani su u dva navrata obelodanili spiskove poginulih civila tokom rata u Sarajevu.</s><s>U prvom, objavljenom u listu "Oslobođenje", početkom 1998. godine tvrdi se da je nastradalo ukupno 7.626 ljudi, od čega tek 356 Srba.</s><s>Četiri godine kasnije, u nedeljniku "Dan" objavljen je novi spisak u kome je registrovano ukupno 11.901 mrtav vojnik i civil.</s><s>Tada je navedeno da je tokom rata nastradalo i 1.032 lica srpske nacionalnosti.</s><s>Izvor: Vesti, Frankfurt, 27. septembar 2010, štampano izdanje</s> |
<s>Odgođeno suđenje za ubistvo srpskih vojnika u Sarajevu</s><s>16.09.2020 | Srna | Glas Srpske SARAJEVO - Suđenje komandantu Specijalne jedinice MUP-a takozvane RBiH Draganu Vikiću i još trojici optuženih za ubistvo zarobljenih pripadnika JNA 1992. godine u Sarajevu, koje je bilo najavljeno za sutra, odgođeno je do daljeg.</s><s>Vikićev branilac, advokat Adna Dobojlić rekla je Srni da je sutrašnje ročište odgođeno na zahtjev jednog od optuženih u ovom predmetu.</s><s>U predmetu "Veliki park", osim Vikića, optuženi su pomoćnik ministra unutrašnjih poslova tadašnje BiH Jusuf Pušina, te pripadnici Jedinice rezervnog sastava policije Nermin Uzunović i Mladen Čovčić.</s> |
<s>SARAJEVO, 17.</s><s>APRILA /SRNA/ - Zaštićeni svjedok odbrane izjavio je u nastavku suđenja bivšem komandantu Trećeg korpusa takozvane Armije BiH Sakibu Mahmuljinu za zločine nad zarobljenim srpskim civilima i vojnicima na području Zavidovića i Vozuće 1995. godine, da su trećinu odreda "El mudžahedin" činili mahom Arapi, Turci, ali i muslimani iz Zapadne Evrope, a dvije trećine Bošnjaci.</s><s>Svjedok pod mjerama zaštite, koji je bio pripadnik odreda "El mudžahedin", rekao je da su svi pripadnici ovog odreda, bez razlike odakle su, prolazili vjersku i taktičko-borbenu obuku koja je trajala 42 dana.</s><s>On tvrdi da su strukturu odreda koji je sebe smatrao džematom, odnosno zajednicom, činili dobrovoljci unutar BiH, ali i logističari i donatori iz inostranstva.</s><s>Svjedok je istakao da su borbena sredstva dopremali sami putem različitih humanitarnih organizacija i na crnom tržištu.</s><s>Prema njegovim riječima, odred "El mudžahedin" je imao vojnog emira koji je bio nadležan za borbene operacije, emira odreda kao nekog političkog komesara, te "šuru" koja je neka vrsta skupštine u kojoj je najveći autoritet bio Šejh Šaban.</s><s>Svjedok je rekao da je emir odreda 1993. godine bio Abu Haris kojeg je nakon odluke šure na toj poziciji u decembru zamijenio Abu Mali, dok je vojni komandant bio Muatez do pogibije u septembru 1995. godine.</s><s>Zaštićeni svjedok je naveo da su Bošnjaci u vojnu formaciju "El mudžahedin" pristupali isključivo dobrovoljno jer su, kako je rekao, tražili ambijent koji odgovara njihovim vjerskim i moralnim načelima, kao i zato što su imali bolju opremu, hranu i druge vrste pomoći porodicama u odnosu na ostale jedinice u takozvanoj Armiji BiH.</s><s>"El mudžahedin" od Trećeg korpusa takozvane Armije BiH je, kako tvrdi svjedok, imao samo sporadično i zanemarivu logističku podršku, dok su hranu, municiju, borbena sredstva, uniforme i vozila kupovali i dopremali sami putem različitih humanitarnih organizacija i na crnom tržištu.</s><s>Bivši pripadnik odreda "El mudžahedin" je rekao da su finansijska sredstva dopremana emiru, ali i da su u Italiji, Njemačkoj, Švacarskoj formirane humanitarne organizacije poput "Mir za sve" ili "Ljudi pomažu ljudima" sa isključivim ciljem dopremanja hrane i opreme ovoj vojnoj formaciji.</s><s>Među humanitarnim organizacijama koje su služile logističkoj podršci odredu "El mudžahedin" svjedok je naveo i Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i "El haramejn".</s><s>Svjedok odbrane je rekao da je odred imao i svoj pres-centar koji je snimao propagandni video-materijal koji se slao u inostranstovo s ciljem privlačenja donacija i novih dobrovoljaca.</s><s>Prema tvrdnjama svjedoka, "odred nije polagao račune komandnim strukturama takozvane Armije BiH" jer su prema njima imali veliko nepovjerenje, što se posebno odnosi na spiskove stranih boraca.</s><s>Komunikacija sa centrima u inostranstvu je, kako je naveo svjedok, vršena fiksnim i satelitskim telefonima ili faksom, napominjući da je u vrijeme kada je potpisan Vašingtonski sporazum mnogo lakše dolazio donirani novac, ali i materijalna sredstva.</s><s>Prema riječima svjedoka, u inostranstvu su kupovana terenska vozila i ostala sredstva, te se u jednom trenutku pregovaralo i o kupovini dva helikoptera.</s><s>"Sve što smo imali sami smo nabavili i nismo smatrali da bilo kome treba da polažemo račune", rekao je svjedok.</s><s>Kada je riječ o kažnjavanju za nedisciplinu ili eventualne zločine pripadnika ove vojne formacije, svjedok je potpuno isključio mogućnost da bi se to prijavljivalo organima takozvane Armije BiH jer "svjetovni sudovi ne dolaze u obzir i suditi bi im se moglo isključivo po šerijatskom pravu".</s><s>Svjedok je pričao i o značajnim razmimoilaženjima među strancima u odredu mahom Egipćana, Alžiraca, Marokanaca i Arapa iz Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Jemena, što je dovelo i do neuspjelog pokušaja prevrata sredinom 1995. godine.</s><s>"Arapi iz zemlja Zaliva su smatrali da zbog velike finansijske pomoći koja dolazi iz njihovih zemalja zaslužuju bolje pozicije u pokušali su da izvrše prevrat i skinu Muateza", kaže svjedok.</s><s>Govoreći o borbenim dejstvima odreda "El mudžahedin", svjedok tvrdi da su dogovarana sa drugim jedinicama, ali da je o tome odlučivao isključivo Muatez.</s><s>Svjedoku je predočeno naređenje Operativne grupe tri "Sjever", za koje je rekao da nije odgovaralo stanju na terenu s obzirom na to da odred nije pod komandom Jusufa Mušanbegovića, kako to piše u tom dokumentu.</s><s>"Praksa je bila da odred samostalno donese odluku kada će krenuti u borbena dejstva", zaključio je svoje današnje svjedočenje zaštićeni svjedok odbrane.</s><s>Optužnica tereti Mahmuljina da kao komandant Trećeg korpusa, u čijem je sastavu djelovao i odred "El mudžahedin", nije ništa preduzeo da spriječi zločin pripadnika tog odreda nad ratnim zarobljenicima i srpskim civilima tokom vojne akcije na širem području Zavidovića i Vozuće 1995. godine.</s><s>Prema optužnici, pripadnici odreda su od 11. do 29. septembra 1995. godine ubili 52 ratna zarobljenika.</s><s>Naredno ročište, kada će zaštićeni svjedok biti unakrsno ispitan, zakazano je za srijedu, 24. april, u 9.00 časova. http://www.srna.rs/novosti/684502/svjedocio-bivsi-pripadnik-odreda-el-mudzahedin.htm</s> |
<s>Srpska stradanja Prema jednom od više desetina dokumenata Armije BiH koje posedujemo zabeleženo je i sledeće: „Krajem januara i početkom februara 1993. godine u zoni odgovornosti 8. OG (operativna grupa, nap. autora) stvorena je velika povezana slobodna teritorija sa centrom u Srebrenici koja je obuhvatila 95% prostora opštine Srebrenica, 90% prostora opštine Bratunac, 60% prostora opštine Vlasenica i 50% prostora opštine Zvornik“.</s><s>Taj nesporno vojnički uspešan poduhvat muslimana prouzokovao je skoro potpuno zatiranje mnogih srpskih naselja i velika stradanja meštana srpske nacionalnosti.</s><s>Samo u srebreničkoj i bratunačkoj opštini od 93 naselja u kojima su živeli i Srbi uništeno je njih 81.</s><s>Nasuprot tim činjenicama pritisnut stravičnim lažnim izveštajima o stradanju muslimana Srebrenice, Savet bezbednosti 16. aprila 1993. god. donosi Rezoluciju 819 i Srebrenicu proglašava za zaštićenu zonu.</s><s>Na zahtev SAD i nekih zapadnih država, a to je veoma savesno sprovodio tadašnji podsekretar za mirovne operacije K. Anan, odlučeno je da se muslimani u Srebrenici ne razoružaju.</s><s>Niko sa srpske strane nije pretpostavljao da se središte prikrivanja muslimanskih zločina, izmišljanja i širenja lažnih optužbi protiv Srba skriva u administraciji Organizacije ujedinjenih nacija.</s><s>Muslimani su se na zaštićenom području ponašali kako su hteli i kako je njima odgovaralo.</s><s>Oni su sve vreme nastojali da od UN budu zaštićeni, ali ne i razoružani ili sprečeni u veoma čestim napadima na okolna sela nastanjena srpskim stanovništvom.</s><s>Te formacije u Srebrenici su, kao i njihovo rukovodstvo u Sarajevu, ne uvažavajući i ignorišući međunarodne konvencije i norme, nastavile da terorišu okolna srpska sela.</s><s>Kanadska četa, a potom holandske jedinice UNPROFOR-a, koje su februara 1994. god. preuzele ovlašćenja i poslove demilitarizacije i zaštite zone, nisu im u tim akcijama predstavljale neku ozbiljnu smetnju.</s><s>To je, već na samom startu, otvorilo pitanje uloge komandi i jedinica UNPROFOR-a koje niti su mogle niti su htele da izvrše mandat koji im je poveren.</s><s>Srpska protivakcija jula 1995.</s><s>Cilj poduhvata nije bio izgon muslimanske vojske, a još manje njihovih civila, iz Srebrenice.</s><s>Cilj je bio da se sa šireg, pogotovo seoskog, područja muslimanska vojska potisne u urbani deo grada i time, konačno, ostvari potpunija kontrola nad njihovim čestim pokretima, akcijama i napadima na srpska sela.</s><s>To znači ograničavanje teritorije pod njihovom kontrolom na obim koji je utvrđen aprila 1993. god. kad je Srebrenica proglašena za zaštićenu zonu.</s><s>Razlozi za akciju Srpske vojske bili su iznuđeni stalnim agresivnim ponašanjem muslimana.</s><s>Međutim, kad su jedinice Drinskog korpusa Armije Republike Srpske krenule u ostvarivanje tog plana ponovo su se uznemirile sve strukture OUN, pogotovo one koje su se nalazile u BiH.</s><s>Još nije poznato zašto su borci muslimanske 28. divizije napustili Srebrenicu.</s><s>Zašto su otišli od svoje dece, roditelja i supruga?</s><s>Da li je u pitanju bio strah za vlastiti život, odgovornost za počinjene zločine, kukavičluk, ili slepo izvršavanje naređenja dobijenog od više komande.</s><s>Prilikom oslobođenja Srebrenice, jedinice VRS prošle su kroz 43 muslimanska sela, a da pritom u njima nije stradala ni jedna osoba.</s><s>To je krunski dokaz vojnički korektno izvedene akcije koja je okončana bez civilnih muslimanskih žrtava.</s><s>Takvih primera nije bilo prilikom muslimanskih pohoda na srpska sela.</s><s>Srpski borci su deci, majkama, sestrama i suprugama svojih neprijatelja i ubica pomogli da živi i zdravi odu tamo gde su otišli i njihovi najbliži, vojnici 28. divizije Armije BiH.</s><s>R etko se u ratu, pogotovo građanskom i verskom ratu, događa da neka vojska prođe kroz toliko neprijateljskih naselja, a da za tom vojskom ne ostanu civilne žrtve.</s><s>Pa i pored toga preko zapadnih medija i država NATO saveza lansirane su lažne vesti o masakru muslimanskog civilnog stanovništva i genocidu koji su počinili Srbi.</s><s>Da je reč o obmanama nudimo sledeće dokaze: a) Oko 3000 lica za koja se kaže da su nestala pojavila su se u biračkim spiskovima naredne godine, b) Od oko 2000 ukopanih kao žrtve za njih 100 postoje sudski dokumenti da su stradali u drugim krajevima BiH, v) Za više stotina ukopanih muslimanskih boraca postoje dokumenti njihovih komandi da su stradali u drugo vreme i na drugim mestima i g) Za skoro podjednak broj ukopanih navodnih žrtava postoje dokazi da su ta lica odgovorna za brojne ratne zločine počinjene nad srpskim narodom tog kraja.</s><s>Svi napori srpskih vlasti da ospore lažne priče o masovnom stradanju i genocidu nad muslimanima do sada su nailazile na otpor država koje su te priče lansirale u javnost.</s><s>Milivoje Ivanišević</s><s>Objavljeno u broju „Dveri srpskih“ posvećenom Srebrenici, 15. avgusta 2009.</s> |
<s>22. 08. 2012. 15:54h | Srna Na sajtu čečenskih terorista "Kavkaz centar" potvrđena je njihova saradnja sa mudžahedinima u BiH koji deluju u okviru "Balkanskog emirata".</s><s>Poruka "braći" : Niste sami</s><s>Na sajtu je objavljen video zapis na kojem se grupa mudžahedina uvežbava u BiH i poruka "braći" iz Čečenije da nisu sami.</s><s>Snimak je objavljen 19. avgusta na Yutjubu, na kanalu Balkan Jihad Media, a inicijalno na sajtu BalkanskiKalifat.net</s> |
<s>Glas javnosti 10. jul NA DANAŠNjI DAN: Zločini nad Srbima u BiH i Hrvatskoj U Konjicu poklali srpsku decu i njihove roditelje</s><s>Pripremio: Milivoje Ivanišević</s><s>Žeravac, selo sa izmešanim stanovništvom u opštini Derventa napale su veoma brojne snage Armije BiH 10. jula 1992.</s><s>Ovo nije jedini slučaj da muslimanske i hrvatske oružane formacije po drugi put napadaju neko srpsko selo ili srpski deo u selu sa izmešanim stanovništvom.</s><s>Srpsko stanovništvo sela Žeravac stradalo je i prilikom istovetnog napada 9. maja 1992.</s><s>Tada su napadnuti i Lužani Bosanski, a u ova dva sela istog dana ubijeno je više lica srpske nacionalnosti.</s><s>Pored ljudskih naneti su i veliki materijalni gubici.</s><s>Žrtve: 1) Pero (Rajko) Marić, 1944; 2) Milorad (Nedeljko) Kitonjić, 1961; 3) Radivoje (Savo) Balešević, 1953; 4) Trivo (Bogdan) Đukić, 1971; 5) Rajko (Đorđe) Gostić, 1955; 6) Dragan (Ilija) Nedinić, 1969; 7) Stanimir (Živojin) Dušanić, 1962; 8) Gligor (Rade) Dugović, 1964.</s><s>Konjic, grad u kome je živelo: Hrvata 3.050, muslimana 6.678, Srba 2.549, Jugoslovena 1.209.</s><s>Posle mnogih napada i počinjenih ubistava po srpskim selima, razaranja i pljački srpskih porodica u gradu i okolini, lokalni muslimani i Hrvati su 10. jula 1992. počinili novi monstruozan, od vremena Drugog svetskog rata i ustaških pogroma, gotovo nezapamćen zločin.</s><s>U toku noći zaklali su dva sina, mališane od pet i sedam godina, i njihove roditelje.</s><s>Reč je o likvidaciji porodice Đure Golubovića, invalida, nemoćnog i nepokretnog čoveka, koji je znatan deo života proveo u invalidskim kolicima.</s><s>U poznim noćnim časovima žrtve su izvučene iz stana, sprovedene i ubijene na obali Neretve, nizvodno i nedaleko od grada.</s><s>Muslimansko-hrvatske lokalne opštinske vlasti, bez sumnje nalogodavci i saučesnici, više dana, iz nepoznatih razloga, krajnje nehumano, nisu dozvoljavale da se tela pokojnika sklone sa mesta egzekucije i pokopaju.</s><s>Žrtve: 1) Đuro (Pero) Golubović, 1951; njegova supruga arhitekta 2) Vlasta Golubović,1958; njihovi sinovi 3) Petar (Đuro) Golubović, 1985. i 4) Pavle (Đuro) Golubović, 1987.</s> |
<s>Slobodan Durmanović: Zločini nad Srbima u Konjicu – svedočenje jednog insajdera</s><s>Utorak, 04 oktobar 2011</s> |
<s>Konjević Polje, muslimansko selo u opštini Bratunac, (Srba 8, muslimana 983, jugoslovena 4, ostalih 4) na raskrsnici saobraćajnica Bratunac-Vlasenica-Zvornik 27. maja 1992. u osam časova oružane formacije Armije BiH – sastavljene od lokalnog muslimanskog stanovništva sa područja Bratunca, Konjević Polja, Vlasenice, Kasabe, Cerske i Srebrenice – iz zasede presrele su veću kolonu privrednih teretnih civilnih motornih vozila preduzeća DD "Boksit" iz Milića.</s><s>Kamione su vozila lica srpske nacionalnosti i u zasedu su ušla prilikom povratka posle isporuke boksitne rude fabrici glinice Karakaj u Zvorniku.</s><s>Žrtve ovog napada jedino su vozači kamiona.</s><s>Tom prilikom spaljeno teretno vozilo marke "Mercedes" reg. br.</s><s>ZV 249-29.</s><s>Žrtve: 1) Novica (Milko) Sušić, 1962; 2) Zoran (Nenad) Popović, 1959; 3) Đorđo (Milenije) Mijatović, 1950; 4) Stevo (Novak) Simić, 1953; 5) Milomir (Jovo) Vujadinović, 1960.</s><s>Odgovorni za zločin: Hodžić (Avdo) Ferid, 1959; Mustafa (Ševko) Merdžić, 1957; Šemsudin (Smajkan) Salihović, 1964; Munib (Adem) Alić, 1963; Meho (Mušan) Alić, 1960; Ramiz (Muradif) Mehmedović, 1967; Safet (Šaban) Ahmetović, 1965; Salim (Salko) Mustafić, 1971; Mušan (Meho) Osmanović, 1967; Džemal (Ibrahim) Osmanović, 1965; Hajrudin Hasanović iz Maćesa; Alija (Sado) Nukić, 1968; Husein (Fejzo) Jašarević, 1964; Fadil (Hasan) Dedić, 1961; Sulejman (Ibro) Mujčinović, 1957; Veiz (Vehbija) Šabić, 1966; Hasan (Husein) Muharemović, 1967; Hamed (Derviš) Omerović, 1961; Velid (Vehbija) Šabić, 1964; Adem Osmanović-Kobra; Hamed Omerović.</s><s>Svedoci: Izjave Mirsada Sulejmanovića i Avde (Nuhan) Ahmetovića.</s><s>Izvori: Krivična prijava nadležnih organa iz Zvornika; SRJ:"Memorandum o ratnim zločinima i zločinima genocida u istočnoj Bosni (op. Bratunac, Skelani i Srebrenica) protiv srpskog naroda od aprila 1992. do aprila 1993.", podnet SB OUN 2. juna 1993; Milivoje Ivanišević: "Hronika našeg groblja", Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava, Beograd, 1994; "Srpske žrtve opštine Bratunac - prethodni rezultati", Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom, 1998.</s><s>Beograd; Miroslav Toholj: "Crna knjiga", Svetigora, Cetinje, 2000. sveska 2,</s> |
<s>Hag 27. 09. 2012 | Srna Suđenje generalu Mladiću Na suđenju nekadašnjem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću, danas je u nastavku unakrsnog ispitivanja penzionisanog pukovnika Osmana Selaka u centru pažnje bio odnos vrha nekadašnje JNA prema oficirima koji nisu bili srpske nacionalnosti.</s><s>Dok je svedok, koji je na početku sukoba u bivšoj Jugoslaviji bio komandant logističke baze JNA u Banjaluci, i na tom položaju bio izvesno vreme nakon formiranja Vojske Republike Srpske, tvrdio da je u vrhu Armije prema njemu zavladalo nepoverenje zato što je Bošnjak, odbrana je tvrdila da on nije imao poverenja u JNA i nije uvek sledio naređenja.</s><s>Selak je naveo da je u martu 1992. godine postavljen za oficira za vezu sa Unproforom, ali da je smenjen posle mesec dana "zbog nacionalne nepodobnosti" i vraćen na mesto komandanta pozadinske baze.</s><s>Na pitanje advokata Branka Lukića kako je, kao nepodoban, mogao da bude vraćen na dužnost koju je ranije obavljao, a nije sankcionisan skidanjem čina, Selak je odgovorio: "Mogli su i da me likvidiraju, ali sam se ja korektno i profesionalno ponašao i to je bila politička, a ne stručna nepodobnost".</s><s>Selak je potvrdio da u vreme služenja u Vojsci Republike Srpske, od osnivanja 18. maja, do odlaska u penziju u julu 1992. godine, „nije imao problema".</s><s>On je rekao da nije htio da se pridruži grupi iz Kriznog štaba u Banjaluci, jer su u njemu bili samo Srbi.</s><s>Prema njegovim rečima, Krizni štab je bio „najviši organ vlasti" u Bosanskoj krajini, a grupa u kojoj je bio general Nikola Uzelac izlazila je „na zajedničke večere i žurke" u kojima, kako je rekao, nije hteo da učestvuje.</s><s>„Ta grupa je htela da im se pridružim, ali kad sam video o čemu diskutuju, nisam više hteo sa njima, jer se nisam slagao sa tom politikom.</s><s>Nisam se slagao ni sa temama, ni sa pićem koje je u većoj mjeri konzumirano, a to je bio alkohol", rekao je Selak.</s><s>Na pitanje sudije Alfonsa Orija kakve su to teme bile, Selak je odgovorio da su to bile „političke teme, o tome kako pojedine grupe i partije hoće da razbiju Jugoslaviju i o dešavanjima u Krajini.</s><s>"Nisam video nijednog Hrvata, a od Bošnjaka sam bio samo ja i to mi je bilo simptomatično", rekao je svedok.</s><s>Selak je potvrdio da nije izvršio naređenje o miniranju vojne bolnice u Zagrebu, „jer su to hteli da urade kada je otišla JNA".</s><s>Na direktnu sugestiju optuženog, branilac je pitao kako to da su njega zvali iz Zagreba i kakve je on veze imao sa bolnicom.</s><s>Selak je rekao da je on bio predsednik Auto-moto društva, a jedan od trkača je radio kao šofer u bolnici i imao je njegov telefon, tako da ga je pozvao kada nije bio u mogućnosti da dođe u kontakt sa svojim direktnim nadređenim.</s><s>U ispitivanje ovog svedoka, general Mladić se uključivao češće nego što je uobičajeno, zbog čega je nekoliko puta upozoren da govori tiše.</s><s>Nakon što je u toku ispitivanja advokat Lukić spomenuo kurvimetar, sudija Ori je uzeo reč da objasni da je reč o spravi koja služi za merenje udaljenosti prostora na kartama, a naziv potiče od engleske reči za krivine - "curves".</s><s>Iznošenje ovog objašnjenja, general Mladić je propratio aplauzom.</s><s>Mladić je svedoka ispravio u lapsusu da je „bolje sto godina pregovarati, a jednu godinu ratovati", navodeći da je najbolje „nijednu" godinu ratovati.</s><s>Na kraju iskaza svedoka, raspravljano je o njegovoj telefonskoj komunikaciji sa generalom Mladićem 1995. godine, kada je tražio da mu se omogući da sa suprugom ambulantnim kolima bude prevezen do Vojno-medicinske akademije u Beogradu.</s><s>Selak je u dodatnom ispitivanju tužioca Dermota Gruma objasnio da se njegova supruga razbolila u maju 1994. i operisana u Banjaluci od raka debelog creva, a zatim 1995. godine upućena na VMA.</s><s>Selak je pozvao pomoćnika načelnika Generalštaba za logistiku, generala Đukića, koji se tada nalazio na Palama, a koji mu je bio direktno nadređeni i koga je znao sa vojne akademije.</s><s>„Đukić mi je rekao da ništa ne može da uradi bez generala Mladića, sa kojim je bio na Palama, u istoj kancelariji i samo mu je dao slušalicu", rekao je Selak, uz napomenu da je pozivni broj za Pale tada bio 011, kao pozivni broj za Beograd.</s><s>Prema svjedokovim rečima, general Mladić je rekao da će pukovniku Marjanoviću iz sanitetske službe narediti da se Selakovoj supruzi omogući prevoz, ali da se Marjanović „požalio da nema dosta mesta, jer ima puno ranjenika".</s><s>„Pacijenti su inače najnormalnije upućivani u Beograd, redovno se komuniciralo", dodao je Selak, zaključivši da je na kraju morao da „iz svog džepa plati 2.800 tadašnjih nemačkih maraka za prevoz do Beograda".</s><s>Svjedok smatra da je namera bila da mu se ne omogući da ode iz Banjaluke.</s><s>Glavni pretres biće nastavljen sutra, kada će biti saslušan novi svedok optužbe, Sulejman Crnčalo, čija je supruga stradala u granatiranju sarajevske pijace Markale 28. avgusta 1995. godine. http://pressrs.ba/sr/vesti/vesti_dana/story/24280/astavljeno+unakrsno+ispitivanje+Osmana+Selaka.html</s> |
<s>28.02.2017 17:53 | Srna Sarajevo - Fadil Salihović, svjedok odbrane na suđenju komandantu takozvane Armije BiH u Srebrenici Nasera Orića, rekao je danas u Sudu BiH da je 14. decembra 1992. godine od jednog vojnika saznao da je u selu Kunjerac poginuo fotograf Mitar Savić kojeg je poznavao od ranije.</s><s>"Znao sam fotografa Mitra Savića od ranije.</s><s>Sutradan sam otišao u selo i ispred kuće Vujadina Kovačevića vidio njegovo mrtvo tijelo.</s><s>Ležao je na leđima, više na desnom boku.</s><s>Pored njega ležao je još jedan, meni nepoznat muškarac", rekao je Salihović.</s><s>On je kazao da na Savićevom tijelu nije primijetio nikakve povrede, te da misli da je "poginuo od detonacije".</s><s>Salihović je dodao da ne zna šta se dogodilo sa Savićevim tijelom, koje je ostalo ispred kuće kada je on napustio to područje.</s><s>U nastavku suđenja Oriću i pripadniku te vojske Sabahudinu Muhiću za zločine nad srpskim ratnim zarobljenicima na području Srebrenice 1992. godine, Salihović je rekao da je učestvovao u akciji Kunjerac 14. decembra i da je bio pripadnik Jedinice Osmana Malagića.</s><s>On je dodao da su u toj akciji učestvovali i pripadnici Jedinice Sadika Zukića i Nasira Šabanovića.</s><s>Prema njegovim riječima, akcija na mjestu Kunjerac počela je u ranim jutarnjim časovima, a meta napada bio je bunker odakle su djelovali srpski vojnici.</s><s>"Akcija je trebalo da počne u šest časova, ali je moj brat nagazio na minu, pa je počela mnogo ranije.</s><s>Srbi su mislili da su napravu aktivirale životinje, ali su naši ranjeni jaukali, pa su nas otkrili i shvatili da je riječ o napadu.</s><s>Akcija je trajala tri do četiri časa i primijetio sam da su srpski vojnici imali pomoć iz Srbije u vidu naoružanja", izjavio je Salihović.</s><s>Prvog dana akcije, kaže on, uspjeli su zauzeti tri kuće u selu i kasnije su se vratili na svoju lokaciju koja je bila udaljena 150 metara od sela.</s><s>On je dodao da im je vojnik koji im je donio hranu rekao da je vidio poginulog fotografa Mitra iz Bratunca.</s><s>Salihović je potvrdio da jedinica Nasera Orića nije učestvovala u borbama na Kunjerac, te da tokom ove akcije nigdje nije vidio ni drugooptuženog Sabahudina Muhića.</s><s>Orićeva odbrana pokazala je svjedoku papirić s imenom zaštićenog svjedoka "O1" za kojeg je rekao da ga poznaje još od 1988. godine kada su zajedno išli u srednju školu.</s><s>Za zaštićenog svjedoka on je rekao da je osoba sklona laganju, te da garantuje da ga nikada nije vidio u Srebrenici u periodu ratnih dešavanja, niti je ikada bio u akciji na selo Kunjerac.</s><s>Zaštićeni svjedok "O1" tvrdio je tokom svog svjedočenja da je vidio da je Orić ubio fotografa Mitra Savića.</s><s>Drugi svjedok Izet Ibrić, mještanin sela Pirići, u opštini Bratunac, rekao je da je u decembru 1992. godine s mještanima branio selo od napada srpskih vojnika, te da Orića nije poznavao, niti vidio na toj lokaciji.</s><s>Ibrić je potvrdio da ga je upoznao tek 1993. godine u Srebrenici.</s><s>Orić i Muhić optuženi su da su 1992. godine u mjestima Zalazje, Lolići i Kunjerac ubili trojicu zarobljenika srpske nacionalnosti - Slobodana Ilića, Milutina Miloševića i Mitra Savića.</s><s>Suđenje će biti nastavljeno 14. marta. http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Salam-mrtvo-tijelo-fotografa-Mitra-Savica/230810.html</s> |
<s>Elfeta Veseli pravosnažno osuđena na 13 godina zatvora</s><s>Željka Domazet | 09.12.2019 | Glas Srpske SARAJEVO - Apelaciono vijeće Suda BiH izreklo je drugostepenu presudu za svirepo ubistvo dvanaestogodišnjeg dječaka Slobodana Stojanovića 1992. godine kod Zvornika i optuženu Elfetu Veseli osudilo na 13 godina zatvora, čime je pooštrena prvostepena presuda od deset godina zatvora koju je Sud BiH izrekao 8. maja ove godine.</s><s>Apelaciono vijeće potvrdilo je oslobađajuću presudu Sakibu Haliloviću, komandantu Diverzantskog voda Komande združenih jedinica Kamenica takozvane Armije BiH kojem je pripadala Veselijeva.</s><s>Halilović je oslobođen optužbi da nije spriječio maltretiranje i ubistvo dječaka Slobodana Stojanovića.</s><s>Presuda je izrečena u petak, a danas je dostavljena Tužilaštvu BiH koje se žalilo na prvostepenu presudu.</s> |
<s>TREBINjE, 15.</s><s>MARTA /SRNA/ - Policijski službenici Centra javne bezbjednosti /CJB/ Trebinje dostavili su Tužilaštvu BiH izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv jednog lica, osumnjičenog za ratni zločin nad srpskim ratnim zarobljenicima na području Čapljine.</s><s>U saopštenju iz CJB se navodi da postoji osnovana sumnje da je to lice, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba, u junu 1992. godine na području Čapljine počinilo ratni zločin nad srpskim ratnim zarobljenicima, među kojima je bilo i bolesnih i ranjenih.</s><s>Ovo je treći izvještaj od početka godine za počinjeni ratni zločin nad Srbima.</s><s>Dva izvještaja protiv tri lica u januaru su podnesena za ratne zločine na području Tomislavgrada i Mostara. http://www.srna.rs/novosti/187476/izvjestaj-za-ratni-zlocin-nad-srbima.htm</s> |
<s>02/07/2013 | 10:52 | Agencije Predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske Branislav Dukić ocijenio je da Sud i Tužilaštvo BiH opstruišu podizanje optužnice protiv ratnog komandanta Petog korpusa Armije BiH Atifa Dudakovića.</s><s>"Sud i Tužilaštvo BiH vrše opstrukciju u ovom predmetu, jer žele da dobiju na vremenu", rekao je Dukić.</s><s>On smatra da tvrdnje iz Tužilaštva BiH da se intenzivno vodi istraga protiv Dudakovića pokazuju da još nije završeno procesuiranje ratnih zločina u BiH.</s><s>Dukić je podsjetio da je Predsjedništvo Saveza logoraša Republike Srpske nedavno uputilo pismo zamjeniku glavnog tužioca BiH Draganu Čorliju, koji vodi predmet "Dudaković" da primi na razgovor delegaciju Saveza.</s><s>"Na tom sastanku treba da vidimo dokle će ta opstrukcija trajati i da li će Dudaković konačno biti priveden licu pravde i odgovarati za brojne zločine nad Srbima", zaključio je Dukić.</s><s>Iz Tužilaštva BiH je juče rečeno da se i dalje vodi istraga protiv Dudakovića zbog sumnje da je odgovoran za ratni zločin počinjen nad Srbima u Krajini.</s><s>Mediji u Republici Sropskoj, ali i regionu, još su 2006. godine su objavili video-snimke nastale u okolini Gline i Dvora na Uni 7. i 8. avgusta 1995. godine.</s><s>Ovi snimci su šokirali javnost, jer se na njima vidi kako se pripadnici vojnih Formacija "Crne mambe" iz Hrvatske i odreda "Hamze" iz BiH, koji su bili pod Dudakovićevom komandom, obračunavaju sa srpskim vojnicima i civilima koji tokom „Oluje“ napuštaju Krajinu.</s><s>Na snimcima se vidi i da Dudaković naređuje paljenje srpskih sela u nastavku akcije „Oluja“, 16. i 17. septembra 1995. godine.</s><s>Vojnici Armije BiH, predvođeni Dudakovićem, samo u krajiškim opštinama 1995. godine ubili su 3.000 civila.</s><s>Đ.V. http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=90873</s> |
<s>U utorak presuda Jahji Vukoviću zbog ratovanja u Siriji</s><s>Petak, 01 oktobar 2021</s><s>SARAJEVO, 30.</s><s>SEPTEMBRA /SRNA/ - Presuda Jahji Vukoviću zbog ratovanja u Siriji biće izrečena u utorak, 5. oktobra, nakon što je Tužilaštvo BiH u završnim riječima zatražilo da se optuženi proglasi krivim, dok je obrana zatražila da bude oslobođen.</s><s>Tužilac Ćazim Hasanović smatra da su priloženi materijalni dokazi, te iskazi svjedoka u ovom slučaju dokazali da je optuženi bio član jedinice "Al-Nusra front" i "Džabat al-Nusra", koja je proglašena terorističkom organizacijom.</s><s>Hasanović je naveo da, vještačenjem mobilnog telefona Vukovića, odnosno da videi i fotografije pronađeni podsjećaju na opis mjesta gdje je boravila svjedok A i da je vidljivo da je mobilni telefon bio korisnik sirijskih operatera.</s><s>On je dodao da je svjedok A tokom ispitivanja opisala da je vidjela optuženog naoružanog u dijelu Sirije koji je bio pod kontrolom pomenutih terorističkih jedinica, gdje je i sama živjela, te da je s njenim mužem išao na stražu.</s><s>"Ovaj predmet se izdvaja u činjenici da je optuženi u ovom predmetu kao maloljetnik otputovao u Siriju", naveo je tužilac, napominjući da je ova činjenica, zajedno s dobrovoljnim dolaskom u BiH, olakšavajuća okolnost u ovom predmetu.</s><s>"Tužilaštvo BiH predlaže da se optuženi Jahja Vuković oglasi krivim i kazni u skladu sa zakonom", istakao je on, te dodao kako optuženi do sada nije imao sukoba sa zakonom, prenosi Birn.</s><s>Odbrana je u završnom izlaganju navela da su optuženog roditelji napustili kada je imao pet godina, potom mu je preminuo djed s kojim je živio do svoje 10. godine, nakon čega je doputovao u Njemačku kod oca koji je otišao u Siriju.</s><s>Vuković je naknadno, kao maloljetnik, otputovao u Siriju sa maćehom.</s><s>"Povela je tada četrnaestogodišnjeg, maloljetnog Jahju Vukovića s obrazloženjem da vidi oca", naveo je advokat Senad Dupovac, obrazlažući da je maćeha prethodno dva puta odlazila u posjetu svom mužu u Siriju.</s><s>Dupovac je dodao da je s 15 godina optuženi izgubio oca, maćeha mu se preudala, te je ostao sam, počeo raditi na tržnici u Siriji i učiti strane jezike.</s><s>On je rekao da je svjedokinja A svaki svoj iskaz bazirala je na pričama muža, da nije bila očevidac događaja o kojima se pričalo tokom ročišta, te da se na osnovu posrednog svjedočenja ne može donijeti osuđujuća odluka.</s><s>"Jahja Vuković nije počinio krivično djelo organizovanja terorističke grupe... očekujem da ćete uvažiti te ga osloboditi", rekao je Dupovac.</s><s>On je dodao da ukoliko se Sudsko vijeće odluči da ga proglasi krivim treba da razmotri mogućnost određivanja kazne zatvora u trajanju jedne godine, a da se vrijeme pritvora od pet mjeseci prihvati kao dio služenja zatvorske kazne, a da se preostalih sedam mjeseci odredi za rad za opšte dobro. http://89.111.245.19/novosti/939864/u-utorak-presuda-jahji-vukovicu-zbog-ratovanja-u-siriji.htm</s> |
<s>četvrtak, 10. sep 2015, 11:37 -> 11:47 Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je optužnicu protiv nekadašnjeg komandanta muslimanske vojske u Srebrenici Nasera Orića, koji se tereti za ratni zločin nad zarobljenicima srpske nacionalnosti.</s><s>Kako je za Radio televiziju Republike Srpske potvrdio portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić, Sud BiH potvrdio je sve tačke optužnice protiv Orića, kao i njegovog saborca Sabahudinai Muhića, prenosi Tanjug.</s><s>Optužnica ih tereti da su počinili krivično delo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, odnosno za ubistvo tri zarobljenika srpske nacionalnosti tokom 1992. godine u mestima Zalazje, Lolići i Kunjerac.</s><s>Tužilaštvo BiH optužnicu je podiglo krajem avgusta nakon višemesečne istrage koja je sprovedena u saradnji s Državnom agencijom za istrage i zaštitu SIPA i Ministarstvom unutrašnjih poslova Republike Srpske.</s><s>Orić je tokom rata u BiH bio zapovednik 28. divizije Armije BiH, koja je delovala na širem srebreničkom području.</s> |
<s>Potvrđena optužnica za ubistva Srba u Srebrenici i Bratuncu</s><s>30.03.2016 17:33 | Srna Sarajevo - Sud BiH potvrdio je optužnicu protiv Izeta Arifovića, Suada Smajlovića i Amira Salihovića, koja ih tereti za ratni zločin protiv srpskog civilnog stanovništva na području Srebrenice i Bratunca.</s><s>U optužnici se navodi da su Arifović, Smajlović i Salihović tokom oružanog sukoba između takozvane Armije BiH i Vojske Republike Srpske, kao pripadnici oružanih snaga Srebrenice, u junu i julu 1992. godine, na području opština Srebrenica i Bratunac, ubili srpske civile, saopšteno je iz Suda BiH.</s><s>Pripadnici Agencije za istrage i zaštitu BiH uhapsili su Arifovića, Smajlovića i Salihovića 4. januara na području Tuzle.</s> |
<s>Blic | 21. 03. 2016 - 18:36h Sud BiH osudio je Emina Hodžića na godinu zatvora jer se 2013. godine na području Sirije i Iraka borio na strani takozvane "Islamske države" koju je Savet bezbednosti UN proglasio terorističkom organizacijom.</s><s>Presuda je izrečena nakon što je Sudsko veće prihvatilo sporazum o priznanju krivice koji je Hodžić sklopio s Tužilaštvom BiH prošlog meseca, prenosi Birn.</s><s>Kaznu do godinu zatvora moguće je zameniti novčanom, odnosno 100 konvertibilnih maraka za dan u zatvoru.</s><s>Hodžić je u pritvoru proveo oko tri meseca, a Sudsko veće produžilo mu je meru zabrane putovanja dok ne odsluži ostatak kazne.</s><s>On je prethodno zamolio da se zabrana ukine kako bi mogao odlaziti u Srbiju kod supruge, sa kojom očekuje dete, a koja je proterana iz BiH uz zabranu ulaska u zemlju narednih pet godina jer je odlučeno da predstavlja pretnju po državu.</s><s>Kao olakšavajuće okolnosti, Sudsko veće je navelo Hodžićevu ličnost, njegovu životnu dob, jer će u oktobu ove godine napuniti 24 godine, kao i činjenicu da ranije nije osuđivan.</s><s>Sudsko veće je odlučilo da će Hodžić platiti i troškove postupka, a iznos će biti određen naknadno.</s><s>Prema presudi, Hodžić je u martu 2013. godine sa sarajevskog aerodroma odputovao za Istanbul, a zatim u Siriju, iz koje se vratio nakon tri meseca.</s><s>Hodžić je izdvojen iz postupka protiv Enesa Mešića, Jasmina Jašarevića, Mirze Kapića, Salke Imamovića, Adema Karamuje, Fikreta Hadžića, Ibrahima Delića, Samira Hadžalića i Fatiha Hasanovića.</s><s>Oni su, prema navodima iz optužnice, u drugoj polovini 2013. i 2014. godine napustili BiH i priključili se terorističkoj organizaciji "Islamska država" pružajući pomoć i boreći se.</s><s>Nedugo nakon Hodžića, sporazum o priznanju krivice sklopio je i Hasanović, nakon čega je izdvojen iz postupka u odnosu na ostalih osam optuženih.</s><s>On trenutno čeka da Sudsko vijeće razmotri sporazum kojim mu je predložena godina zatvora.</s><s>Dosadašnje presude su se odnosile na organizaciju i pokušaj odlaska, te javno podsticanje za priključenje terorističkim organizacijama u Siriji.</s><s>U oktobru prošle godine, Nevad Hušidić i Merim Keserović proglašeni su krivima za pokušaj odlaska na ratište u Siriju i osuđeni su na po godinu zatvora.</s><s>Huseinu Erdiću su izrečene tri i po godine zatvora jer je organizovao odlazak Hušdića i Keserovića, koje su službenici Sipe u februaru 2015. godine uhapsili na sarajevskom aerodromu, sa kojeg je trebalo dda otputuju za Istanbul, a zatim ući u Siriju.</s><s>Prema presudi, Midhat Trako je, u dogovoru sa Erdićem, dao Hušidiću i Keseroviću oko hiljadu maraka za kupovinu avionskih karata, zbog čega je osuđen na godinu i po zatvora.</s><s>Bilal Bosnić osuđen je na sedam godina zatvora zbog javnog podsticanja članova selefijske zajednice da se priključe terorističkim organizacijama u Siriji.</s><s>Kao verski autoritet u selefijskoj zajednici, Bosnić je, navodi se u presudi, držao govore koji su objavljeni na društvenoj mreži za razmjenu videosadržaja "Jutjub" što je za posledicu imalo odlazak većeg broja ljudi u Siriju.</s><s>Najmanje šestorica su poginula, saopštilo je Sudsko veće Suda BiH tokom izricanja presude.</s><s>Osim Hodžićeve, ni jedna presuda nije pravosnažna.</s><s>Pred Sudom BiH u toku je suđenje i Safetu Brkiću za borbu na strani "Islamske države" u jedinici "Mudžahiri Ensarij".</s><s>U međuvremenu je podignuta optužnica protiv Mirela Karajića, koji se tereti da se borio u Siriji u jedinici "Devla Islamija" u sklopu "Islamske države", te Senada Koštića za pokušaj pridruživanja "Islamskoj državi" jer je početkom godine uhapšen u Turskoj. http://www.blic.rs/vesti/hronika/zena-vec-proteranrbiju-godinu-dana-zatvora-islamisti-iz-bih/939dvl0</s> |
<s>Sutra iznošenje žalbi na pravostepenu presudu Sakibu Mahmuljinu</s><s>Ponedeljak, 20 septembar 2021</s><s>SARAJEVO, 20.</s><s>SEPTEMBRA /SRNA/ - Pred Apelacionom vijećem Suda BiH za sutra je zakazano ročište na kojem će Tužilaštvo i odbrana iznijeti žalbe na prvostepenu presudu kojom je komandant Trećeg korpusa takozvane Armije BiH Sakib Mahmuljin osuđen na jedinstvenu zatvorsku kaznu od deset godina za zločine nad zarobljenim srpskim civilima i vojnicima na području Zavidovića i Vozuće 1995. godine.</s><s>U obrazloženju presude, koja je izrečena 22. januara, predsjedavajući Sudskog Vijeća Zoran Božić je naveo da Mahmuljin, u svojstvu komandanta Trećeg korpusa, uprkos saznanjima koja je imao, nije spriječio podređene pripadnike odreda "El mudžahedin" da počine ratni zločin protiv zarobljenih i ranjenih vojnika Vojske Republike Srpske i srpskih civila u logoru "13. kilometar" u blizini Kamenice, na području Zavidovića, kao i da kazni počinioce.</s><s>Za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Sudsko vijeće je osudilo Mahmuljina na kaznu zatvora od jedne godine, za zločin protiv ratnih zarobljenika na dvije godine, a za ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika na osam godina, te mu je izrečena jedinstvena kazna od deset godina zatvora.</s> |
<s>Suđenje za zločin nad Srbima u Hadžićima - nije bilo razloga za zatvaranje civila</s><s>Četvrtak, 11 maj 2017</s><s>11/05/2017 | 17:23 | RTRS | Srna Na suđenju za ratni zločin nad srpskim civilima na području opštine Hadžići, vještak Tužilaštva BiH Martin Frančešević rekao je danas pred Sudom BiH da nije bilo razloga za zatvaranje srpskih civila nakon što su oni razoružani.</s><s>On je rekao da oduzeta količina naoružanja od srpskog stanovništva na području Hadžića nije predstavljala značajniju prijetnju koja bi iziskivala njihovo hapšenje.</s><s>"Nije bilo razloga da ta lica ostanu zatvorena, jer nisu imala u posjedu to naoružanje", istakao je Frančešević i dodao da se podaci o oduzetom naoružanju nalaze u izvještajima Stanice javne bezbjednosti Hadžići.</s><s>On je naveo da je zatvoreno više od 500 lica srpske nacionalnosti, uglavnom muškaraca, od kojih su neki bili bolesni i nepokretni, prenosi Birn.</s><s>"Prema mojoj procjeni, bilo je 350 vojno sposobnih.</s><s>Vojni kapacitet kojim je moglo raspolagati srpsko stanovništvo na tom prostoru jeste pola bataljona", rekao je Frančešević, dodavši da taj broj vojno sposobnih u vojnom smislu organizovanja ne bi trebalo da predstavlja neku prijetnju, pogotovo nakon razoružavanja.</s><s>Vještak je dodao da važnost magistralnog puta M-17, koji je iz Hrasnice bio jedini ulaz za područje Sarajeva, ne može biti opravdanje za pritvaranje.</s><s>On je istakao da je postojao značajan otpor u lokalnoj sredini da se zatvoreni ljudi puste.</s><s>"Iz toga što sam ja vidio, najveći dio aktivnosti privođenja i zatvaranja odradile su policijske strukture.</s><s>Učestvovala je Vojna policija i Teritorijalna odbrana, ali glavni dio posla uradila je policija", rekao je Frančešević.</s><s>Zatvorenici su, prema vještaku, nekoliko mjeseci bili pod ingerencijom policijskih struktura, a u novembru 1992. godine je sve prešlo u nadležnost oružanih snaga i tako je ostalo do kraja rata.</s><s>Za zločine počinjene nad zatočeniim srpskim civilima u logoru "Silos", kasarni "Krupa" i Osnovnoj školi "9. maj", Tužilaštvo BiH tereti Mustafu Đelilovića, Fadila Čovića, Mirsada Šabića, Nezira Kazića, Bećira Hujića, Halida Čovića, Nermina Kalembera i Šerifa Mešanovića.</s><s>Oni se terete za nečovječno postupanje, nanošenje fizičke i duševne patnje zatočenicima u logorima "Silos", kasarni "Krupa" i Osnovnoj školi "9. maj".</s><s>Prema optužnici, Šabić je bio komandir policije u Pazariću od početka juna 1992. godine, a ostali optuženi su bili u civilnim i vojnim strukturama, te obavljali dužnosti u logorima.</s><s>Frančešević će 25. maja odgovarati na unakrsna pitanja odbrane.</s> |
<s>Subota 05.09.2015 | Ž. Marković - Vesti Najmanje pet skeletnih ostataka ubijenih Srba pronađeno je na lokalitetima Stevanovići, Krčevine i Paljenik, na planini Ozren, na području opštine Zavidovići, saznaju "Vesti".</s><s>Tužilaštvo BiH pre nekoliko dana saopštilo je da je na ovim lokacijama ekshumirano "više posmrtnih ostataka za koje se pretpostavlja da pripadaju Srbima ubijenim tokom proteklog rata", a naš list nezvanično saznaje da je reč o posmrtnim ostacima petorice Srba koji su 1995. godine pali u ruke pripadnicima zloglasnog odreda El mudžahedin.</s><s>Naime, prilikom povlačenja tokom napada na Vozuću u septembru 1995, na desetine srpskih vojnika i civila, palo je u ruke mudžahedinima.</s><s>Jedan deo njih uspeo je da preživi, i bude razmenjen, i oni su naknadno izneli stravična svedočanstva.</s><s>Drugi, pak, nisu bili te sreće.</s><s>- Sumnja se da su u ovim grobnicama smeštena tela zarobljenih Srba iz mudžahedinskih kampova u mestima Gostovići i Kamenica.</s><s>Ono što je posebno interesantno u celoj priči jeste da se lokacije gde su skeleti pronađeni nalaze na nekoliko desetina kilometara od tih mesta, što nagoveštava da su tela ubijenih Srba svesno izmeštena - kaže sagovornik "Vesti" koji je dobro upoznat sa iskopavanjima na Ozrenu.</s><s>Predsednik Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Srpske Nedeljko Mitrović raspolaže sličnim informacija.</s><s>On je izjavio da pretpostavlja da je na Ozrenu ekshumirana masovna grobnica u kojoj se nalaze posmrtni ostaci srpskih vojnika iz kampa Gostovići kod Zavidovića. - U narednih mesec dana očekuje se da će u Zavodu za sudsku medicinu Srpske biti dobijeni prvi rezultati identifikacije DNK analizom posmrtnih ostataka šest srpskih boraca, ekshumiranih na Ozrenu - rekao je Mitrović.</s><s>Zločini mudžahedina i dalje ostaju jedna od najvećih misterija rata u BiH.</s><s>Za njihova zlodela je u Hagu odgovarao jedino ratni komandant Armije BiH Rasim Delić, koji je umro pre izricanja drugostepene presude.</s><s>Nijedan pripadnik odreda El mudžahedin nikada nije procesuiran, iako mnogi od njih i danas žive u BiH. - U danima kad je pala Vozuća, veliki broj Srba pao je u ruke mudžahedinima.</s><s>Među srpskim vojnicima i civilima koji su bili svesni da se ne mogu izvući iz okruženja, vladalo je opredeljenje da se, kako znaju i umeju, predaju tuzlanskom korpusu muslimanske vojske jer im je to gotovo sigurno garantovalo razmenu i život.</s><s>Ko je pao u ruke zeničkom korpusu, odnosno mudžahedinima, doživeo je tragičnu sudbinu - kaže naš sagovornik.</s><s>Svirepo mučenje</s><s>U raznim krivičnim prijavama podnesenim za zločine mudžahedina, navedena su svedočenja brojnih zarobljenih Srba. - Sećam se da su četvrte večeri boravka u logoru mudžahedina u Gostovićima svima bile povezane oči, pa smo iz te prostorije izvedeni na neku poljanu gde nam je naređeno da legnemo na stomak, a potom su nam vezane ruke i noge.</s><s>Noge su bile vezane sa nekim crevom koje se naglo širilo i stezalo noge.</s><s>Od toga su nastupili strahoviti bolovi i nijedan od nas nije mogao da se uzdrži, a da ne jauče.</s><s>Mene su udarali celu noć.</s><s>Onda je ušao jedan mudžahedin i uneo glavu Gojka Vujičića, koga sam ja dobro poznavao, a potom je naredio da moramo svi da ljubimo Gojkovu glavu, koja je bila krvava.</s><s>Pošto smo to učinili on je uzeo glavu i okačio je na ekser na zidu i ta glava je bila oko tri dana u našoj prostoriji - ispričao je ovaj svedok. http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/516748/Iskopane-zrtve-Alijinih-mudzahedina</s> |
<s>Ko je Elfeta Veseli, žena koja je masakrirala dječaka?</s><s>Monstrum iz armije Nasera Orića</s><s>Ponedeljak, 20 novembar 2017</s><s>19/11/2017 | 09:56 ⇒ 20:08 | RTRS | Blic Suđenje Albanki s Kosova Elfeti Veseli za svirepo ubistvo dvanaestogodišnjeg dječaka Slobodana Stojanovića tokom ratne 1992. godine u Donjoj Kamenici kod Zvornika u BiH nastavlja se 20. novembra.</s><s>Pored nje, za ratni zločin optužen je i Sakib Halilović, ali posebno se ističe surovost sljedbenice Nasera Orića, koja je nemilosrdno zaklala srpskog dječaka.</s><s>Tužilaštvo BiH tereti drugooptuženu Elfetu Veseli da je kao pripadnik Diverzantskog voda Komande združenih jedinica Liplje, Kamenica tzv. Armije BiH u drugoj polovini jula ili prvoj polovini avgusta 1992. godine ubila dvanaestogodišnjeg Slobodana Stojanovića u naselju Bajrići-Novo Selo, na području Kamenice u Podrinju.</s><s>Prema optužnici, ona je na najsvirepiji način ubila dječaka, tako što mu je prišla s leđa i zaklala ga nožem.</s><s>Prema navodima svjedoka Veseli je i mučila zarobljenog dječaka, koga je poznavala iz sela Donja Kamenica, u kome su oboje živjeli.</s><s>Veseli je monstruozni zločin počinila sa 32 godine.</s><s>Unakaženo tijelo dječaka Slobodana Stankovića bez odjeće, odsječenih prstiju, polomljenih ekstremiteta i nasilno izvađenih zuba pronađeno je u masovnoj grobnici u Novom Selu u julu 1993 godine.</s><s>Sahranjen je na groblju u Drinjači.</s><s>Elfeta Veseli, zvana Hosovka, rođena je 1960. godine u Uroševcu na Kosovu, odakle se s porodicom preselila u BiH, u Donju Kamenicu.</s><s>Tu je živjela s ocem Rahmanom, šumarem.</s><s>Tokom rata u BiH, prema podacima Centra za istraživanje ratnih zločina, pridružila se jedinicama Nasera Orića i prema nekim navodima postala verni "alahov ratnik", dobro obučen, te je učestvovala u diverzantskim akcijama muslimanskih snaga na području Podrinja.</s><s>Nakon rata, otišla je u Švajcarsku kod brata Muhameda Veselija.</s><s>Tužilaštvo BiH uputilo je putem Ministarstva pravde BiH u novembru 2015. godine zahtjev institucijama Švajcarske za izručenje Elfete Veseli, osumnjičene za krivično djelo ratni zločin protiv srpskog civilnog stanovništva.</s><s>Veseli, koja se godinama skrivala, švajcarske vlasti isporučile su BiH u martu ove godine.</s><s>Sestra Slobodana Stojanovića, Slađana Crkvenjaš, kao svjedok na suđenju u Sudu BiH izjavila je da su komšije muslimani u više navrata kazali njenom ocu da je "Albanka Elfeta Veseli, ćerka šumara Rahmana iz sela", ubila njenog brata.</s><s>Slađana je ispričala da je sa roditeljima i bratom u julu 1992. godine iz bezbjednosnih razloga otišla iz Kamenice u Donju Kamenicu kod kuma Zorana Miloševića, dodajući da se par dana kasnije Slobodan vratio po psa Lesija, koji je ostao u njihovoj kući na muslimanskoj teritoriji. - Pošto se nije vratio, tata je stupio u kontakt sa muslimanima, pregovarao je s njima megafonom s brda na brdo.</s><s>Rekli su mu da je živ, da je u Tuzli i da ne brine.</s><s>Poslije par dana čuli smo da je ubijen.</s><s>Svi su govorili da ga je iz osvete, zbog smrti oca, ubila Albanka iz Vlasenice Elfeta Veseli - rekla je Crkvenjaš.</s><s>Ona je potvrdila da je sa majkom u julu 1993. godine prisustvovala identifikaciji Slobodanovih posmrtnih ostataka u Vatrogasnom domu u Zvorniku. - Brat je bio na stolu, a pored njega se nalazio plavi mantil.</s><s>Lobanja je bila odvojena od tijela i na njoj se nalazila rupa.</s><s>Telo je bilo u fazi raspadanja, ali vidno rasečeno i unakaženo - opisala je Slađana, koja je tada bila učenica osmog razreda osnovne škole.</s><s>Svjedok Tužilaštva BiH Vitomir Tomić je u sudu BiH krajem oktobra rekao je da mu je više muslimanskih zarobljenika potvrdilo da je dječaka mučila i ubila Elfeta Veseli. - Prvi civil mi je rekao da je Elfeta Veseli masakrirala dijete, da ga je mučila, tjerala ga da iskopa grob, da ga je ubila i zakopala.</s><s>Drugi je rekao da je to učinila žena, ali da joj ne zna ime.</s><s>Nisam mogao da vjerujem da je tako nešto mogla učiniti žena, koja je imala neobično ime, zbog majčinskog instinkta.</s><s>Nakon istih saznanja i od drugih zarobljenika, shvatio sam da je to ona stvarno i učinila - izjavio je Tomić.</s><s>Saslušanjem tri svjedoka Tužilaštva BiH sutra će u Sudu BiH biti nastavljeno suđenje Sakibu Haliloviću i Elfeti Veseli za svirepo ubistvo dvanaestogodišnjeg dječaka Slobodana Stojanovića 1992. godine kod Zvornika.</s><s>Miodrag Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina Republike Srpske, istakao je za Blic da bi za ovaj monstruozni zločin nad nevinim djetetom, o čemu svjedoče i izvještaj patologa, samo najoštrija kazna bila prihvatljiva. - Izgubili smo povjerenje u pravosuđe BiH kada su posrijedi slučajevi zločina nad srpskim stanovništvom.</s><s>Činjenica je da i u ovom slučaju svjedoci mijenjaju iskaz, što bi moglo da utiče na presudu.</s><s>Zbog toga smatram da treba pokrenuti krivični postupak protiv svjedoka koji daju lažne iskaze, kako bi se konačno stalo u kraj tome - istakao je Kojić.</s><s>On dodaje kako je prema svjedočenjima Veseli bila u jedinici tzv Armije BiH, nad kojom, kao i svim drugim na području Podrinje "vedrio i oblačio" Naser Orić. - Sumnjam da Orić tada nije imao informaciju o monstruoznom ubistvu dečaka kod Zvornika - istakao je Kojić.</s><s>Nedeljko Mitrović, predsjednik Republičke organizacije porodica poginulih i nestalih boraca i zarobljenih civila Republike Srpske, kaže za Blic da očekuje da će Sud BiH u slučaju monstruoznog ubistva dječaka Slobodana Stojanovića izreći adekvatnu presudu. - Smatram da ovaj zločin, kada je posredi postupanje Suda BiH, nema političku dimenziju kao što je slučaj sa zločinima Nasera Orića i Sakiba Mahmuljina, nego da se tretira kao individualni zločin, zbog čega i očekujemo pozitivan ishod.</s><s>U ovom postupku izneseno je dovoljno dokaza koji potvrđuju zločin Elfete Veseli – dodao je Mitrović, koji navodi da je i činjenica da je Veseli bila u jedinici tzv. Armije BiH kojom je komandovao Naser Orić. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=278600</s> |
<s>Jedan od Orićevih zločina jeste ubistvo više zarobljenih srpskih civila u selu Zalazje.</s><s>Novi svjedok /Bošnjak/ detaljno je opisao kako je Naser Orić zaklao sudiju Slobodana Ilića iz Srebrenice i iskopao mu oči...</s><s>Piše: Vukan DUBČANIN BANjALUKA, 29.</s><s>JUNA /SRNA/ - Naser Orić, koga srpski, ali sve češće i bošnjački svjedoci, optužuju za najmonstruoznije zločine u srebreničkom kraju devedesetih godina, opet je izbjegao ruku pravde uz veliku pomoć svojih jataka - bošnjačkih političara.</s><s>Mediji su prenijeli izjavu predsjedavajućeg Savjeta ministara Denisa Zvizdića da je Naser Orić "heroj Srebrenice" i, maltene, jedan od najvažnijih ljudi u BiH, a proteklih dana bili smo svjedoci neviđenog pritiska na diplomatske predstavnike mnogih zemalja u Sarajevu.</s><s>Na meti bošnjačkih političara i raznih nevladinih organizacija najčešće je bila Ambasada Švajcarske u Sarajevu.</s><s>Na sve moguće načine lobirali su da se Naser Orić vrati u Sarajevo i da se nipošto ne izručuje Srbiji.</s><s>Sve to je bilo zapečaćeno prijetnjom da će biti otkazana komemoracija u Potočarima, pa je, po ko zna koji put, "upalila" taktika ucjene i pritiska.</s><s>Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije sumnjiči Nasera Orića za monstruozne zločine nad srpskim civilima u Podrinju u periodu od 1992. do 1994. godine.</s><s>Posebno su dokumentovani veliki zločini koje su počinjeni nad srpskim civilima u selu Zalazje kod Srebrenice i u drugim sredinama u Podrinju.</s><s>Sve češće i bošnjački svjedoci govore o zločinima Nasera Orića i njegovih sljedbenika.</s><s>Tako su se Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu javila dva nova svjedoka /Bošnjaka/. Jedan od direktnih Orićevih zločina jeste ubistvo više zarobljenih srpskih civila u selu Zalazje.</s><s>Jedan od novih svjedoka detaljno je opisao kako je Naser Orić ubio sudiju Slobodana Ilića iz Srebrenice.</s><s>Nožem mu je iskopao oba oka, a onda ga je preklao, govoreći mu: "Sudija, hoćeš li i sada da sudiš".</s><s>Uprkos tom i mnogim drugim zločinima koje je prema optužnici iz Beograda počinio u Podrinju, Naser Orić je iz Švajcarske izručen BiH da bi ga istog dana Tužilaštvo BiH pustilo na slobodu, uz neke "mjere zabrane", šta god to značilo.</s><s>Da apsurd bude veći, to su uradili i prije odluke Suda BiH koji bi, kako javljaju sarajevski mediji, o tome trebalo da donese odluku početkom ove sedmice.</s><s>Istraga o ratnim zločinima Nasera Orića u Republici Srpskoj pokrenuta je još 1994. godine kada je protiv njega podnesena krivična prijava Haškom tribunalu.</s><s>Zbog Orićevih monstruoznih zločina u Podrinju i Okružno tužilaštvo u Bijeljini je 2006. godine podiglo optužnicu.</s><s>Na zahtjev tog tužilaštva Naser Orić prvi put je saslušan 2008. godine.</s><s>Već naredne, 2009. godine na zahtjev Suda BiH, istragu u ovom predmetu od tužioca iz Bijeljine, navodno zbog "osjetljivosti i važnosti slučaja", preuzima Tužilaštvo BiH.</s><s>Da nije bilo hapšenja Nasera Orića u Švajcarskoj, u Tužilaštvu BiH se, vjerovatno, ne bi ni sjetili da imaju taj predmet, budući da on šest godina stoji u ladici.</s><s>"Da je pravosuđe BiH na vrijeme uradilo svoj posao, onda Orić, a ni drugi građani koje traži Srbija zbog ratnih zločina, ne bi danas bili u ovakvoj poziciji", navodi direktor Fondacije "Istina, pravda, pomirenje" Sinan Alić.</s><s>To je sudbina gotovo svih predmeta ratnih zločina nad Srbima koje nikako da se počnu procesuirati u Tužilaštvu i Sudu BiH.</s><s>Već godinama u Tužilaštvu BiH u nečijim ladicama čekaju predmeti: Dobrovoljačka, Tuzlanska kolona, Kazani, Sijekovac, Mrkonjić Grad i mnogi drugi...</s><s>Zbog toga što Tužilaštvo i Sud BiH godinama opstruišu procesuiranje zločina počinjenih nad Srbima, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ponovo je najavio raspravu o tome u Narodnoj skupštini Republike Srpske i referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH. http://www.srna.rs/novosti/317201/bosnjacki-politicari---najbolji-jataci.htm</s> |
<s>08. 10. 2011. 13:37h | Srna Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Fikreta Planinčića zvanog Taci (51), Rasima Lišančića (66) i Seada Menzila (47) iz Kotor Varoši koji se terete za ratni zločin protiv srpskog civilnog stanovništva u kotorvaroškom selu Serdari 1992. godine, saopšteno je iz Tužilaštva BiH.</s><s>Optužnice protiv tri pripadnika Teritorijalne odbrane Kotor Varoš za napad na srpske civile Optuženi se terete da su kao pripadnici Teritorijalne odbrane Kotor Varoš, zajedno sa drugim licima, 17. septembra 1992. godine učestvovali u napadu na civilno stanovništvo srpske nacionalnosti u selu Serdari, koje se nalazilo izvan zone ratnih dejstava.</s><s>Tada je ubijeno 16 civila starosti između četiri i 60 godina.</s><s>Civili su usmrćeni hicima iz vatrenog oružja i bacanjem ručnih bombi, a nakon napada imovina je paljena i uništavana.</s><s>U napadu je više lica ranjeno, među kojima i jedna žena u visokom stepenu trudnoće, a jedna osoba ženskog pola prisilno je odvedena u zatočeništvo na drugoj lokaciji, gde je protivzakonito držana i ispitivana nekoliko dana.</s><s>U optužnici se navodi da je napad, u kojem je učestovalo više od 20 pripadnika Teritorijalne odbrane Kotor Varoš, uključujući i optužene, izvršen u jutarnjim satima, kada se najveći broj civila nalazio na spavanju, te da su optuženi znali da su u selu civili.</s><s>Optuženi se terete da su kršeći pravila Međunarodnog humanitarnog prava za vreme rata i oružanog sukoba učestvovali u napadu na civilno stanovništvo i objekte, te da je napad imao za posledicu smrt, teške telesne povrede civila i uništavanje imovine, čime su počinili krivično delo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.</s><s>Sva trojica optuženih su u pritvoru, a optužnica protiv njih prosleđena je Sudu BiH na potvrđivanje.</s> |
<s>RATNI ZLOČINI U BOSNI O KOJIMA SE ĆUTI SARAJEVO - NAJVEĆE STRADALIŠTE SRBA (3)</s><s>Autor Vesti Online</s><s>Četvrtak, 07 oktobar 2010</s><s>29. 09. 2010. 00:00h | Zbrisali čitava sela U nekoliko dana juna 1992, Armija BiH se na najstravičniji način rešila Srba u okolini Sarajeva, a potom su muslimani 8. jun proglasili - nacionalnim praznikom</s><s>MUSLIMANI SLAVE, SRBI PROKLINjU: Stratište u Vogošći</s><s>U knjizi o stradanju Srba u Sarajevu tokom ratnih godina, je naveo više od 50 primera najbrutalnijih zločina od kojih svaki potpada pod kategoriju ratnog zločina ili zločina protiv čovečnosti.</s><s>Međutim, do sada niko od zvaničnika nekadašnjeg ratnog Predsedništva BiH ili direktnih egzekutora nije odgovarao.</s><s>Među zločinima koji su do danas ostali nekažnjeni je i masakr Srba u selu Ledići, u sarajevskoj opštini Trnovo.</s><s>"Ledići su veoma malo planinsko i siromašno srpsko selo sa svega 36 stanovnika na obroncima planine Bjelašnice.</s><s>Ovo mesto su napale, opljačkale i spalile hrvatsko-muslimanske oružane formacije Armije BiH u predvečerje 3. juna 1992. oko 19 časova.</s><s>Okupacija sela koje je pretvoreno u svojevrstan muslimanski logor za Srbe, trajala je do 10. juna.</s><s>Egzekucije hladnim oružjem</s><s>Masovna grobnica u Sarajevu</s><s>Masovna grobnica u Sarajevu</s><s>Druga kolektivna egzekucija izvršena je u isto vreme nad grupom izbeglih meštana koji su pokušali da se probiju prema Kalinoviku.</s><s>Ovaj zločin se dogodio blizu lokaliteta Poljice, kod Ledićke krivine.</s><s>Bilans napada na Lediće je stravičan.</s><s>Muslimani su pobili većinu stanovnika ovog sela.</s><s>Samo mali broj njih je preživeo pohod Armije BiH.</s><s>Neki od njih su naknadno, prilikom pokušaja bekstva, ubijeni na drugim usputnim lokacijama (Lenka Tešanović i Stana Tešanović, majka dvojice pokojnika, Radeta i Milenka Tešanovića, stradale su nekoliko dana kasnije u selu Srbotina, kod Miljevine, Opština Srbinje.) Selo je, kako to obično biva posle ovakvih muslimanskih oružanih pohoda, opljačkano, popaljeno i razoreno do te mere da se konačno gubi skoro svaki trag srpskog prisustva na tom prostoru.</s><s>Napad na Lediće i zasedu u Poljicama, TV Sarajevo i ostala njihova sredstva informisanja predstavili su na svoj način, kao veliku pobedu Armije BiH nad 'četnicima', odnosno srpskim oružanim fomacijama.</s><s>Tela četiri žrtve iz porodice Tešanović su ekshumirana iz masovne grobnice na Javorskoj kosi tek oktobra 2001. godine".</s><s>Ništa bolje nisu prošli ni stanovnici sela Čemerno, u sarajevskoj opštini Ilijaš.</s><s>Najžešći napad na ovo malo, i do izvesne mere izolovano srpsko planinsko selo u kome je bilo tek 13 Srba, ali je od početka ratnih dejstava bilo meta čestih nasrtaja i granatiranja muslimana iz Sarajeva, pripadnici Armije BiH izvršili su 10. juna 1992.</s><s>Tom prilikom stradali su bezmalo svi stanovnici ovog sela, izbeglice sa muslimanske teritorije i njihovi branioci, od kojih su mnogi došli dobrovoljno da pomognu malobrojnu odbranu Čemernog.</s><s>Kao i u ostalim muslimanskim napadima na srpska sela sve u selu je opljačkano, odneto u Sarajevo i okolna muslimanska sela, a što se nije moglo poneti, to je popaljeno i razoreno.</s><s>Pored trideset ubijenih meštana i dobrovoljaca koji su pokušali da ih odbrane, sve lica srpske nacionalnosti, još više njih je lakše i teže ranjeno ili pohvatano i sprovedeno u poznata mučilišta, zloglasne sarajevske logore za Srbe.</s><s>U veoma malom i siromašnom srpskom selu Gornja Presjenica koja pripada opštini Trnovo, muslimanske snage su 7. jula 1992. godine ubile veći deo stanovnika, a većina žrtava je masakrirana na veoma surov način: hladnim oružjem, nožem, tupim predmetom, čak i odsecanjem glave.</s><s>Neki su na kraju i živi spaljivani zato što je teror trajao nekoliko sledećih dana.</s><s>Ostali meštani sela su pohvatani i oterani u logore koji su se nalazili na području grada Sarajeva i u susednim muslimanskim selima.</s><s>Tu su bili izloženi novim dugotrajnim mučenjima i stradanjima.</s><s>Srpska imovina, hrana i stoka, opljačkani su i preneti u muslimanska sela, a stambene zgrade i ostali objekti popaljeni i razoreni.</s><s>U Grahovištu, u sarajevskoj opštini Vogošća, 8. juna 1992. godine izveden je još jedan veoma težak zločin.</s><s>Naime, u kući Ostoje Sikiraša ubijene su tri starije ženske osobe iz porodice Sikiraš i šest, takođe nevinih civilnih lica iz porodice Vladušić.</s><s>Oni su zbog stalnih pretnji i progona pripadnika Prvog korpusa Armije BiH, pobegli iz svojih kuća u nadi da će naći sigurnije utočište kod Obrena Sikiraša.</s><s>Sličan zločin u ovom selu se dogodio i nekoliko meseci ranije, 4. maja 1992.</s><s>I tada su, pored ostalih, u največem broju stradali članovi ove dve veoma brojne i poznate srpske porodice.</s><s>Pale, sa izuzetkom Trnova, najmanja je opština i najmanji opštinski centar u zajednici od deset opština koje čine područje grada Sarajeva.</s><s>Pale su još u proleće 1992. god. postale uporište Srba izbeglih iz muslimanskog dela Sarajeva.</s><s>Međutim, za razliku od muslimanskog, srpski delovi Sarajeva, a time i gradić i opština Pale, nikada nisu bili predmet zaštite, brige ili humanitarne podrške predstavnika međunarodne zajednice.</s><s>Ubijani maljevima</s><s>Lisovići po broju stanovnika, više nego liliputanski, malo srpsko selo u odumiranju (svega 6 stanovnika), na desnoj obali reke Bosne, Opština Trnovo-Sarajevo, napali, okupirali i držali pod pod svojom vlašću pripadnici Armije BiH u razdoblju od 6. do 12. juna 1992.</s><s>Za to vreme surovo su poubijali, uglavnom hladnim oružjem, pretežno nožem i maljem, dve trećine meštana ovog sela.</s><s>Skromnu imovinu i stoku tih nekoliko porodica opljačkali su, a nekretnine popalili.</s><s>Od tada je selo etnički uništeno i u Lisovićima nema uslova za život.</s><s>Spisak imena na internetu</s><s>Zbog nemogućnosti da objavimo kompletan spisak nastradalih Srba u Sarajevu, obaveštavamo sve čitaoce da imena i prezimena nastradalih tokom ratnih sukoba 1992-1995. godine mogu pronaći na sajtu Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. veku.</s><s>Izvor: Vesti, Frankfurt, 29. septembar 2010,štampano izdanje</s> |
<s>Sud BiH osudio Srbe na 1.067, a Bošnjake na 124 godine zatvora</s><s>Petak, 15 april 2011</s><s>Datum: 11.04.2011 22:00 Autor: Svjetlana Tadić BANjALUKA - Sud BiH do 2010. godine pravosnažnim i nepravosnažnim presudama osudio je sva lica na ukupno 1.328 godina i šest mjeseci zatvora, od čega su lica srpske nacionalnosti osuđena na ukupno 1.067 godina, hrvatske nacionalnosti na 137 godina i šest mjeseci kazne zatvora, a lica bošnjačke nacionalnosti na ukupno 124 godine kazne zatvora.</s><s>Navodi se to u Informaciji o istraživanju i procesuiranju ratnih zločina i traženju nestalih lica, koju je predsjednik RS Milorad Dodik dostavio Narodnoj skupštini RS i koja će biti na dnevnom redu sutrašnje posebne sjednice.</s><s>Pred Sudom BiH podignute su 122 optužnice zbog počinjenog krivičnog djela ratnog zločina, a postupak se vodi protiv 183 lica.</s><s>Od ovog broja, pravosnažno je osuđeno 69 lica od čega 50 Srba, 11 Hrvata i osam Bošnjaka.</s><s>Nepravosnažnom presudom ukupno je osuđeno 15 lica od čega 13 srpske nacionalnosti i dva lica bošnjačke nacionalnosti.</s><s>Postupak pred Sudom vodi se za još ukupno 67 lica, od čega 44 Srba, osam Hrvata i 15 Bošnjaka.</s><s>Za sedam lica Sud BiH optužnice je proslijedio kantonalnim sudovima, a jedna optužnica proslijeđena je Okružnom sudu u Banjaluci. - Analizirajući godine izrečene kazne zatvora Suda BiH može se zaključiti da je prosječna kazna zatvora 18 godina po osuđenom licu, a prosječna kazna zatvora izrečena od strane entitetskih sudova 9,3 godina po osuđenom licu, navodi se u Informaciji predsjednika RS.</s><s>Kada se uporede kazne koje je izricao Sud BiH u odnosu na one koje su izricali okružni sudovi RS, kantonalni sudovi u FBiH i Osnovni sud Brčko distrikta, kao i sudovi u inostranstvu (Srbija, Njemačka, Austrija), vidi se da je Sud BiH izricao mnogo veće zatvorske kazne primjenjujući retroaktivno zakon, nego što su to ostali sudovi, koji su primjenjivali zakone koji su bili na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela.</s><s>Ovim je Sud BiH prekršio član 11.</s><s>Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koji kaže da niko ne smije biti osuđen za djela ili propuštanja koja nisu predstavljala krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu u vrijeme kada su izvršena, kao i da se ne smiju izricati teže kazne od onih koje su bile propisane u vrijeme izricanja krivičnog djela.</s><s>U Informaciji predsjednika RS dostavljenoj Skupštini se navodi da je MUP RS od 1992. do 2010. godine tužilaštvima podnio 953 krivične prijave, odnosno izvještaja, 182 izvještaja o preduzetim mjerama po naredbama tužilaštva, protiv 7.386 lica zbog postojanja osnova sumnje da su počinili ratni zločin nad više od 22.682 žrtve. - Na osnovu izvještaja MUP-a RS i njihovih dopuna, prema trenutno raspoloživim podacima, Tužilaštvo BiH otvorilo je istrage u 121 predmetu, u kojima je osumnjičeno više stotina lica, protiv kojih se vodi istraga, navodi se u Informaciji.</s><s>Ističe se da je vidljivo po osnovu podignutih optužnica Tužilaštva BiH da su, kada je u pitanju zločin nad Srbima, procesuirana lica po neposrednoj odgovornosti i za individualni zločin.</s><s>U predmetima gdje je evidentno da se radi o udruženom zločinačkom poduhvatu, organizovanom zločinu i komandnoj odgovornosti prijavljenih lica, za te predmete se još uvijek samo sprovodi istraga i još nije podignuta nijedna optužnica.</s><s>Primjeri koji ovo potvrđuju su "tuzlanska kolona" (za koju je Haški tribunal za pet lica dao oznaku "A"), a tužilac je obustavio istragu i podigao optužnicu za tri lica kao individualne izvršioce, zločini mudžahedina nad pripadnicima VRS za koje je u Hagu pravosnažnom presudom osuđen komandant ABiH Rasim Delić, a iako je Hag utvrdio neposredne izvršioce zločina u BiH još nema optužnica.</s><s>Dalje se navodi logor Dretelj Čapljina, koji je procesuiran u Norveškoj i Švedskoj, dok u BiH još uvijek nije podignuta optužnica, te logor "Čelebići" i sportska dvorana "Musala" u Konjicu, gdje takođe postoji presuda Haškog tribunala za određeni broj lica i neposredno utvrđen zločin, dok niko drugi od prijavljenih lica nije odgovarao u BiH.</s><s>Pored navedenih primjera neefikasnost Tužilaštva BiH se ogleda u predmetima ratnog zločina počinjenog nad pripadnicima srpskog naroda u Sarajevu: ubistvo osam vojnika JNA, zločin u Dobrovoljačkoj ulici, Centralni zatvor, logori "Viktor Bubanj", "Dom Mladen Stojanović", Otoka, Alipašino polje, Hrasnica, Pofalići, Trnovo.</s><s>U Informaciji predsjednika RS stoji da MUP RS posjeduje dokaze sortirane u dosijeima žrtava za 3.299 ubijenih Srba u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995. godine. - Jedan od najilustrovanijih primjera neprocesuiranja ratnih zločina nad srpskim narodom jesu zločini regularne vojske Hrvatske u BiH, od kojih se posebno ističu zločini u Sijekovcu, Brodu i kompletnoj Posavini u proljeće 1992, kada rat u BiH nije ni počeo.</s> |
<s>Na sajtu Haškog tribunala (www.icty.org ) postoji rubrika „Glas žrtava“ i u njoj svedočenje mladića (zaštitnog sudskog imena „svedok O“) koji priča kako je preživeo srebreničko streljanje.</s><s>Završavajući svoj iskaz na suđenju generalu Krstiću on izgovara ove reči: „Iz svega onoga što sam pričao i što sam vidio, mogao sam zaključiti da je to bilo vrlo organizovano, sistematsko ubijanje i mislim da organizatori toga ne zaslužuju da budu na slobodi, a ako bih imao pravo i hrabrosti u ime svih nevinih, u ime svih žrtava, ja bih oprostio onim neposrednim egzekutorima, jer oni su zavedeni.</s><s>Toliko.“ (svedok O, podvukao Lj.</s><s>Ovom rečenicom, postavljenom na prvom i najpreglednijem mestu, Haški tribunal šalje skrivenu, ali neobično važnu poruku, osvetljavajući prateće okolnosti svog delovanja:</s><s>nijedan od sedmorice neposrednih egzekutora nije optužen za streljanje zarobljenih muslimanskih vojnika;</s><s>jedinog neposrednog egzekutora koji je osuđen (Dražena Erdemovića) uhapsio je režim Slobodana Miloševića, a onda ga je, koristeći pritisak zapadnih država na Srbiju, Haški tribunal oteo od srpskog pravosuđa i pretvorio u ključnog, ali lažnog svedoka;</s><s>Haški tribunal, umesto da pohapsi neposredne egzekutore, šalje nesuvisle poruke kroz usta svedoka O!</s><s>Zašto je to tako?</s><s>Kada je 27. avgusta 2004. godine u SAD uhapšen Marko Boškić, „zavedeni neposredni egzekutor“, po nacionalnosti Hrvat iz Gornje Obodnice kod Tuzle, on je u SAD i osuđen, ali ne zbog „genocida“ nego zbog neurednih papira kod uselenja u SAD!!</s><s>Ko je ovde blesav?</s><s>Glas amerike (www.voanews.com ) na „bosanskom“ jeziku od 20. 04. 2006 u tekstu : „Marko Boškić sudu u Americi priznao da je bio umješan u masakr u Srebrenici“ navodi: „On takođe tvrdi da je razgovarao s Haškim tužiteljima koji su mu kazali da nije predmetom istrage“. (podvukao Lj.</s><s>R.) Ali ko onda jeste predmet istrage, kad već nije masovni ubica!?</s><s>Ovaj neposredni egzekutor je u Bostonu bio – zamislite sad ovo – najbolji prijatelj srebreničkih muslimana!</s><s>I oni su bili njegovi prijatelji!</s><s>A najprisniji od svih, po imenu Hasan (to nije pravo, nego zaštitno ime), izgubio je 29 članova familije, među kojima i brata.</s><s>Posle Markovog hapšenja i otkrivanja njegove prošlosti, Hasan zbog psihičkog šoka danima nije mogao da ide na posao.</s><s>A kako reaguje svedok O?</s><s>On najpre opisuje jezive scene: „I dok smo išli preko tijela, nisam mogao vidjeti ko je ko, ali je to bio užasan prizor.</s><s>Neko je bio pogođen u glavu i iz nje je iscurio mozak.</s><s>Nisam vidio nikoga živog.“ ... a onda iznenada oprašta „zavedenima“, dirljivo, kao u Holivudu.</s><s>Žrtva je iznad situacije.</s><s>Problem je „Memorandum SANU“ i „Načertanije“, a ne tamo neke masovne ubice.</s><s>O, pravedni Haški sude, kako ti sve vidiš, kako ti sve znaš.</s><s>Ipak, mnogo je logičkih pukotina u zvaničnoj verziji srebreničkih događaja iz jula 1995.godine.</s><s>Srbi ne mogu da zaštite ubice iz streljačkog stroja, čak i da to hoće.</s><s>Da su mogli, oni bi najpre zaštitili svoje Predsednike i svoje Generale.</s><s>Zato je potrebno postaviti nekoliko pitanja: Ko je Zaštitnik neposrednih egzekutora?</s><s>Da li je Zaštitnik neposrednih egzekutora onaj koji ih je poslao da ubijaju srebreničke muslimane u julu 1995. godine?</s><s>Da li Zaštitnik neposrednih egzekutora kontroliše Haški tribunal?</s><s>Da li Zaštitnik danas štiti sebe, tako što neposredne egzekutore štiti od hapšenja?</s><s>Posle odgovora na ova pitanja Srebrenica više neće biti tako velika tajna.</s><s>Ljubiša Ristić</s> |
<s>utorak, 31 maj 2011 18:40 Predsjednik rogatičke Boračke organizacije Milenko Rajak rekao je da građani ove opštine večerašnjim okupljanjem daju podršku generalu Ratku Mladiću i upućuju protest onima koji su lišili slobode komandanta i heroja koji je stao u zaštitu i odbranu srpskog naroda.</s><s>Na protestnom mitingu povodom hapšenja prisustvovalo je oko 500 građana, koji su nakon mitinga mirno prošetali rogatičkim ulicama.</s><s>Predsjednik Boračke organizacije sarajevsko-romanijske regije Željko Lalić istakao je na mitingu da se obraća u ime boraca ove regije koja je prva u otadžbinskom ratu osjetila šta znači izdaja "jer je u Dejtonu za stolom izgubljen Ilijaš, Semizovac , Vogošća, Srednje Ilidža, Hadžići i Grbavica".</s><s>Spontani protesti u Rogatici 26. maj 2011.</s><s>On je istakao da je Mladić ujedinio srpski narod "da ne puca brat na brata, ujedinio kokardu i petokraku pod jednu srpsku trobojku".</s><s>Lalić je rekao da će 1 000 grobova na Vojničkom spomen groblju na Sokocu poginulih boraca iz poslednjeg rata dovijek tamo stajati i opominjati i današnje i buduće generacije na zlo koje se dogodilo srpskom narodu.</s><s>Na skupu su govorili i predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije iz Rogatice Milenko Janković i kćerka poginulog borca Njegoslava Kanostrevac.</s> |
<s>Reporter, Banja Luka, Republika Srpska br. 161, 23. maj 2001.</s><s>Ekskluzivno: neobjavljeni razgovor RTRS-a RATNI ZOV REISA CERIĆA Ekskluzivno: Zabranjene izjave reis-ul-uleme Mustafe Cerića RTRS-u Cerićevo poimanje Srba "Nije problem ni u politizaciji, nego je problem u unutrašnjoj bolesti koju trenutno srpsko-pravoslavni narod ima." A onda je još jednom postavio dijagnozu: "Ovo je najbolji savjet i najbolje što im se može kazati.</s><s>Jer i drogaši kada su drogirani, nikada ne priznaju da su drogirani" Igor Gajić Fantomski intervju reis-ul-uleme Mustafe Cerića, za kojeg svi znaju, a niko ga, zahvaljujuci brojnim blokadama, nije ni ćuo ni video, više je nego zaslužio da ugleda svetlost dana.</s><s>Reporter je došao do integralne verzije intervjua ili izjave na audio-zapisu, ali je reisovo nadahnuće trajalo 26 minuta, u kojima se veoma često i ponavljao, naročito u delovima kada je davao dijagnoze pravoslavnom narodu i njegovim političarima.</s><s>Nakon što je "poselamio muslimane u Banjaluci i izrazio sa njima suosjećanje", te blagim tonom saopštio novinaru RTRS-a da je trebalo da razgovor bude obavljen u Banjaluci, počeo je čas profesora Cerića: "Meni je drago što ste vi mogli doći u Sarajevo i da razgovarate ovdje, a naravno bilo bi bolje da smo to mogli uraditi u Banjaluci." "Prije svega treba postaviti pitanje: Zašto treba obnavljati vjerske objekte?</s><s>Vjerske objekte treba obnavljati zato sto ih je neko porušio", u stilu najboljih epizoda Alana Forda zaključio je Cerić na početku razgovora, uz objašnjenja dostojna inspektora Broka: "To se nije moglo dogoditi slučajno, nije mogao biti nikakav incident, nego je to moglo da se dogodi uz znanje, uz plan, uz organizaciju vlasti koja je u Banjaluci tada bila, a očito koja je i danas.</s><s>Prema tome, ovdje imamo zločin i zločince koji su napravili grijeh prema Bogu i prema ljudima kojima određeni vjerski objekti leže na srcu." Nismo svi isti: Nakon toga Cerić je vispreno objasnio razlike između naroda nastanjenih na ovim prostorima, otkrivajući kako to izgleda kada je neko više jednak od drugih: "Nismo svi isti.</s><s>Ovdje su branili ovdje pravoslavnu crkvu u Sarajevu, ona je sačuvana; a ovdje je bio rat, ovdje su padale granate, ovdje su ljudi ginuli, imali su razloga za ljutnju, ovdje u Sarajevu.</s><s>Bilo je onih koji su dolazili meni da pitaju mogu li se oni osvetiti za Ferhat-pašinu dzamiju u Banjaluci sedmog maja i ja sam i tada rekao: Vi nećete srušiti pravoslavnu crkvu.</s><s>To nije izraz nikakve snage jer osveta je prvi znak slabosti, a tolerancija je najviši stupanj moći i snage i mi smo i u takvoj situaciji pokazivali moć i toleranciju." Pomenut je i mitropolit dabrobosanski Nikolaj, za koga je, kako tvrdi Cerić, sam intervenisao da mu se odobri 500.000 maraka da obnovi i uredi svoj dvor u kome sedi u Sarajevu, uz još jedan zaključak: "Evo vidite da nismo isti, nisu isti oni koji su u Sarajevu muslimani i oni koji su pravoslavni u Banjaluci." Srpsko-pravoslavni fašizam: Tražeci pojašnjenje novinar je dobio analizu dostojnu kombinacije Dragoš Kalajić - Džemaludin Latić, kojeg je uspio isprovocirati i patrijarh SPC: "Pa nismo isti zato što u srpskom narodu postoji srpsko-pravoslavni fašizam koji se manifestirao tada kada su se rušile džamije...</s><s>Dakle, mi nismo čuli glas osude od Pravoslavne crkve, koja je morala to spriječiti; ako ne može spriječiti, a onda može bar osuditi.</s><s>To što je patrijarh Pavle pisao beogradskom muftiji pismo o tome da mu je žao što je Ferhadija džamija, smiješno je i ja bih rekao vrlo provokativno od takvog jednog uglednog vjerskog dostojanstvenika da na takav način simplificira stvar." "Nismo, jednostavno, isti jer je rušenje džamija u atmosferi u kojoj nije bilo rata, čin sa predumišljajem, a mi koji smo bili ovdje čuvali smo pravoslavni hram, dakle, to je ta razlika, kao što je razlika između dobra i zla", pričao je reis-ul-ulema, prezadovoljan sopstvenom opservacijom i iskrenosću: "Ovdje imate dobro, tamo imate zlo.</s><s>Ja bih volio da mogu drugačije govoriti, ali istina me obavezuje da kažem ovo što hoću da vam kažem."</s><s>Dosetili se Vlasi: Kod pitanja politizacije događaja bilo mu je sve jasno: "Ono što treba pohvaliti to se pohvali, ono što treba osuditi to se osudi.</s><s>To što smo bili u Kozarcu, prije svega nije bio niko od političara iz srpskog naroda, a bila je ista organizacija kao što je ova", a objasnio je i zašto nije bilo nemira, da neko ne bi pomislio da su Srbi pre nekoliko meseci bili bolji: "S obzirom na to da je bio veza jedan činovnik iz Francuske ambasade koji je vjerovatno uvjeravao ljude u Banjaluci da bi to trebalo uraditi, da pokažu dobru volju, i oni su to uradili kao jednu političku igru da se, eto, vidi kako su oni jako dobri što dopustaju da se sada, kao biva, obnovi džamija koju su oni davno porušili." Reis nije postedeo ni prošlu vlast u RS, rušeci tako teorije socijaldemokrata o tome da se ništa ne bi desilo da su oni bili na vlasti: "Ono što je mogao uraditi gospodin Dodik nije uradio, ono što može uraditi Ivanić i ja sam mu to rekao: Jedina prava stvar koju možete uraditi, gospodine Ivaniću, jeste da dođete meni u Sarajevo i da me pozovete i kažete: 'Izvolite obnoviti Ferhadiju džamiju, ja se izvinjavam u ime onih dobrih Srba, ako ih ima, što je ta džamija porušena na očigled cijelog svijeta.'" Naš Kampf: Ako "dobrih Srba i ima", reisa nije mnogo interesovalo, nego je dao objašnjenje onih loših: "Neko je te ljude odgojio, neko ih je naučio da mrze, neko ih je naučio da budu agresivni.</s><s>Ja nisam, ne idu u moju džamiju, idu u neku crkvu, idu u neku školu." Zatim je otvorio dušu, pokazujući da ni o pokojnicima nije uvek najlepše, naročito ako su pravoslavci, tako da ni Njegoš nije posteđen.</s><s>Svim Srbima otkrio je da i oni imaju "Main Kampf".</s><s>"Neke knjige čitaju, vjerovatno Njegošev 'Gorski vijenac', knjigu koja u sebi ima najviše mržnje na svijetu", penio je prelazeći u svom zanosu i u sferu obaveštajnih službi: "Zamislite, a imam upravo tu informaciju da je studentima pred otvaranje Ferhat-pašine džamije bilo rečeno: nemojte dolaziti danas u školu, odmorite se, da bi se reklo studentima u Banjaluci da pripreme kamenje da bi mogli gađati, zapravo spriječiti postavljanje kamena temeljca." Sve znam: "Otkrio" je i organizatore, koji su, kako je rekao, morali pokazati toleranciju, a ne nasilje: "Umjesto toga, gospodin Šarović, Ivanić i Radišić organiziraju kamenovanje (puč u kameno doba), ljudi koji su došli nenaoružani, stari žena u dimijama, staraca." Nije se zaustavio.</s><s>Otvorio nam je oči pronalazeći i same uzroke rata, otkrivajući usput i konačne rezultate: "Kako će objasniti sada narodu koji su poveli u rat radi genocida, radi konc-logora, radi silovanja, kako će sada objasniti tim ljudima koji su izgubili živote kao mladići, kako će im sada objasniti da ipak nije ono što su im govorili 1993. da će očistiti Turke, ono što je Njegoš govorio u knjizi.</s><s>Ipak, nisu očistili Turke; vidite Turci se vraćaju i Turci ponovo prave džamiju." Ipak, nije govorio neistinu u svim elementima: "Isto tako, lakše je sada Radišiću kazati: 'pa znate šta, ispolitizirati tu stvar', umjesto da je, kao čovjek, ako ima ikakav trun ljudskosti, izašao pa kazao: "Gospodo, ljudi, narode, to nije način da se radi." Mladene Brante: Nije, naravno, zaobiđen ni aktuelni premijer: "Umjesto da gospodin Ivanić izađe ko Vili Brant, izvini se i kaže: 'Tu će uvijek biti neko ko će vam smetati...' Znači, nije problem ni u politizaciji, nego je problem u unutrašnjoj bolesti koju trenutno srpsko-pravoslavni narod ima." A onda je još jednom postavio dijagnozu: "Ovo je najbolji savjet i najbolje što im se može kazati.</s><s>Jer i drogaši kada su drogirani, nikada ne priznaju da su drogirani.</s><s>Oni uvijek bježe od toga da su bolesni.</s><s>Isto kada čovjek oboli od fašizma, terorizma, naravno, neće to da prizna, ali čitav svijet to vidi.</s><s>Naravno, bolesnik to ne može da shvati.</s><s>I sve dotle dok to ne shvati srpsko-pravoslavno stanovništvo, da nema alternativu, već da unutra pogleda u svoju dušu, da se iznutra izliječi, da shvati da ovdje možemo i moramo živjeti široko u komšiluku i zajednički dijeliti sudbinu, naravno, neće biti mira na Balkanu."</s><s>Podmetnute reakcije: Reis Mustafa Cerić nije želeo da opravda ni pokliče i nasilje koji su došli kao reakcija na banjalučke i trebinjske događaje: "To je vjerovatno reakcija koja nema opravdanja.</s><s>Jer nikakvo se zlo ne može opravdati nekim drugim zlom.</s><s>Protiv zla se treba boriti snagom dobra." Međutim, nije izdržao a da ponovo ne "uđe u dubinu problema", ponovo pokazujući obaveštajne sklonosti: "To što se moglo čuti to je zaista stvar neodgovornih pojedinaca, provokatora koji, vjerovatno, ja nemam dokaza, ali pretpostavljam, mogu biti pod uticajem nekih obavještajnih službi koje upravo treba da izrelativiziraju ono što se dogodilo u Banjaluci, da se kaže: evo, vidite, isti su, evo gore to, evo ovo ovdje...</s><s>Ja želim da kažem da to nije islam, da to nisu muslimani, da to u Sarajevu ne smije biti i neće biti, bez obzira na to šta se dogodilo u Banjaluci...</s><s>Evo, ja kažem kao reis-ul-ulema, poglavar muslimana, da je nasrtaj na pravoslavnu crkvu u Sanskom Mostu čin protiv muslimana..." Nakon toga se ponovo bacio na objašnjavanje razlike između "ovih i onih" i razlika u krivicama: "Naravno, grijeh koji mi ovdje napravimo, ako je kao trun onda se predstavi kao brdo, a grijeh koji naprave u Banjaluci kao brdo, od njega se želi napraviti trun." Tumač srpskog: "Gospodin Šarović, Ivanić i Radišić imaju veće obaveze prema ratnim zločincima nego prema žrtvama zločina.</s><s>E, te obaveze koje oni imaju, oni su jednostavno zatvorenici tih obaveza.</s><s>A da bi se oslobodili tog zatvoreništva, treba biti hrabar.</s><s>Ali očito ni g. Radišić, ni Šarović, ni Ivanić nemaju hrabrost, ni moral, a ni obraza da izađu u javnost da kažu bez ikakvih 'ako' i bez ikakvih kondicionalnih rečenica", nastavio je, ne izdržavši da postane čak i tumač srpskog jezika: "Ministar unutrašnjih poslova uoči otvaranja džamije, rekao je da će osigurati sigurnost ljudi i imovine, ali mogu se dogoditi i incidenti.</s><s>To za Srbe znači 'možete doći, možete kamenovati i možete spriječiti postavljanje kamena temeljca'".</s><s>"Prema tome, potrebno je da se svi probudimo i da kažem da ovo nas nije ništa zbunilo u Banjaluci, to nas nije obeshrabrilo, mi ćemo, ako Bog da, napraviti Ferhat-pašinu džamiju unatoč Njegošu, 'Gorskom vijencu', unatoč toj djeci koja su bacala kamenje, ako Bog da", poentirao je efendija svoj traktat kojim u BiH može da obezbedi jedino nove sukobe i nove kamenice.</s><s>SPC Najveća istina koju je u intervjuu reis-ul-ulema Cerić uspeo da kaže odnosila se na njegove kolege iz Srpske pravoslavne crkve u Banjaluci: "Ja nisam čuo dostojanstvenika u Banjaluci, mitropolita ili bilo koga iz SPC-a da je izašao i kazao 'gospodo, tako i tako'.</s><s>Ja mislim da je trebalo biti hrabar i imati čojstvo i imati ljudskosti i izćci na TV i reći: "Braćo pravoslavci, to što radite nije dobro, to je protiv Boga, protiv ljudi, zakona, protiv bilo čega..." Najava početka gradnje za velike verske praznike Priče za dizanje tenzija Ubrzo nakon kamenovanja kod Ferhadije Republikom Srpskom počele su da kolaju nove priče o izgradnjama novih džamija, koje iznova podgrejavaju već uveliko nezdravu međunacionalnu atmosferu.</s><s>Jedna od njih je i najava postavljana kamena temeljca za Ferhadiju u Banjaluci na veliki srpski praznik Vidovdan, a kao alternativa pominje se i drugi veliki praznik - Duhovi.</s><s>Proverom u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS "Reporteru" je potvrđeno da su i do njih doprle slične priče, ali na adresu ovog ministarstva do danas nije stigao ni jedan zvanični zahtev ili zvanična najava bilo kakvog sličnog događaja.</s><s>"Do nas su stigle i priče vezane za te datume i za druga mjesta osim Banjaluke.</s><s>Tako se po kafanama može čuti da se planira postavljanje kamena temeljaca i u Modriči i Prijedoru, pa se pominju i Foča i drugi gradovi Republike Srpske.</s><s>Smatramo da te priče ne služe ničemu dobrom, jer, ponavljam, nijedan zvaničan zahtjev nije stigao ni na adresu MUP-a RS ni na adresu neke od nadležnih institucija", rekao je "Reporteru" izvor iz MUP-a.</s><s>Isto je potvrdio i smenjeni ministar unutrašnjih poslova RS Perica Bundalo, koji do imenovanja novog ministra i dalje obavlja dužnost na kojoj je i bio.</s><s>Bundalo smatra da nema potrebe da se podižu tenzije koje su vezane za izgradnju džamija na prostoru RS.</s><s>Drugi izvor iz MUP-a RS ne isključuje ni mogućnost umešanosti obaveštajnih službi iz drugog entiteta, da bi se nivo napetosti održao, što odgovara određenim nacionalističkim krugovima da bi se ponovo izborili za pozicije u vrhu politike Federacije BiH.</s> |
<s>Amerikancu crnogorskog porijekla 16 godina zatvora zbog terorizma</s><s>Ponedeljak, 22 novembar 2021</s><s>21/11/2021 | Autor: RTS | RTRS</s><s>Elvis Redžepagić je priznao krivicu na suđenju, a optužen je za pokušaje da terorističkim organizacijama Islamska država (ISIS) i El Nusra front, obezbijedi materijalnu podršku i resurse, saopštilo je američko ministarstvo pravde.</s><s>- Ovom kaznom, Redžepagić plaća cijenu za svoje pogrešne veze sa terorizmom i pokušaje da se pridruži ISIS-u i El Nusra frontu u cilju vođenja nasilnog džihada - rekao je državni tužilac Breon Pis.</s><s>On je zahvalio, između ostalog, i Predstavništvu FBI za Srbiju, kao i Ministarstvu pravde Crne Gore za pomoć u ovom slučaju.</s> |
<s>Sud BiH o zahtjevu za produženje pritvora Elfeti Veseli</s><s>Ponedeljak, 24 april 2017</s><s>24/04/2017 | 11:38 ⇒ 12:28 | RTRS U narednia 24 časa Sud BiH trebalo bi da se izjasni o zahtjevu Tužilaštva BiH za produžetak pritvora Elfeti Veseli, osumnjičenoj za ubistvo dvanaestogodišnjeg Slobodana Stojanovića u selu Donja Kemnica kod Zvornika, u junu 1992. godine.</s><s>U obrazloženju zahtjeva tužilac Miroslav Janjić izrazio je bojazan da bi Veseli ponovo mogla da pobjegne iz BiH, kao što je to učinila i 1993. godine.</s><s>Naveo je i da osumnjičena nema validne dokumente, niti bliže rodbine u Bosni i Hercegovini.</s><s>Odbrana se usprotivila zahtjevu, tvrdeći da postoji osoba koja je osumnjičenoj ponudila smještaj i ishranu u slučaju da budu određene blaže mjere zabrane.</s><s>U istrazi ubistva dječaka, Tužilaštvo je do sada saslušalo 15 svjedoka, među kojima su i očevidac ubistva, te saborci Veselijeve iz jedinice kojom je komandovao Sakib Halilović Kibe.</s><s>Elfeta Veseli u pritvoru je od marta, kada su je po zahtjevu Interpola, isporučile vlasti Švajcarske. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=250692</s> |
<s>Suđenje za silovanje Srpkinje: Žrtva sposobna da svjedoči</s><s>Utorak, 04 april 2017</s><s>04/04/2017 | RTRS | SRNA Na suđenju pripadnicima takozvane Armije BiH Elviru Muminoviću, Samiru Kešmeru i Mirsadu Menziloviću za silovanje maloljetne Srpkinje u Sarajevu 1993. godine, vještaci medicinske struke rekli su da je žrtva silovanja sposobna da svjedoči, ali da bi saslušanje u prisustvu optuženih negativno uticalo na njeno psihičko stanje.</s><s>Neuropsihijatar Veselin Pečenica i psiholog Ivan Kuč kažu da su vještačenje zaštićene svjedokinje "A" uradili na osnovu uvida u spis i pregleda.</s><s>Pečenica je napomenuo da su vještaci imali uvid u medicinsku dokumentaciju iz 2005, 2011, 2012. i 2013. godine iz koje je vidljivo da je svjedokinja upućivana, između ostalog, i kod neuropsihijatra i psihologa.</s><s>"Oštećena je procesno sposobna", ocijenio je Pečenica.</s><s>Kuč smatra da je duševno zdravlje oštećene posljedica preživljene traume, ali da ona nema duboke psihičke poremećaje.</s><s>On je rekao da se svjedokinja pokušava nositi sa stresom, ali da testovi pokazuju da je njena osjetljivost na stres visoka.</s><s>"Ona je imala tendenciju iskrenog prikazivanja stanja u kojem se nalazi", rekao je Kuč.</s><s>Prema zajedničkom nalazu i mišljenju oba vještaka iz 2016. godine, kod ispitanice je prisutna trajna promjena ličnosti nastala nakon katastrofičnog događaja, prenosi Birn.</s><s>Elvir Muminović, Samir Kešmer i Mirsad Menzilović optuženi su da su, kao pripadnici takozvane Armije BiH u maju 1993. godine silovali i seksualno zlostavljali maloljetnu osobu, nanijevši joj teške fizičke i psihičke povrede.</s><s>Prema Tužilaštvu BiH, Muminović je na ulici naoružan pištoljem prišao djevojci srpske nacionalnosti, zarobio je i odveo u jedan stambeni objekat gdje su optuženi počinili višestruko mučenje, zlostavljanje i premlaćivanje maloljetne žrtve.</s><s>Tokom unakrsnog ispitivanja, vještaci su napomenuli da nisu imali uvid u ginekološke nalaze iz 1993. godine.</s><s>Pečenica je rekao i da se u nalazima od 2005. do 2016. ne pominje da je svjedokinja tokom rata bila seksualno zlostavljana.</s><s>Odbrane su se protivile ulaganju nalaza jer je, prema njihovom mišljenju, nepotpun.</s><s>Suđenje će biti nastavljeno 11. aprila. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=248472</s> |
<s>Jahja Vuković, osumnjičen za terorizam, izručen BiH</s><s>Petak, 23 oktobar 2020</s><s>22/10/2020 | RTRS | Autor: SRNA BiH je iz Turske izručen Jahja Vuković /21/ iz Bihaća, koji je pod istragom Tužilaštva BiH jer je osumnjičen da je 2014. godine otputovao u Siriju, te se priključio paravojnim formacijama terorističke organizacije Islamska država, saopštio je portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić.</s><s>Lociranje, identifikovanje, hapšenje i transport osumnjičenog izvršen je zajedničkim naporima Tužilaštva BiH i partnerskih policijskih i bezbjednosnih agencija u okviru antiterorističkih aktivnosti.</s><s>Izručenje osumnjičenog realizirano je na međunarodnom aerodromu Sarajevo, nakon čega je lišen slobode i biće predat postupajućem tužiocu.</s><s>Prema prikupljenim dokazima, osumnjičeni se priključio formaciji "Al Nusra front", gdje je zajedno sa drugim državljanina BiH, u okviru jedinice "Hattab", učestvovao u terorističkim aktivnostima ove grupe, koje su uključivale napade na stanovništvo, ubijanje, protivpravna zatvaranja i druge terorističke aktivnosti.</s><s>Prikupljeni dokazi ukazuju da je osumnjičeni bio pripadnik ovih formacija do 2019. godine i konačnog sloma struktura terorističke organizacije Islamska država, nakon čega se skrivao na području Turske, gdje je otkriven i lišen slobode. https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=406293</s> |
<s>V. N. | 01. decembar 2015.</s><s>Apelacioni sud Distrikta izrekao pravosnažne presude dvojici Bošnjaka.</s><s>Galib Hadžić (68) i Nijaz Hodžić (55) odgovorni za zločine 1992. godine Presuđeno za ratna dešavanja iz 1992. godine južno od Brčkog Apelacioni sud Brčko distrikta izrekao je pravosnažne presude kojima je za ratne zločine u preratnoj opštini Brčko osudio Galiba Hadžića (68) na dve godine i deset meseci, a Nijaza Hodžića (55) na jednu godinu zatvora, saopšteno je u utorak iz lokalnog Tužilaštva.</s><s>Optužnica iz 2010. godine je obojicu, u više tačaka, teretila za fizička i duševna zlostavljanja zatvorenih civila i ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti, počinjenih 1992. godine na nekoliko lokacija na području Gornjeg Rahića, južno od Brčkog.</s><s>Osnovni sud je u prvostepenom postupku Hadžića proglasio krivim po većini tačaka optužnice, dok ga je za određen broj radnji koje su mu stavljene na teret oslobodio optužbi.</s><s>S druge strane, Hodžić je nepravosnažno proglašen krivim po svim tačkama optužnice, koje je sud sve okvalifikovao kao zlostavljanja ratnih zarobljenika i izrekao mu kaznu jednogodišnjeg zatvora.</s><s>Rešavajući po žalbama na prvostepenu presudu Apelacioni sud je delimično preinačio odluku Osnovnog suda, oslobodivši Hadžića optužbe po jednoj tački optužnice, a za preostale ga proglasio krivim izričući mu jedinstvenu kaznu zatvora od dve godine i deset meseci, dok prvostepena presuda Hodžiću nije menjana.</s><s>Galib Hadžić je tako pravosnažno osuđen za zlostavljanje tri civila i devet ratnih zarobljenika, čime je počinio krivična dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, Nijaz Hodžić za zlostavljanje pet ratnih zarobljenika, odnosno za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/dosije/aktuelno.292.html:579371-Tri-godine-za-mucenje-Srba</s> |
<s>General Ratko Mladić – pogled ruskog stručnjaka za međunarodno pravo Aleksandra Mezjajeva</s><s>Sreda, 18 jul 2012</s><s>Tema dana | 15. jul 2012. | 17:33 Vera Žerdeva, Grigorij Sokolov, Izvor: Golos Rossii Nema mnogo medija koji pokušavaju da dođu do istine – često prosto prenose zapadne medije.</s><s>Tema današnjeg okruglog stola biće delatnost Haškog tribunala, tačnije suđenje generalu Mladiću.</s><s>Delatnost ovog međunarodnog pravosudnog organa izaziva mnogo protivrečnih reakcija.</s><s>Ali kada se optuženima pogoršava zdravstveno stanje, napetost raste.</s><s>Na pamet pada sudbina Slobodana Miloševića, koji je preminuo u toku sudskog procesa pri pomalo dvosmislenim okolnostima.</s><s>O tome kako se odvija suđenje generalu Mladiću danas će govoriti poznati ruski pravnik, stručnjak za međunarodno pravo Aleksandar Mezjajev.</s><s>Kakav je vaš utisak sa suđenja generalu Ratku Mladiću?</s><s>- Ja pre svega ocenjujem ovaj proces kao pravnik, zato nemam toliko utiske, koliko pravne zaključke.</s><s>Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju stalno tvrdi da se njegova suđenja odvijaju na najvišem nivou, i u suštini oni postavljaju standard međunarodnog pravosuđa.</s><s>To ne odgovara istini, i to se još jednom ispoljava u slučaju generala Mladića.</s><s>Suđenje pokušavaju da započnu u trenutku kada odbrana nije spremna.</s><s>Osobenost suđenja u Tribunalu je to što sve informacije poseduje Tužilaštvo, a čak sudije dobijaju informacije samo od Tužilaštva.</s><s>A Tužilaštvo sva dokumenta odbrani ne predaje.</s><s>To traje već više od godinu dana.</s><s>Pri tome Sud odlično zna da odbrana nije dobila sva neophodna dokumenta.</s><s>Ipak, oni forsiraju početak procesa.</s><s>A o kakvim dokumentima je reč?</s><s>- Reč je o svim dokumentima, počev, recimo, od izjava svedoka.</s><s>Radi se o tome što je na primer u slučaju generala Mladića prijavljeno od tri stotine svedoka samo nekoliko ljudi koji će svedočiti neposredno u sudnici.</s><s>Zamislite da je 99 odsto izjava svedoka pismeno.</s><s>I ove izjave se ne predaju odbrani.</s><s>Na koji način možete da se pripremite za unakrsna ispitivanja u takvim okolnostima?</s><s>Ali upravo na to je i sračunata data sitaucija.</s><s>Tužilaštvo odlično zna da su optužbe protiv generala Mladića falsifikovane.</s><s>Mogu odgovorno o tom da govorim, zato što su povodom Srebrenice već vođena suđenja.</s><s>I mi smo videli kako su se pripremali lažni svedoci.</s><s>Kako je te svedoke jednim udarcem zbrisao Slobodan Milošević na unakrsnim ispitivanjima, kako ovi lažni svedoci padaju na suđenju Šešelju, suđenju Karadžiću.</s><s>Zato u principu situacija kada se minira mogućnost efikasnog unakrsnog ispitivanja prilično je logična: ako odbrana dobije sva dokumenta na vreme, svi svedoci će biti neutralisani na unakrsnom ispitivanju.</s><s>Dozvolite sledeće preciziranje.</s><s>Uzimali smo intervju od pravnog savetnika generala Mladića Miodraga Stojanovića, i on je sam rekao da je prilikom razmatranja slučaja generala Mladića Tribunal uveo svojevrsno pravilo: jedne svedoke ispituju u sudnici, drugi daju pismenu izjavu, a sami ne prisustvuju u sudnici.</s><s>To stvara problem odbrani?</s><s>- Zaista, ono što se dešava u Haškom tribunalu je svojevrsni skandal, gde se primenjuju dvostruki standardi ispitivanja svedoka.</s><s>Od 300 svedoka samo pet je prijavljeno kao oni koji će svedočiti u sudnici.</s><s>Svi ostali su oni koji su dali pismene izjave.</s><s>I upravo tekstovi pismenih svedočenja ne daju se na vreme odbrani.</s><s>Tačnije, ono o čemu sam već govorio.</s><s>Sledeći momenat: nastupio je svedok Dejvid Harland.</s><s>I mada on nije imao ni vojno obrazovanje, ni obrazovanje u oblasti politike, on je svedočio upravo o tim pitanjima.</s><s>Dok ga je ispitivalo Tužilaštvo – sudije uopšte nisu reagovale, nikakvih problema nije bilo.</s><s>Čim je počela da postavlja pitanja odbrana, sudije su odmah počele da prekidaju jedan za drugim i da govore: Zašto pitate za mišljenje tog svedoka?</s><s>Nama su potrebne činjenice.</s><s>Tačnije, eto vam dvostruki prilaz.</s><s>Kada Tužilaštvo ispituje svedoka, on, ne posedujući odgovarajuće kompetencije, izražava svoje mišljenje, Sudu je to divno.</s><s>Čim se za mišljenje svedoka zanima odbrana, to je već pogrešno, to ničim ne pomaže Sudu, kako oni tvrde.</s><s>Između ostalog, na suđenju će uglavnom istupati takozvani „profesionalni“ svedoci.</s><s>Oni trče sa suđenja na suđenje.</s><s>To su vrlo dobro utrenirani ljudi.</s><s>Pri tome do takve mere da ridaju od prve do poslednje minute svog svedočenja.</s><s>Što smo na primer videli u ponedeljak i utorak, kada je muškarac svedok plakao neprekidno.</s><s>Mada, po nekim trenucima koji mi nisu izmakli, video sam da je svedok u stvari odlično sebe kontrolisao.</s><s>Na primer, to je bilo primetno po neposrednim odgovorima Sudu.</s><s>Tačnije, postoji pravilo da ma ko da postavlja pitanje, ili Tužilaštvo, ili odbrana, odgovara se na njega Sudu.</s><s>Ali čak kada se svedok podseća na to, svejedno on za pet minuta na to zaboravlja i prelazi na prirodni poredak komunikacije.</s><s>Jer kada te pitaju, logično je da odgovaraš upravo onom ko te pita.</s><s>Ovaj svedok za dva dana ni na trenutak nije zaboravio da treba da odgovara sudiji.</s><s>Ili još jedan primer: pauza između pitanja i odgovora.</s><s>To je nevolja Tribunala.</s><s>Tamo sve prevode!</s><s>Ako svedok govori brzo, kvalitet prevoda se pogoršava.</s><s>Najvažnije je da se ne prave pauze.</s><s>Ako su postavili pitanje, treba sačekati da ga prevedu, zatim odgovarati.</s><s>Ipak, koliko god da na to podsećaš svedoka, uzalud.</s><s>Posle tri minuta on zaboravlja i počinje da odgovara odmah.</s><s>Ipak ovaj uplakani za dva dana svedočenja ni na sekundu nije zaboravio da sačeka.</s><s>A da li biste mogli da navedete njegovo prezime?</s><s>- To je Edelvin Pašić.</s><s>On je svedočio i na suđenju protiv Radoslava Brđanina i protiv Momčila Krajišnika.</s><s>Da, upravo su se na svedočenja tog svedoka pozivale novinske agencije.</s><s>I između ostalog, ako na suđenju važnu ulogu igra emocionalna komponenta, da li je po vama slučajnost ili podudarnost što je suđenje protiv generala Mladića obnovljeno upravo 9. jula, kada se priprema pomen žrtvama Srebrenice i narednog dana tamo se sahranjuju ostaci poginulih?</s><s>- Između ostalog, nije sasvim tačno govoriti o tome da će tamo pominjati žrtve Srebrenice.</s><s>Tamo će pominjati samo muslimanske žrtve.</s><s>Zato što, kada se govori „žrtve Srebrenice“, iz nekog razloga se zaboravlja na to koliko je bilo ubijeno Srba.</s><s>Ovo pitanje kao da se isključuje iz razmatranja.</s><s>Ali u celini, vi ste sasvim u pravu.</s><s>To je bio šou.</s><s>I uopšte imajte u vidu da se sada ovaj proces nalazi u takozvanom prvom segmentu.</s><s>Ukupno će biti pet segmenata, od njih šetiri segmenta odgovaraju grupama optužbe.</s><s>Recimo, drugi segment će biti za opštine, treći za taoce, i tako dalje.</s><s>A prvi segment ovde nije vezan neposredno za neku optužbu, oni ga nazivaju preglednim.</s><s>On je u stvari čista propaganda.</s><s>I zato nema sumnje da je sve to priređeno povodom odgovarajućih datuma, karte je bilo potrebno rezervisati dve nedelje unapred.</s><s>Imajte u vidu, da biste posetili Tribunal, treba da dobijete kartu.</s><s>Sve je napravljeno po zakonima pozorišta.</s><s>Naravno, prvi svedok je trebalo da otvori pozorišnu sezonu na odgovarajući način.</s><s>Zato čak ako i poverujemo da je svedok zaista bio tako plačljiv, Tužilaštvo je odlično znalo da je to psihološki neuravnotežen čovek.</s><s>I ono ga nije slučajno uzelo za prvog čoveka.</s><s>Tim pre ako se pažnjivo pogledaju njegova svedočenja, ovaj svedok nije dao nikakva svedočenja neposredno protiv generala Mladića.</s><s>On je davao prilično primitivna svedočenja o tome da je video tenkove, da su na tenkovim bile zvezde petokrake.</s><s>Ali petokrake su simoblika JNA!</s><s>Jugoslavija se u to vreme još nije raspala i u njenoj armiji su služili predstavnici svih nacija.</s><s>Ipak, svedok sve vreme tvrdi: srpske snage, srpske snage...</s><s>Mada je onda bio dete i malo šta je shvatao.</s><s>Tačnije, svedok je istupio u ulozi glumca.</s><s>Dobrog glumca treba reći.</s><s>I moram da priznam da je predstava na otvaranju sezone uspela.</s><s>I ujedno u javnoj svesti dejstva jugoslovenske armije su bila izjednačena sa dejstvima srpskih formacija.</s><s>- Naravno.</s><s>Mada ovaj svedok nije mogao da da nikakva ubedljiva svedočenja o tome.</s><s>Bukvalno posle nekoliko dana svi će zaboraviti na taj proces.</s><s>Niko neće uzimati karte.</s><s>Sala će biti prazna.</s><s>Sećam se kako sam sedeo sam u sudnici na suđenju Slobodanu Miloševiću.</s><s>Pri tome pored mene nije bilo čak ni predstavnika štampe.</s><s>Oni su pisali svoje reportaže prema zapisima sa interneta.</s><s>Nikoga nije bilo u sudnici!</s><s>Na prvim takvim zasedanjima tamo je puna sala.</s><s>Za nekoliko dana nema bukvalno nikog.</s><s>Zato je sasvim jasno da je prvo zasedanje bilo čisto propagandno.</s><s>Uz to prvog dana obično se slušaju pitanja tužioca.</s><s>Tačnije, likovanje takoreći te strane.</s><s>A drugog dana je unakrsno ispitivanje.</s><s>A na unakrsnom ispitivanju koje je između ostalog blistavo izveo advokat generala Mladića, Branko Lukić, želim to da podvučem, svedok se zbunio.</s><s>Tako će biti sa svakim svedokom.</s><s>Tako je uvek.</s><s>Navešću vam sledeći primer.</s><s>Kada je istupao svedok Ratko Marković na suđenju Miloševiću, on je prvog dana davao vrlo ozbiljna svedočenja protiv Miloševića.</s><s>Štampa je prosto likovala.</s><s>Izašli su ogromni komentari po obimu.</s><s>Oni su zauzimali veliko mesto na internetu.</s><s>Drugog dana desilo se sasvim neočekivano.</s><s>Svedok je na samom početku zasedanja izjavio: Sve što sam juče govorio je laž.</s><s>Mene pod mučenjem teraju da dajem lažna svedočenja protiv Slobodana Miloševića.</s><s>I šta vi mislite, kakva je bila reakcija štampe?</s><s>Oni uopšte nisu o tome pisali!</s><s>Jednostavno su prećutali.</s><s>I hajde da dotaknemo pitanje zdravstvenog stanja generala Mladića.</s><s>Šta mislite, to kako se vodi ovo suđenje, emocionalna obojenost zasedanja, mogli su da provociraju pogošanje zdravstvenog stanja?</s><s>- Mislim da je to, naravno, takođe moglo da provocira, zato što znate da je bilo nekoliko incidenata kada su iz publike bile provokacije protiv generala Mladića, gestikulirali su i slično.</s><s>Ali ne mislim da je to glavni razlog.</s><s>Glavno je to što je general Mladić teško bolestan.</s><s>Mi naravno nemamo pravo da govorimo o njegovom zdravlju.</s><s>To je zabranjeno pravilima Tribunala.</s><s>I ja ću reći samo to što je već procurelo u štampu: on je preživeo nekoliko moždanih udara i infarkta.</s><s>I u toj situaciji zasedanja Suda su vrlo opasna za ljude u takvom stanju.</s><s>Zato što treba biti sve vreme napet.</s><s>Ja sam pamtim kako sam sedeo u Tribunalu pet sati zasedanja i kako bih se koncentrisao, morao sam vrlo ozbiljno da se potrudim.</s><s>I negde do 12 sati počela je da me boli glava.</s><s>Nosio sam već sa sobom tablete protiv glavobolje, zato što nije lako pratiti svaku reč.</s><s>A za čoveka njegovog stanja to je, rekao bih, čak vrlo opasno.</s><s>I uz sve to, obratite pažnju, zakazali su mu petodnevnu radnu nedelju.</s><s>Pet zasedanja nedeljno.</s><s>Nijedan optuženi, čak ni zdrav, nije podvrgnut takvom režimu.</s><s>Recimo suđenje Karadžiću je proticalo tri, maksimum četiri puta nedeljno.</s><s>Obično tri puta nedeljno.</s><s>Proces protiv Stanišića i Simatovića je održavan dva puta nedeljno, pošto je Stanišić bolestan i tamo su sudije izašle u susret.</s><s>Zato smatram da je u značajnoj meri sud provocirao ovo teško stanje, bez obzira na to što je odbrana molila Sud da pređe na blaži režim.</s><s>Tim pre što se u drugim procesima to čini.</s><s>Ali predsedavajući sudija i druge sudije su odbile da to učine.</s><s>Smatram da je to bila direktna provokacija da se pogorša zdravstveno stanje generala.</s><s>Bez obzira na to što se ponekad čini da se Mladić jednostavno isključuje, tim pre što mu čak ni reč ne daju.</s><s>Setite se kada je pokušao da se izjasni, a nisu mu davali, čak su ga izvodili iz sudnice.</s><s>Ipak, optuženi mora svesno da se nalazi u sali.</s><s>On mora da razume sve zato što upravo on daje instrukcije advokatu.</s><s>Advokat ne deluje po sopstvenoj volji.</s><s>On ispunjava instrukcije optuženog.</s><s>Hvala velika, a vi Aleksandare Borisoviču, vi ste trenutno u Kazanju.</s><s>Kako pratite proces?</s><s>- Uglavnom, naravno, pratim preko interneta.</s><s>Vode se ne sasvim direktni prenosi, ali prenosi se.</s><s>Za sada se ovaj proces prenosi, mada ima i zatvorenih zasedanja.</s><s>Mislim da će ona uskoro početi.</s><s>Ali tu se ništa ne može.</s><s>U takvim slučajevima čak kada se nalaziš u sudnici, tamo se spuštaju zavese, isključuje zvuk, i šta se dešava sa druge strane „akvarijuma“ (zašto akvarijuma, pa zato što se nalazite iza stakla), više niko ne zna.</s><s>Dešava se da zvuk odnekud ide, a dešava se da i zvuk isključuju.</s><s>Šta je tamo, ko je tamo?</s><s>Mada ponekad neki stručnjaci sprovode istraživanja, od mrvica prave informacije i zaista se pojavljuju zanimljive činjenice.</s><s>Tako da se proces, naravno, može pratiti preko interneta, ali ponekada sam u Hagu i neposredno i, kako se kaže, posmatram kroz staklo.</s><s>Hvala velika, Aleksandre Borisoviču.</s><s>- Uvek mi je drago da sarađujem sa vašim radijom.</s><s>Želim da vam se posebno zahvalim na onom stavu koji ste zauzeli.</s><s>Nažalost, nema mnogo naših medija koji pokušavaju da dođu do istine.</s><s>Vrlo često prosto prenose zapadne medije, tako da sam uvek spreman da sa vama sarađujem.</s><s>Mnogo uspeha u svim vašim poduhvatima!</s><s>U okviru Okruglog stola razmatrano je suđenje generalu Mladiću.</s><s>Voditelj Vera Žerdeva je razgovarala sa stručnjakom za međunarodno pravo Aleksandrom Mezjajevom. http://www.pravda.rs/2012/07/15/general-ratko-mladcnjaka-za-medjunarodno-pravo-aleksandra-mezjajeva/</s> |
<s>Svjedok: Godinjak znao za maltretiranje Srba u Trnovu</s><s>Utorak, 25 oktobar 2016</s><s>25/10/2016 | RTRS Svjedok Tužilaštva BiH Dragomirka Mišović rekla je u nastavku suđenja pred Sudom BiH za zločine počinjene nad Srbima na području Trnova, da je optuženi Edhem Godinjak znao za maltretiranja zatvorenih Srba.</s><s>Mišovićeva je s porodicom živjela u Tošićima u opštini Trnovo do 31. jula 1992. godine, kada je, kako je navela, s drugim mještanima krenula bježati zbog napada "muslimanskih snaga".</s><s>Ona je navela da im je na prevoju Rogoj vojska presjekla put.</s><s>"Prvog sam vidjela Edu Godinjaka.</s><s>Naredio je da nas sklone na Rogoj, da ne poginemo od bombardovanja", rekao je svjedok.</s><s>Tu su, prema njenom sjećanju, ostali dva dana, a nakon toga su ih vojnici poveli za selo Dejčiće.</s><s>Na putu su vidjeli mrtve ljude, prenosi Birn.</s><s>Mišovićeva je rekla da je među ljudima koje su vojnici vodili za Dejčiće bio i starac, kojeg su ubili, jer nije mogao držati korak sa ostalima.</s><s>Kada su stigli u Dejčiće, oko 65 žena i djece je smješteno u jednu prostoriju, a muškarci su odvojeni.</s><s>"Čuje se udaranje i tuča.</s><s>Uđu im vojnici, udaraju ih i psuju, a onda tako krvavi, nakon što pretuku njih, uđu kod nas i udaraju koga prvog stignu", navela je Mišovićeva.</s><s>Za zločine nad zarobljenicima i civilima počinjene na području Trnova, s Godinjakom su optuženi i Medaris Šarić i Mirko Bunoza.</s><s>Na teret im je stavljeno učešće u zločinačkom poduhvatu s ciljem ubijanja i zatvaranja Srba u selima na području Trnova.</s><s>Prema optužnici, Godinjak je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti Trnovo, Šarić komandant Štaba Teritorijalne odbrane, a Bunoza komandant jedinica Hrvatskih odbrambenih snaga. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=227119</s> |
<s>Suđenje Drekoviću: Svjedok prisustvovao uviđaju nakon pogibije Koprivice</s><s>Utorak, 15 oktobar 2019</s><s>15/10/2019 | RTRS | SRNA U nastavku suđenja generalu takozvane Armije BiH Ramizu Drekoviću za ratni zločin nad srpskim civilima u Kalinoviku 1995. godine, bivši pripadnik Policijske stanice Kalinovik Rajko Višnjevac rekao je da je nakon eksplozije granate u centru zatekao mrtvu Stanislavu Koprivicu u krilu Dušanke Nišić, koja se od šoka nije micala.</s><s>Višnjevac je rekao u Sudu BiH da je tokom uviđaja koji je obavljao nakon pada prve granate tog dana u Ulici Pešuta Klarića, čuo zvižduk granate iz pravca Bjelimića, zbog čega se pobjegao u obližnju zgradu. - Nakon eksplozije, među prvim sam došao na mjesto događaja i zatekao Stanislavu koju je u krilu držala Dušanka.</s><s>Na obližnjoj zgradi i prodavnici bila su polupana stakla i odvaljen beton od podzide.</s><s>Pozvao sam Milivoja Sladoju koji je bio u blizini i rekao mu da odnese Dušanku u Dom zdravlja jer je Stanislava već bila mrtva.</s><s>Nju su nešto kasnije odnijeli - ispričao je svjedok.</s><s>On je precizirao da je granata pala u Karađorđevoj ulici, dvadesetak metara od hotela Lelija, te da je uviđaj obavio inspektor Centra javne bezbjednosti Srbinje /Foča/ Rade Gagović, a da je on potpisao zapisnik jer je bio prisutan.</s><s>Višnjevac je rekao da se zbog protoka vremena ne može sjetiti datuma kada je Kalinovik bombardovan, kao ni sadržaja iz zapisnika koje je pisao nakon obavljanja brojnih uviđaja iz različitih oblasti kriminaliteta, te da li je uzimao izjave povrijeđenih.</s><s>Ipak, prisjetio se da je prva granata pala na kuću Todora Eleza iz pravca Rogoja, a da je u Potocima od granate "ranjeno dijete Tošović", o čemu je sačinio službenu zabilješku.</s><s>Višnjevac se sjetio i da je izašao na mjesto ranjavanja izbjeglice iz Konjica Ratka Đogića, ali se nije mogao sjetiti gdje je to bilo.</s><s>Tužilac Milanko Kajganić predočio je svjedoku nekoliko zapisnika u kojima su sadržani podaci o granatiranju Kalinovika, koji je potvrdio da ih je on potpisao.</s><s>Odbrana je uložila prigovor na relevantnost i zakonitost ovih dokaza uz obrazloženje da se oni ne odnose na period inkriminisanog događaja, da se na pojedinim zapisnicima nalazi samo potpis svjedoka, te da je zapisnike pisao rukom.</s><s>U nastojanju da ospori kredibilitet ovog svjedoka, Drekovićev branilac Kadrija Kolić postavljao je niz pitanja koja se ne odnose na period obuhvaćen u optužnici, a koja je predsjedavajući Sudskog vijeća Staniša Gluhajić zabranio.</s><s>Drekovićev branilac, advokat Mirsad Crnovršanin zatražio je od Suda BiH da izda naredbu Policijskoj upravi u Foči i Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske da im dostave dokaze o radu Višnjevca tokom 1995. godine, nakon čega bi na narednom ročištu nastavili njegovo unakrsno ispitivanje.</s><s>Prema optužnici, Dreković je u proljeće 1995. izdao direktnu, strogo povjerljivu naredbu artiljerijskim jedinicama na širem području opštine Konjic da izvrše neselektivno granatiranje Kalinovika, naseljenog Srbima.</s><s>U optužnici se navodi da je u granatiranju tokom maja i juna 1995. godine ubijeno petnaestogodišnje dijete, a teže i lakše ranjeno više djece i odraslih, te razoreno više objekata.</s><s>Nastavak suđenja zakazan je za 22. oktobar. https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=354493</s> |
<s>04/12/2017 | 16:16 ⇒ 16:24 | Autor: RTRS | Izvor: SRNA U Konjicu je u Odbrambeno-otadžbinskom ratu ubijeno 382 Srba, od kojih 200 civila u gradu i u logorima Čelebići i Musala, rekao je predsjednik Udruženja Konjičana Republike Srpske Zoran Pologoš povodom akcije SIPA u kojoj je uhapšeno 13 nekadašnjih pripadnika tzv. BiH.</s><s>Pologoš je naveo da su dolaskom splitskog puka u Konjic u aprilu 1992. godine počela hapšenja i ubijanje Srba, te napadi na srpska sela i zatvaranja u ove logore.</s><s>"Najveći zločin počinjen je u selu Bradina, gdje je 25, 26. i 27. maja 1992. godine pobijeno 36 ljudi.</s><s>Sve stanovništvo deportovano je u logore u Konjicu, u osnovne škole u Bradini i Donjem Selu.</s><s>Kuće su opljačkane i popaljene, cijelo selo je etnički očišćeno.</s><s>Za ovo do sada niko nije odgovarao", istakao je Pologoš.</s><s>On je naglasio da je do sada procesuirano svega nekoliko pojedinaca za zločine u logoru "Čelebići" i za ubistvo porodice Golubović, Đura i Vlaste i dvojice njihovih sinova od pet i sedam godina.</s><s>"Njih su ubili pripadnici rezervnog sastava policije.</s><s>Strijeljali su ih pokraj Neretve.</s><s>Petar od sedam godina ostao je živ i došao na policijski punkt gdje je ponovo strijeljan", rekao je Pologoš.</s><s>On kaže da 25 godina od zločina u Konjicu nije odgovarao ni vojni vrh, ni izvršioci, iako su svi detalji poznati Tužilaštvu BiH.</s><s>"Sud BiH je do sada imao dvostruke aršine prema Srbima.</s><s>Ovo je prilika da se pokaže hoće li biti suđeno svima", dodao je Pologoš.</s><s>Pripadnici SIPA uhapsili su danas 13 nekadašnjih pripadnika struktura tzv. Armije BiH, Teritorijalne odbrane i MUP-a u Konjicu osumnjičenih za zločine nad više desetina žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.</s><s>Riječ je o osumnjičenima za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. godine na području Konjica i okoline koji su rezultirali uklanjanjem i prisilnim preseljenjem gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti sa tog područja.</s><s>Među navedenim zločinima, obuhvaćena su ubistva, mučenja, silovanja, zlostavljanja i progoni žrtava. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=280567</s> |
<s>Svedok na suđenju pripadnicima HVO: Srbe su svakodnevno prebijali, hranu im davali jednom u tri dana</s><s>Sreda, 24 januar 2018</s><s>Srna | 24. 01. 2018 | Blic U nastavku suđenja desetorici pripadnika HVO, optuženih za ratni zločin nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima na području Orašja 1992. i 1993, svedok Tužilaštva BiH Mirko Sarić rekao je da mu je otac, nakon što je razmenjen, ispričao da su ga ispred porodične kuće surovo pretukli Pero Vincetić i Ivo Živković.</s><s>Sarić je ispričao u Sudu BiH da je kao pripadnik rezervnog sastava milicije, u kojem su bili i Hrvati, patrolirao na području sela Buka, te da je sredinom marta 1992. sa Slavkom Ivanovićem povučen u Bukovu Gredu kako bi izbegli eventualne neprijatnosti od pripadnika "Zengi", koji su dolazili iz Hrvatske.</s><s>On je potvrdio da su problemi počeli sredinom aprila kada je postavljen punkt na Ciglani, na izlazu prema srpskim selima između Bukove Grede i Stolice, koji su držali naoružani momci u maskirnim uniformama, te da niko nije mogao da izađe iz sela.</s><s>- U Bukovoj Gredi nije bilo nikakvih problema sa Hrvatima.</s><s>Znali su da su naše žene i deca u okolnim srpskim selima i rečeno nam je da u Kriznom štabu možemo uzeti jednodnevne propusnice za izlazak iz Orašja da ih posetimo - naveo je Sarić.</s><s>Mučenje On je dodao da je sa devetoro Srba, među kojima su bili njegov rođak Momir Sarić, Trivo Simić i Goran Sarić, te Aco Petrović i 18-ogodišnji Mišo, za koje je kasnije čuo da su ubijeni, 16. aprila izašao iz Bukove Grede. – U selu su ostali moj otac Stojan, stričevi, rođaci i komšije.</s><s>Uhapšeni su tokom vojne akcije na Bukovu Gredu 9. maja 1992, te odvedeni u logor u osnovnoj školi u Donjoj Mahali.</s><s>Dan pre, Pero Vincetić je sa vojnom policijom došao u kuću mog oca da mu preda pušku koju sam zadužio kao rezervni policajac.</s><s>On i Ivo Živković su ga toliko premlatili da su mu rebra probila desno plućno krilo, a gurali su ga i u septičku jamu - posvedočio je Sarić.</s><s>Streljanje Iznoseći neposredna saznanja svog oca, Sarić je rekao da je 20-ak zatvorenih Srba u logoru svakodnevno premlaćivano i da su hranu dobijali jednom u tri dana, dok su ostali, među kojima je bilo žena, bili u izolaciji. - Otac je svaki dan odvođen na kopanje rovova na različitim lokacijama.</s><s>Jedne prilike, na Rampi koju su držali Zagrepčani, vojnici su ga u više navrata vodili na streljanje, pa vraćali.</s><s>Tako su ga, u stvari, plašili.</s><s>Mnogi su ga viđali.</s><s>Ivo Oršolić, koji ga je vidio na Oštroj Luci, rekao mi je da je bio u lošem stanju, ali da mu nije mogao pomoći - naveo je Sarić.</s><s>Mina Svedok kaže da su mu otac, koji je razmenjen u januaru 1993. godine, i Stevo Petrović rekli da je njegov stric Savo podlegao od posledica mučenja u Donjoj Mahali.</s><s>Prema njegovim saznanjima, Milan Maksimović je ranjen na Oštroj Luci, kada je, kopajući rovove, nagazio na minu.</s><s>Optuženi Za zločine u Orašju optuženi su general HVO Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić.</s><s>Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO i policije u Orašju, te pripadnici vojne policije.</s><s>Na teret im je stavljen progon srpskog stanovništva, i to ubistvima, zatvaranjem ili drugim teškim oduzimanjem slobode, mučenjima, silovanjima i drugim nečovečnim delima.</s><s>Matuzović, Živković i Đurić optuženi su i da su, zajedno sa njima poznatim pripadnicima vojne policije HVO, u šupi u Donjoj Mahali i u logoru u osnovnoj školi u tom mestu, učestvovali u ubistvima, mučenju i nečovečnom postupanju prema ratnim zarobljenicima.</s><s>Nastavak suđenja zakazan je za 31. januar. https://www.blic.rs/vesti/republika-srpska/svedok-su-svakodnevno-prebijali-a-hranu-im-davali/h9jqzes</s> |
<s>BiH ukinuo prvostepenu oslobađajuću presudu pripadnicima takozvane Armije BiH</s><s>Subota, 09 decembar 2017</s><s>09.12.2017 09:58 | RTRS | Glas Srpske Sarajevo - Apelaciono odjeljenje Suda BiH ukinulo je prvostepenu oslobađajuću presudu pripadnicima takozvane Armije BiH Muhamedu i Tariku Šišiću, Emiru Drakovcu i Azizu Šuši zbog zločina počinjenih nad srpskim civilima u mjestu Kukavice kod Rogatice, u avgustu 1992. godine.</s><s>Podsjećamo, obrazlažući ovu presudu, sudija Davorin Jukić tada je rekao kako je dokazano da su Šišići, Drakovac i Šuša učestvovali u likvidaciji najmanje 21 i ranjavanju najmanje 39 srpskih civila, ali da su bili u „zabludi u pogledu statusa oštećenih“, misleći od izbjegličke kolone da je „vojna formacija“.</s><s>Kako RTRS saznaje, naređeno je ponovno održavanje pretresa pred Vijećem apelacionog odjeljenja Suda BiH.</s><s>Istovremeno potvrđena je prvostepena presuda Emiru Drakovcu, osuđenom na 14 godina zatvora ali zbog drugog zločina.</s><s>Potvrđeno je da je brutalno zlostavljao zarobljenog srpskog vojnika i ubio starca Miloša Kovačevića u selu Vratsalići, sredinom novembra 1992. godine.</s><s>Prvostepena presuda izrečena je 7. marta ove godine. http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/BiHsudu-pripadnicima-takozvane-Armije-BiH/251339.html</s> |
<s>Podignuta optužnica protiv pripadnika Islamske države</s><s>Petak, 13 mart 2020</s><s>13/03/2020 | RTRS | SRNA Kasupović se tereti da je 12. jula 2013. godine iz BiH otputovao u Tursku, odakle je ilegalno prešao granicu i došao na teritoriju Sirije gdje se pridružio strukturama terorističke organizacije "Islamska država", saopšteno je iz Tužilaštva BiH.</s><s>On je na ovom području boravio šest godina, sve do 19. decembra 2019. godine gdje je zajedno sa drugim osobama iz BiH koje su boravile u Siriji sa istom namjerom, koristeći ime "Muatesim", učestvovao u terorističkim aktivnostima, pružao pomoć i borio se na strani snaga "Islamske države" u Siriji u jedinici "Bejt komandos", koja je kasnije promijenila ime u "El Aksa".</s><s>Kasupović se tereti da je postao pripadnik terorističke grupe i pružao pomoć terorističkoj grupi, čime je počinio krivično djelo organizovanje terorističke grupe.</s><s>Uz optužnicu, Sudu BiH je upućen i prijedlog za produženje pritvora. https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=374306</s> |
<s>Dojče vele: Džihadisti iz BiH: Ako BiH uđe u EU, vrata će nam biti otvoren</s><s>Utorak, 09 februar 2016</s><s>Salafisti iz bosanskih brda Datum 09.02.2016 | Autor Štefan Ožvet (ARD)</s><s>Gornja Maoča je već više puta bilo u centru pažnje domaćih i stranih medija.</s><s>Tu su se vijorile zastave IS, odatle su kretali borci za Siriju i Irak.</s><s>Nemački novinari posetili su to selo u Bosni i Hercegovini.</s><s>Gornja Maoča, malo selo u brdima na severoistoku Bosne i Hercegovine.</s><s>Na pašnjaku u brdovitom zimskom pejzažu pasu ovce.</s><s>I stanovnici žele baš jednu ovcu – kao honorar za intervju s nemačkom javnom televizijom ARD.</s><s>Snage bezbednosti BiH pretpostavljaju da se u tom selu regrutuju teroristi.</s><s>Odavde su mnogi otišli u džihad.</s><s>Predstavnik dvestotinak stanovnika sela je Edis Bosnić.</s><s>Taj 35-godišnjak se pokazuje kao miroljubiv, ali je istovremeno fasciniran idejom „Islamske države“ o utemeljenju svetskog kalifata: „Da li je to naša želja?</s><s>Naravno“, kaže on.</s><s>„Naravno da želimo da svi muslimani žive u jednoj državi, u kojoj više ne bi imali probleme.</s><s>U kojoj svi muslimani imaju iste pasoše i u kojima piše da verujem u Alaha i u našeg proroka Muhameda.“</s><s>Bradonje ne piju rakiju Reporteri nemačkog dnevnog lista „Velt“ posetili su seoce Ošve u BiH.</s><s>To mesto važi za okupljalište salafista i regrutni centar „Islamske države“.</s><s>U selu su pre rata živeli Srbi, a nakon rata ih se vratilo tek nekoliko.</s><s>Paralelno društvo</s><s>Bosnić nosi dugu bradu.</s><s>Na Tviteru prati radikalne salafiste, recimo Abu Mutana koji regrutuje borce za IS, ali i za Fronta Al-Nusra čiji se pripadnici bore u Siriji.</s><s>U selu su se svojevremeno vijorile zastave IS.</s><s>Policija je tu više puta sprovodila racije.</s><s>Jedan stanovnik sela je pre četiri godine izvršio napad na američku ambasadu u Sarajevu.</s><s>Usledila su hapšenja.</s><s>I Bosnić je jedno kraće vreme bio u zatvoru.</s><s>„Mi ne priznajemo zakone, ne poštujemo ih“, kaže Bosnić.</s><s>„Pogotovo u srcu pogotovo.</s><s>Zato što nije bilo pravedno da nas strpaju u zatvor.“ Iz Bosne i Hercegovine je do sada u rat u Siriji i Iraku otišlo oko 200 osoba – između ostalog i iz Gornje Maoče.</s><s>Tragovi iz tog brdskog sela vode i do salafista u Beču, recimo do radikalnog propovednika Ebua Tejme, protiv kojeg se u Gracu vodi sudski postupak.</s><s>Mijo Krešić, zamenik ministra bezbednosti BiH, priznaje: „Očigledno nekim stvarima nismo poklonili dovoljno pažnje.</s><s>U međuvremenu se enormno povećao broj protivnika Ustava, onih koji, umesto demokratije, žele život isključivo u skladu sa šerijatskim pravom.“</s><s>Nadaju se ulasku u EU</s><s>Salafisti iz Nemačke hvale pobožnost stanovnika Gornje Maoče i pozivaju na prikupljanje dobrovoljnih priloga za to selo.</s><s>Edis Bosnić oduševljen je time što BiH želi da podnese zahtev za članstvo u Evropskoj uniji.</s><s>On već sanja o islamskoj misiji bez granica: „Ako BiH jednoga dana uđe u EU, to će nam otvoriti mnoga vrata.</s><s>Tada možemo da bude aktivni i na drugim mestima.</s><s>To bi bilo mnogo lakše s otvorenim granicama.</s><s>Tada bi naš predivni islam mogli da damo i Nemcima.“ I u drugim delovima Bosne i Hercegovine vidljiva je tiha islamizacija.</s><s>Pa i u Sarajevu.</s><s>To omogućavaju dolari Saudijske Arabije.</s><s>Ne samo da je novcem iz te države sagrađena najveća tamošnja džamija, već i dva ogromna trgovačka centra.</s><s>U njima postoji i prostor za molitvu – što nije uobičajeno za Bosnu i Hercegovinu.</s><s>A u supermarketima u tim centrima zabranjena je prodaja alkohola. http://www.dw.com/sr/salafisti-iz-bosanskih-brda/a-19034697</s> |
<s>19/12/2017 | 20/12/2017 | RTRS | Televizija Republike Srpske u posjedu je neobjavljenog snimka na kojem komandant Trećeg korpusa tzv. Armije RBiH Sakib Mahmuljin, nakon okupacije Vozuće, postrojava mudžahedine.</s><s>Iz snimka je vidljivo i da je znao da ova ekstremna jedinica drži srpske zarobljenike.</s><s>Razgovarali su o brojnim temama, ali ne i tome kako treba postupati sa zarobljenim Srbima.</s><s>Na snimku se vide Mahmuljin i Alija Izetbegović ispred postrojenih jedinica koje Izetbegović pozdravlja na arapskom jeziku i mudžahedini koji otpozdravljaju.</s><s>Iako ih je Alija Izetbegović vidio postrojene, komandant Trećeg korpusa tzv. Armije RBiH Sakib Mahmuljin, u raportu je dodatno potvrdio da su u napadu na Vozuću učestvovali mudžahedini.</s><s>Pred kamerom se pohvalio da je među napadačkim jedinicama njegovog korpusa i odred El mudžahid.</s><s>- To su Prvi manevarski bataljon iz Zenice, 372. oslobodilačka brigada iz Tešnja, Sedma muslimanska, Specijalni diverzantski odred, kompletna 329. koja je bila ovdje, Treći manevarski i odred El mudžahid - naveo je Mahmuljin, odgovarajući Izetbegoviću na pitanje koje su jednice u pitanju.</s><s>Na snimku komandant mudžahedina Izetbegovića i Mahmuljina informiše da su zarobili srpskog borca, to jest četnika, kako ga oslovljava.</s><s>Ni jedan ni drugi mudžahedine nisu upozorili kako treba postupati sa zarobljenicima.</s><s>Prešli su na temu doseljavanja Srebreničana u Vozuću.</s><s>Nisu reagovali ni kad su, kako pred sudom tvrde bošnjački oficiri, pismeno obaviješteni da su mudžahedini od vojne policije oteli 60 srpskih zarobljenika.</s><s>A šta se dešavalo u kampu u Gostoviću, podsjeća Milenko Lazić, čiji je otac ritualno ubijen.</s><s>Tijelo nije našao, uklonjeno je iz primarne grobnice. - Sva moja saznanja su da je ubijen i sahranjen u toj grobnici.</s><s>Svi znaju da su ubijani zvjerski, odsijecanjem glave sjekirom, testernom pilom...- navodi Lazić.</s><s>Kako su zarobljenici ubijani prepričavale su i tri žene koje su dopale u ruke mudžahedinima.</s><s>U njihovom kampu bila je i sestra Duška Gligorića. - Iako su te žene imale povez preko očiju i vezane ruke, čule su kako naši zovu u pomoć, kako su ih ubijali i odsijecali glave - kaže Gligorić.</s><s>Gligrića su nakon pada Vozuće zarobili vojnici Tuzlanskog korpusa.</s><s>Pred sudom je svjedočio da su nedaleko od njega grupu saboraca zarobili pripadnici Zeničkog korpusa, za koje je utvrđeno da su ih potom pogubili mudžahedini.</s><s>Ne vjeruje da će Mahmuljin, odgovoran za zonu u kojoj su ubijani zarobljenici, biti osuđen.</s><s>Nepovjerenju u Sud može doprinijeti i zapisnik sa suđenja.</s><s>Bošnjačke oficire, koji su nadređenima slali pismene izvještaje o zarobljenim Srbima, sudija pita imaju li povratnicu, tačnije pismeni dokaz da je Mahmuljin primio te izvještaje. http://lat.rtrs.rs/vijesti/vijest.php?id=282526</s> |
<s>SLUČAJ DUDAKOVIĆ: Predloženo saslušanje 447 svedoka</s><s>Tanjug | 04. februar 2019 | Večernje novosti U Sudu BiH održana je statusna konferencija u predmetu protiv generala tzv. Armije BiH Atifa Dudakovića i još 16 komandanata i pripadnika Petog korpusa za zločine nad Srbima na području Krajine 1995. godine SARAJEVO - U Sudu BiH održana je statusna konferencija u predmetu protiv generala tzv. Armije BiH Atifa Dudakovića i još 16 komandanata i pripadnika Petog korpusa za zločine nad Srbima na području Krajine 1995. godine.</s><s>Sudsko veće je odlučilo da će ročište u ovom predmetu biti održano svakog ponedeljka, a tužilaštvo je predložilo saslušanje 447 svedoka.</s><s>Kako prenosi RTRS, nije međutim poznato kog ponedeljka će suđenje početi, s obzirom da je jedan od optuženih, Ale Hodžić, u bolnici i još se nije pojavio na saslušanjima.</s> |
<s>Vas građane Lištice, bilo gde da ste, molimo: U IME ISTINE pomozite da evidentiramo pokojnike koji nisu u spisku!</s><s>Pošaljite podatke: ime i prezime; sliku; navedite vreme; ispričajte priču o pokojniku o čijem stradanju svedočite.</s><s>Budite i vi autor CRNE KNjIGE u kojoj će se naći ime i prezime svake žrtve Drugog svetskog rata iz Lištice.</s><s>Prema raspoloživim podacima dobijenim od Muzeja žrtava genocida tokom Drugog svetskog rata u opštini Lištica stradali su: Biograci 1. Sudar (Jovo) Mirko, rođen 1927.</s><s>Srbin, poginuo 1945. u NOB-u, Čapljina (1448001001) Dobrič 2. Ćosić (Špiro) Obren, rođen 1915.</s><s>Srbin, poginuo 1945. u NOB-u, Istra (1448005003) 3. Savić (Šćepo) Mirko, rođen 1908.</s><s>Srbin, ubijen od ustaša 1941. u direktnom teroru, Jablanica (1448005002)</s><s>Donji Gradac 4. Savić (Jovan) Đuro, rođen 1872.</s><s>Srbin, ubijen 1942. kod kuće, Donji Gradac (1448009008) Dužice 5. Sekerez (Jovo) Vlado, rođen 1924.</s><s>Srbin, ubijen od Nemaca 1944. nepoznato, Slano (5015s01247) Uzarići 6. Primorac (Pero) Ivan, rođen 1893.</s><s>Srbin, poginuo 1944. u NOB-u, Uzanići (1448031003) DA LI JE TO, ZAISTA, SVE, kada je reč o opštini Lištica?!</s><s>NARAVNO, NIJE!</s><s>Još žive ljudi koji su svedoci tih događaja.</s><s>Oni pominju pokojnike kojih nema u spiskovima.</s><s>Stoga, vas građane Lištice, bilo gde da ste, molimo: U IME ISTINE pomozite da evidentiramo pokojnike koji nisu u spisku!</s><s>Pošaljite podatke: ime i prezime; sliku; navedite vreme; ispričajte priču o pokojniku o čijem stradanju svedočite.</s><s>Budite i vi autor CRNE KNjIGE u kojoj će se naći ime i prezime svake žrtve Drugog svetskog rata iz Lištice.</s><s>Crna knjiga - Opstina Listica 1941-1925. (143.5 kB)</s> |
<s>Hrvatska izručila BiH Ružića, osumnjičenog za zločine protiv Srba</s> |
<s>Tokom rata u Bosni i Hercegovini žene srpske nacionalnosti su silovane i ubijane na čitavoj teritoriji onog dela Sarajeva koji je bio pod kontrolom muslimanskih snaga, a kao jedna od ključnih lokacija se pominje i Građevinski fakultet u centru grada, koji je tokom čitavog tog rata nesmetano radio i školovao studente.</s><s>Ovo je zaključak do koga su došle dve studentkinje Univerziteta u Hamburgu koje su, prema pisanju bosanske štampe, nedavno boravile u glavnom gradu BiH kako bi ispitale sve lokacije na kojima su silovane žene srpske nacionalnosti.</s><s>Sarajevski dnevnik "Oslobođenje" tvrdi da su one, tokom opsežnog istraživanja, obišle više lokacija u ovom gradu, pa tako i Građevinski fakultet koji se do sada nije navodio u izveštajima nevladinih organizacija kao mesto gde su činjeni zločini.</s><s>Studentkinje su pokušale da stupe u kontakt i sa dekanom Muhamedom Zlatarom tvrdeći da se ova "lokacija" našla na spisku koji im je dostavila Ambasada Srbije u Nemačkoj.</s><s>"Vesti" su u toku jučerašnjeg dana bezuspešno pokušavale da dođu do imena ove dve studentkinje, ali u našoj ambasadi u Berlinu niko od zvaničnika ne samo što nije znao za njih, već ni za podatke koje su navodno ustupili o dešavanjima u Sarajevu tokom rata. - Niko nas nije kontaktirao ovim povodom, a i da jeste, mi zaista ne raspolažemo informacijama koje se navode da smo ih mi prezentovali - rečeno je nezvanično novinarima "Vesti" u ambasadi u Berlinu.</s><s>Međutim, ma koliko tajanstveno čitava priča izgledala zbog "dve misteriozne studentikinje iz Hamburga" o kojima niko ništa ne zna, "Vestima" je iz više izvora potvrđena autentičnost podataka do kojih su došle.</s><s>Zamenik direktora republičkog Centra za proučavanje ratnih zločina Republike Srpske Cvetko Savić kaže da se u njihovom registru lokacija na kojima je u Sarajevu izvršen zločin nalazi i podrum Građevinskog fakulteta u kojem se, prema njihovim podacima, tokom rata nalazio zatvor za Srpkinje, ali i javna kuća za muslimanske vojnike. - Ovaj slučaj trenutno ispituje MUP RS, ali još nema tačnih podataka koliko je žena srpske nacionalnosti prošlo kroz tu tajnu lokaciju - naglašava Savić.</s><s>Jusuf Prazina zvani Juka (u sredini) sa saborcima</s><s>"Vesti" su bezuspešno pokušavale da stupe u kontakt i sa čelnicima ovog fakulteta da provere da li će doći do sastanka koje su studentkinje tražile.</s><s>Dekan je za bosansku štampu oštro demantovao informaciju o silovanjima tokom rata.</s><s>Ipak, prema rečima Savića, Centar iz RS raspolaže tačnim podacima o najmanje 200 žena srpske nacionalnosti koje su seksualno iskorišćavane tokom rata, a da je većina bila zatočena u nekom od ukupno 136 zvaničnih i privatnih logora koji su bili pod kontrolom muslimanskih snaga.</s><s>I direktor Centra za istraživanje ratnih zločina nad srpskim narodom Milivoje Ivanišević ne zna ništa o naporima studentkinja iz Hamburga da se napokon otkrije istina o događajima u Sarajevu, ali kaže da je veći deo podataka do kojih su one došle potpuno tačan. - Nijedna od njih nam se nije obratila za pomoć, a ja upravo završavam posebnu studiju o dešavanjima u Sarajevu tokom rata koja će biti korišćena u Haškom tribunalu u procesu protiv Radovana Karadžića.</s><s>U toj studiji koja se bavi srpskim stratištima u ovom gradu došao sam do podatka da je tokom rata stradalo najmanje 7.000 srpskih civila, a da je stotinak žena srpske nacionalnosti silovano i da su se muslimanske snage nad njima seksualno iživljavale - kaže Ivanišević.</s><s>ZLATAR: Nema šanse!</s><s>- Istina je da je vojska sve vreme rata bila na Građevinskom fakultetu.</s><s>Ali, fakultet je radio, i ja sam radio u to vreme.</s><s>Nastavu su izvodili profesori svih nacionalnosti - kaže dekan Zlatar, naglašavajući za bosanske medije da "nema šanse da su u ratu na Građevinskom fakultetu silovane žene".</s><s>Spisak lokacija</s><s>Prema navodnom spisku koji je stigao iz srpske ambasade, najviše silovanja Srpkinja dešavalo se na nekoliko lokacija i to: u hotel "Zagreb" (silovano 40-50 žena), Studentskom domu Bjelave (30 žena), Sportskom centru "Zetra" (30 žena), kafeu "Borsalino" (10 žena), firmi "Đorđević na Ciglanama" (30 žena).</s><s>Tužilaštvo BiH ništa ne zna</s><s>U Tužilaštvu BiH kažu da nemaju predmete koji se odnose na pomenute lokacije gde su silovane Srpkinje, ali naši sagovornici kažu da se dobro znaju imena izvršioca.</s><s>U Sarajevu je bilo dosta muslimanskih paravojnih jednica, a najistaknutiji čelnici muslimanskih vojnih formacija i grupa u Sarajevu bili su: Jusuf Prazina zvani Juka, Ismet Bajramović zvani Ćelo, Mušan Topalović Caco, Samir Kahfedžić Kruško, Ismet Hadžić, Ramiz Delalić, poznatiji i kao Ćelo 2.</s><s>IVANIŠEVIĆ: Zlostavljane, pa ubijane</s><s>- Tokom rata u Sarajevu bilo je na stotine zvaničnih i nezvaničnih logora.</s><s>Zapravo, svaka i najmanje muslimanska jedinica i njihov komandant su imali prava da naprave svoj zatvor i da u njega trpaju sve "neprijatelje".</s><s>Otuda je na relativno malom prostoru bilo dosta zatvora u podrumima zvaničnih institucija, ali i u privatnim kućama.</s><s>Većina silovanih žena koje smo uspeli tokom rata da razmenimo, pa su došle do Beograda dale su svoje opširne iskaze tadašnjim saveznim organima o svemu što su preživele i ta dokumenta i dalje postoje - ističe Ivanišević.</s><s>Prema njegovim rečima, problem utvrđivanja pravog broja silovanih žena jeste u tome što je većina njih posle seksualnog iživljavanja na kraju i ubijena.</s> |
<s>BiH: Tužilaštvo podnelo žalbu zbog puštanja Atifa Dudakovića na slobodu</s><s>Petak, 04 maj 2018</s> |
<s>SUĐENjE MAHMULjINU Svjedok odbrane: Komandant korpusa bio dužan da zatraži upotrebu sile</s><s>Četvrtak, 14 februar 2019</s><s>Srpskainfo 13.02.2019.</s><s>Na suđenju komandantu Trećeg korpusa takozvane Armije BiH Sakibu Mahmuljinu za zločine nad Srbima na području Zavidovića i Vozuće 1995. godine, svjedok odbrane Vahid Karavelić izjavio je da je komandant korpusa bio dužan da od Generalštaba zatraži odobrenje za upotrebu sile, ukoliko bi dobio informacije da neke od njemu potčinjenih jedinica čine ratne zločine i ne poštuju lanac komandovanja.</s><s>Karavelić, koji je u ratu bio na funkciji zamjenika, a kasnije i komandant Prvog korpusa takozvane Armije BiH, pojasnio je da je tokom rata imao dosta problema sa rukovođenjem i komandovanjem jedinica, ali da su mu najveće probleme stvarali dijelovi Devete i Desete brigade, kojima su komandovali Ramiz Delalić Ćelo i Mušan Topalović Caco.</s><s>– Nad Devetom i Desetom brigadom nisam imao nikakvu kontrolu, jer su na čelu tih jedinica bili ljudi koji su to zaslužili svojim autoritetom kod ljudi, a ne zbog svog obrazovanja i znanja.</s><s>Ti ljudi nisu slušali komande i radili su šta im je bilo volja, a ja samostalno nisam mogao riješiti taj problem – rekao je Karavelić.</s><s>Svjedok je naveo da je više puta bezuspješno pokušao da razgovara sa ljudima iz tih brigada, naglasivši da je i od tadašnjeg predsjednika takozvane RBiH Alije Izetbegovića zatražio dozvolu da upotrijebi silu protiv dijelova Deveta i Desete brigade, na šta mu je Izetbegović rekao da sačeka desetak dana, kako bi obavio dodatne konsultacije.</s><s>Prema njegovim riječima, akcija protiv Devete i Desete brigade uspješno je sprovedena 26. oktobra 1993. godine, nakon čega je 1. novembra izvršena akcija razoružavanja brigade Hrvatskog vijeća odbrane, kojom je upravljao Slavko Zelić, nad kojom, takođe, nije imao komandu.</s><s>Na današnjem ročištu Tužilaštvo je pokazalo i dokument koji je sačinjen 4. oktobra 1995. godine, koji je potpisao Mahmuljin, a u kome se Generalštabu predlaže da se odred “El mudžahedin” preuredi i preimenuje u Oslobodilačku brigadu.</s><s>Na pitanje tužioca Sedina Idrizovića da li je bio upoznat o djelovanju odreda “El mudžahedin”, Karavelić je rekao da službeno nije bio upoznat o tome, te da smatra da takvih podataka nije bilo ni u Generalštabu takozvane Armije BiH. – O tome sam čuo iz nekih drugih izvora – naglasio je Karavelić.</s><s>Optužnica tereti Mahmuljina da, kao komandant Trećeg korpusa, u čijem je sastavu djelovao i odred “El mudžahedin”, ništa nije preduzeo da spriječi zločin pripadnika ovog odreda nad ratnim zarobljenicima i srpskim civilima tokom vojne akcije na širem području Zavidovića i Vozuće tokom 1995. godine.</s><s>Nastavak suđenja Mahmuljinu zakazan je za srijedu, 20. februar u 9 časova. https://srpskainfo.com/sudjenje-mahmuljinu-svjedokandant-korpusa-bio-duzan-da-zatrazi-upotrebu-sile/</s> |
<s>Glas javnosti 17. jun NA DANAŠNjI DAN Zločini nad Srbima u BiH i Hrvatskoj Zločini Armije BiH Povodom 15 godina od stradanja Srba, stavljamo na raspolaganje dokumentaciju o licima srpske nacionalnosti koja su ubijena u masovnim pokoljima juna 1992.</s><s>Pozivamo čitaoce da pomognu u otkrivanju zločina i dopuni podataka koje saopštavamo i kompletiranju dokumentacije Centra za istraživanje zločina nad srpskim narodom.</s><s>Nijedan od ovih zločina učinjenih nad Srbima u Bosni i Hrvatskoj do danas nije procesuiran niti u Hagu, niti pred sudovima BiH Spasovnica, srpsko naselje dosta velikog mešovitog srpsko-muslimanskog sela Gojčin (Srba 638, muslimana 428, ostalih 1) u opštini Kalesija.</s><s>Napad na Spasovnicu izvršen je 17. juna 1992. i tom prilikom život je izgubilo više Srba.</s><s>Organizatori i neposredni izvršioci napada su lokalni muslimani susednih sela ove i ostalih opština, pripadnici Tuzlanskog, odnosno Drugog korpusa Armije BiH.</s><s>Pored ubijenih, još više njih je ranjeno uglavnom iz vatrenog oružja.</s><s>Dobar deo stambenih i ostalih objekata je oštećen.</s><s>Žrtve: 1) Vitomir (Sretko) Vidović, 1960; 2) Srpko (Blaško) Dragutinović, 1936; 3) Dragomir (Drago) Đurić, 1958; 4) Miljo (Miljo) Ilić, 1942; 5) Milorad (Mitar) Jovanović, 1956; 6) Drago (Milorad) Erić, 1954; 7) Milorad (Risto) Erić, 1967.</s><s>Borogovo, opština Kalesija, čisto srpsko selo (Srba 275, ostalih 1), napali su 17. juna 1992. naoružani muslimani iz susednog sela Caparde, borci Drugog, tzv. tuzlanskog korpusa Armije BiH.</s><s>Usled muslimanskog terora koji je već mesecima vladao kalesijskom opštinom, pogotovo srpskim selima, mnogi meštani Borogova sigurnost su još pre ovog napada potražili bekstvom u naselja na srpskoj teritoriji.</s><s>Pa i pored toga muslimanski napad i zaposedanje Borogova nije prošao bez srpskih žrtava.</s><s>Po staroj muslimanskoj praksi, sve je potom opljačkano i razoreno.</s><s>Ni u ovom srpskom selu više nema uslova za život i opstanak.</s><s>Žrtve: 1) Ljubiša (Đorđe) Dejanović, 1971; 2) Goran Lukić, 3) Ćeto Cijanić i jedan od članova porodice 4) Nikolić.</s><s>Gojakovac, nacionalno podeljeno selo koje je ipak, u većem broju naseljeno hrvatskim u odnosu na srpsko stanovništvo (Hrvata 98, Srba 51), u opštini Kiseljak.</s><s>Srpski deo sela napale su 17. juna 1993. susedne hrvatsko-muslimanske jedinice Armije BiH, iz sastava Prvog, ili tzv. sarajevskog, korpusa.</s><s>Tom prilikom ubijena su četiri civila - Srbi, a ostatak uhvaćenih meštana zatvoren je i oteran u logore u kojima su bili izloženi stalnom gladovanju, maltretiranju, zlostavljanju i ubistvima.</s><s>Imovina meštana, žrtava i zatvorenika je do temelja opljačkana, spaljena i razorena.</s><s>Žrtve: 1) Milenko (Spasoje) Tešić, 1925; 2) Lenka (Sretko) Tešić, 1925; 3) Staniša (Ilija) Tešić, 1930; 4) Ljuba Mijatović.</s><s>Pripremio: Milivoje Ivanišević Sutra: Zločini koji su se dogodili 18. i 19. juna 1992.</s> |
<s>Državljanin BiH Adem Ramić pred američkim sudom zbog podrške „Islamskoj državi“</s><s>Četvrtak, 23 decembar 2021</s><s>22.12.2021 | Srna | Glas Srpske VAŠINGTON - Državljanin BiH i SAD Mirsad Hariz Adem Ramić, koji je optužen za pridruživanje „Islamskoj državi“, pojavio se pred sudom u slučaju na osnovu optužbi za pomaganje toj terorističkoj organizaciji, javili su američki mediji.</s><s>Ramić (31), koji živi u gradu Bauling Grin u američkoj državi Kentaki, optužen je za pružanje materijalne podrške „Islamskoj državi“, kao i za to da je prošao vojnu obuku organizacije.</s><s>Za sada nije poznato da li Ramić ima advokata, a niko iz kancelarije javnog branioca zaduženog za Kentaki nije bio dostupan za komentar, javio je NBC.</s><s>Federalni sud u Kentakiju otpočeo je u ponedjeljak, 20. decembra, proces na osnovu optužnice protiv Ramića.</s><s>Smatra se da je Ramić 2014. godine otputovao iz SAD u Istanbul.</s><s>Tužioci kažu da je on putovao sa dvojicom neimenovanih saučesnika i da su prešli u Siriju kako bi se pridružili „Islamskoj državi“.</s><s>Ramić je prošao obuku, tokom koje je pucao iz puške „AK-47“, premješten je u Raku u Siriji i koristio je protivvazdušno oružje „da puca na avione“, navodi se u saopštenju Ministarstva pravde SAD.</s><s>U saopštenju se navodi da su Ramić i njegovi saučesnici razgovarali o džihadu, žrtvovanju i borbi za „Islamsku državu“.</s><s>Tužioci su naveli da Federalni istražni biro (FBI) posjeduje fotografije Ramića na teritoriji pod kontrolom „Islamske države“, te da je na najmanje jednoj prikazan kako maskiran stoji ispred kamioneta terorističke organizacije na kojem se nalazi protivvazdušno oružje.</s><s>Ministarstvo ističe da je na Ramić na drugoj fotografiji prikazan sa automatskim oružjem u rukama.</s><s>Jedan od saučesnika poslao je dvije elektronske poruke Univerzitetu Zapadnog Kentakija u kojima navodi da je Ramić putovao u Siriju i pridružio se „Islamskoj državi“, te da sada želi da „pokori SAD“, naglašeno je iz Ministarstva pravde.</s><s>Razlog nije jasan, a univerzitet nije odgovorio na zahtjev za podatke o potencijalnoj povezanosti Ramića sa tom obrazovnom ustanovom.</s><s>Ramić je proveo određeno vrijeme u zatočeništvu u Turskoj, prije nego što je deportovan u SAD, gdje je stigao u četvrtak uveče, 16. decembra.</s><s>Ukoliko bude osuđen, Ramić bi mogao da provede u zatvoru 50 godina, da plati novčanu kaznu od 750.000 dolara i da bude podvrgnut doživotnom nadzoru ukoliko bude pušten iz kaznene ustanove.</s> |
<s>Glas javnosti 8. jul NA DANAŠNjI DAN: Zločini nad Srbima u BiH i Hrvatskoj Masakr u Velešićima</s><s>Pripremio: Milivoje Ivanišević</s><s>Sarajevo, gradsko naselje Velešići.</s><s>Zločin se dogodio 8. jula 1992, kada su legalni organi muslimanske vlasti, rukovodioci i pripadnici Centra službe bezbednosti Sarajevo, policijske stanice na Marindvoru, naoružani provalili u stan i za trpezom ubili šest članova poznate srpske porodice Ristović.</s><s>Prema izjavi komšija, ubice su duže vreme pratile kretanje žrtava i čekale trenutak kada će se što više Ristovića naći na okupu.</s><s>Obrazloženje ubica bila je laž da su članovi ove porodice noću davali svetlosne signale vojnicima RS.</s> |
<s>SARAJEVO, 10.</s><s>FEBRUARA /SRNA/ - Svjedok Tužilaštva BiH Ostoja Ninković rekao je na suđenju četvorici bivših pripadnika Hrvatskog vijeća obdrane /HVO/ za silovanje i zlostavljanje žena srpske nacionalnosti na području Odžaka, da je njegova majka silovana u ljeto 1992. godine, nakon što su je vojnici odveli iz kuće.</s><s>Marijan Brnjić, Martin Barukčić, te Pavo i Ilija Glavaš, bivši pripadnici 102. brigade HVO-a u Odžaku, optuženi su po pet tačaka optužnice da su u ljeto 1992. godine na području Odžaka silovali, tukli, zlostavljali i ponižavali žene srpske nacionalnosti.</s><s>"Ona je otišla bez ijedne riječi", rekao je svjedok Ninković, koji je u vrijeme tih događaja imao 16 godina.</s><s>Nakon što je vraćena, rekao je svjedok, majka je bila gola i modra, a upitan ko joj je to uradio, spomenuo je optužene Marijana Brnjića i Martina Barukčića, prenosi Birn.</s><s>"Ja sam imena znao 1992. godine", dodao je on.</s><s>Poslije poziva tužioca Tužilaštva BiH za davanje izjave u istrazi u junu 2014. godine, svjedok je rekao da mu je majka potvrdila njegova saznanja.</s><s>U svjedokovoj kući, kako je rekao, boravila je i Ljubica Lešić, koja je preminula u toku istrage, a takođe je bila odvedena i silovana.</s><s>Na pitanje kako je poslije izgledala, svjedok je odgovorio: "Kako bi izgledala - isječena, izudarana, počupana, potrgana".</s><s>Svjedok je ispričao kako je čuo razgovor između njegove majke i Ljubice Lešić.</s><s>"Ljubica je govorila da su je silovali.</s><s>Spomenula je Martina Barukčića i Marijana Brnjića", naveo je svjedok.</s><s>Tužilac Miroslav Janjić je pitao svjedoka zašto u istrazi nije rekao da je majka spomenula Brnjića i Barukčića, na što je on odgovorio kako se majka bojala pričati neke stvari, da je drugačije pričati na suđenju, kao i da je možda imao razloga da se boji.</s><s>Brnjićev branilac Rifat Konjić je rekao da je svjedok u istrazi rekao da je čuo kako Ljubica njegovoj majci spominje imena silovatelja, ali da ih se ne može sjetiti.</s><s>Na pitanje što nije spomenuo imena, svjedok je odgovorio kako je mislio "da od toga neće biti ništa", kao i da su se spominjali "vatreni konji".</s><s>Svjedok je pojasnio da je riječ o jedinici iz Odžaka čiji je "kolovođa" bio Brnjić, a Barukčić njegov zamjenik.</s><s>Konjić je takođe rekao kako su optuženi bili u pritvoru kada je davao izjavu i da nije imao razloga da se boji.</s><s>Svjedok je dodao da nije u istrazi znao protiv kojih lica se vodi istraga za silovanje u Odžaku.</s><s>Suđenje će biti nastavljeno 24. februara. http://www.srna.rs/novosti/278262/sudjenje-za-zlostavljanje-i-silovanje-srpkinja-u-odzaku-.htm</s> |
<s>SARAJEVO, 5. OKTOBRA /SRNA/ - Na suđenju za zločine počinjene nad Srpkinjama na području Odžaka, svjedok Milica Đekić potvrdila je da je silovao optuženi Ilija Jurić.</s><s>Đekićeva je na poziv Suda BiH ponovo svjedočila i ponovila da je silovao Jurić i da su među vojnicima, koji su bili prisutni kada je silovana u kući u Posavskoj Mahali u opštini Odžak, bili Pavo i Ilija Glavaš, Marijan Brnjić i Martin Barukčić.</s><s>"Oni su mene poderali, sva sam bila krvava.</s><s>To je trajalo pola noći.</s><s>Muka i patnja...</s><s>Na kraju su me istjerali, bila sam nemoćna, šutirana sam.</s><s>Dvije žene su mi pomogle da ustanem i otišla sam kući", ispričala je Đekićeva.</s><s>Ona je rekla da su svi vojnici bili u šarenoj uniformi sa oznakama Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/ i da su bili naoružani puškama, prenosi Birn.</s><s>Đekićeva je navela da se ne sjeća koliko je puta davala izjave o onome što je preživjela.</s><s>"HVO-u sam davala izjave kada je trebalo da me odvedu doktoru.</s><s>Tada nisam pričala šta mi se dogodilo, jer nisam smjela.</s><s>Udruženju žena sam 1994. godine ala izjavu, oni su pisali zapisnik.</s><s>Tada sam pričala šta mi se desilo", rekla je Đekićeva.</s><s>Jurić je optužen da je, kao pripadnik 102. brigade HVO-a, u noći između 4. i 5. juna 1992. u kući u mjestu Posavska Mahala silovao i seksualno zlostavljao žensku osobu srpske nacionalnosti.</s><s>Tužilaštvo BiH tereti Jurića i da je, zajedno s drugim vojnicima, u julu 1992. godine presreo i maltretirao dvije žene srpske nacionalnosti koje su s djecom išle u posjetu muževima zatvorenim u Osnovnoj školi u Odžaku.</s><s>Barukčić, Pavo i Ilija Glavaš i Brnjić optuženi su u drugom predmetu za zločine počinjene u Odžaku.</s><s>Suđenje će biti nastavljeno 12. oktobra, kada će Tužilaštvo BiH iznijeti završnu riječ. http://www.srna.rs/novosti/341949/svjedok-potvrdila-da-je-silovao-ilija-juric.htm</s> |
<s>25/09/2018 | RTRS Unakrsnim ispitivanjem zaštićenog svjedoka "01" pred Apelacionim vijećem Suda BiH nastavljeno je obnovljeno suđenje srebreničkom komandantu tzv. Armije BiH Naseru Oriću i njegovom vojniku Sabahudinu Muhiću.</s><s>I bez obzira na sve pokušaje odbrane optuženih da diskredituju svjedoka, on je ostao dosljedan iskazu datom u prvostepenom postupku i navodima optužnice.</s><s>Još jednom je potvrdio da je Orić ubio sudiju Slobodana Ilića, a zajedno sa Muhićem i Milutina Miloševića i Mitra Savića.</s><s>Otkrio je i detalje o pritiscima i prijetnjama kojima je izložena njegova porodica koja je ostala u Federaciji BiH.</s><s>U višečasovnom, bezočnom nastojanju da diskredituje svjedoka, odbrana optuženih pokušavala je da, mimo svih pravnih postulata, čak i "dokaze" lažira.</s><s>Na pokušaju je, međutim, ostalo!</s><s>Bombastično su najavili da posjeduju, izvod iz kaznene evidencije, prema kojem je svjedok osuđivan za lažno prijavljivanje, kakvim su, opet neuspješno, pokušali da predstave i njegovo svjedočenje.</s><s>Nakon upornog insistiranja postupajućeg tužioca Miroslava Janjića da sporni "dokaz" u sudnici i prikažu, advokati su ga naprasno "zagubili" negdje u spisu!</s><s>Pokušali su i da, opet neuspješno, "dokažu" kako svjedok "O1" uopšte nije bio pripadnik srebreničke 28. divizije.</s><s>Ispostavilo se da potvrde koje je izdalo Federalno ministarstvo za pitanja boraca, datiraju nakon što je optuženi zločinac Orić, istovremeno postao "vlasnik" optužnice, i "saradnik" tog istog ministarstva na projektu "revizije" borčakih spiskova.</s><s>No prije Orićevih revizionističkih pokušaja, svjedok je, bez problema, prošao najmanje tri revizije.</s><s>Kao vojnik čak dva puta i ranjen!</s><s>I sve uredno zadokumentovano.</s><s>Drsko i uporno, insistirala je odbrana i na razlici u iskazima svjedoka – posljednjih nakon što je ušao u program zaštite i dobio iseljeničku vizu, kada je, kako tvrdi "otvorio dušu", i onih prethodnih, u kojima je zbog straha od Orićeve i Muhićeve osvete, tek šturo govorio o ratnim dešavanjima u i oko Srebrenice.</s><s>Prečula je odbrana i da je u jednom od ranijih ispitivanja, kako kaže svjedok, "bula" - zamotana žena – u Tužilaštvu prečesto postavljala – prijeteće – sugestivno pitanje poput onoga "Da li ste sigurni da smijete to da kažete".</s><s>Ispostavilo se da je s razlogom strahovao.</s><s>Majka koja je ostala u Federaciji BiH je pretučena.</s><s>Bratu mu prijećeno.</s><s>I sve to nadležni kantonalni MUP zadokumentovao.</s><s>I zaćutao.</s><s>A porodica torturi i dalje izložena.</s><s>"Oni su obišli tamo sve moje!</s><s>Prijetili su im!</s><s>Dosta su mi nanijeli belaja", kaže zaštićeni svjedok "O1".</s><s>Dosljedni sebi, advokati optuženih tvrdili su i kako je zaštićeni svjedok višestruko kažnjavan za različita krivična djela.</s><s>I opet se ispostavilo da je većina sankcija izrečena zbog saobraćajnih prekršaja.</s><s>I na prethodnim svjedočenjima i na današnjem, ponovio je svjedok nekoliko puta – komandanta, kako je oslovljavao Orića, zbog okrutnosti – plašio se i u ratu i u miru!</s><s>Ali ipak je rekao da "zna za još mnogo Naserovih ubistava".</s><s>Za tri, koja su predmet optužnice, za raliku od prvostepenog vijeća, Apelacionom je čini se, bilo sve jasno, jer pitanja za svjedoka, nisu imali.</s><s>Porodice srpskih žrtava iz Podrinja, već skamenjene raznim nekažnjenim "presedanima", pritiscima na svjedoke, promjenama iskaza u ovom predmetu, zahtijevaju pravdu.</s><s>"Ubijeđeni smo da će Apelaciono vijeće uvrstiti materijalne dokaze, činjenice i svedočenja živih svedoka i da će se zločinci kao što su ova dvojica konačno naći iza rešetaka, gdje su trebali biti pre još 20 godina", kaže Radojka Filipović, predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila opštine Bratunac.</s><s>U prilog nadanjima porodica, i u prilog kazivanju, očevica likvidacija - zaštićenog svjedoka "O1", u prvostepenom postupku svjedočili su Milan Jeremić, Vidoje Ilić, Milomir Lazarević, Radmila Nikolić i Ibran Mustavić.</s><s>Obnovljeno suđenje biće nastavljeno 8. oktobra – uvrštavanjem materijalnih dokaza iz prvostepenog postupka. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=311360</s> |
<s>BANjALUKA, 20.</s><s>SEPTEMBRA /SRNA/ – Na Sajmu knjiga u Banjaluci danas je promovisana knjiga novinara i pisca iz Kosovske Mitrovice Zorana Vlaškovića „Kosmet iza laži“, koja govori o dešavanjima na Kosovu i Metohiji u posljednjih 10 godina i teškom životu Srba, izloženih teroru Albanaca i međunarodne zajednice.</s><s>Autor knjige Zoran Vlašković je naveo da knjiga sadrži istinite i tačne podatke o broju preostalih Srba na Kosmetu, kojih trenutno ima oko 125.000.</s><s>„Od 1999. godine do danas na Kosmetu je srušeno 155 srpskih crkava i manastira, a četiri crkve su potpuno zbrisane s lica zemlje“, rekao je Vlašković u obraćanju na Sajmu knjiga u Banjaluci.</s><s>Prema njegovim riječima, ni u jednom gradu južno od Ibra nema ni jedne ulice sa srpskim imenom, ni jedne biste srpskog književnika ili neke istorijske ličnosti.</s><s>On pita kako se to Albanci zalažu za tzv. multietično Kosovo, a porušili su sve što je srpsko.</s><s>„Na teritoriji dvije trećine Kosova i Metohije, prema podacima Eparhije raško-prizrenske i OEBS-a, u potpunosti su uništena sva srpska groblja i više od 9.750 nadgrobnih spomenika“, rekao je Vlašković, poručujući da je sramno što civilizovana Evropa sve to posmatra, a ne preduzima ništa.</s><s>Vlašković je naglasio da je još tragičnije to što su od 1999. do danas na Kosmetu ubijena ili kidnapovana 1.004 Srbina, a da do sada još niko nije procesuiran za strašne zločine Albanaca nad Srbima.</s><s>On je najavio da će, kao svjedok, objaviti i četvrtu knjigu, koja govori o nesebičnoj humanosti i pomoći bratskog naroda Republike Srpske, na čelu sa Miloradom Arlovom iz Banjaluke, koji je uspostavio bratsku vezu Srba iz Republike Srpske sa svojom braćom u južnoj srpskoj pokrajini.</s><s>Milorad Arlov, koji je u posljednjih nekoliko godina organizovao mnoge akcije pomoći srpskom narodu na Kosovu i Metohiji, rekao je na promociji da i ova knjiga upoznaje narod Srpske sa teškoćama kojima su izloženi Srbi na Kosmetu, koji žive u getu.</s><s>„U to sam se i sam uvjerio kad sam posjetio sela, naročito na jugu srpske pokrajine, u kojima djeca ne mogu otići dalje iz svog dvorišta“, rekao je Arlov.</s><s>On je najavio da će i dalje nastaviti sa humanitarnom, sportskom i svakom drugom saradnjom sa Srbima na Kosovu i Metohiji. http://www.srna.rs/novosti/35739/promovisana-knjiga-kosmet-iza-lazi-zorana-vlaskovica-.htm</s> |
<s>Sejdić oslobođen optužbi za ratne zločine nad Srbima</s><s>Utorak, 16 jul 2019</s><s>Tanjug | 16. jul 2019 | Večernje novosti | RTRS Sejdić se teretio da je naredio i nečovečno postupao prema civilima srpske nacionalnosti na području opština Rudo, Višegrad i Goražde Bivši komandant Armije RBiH Ahmet Sejdić oslobođen je optužbi za ratne zločine nad civilima srpske nacionalnosti na području opština Rudo, Višegrad i Goražde.</s><s>Njega je prvostepenom odlukom svih optužbi oslobodio Sud BiH, prenosi Klix.</s><s>Sejdić se teretio da je naredio i nečovečno postupao prema civilima srpske nacionalnosti na području opština Rudo, Višegrad i Goražde.</s><s>Tužilaštvo je tvrdilo, ali nije i dokazalo, da je zločin počinio od jula 1992. do februara 1993. godine.</s><s>On se teretio i da nije sprečio ili kaznio podređene osobe u nanošenju povreda i drugih patnji civilima i ratnim zarobljenicima, kao i u pljackanju imovine.</s><s>Sejdić je uhapšen u novembru 2015. godine, optužnica je potvrđena u februaru 2016, a suđenje je trajalo od aprila 2016. godine.</s><s>Prema optužnici, Sejdić je u svojstvu komandanta Prve višegradske brigade takozvane Armije BiH naredio, podstrekavao, pomagao, učinio, dozvolio, omogućio, saglasio se ili na drugi način učestvovao u pripremanju, pomaganju, protivzakonitom zatvaranju i preseljenju stanovništva.</s><s>Sejdić je učestvovao u mučenju i nečovečnom postupanju prema civilima i ratnim zarobljenicima, te iako je znao ili mogao znati nije sprečio ili kaznio njemu podređena lica u namernom nanošenju snažnog fizičkog i duševnog bola, te pljačkanju imovine stanovništva. http://www.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:80659dic-oslobodjen-optuzbi-za-ratne-zlocine-nad-Srbima</s> |
<s>SARAJEVO, 8. MARTA /SRNA/ - Zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH "O1" rekao je danas pred Sudom BiH da u iskazima koje je ranije dao Agenciji za istrage i zaštitu BiH /Sipi/ i Tužilaštvu BiH u vezi sa ubistvima srpskih zarobljenika na području Bratunca i Srebrenice, iz straha nije spominjao optužene Nasera Orića i Sabahudina Mehića.</s><s>U nastavku unakrsnog ispitivanja odbrane, svjedok je i danas putem video linka iz Beograda rekao da su se Orića svi bojali, a da je Muhić bio "njegova jedina podrška u ratu", zbog čega se on i njega bojao, iako ga je od ranije lično poznavao.</s><s>Svjedok je potvrdio da su za smrt Slobodana Ilića, Milutina Miloševića i Mitra Savića odgovorni Orić i Muhić, i tako promijenio iskaze koje je dao 2003. i 2014. godine, u kojima ih tada nije spominjao.</s><s>Kako bi potvrdio vjerodostojnost svjedoka, tužilac Miroslav Janjić ga je upitao da li je u proteklom ratu izgubio nekog bližeg člana porodice, na šta je svjedok odgovorio da su njegovog člana porodice, koji je imao samo 16 godina, ubili pripadnici Vojske Republike Srpske.</s><s>I današnje suđenje pratio je veliki broj žena iz Srebrenice, kao i Orićevih i Muhićevih saboraca.</s><s>Sud BiH potvrdio je 9. septembra prošle godine tri tačke optužnice protiv Orića i Muhića za zločine nad ratnim zarobljenicima, odnosno da su 1992. godine u mjestima Zalazje, Lolići i Kunjerac ubili tri zarobljenika srpske nacionalnosti Slobodana Ilića, Milutina Miloševića i Mitra Savića.</s><s>Suđenje se nastavlja 22. marta saslušanjem dva svjedoka Tužilaštva BiH. http://www.srna.rs/novosti/382833/svjedok-se-bojao-nasera-orica-i-sabahudina-muhica.htm</s> |
<s>Dreković: Četvrti korpus ABiH nije dejstvovao po civilnim ciljevima</s><s>Sreda, 10 novembar 2021</s><s>Novembra 2021 | Nejra Džaferagić | detektor.ba</s><s>Na suđenju bivšem komandantu Četvrtog korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) Ramizu Drekoviću, svjedok Odbrane je kazao kako ovaj korpus nikada nije dejstvovao po civilnim ciljevima, te da je sve rađeno u skladu s planovima u Kalinoviku.</s><s>Zlatko Bećović je rekao da je u periodu april, maj i juni 1995. godine bio na dužnosti komandanta kompletnog mješovitog artiljerijskog puka pri Četvrtom korpusu Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).</s><s>On je kazao da se jedinica Četvrtog korpusa ABiH u tom periodu nalazila u fazi odbrane, ali da su bile planirane dvije operacije - "Treskavica 95" i "Borašnica 95".</s><s>Bećović je naveo kako su do ovog korpusa stigle informacije da je u Vojsci Republike Srpske (VRS) bila česta pojava dezerterstva i da je brigada bila dezorganizovana.</s><s>Dodao je kako su znali da se nastoji izvršiti reorganizacija vojske, te da je na 2.000 vojnika koji su se nalazili u Kalinoviku, dovedeno još oko 2.000.</s><s>"Imali smo podatke da su kupili svoje porodice iz Kalinovika i išli u pravcu Miljevine i Foče", rekao je Bećović.</s><s>Mirsad Crnovršanin, advokat optuženog Drekovića, pokazao je svjedoku dokumente iz perioda tokom ovih operacija, na šta je svjedok kazao da su ih dobili svi komandanti i komandiri jedinica pri Četvrtom korpusu ABiH.</s><s>On je objasnio kako se zapovijest za napad komandanta korpusa zasniva na ideji za napad, te da "ne manje od 100 ljudi se uključuje u izradi ove zapovijesti".</s><s>Dodao je da je komanda koju je izdao Dreković izdata u cilju pravilne i namjenske upotrebe artiljerije, kojom se određuje vrsta oružja i šta se gađa, a istom je zabranjeno gađanje neosmotrenih ciljeva i ciljeva koji su dalji od 3.000 metara.</s><s>"Ova naredba je još jednom podvukla i zabranila bilo kakvu samovolju i bilo kakvo neselektivno gađanje", rekao je Bećović.</s><s>Odbrana je svjedoku pokazala i komandu Četvrtog korpusa ABiH s potpisom komandanta, te upitala da li je u skladu sa svim planovima i ranije priloženim dokumentima otvorena vatra s pet projektila na područje Kalinovika.</s><s>Bećović je objasnio da je u centru Kalinovika bio centar veze i konstantna frekvencija vojnika, te da je sve bilo u skladu s planovima.</s><s>Dodao je kako komandant korpusa ni u kojoj situaciji ne može upravljati vatrom, te da mu nikad komandant korpusa nije naredio gađanje civilnih objekata.</s><s>Odbrana je na današnjem ročištu kazala da odustaje od pet svjedoka.</s><s>Tužilac Vladimir Simović, upitao je svjedoka da li je neprijateljska vojska dejstovala samo na civile i naseljena mjesta, na šta je Bećović kazao da "neprijatelj, između ostalog, dejstvuje i po civilnim ciljevima", dok Četvrti korpus ABiH nikada nije dejstvovao po civilnim ciljevima.</s><s>"Odgovorno mogu da tvrdim, da mi nikad nismo dejstvovali po civilnom cilju", rekao je svjedok.</s> |
<s>Sarajevo: Svjedok izjavio da su optuženi bili vojno angažovani</s><s>Utorak, 27 mart 2018</s><s>27/03/2018 | RTRS | SRNA Na suđenju za ratne zločine nad srpskim civilima u Sarajevu, svjedok Tužilaštva BiH Fikro Spahić rekao je da su optuženi Samir Kešmer i Mirsad Menzilović bili vojno angažovani i da ih je viđao 1993. godine, javlja Birn.</s><s>Spahić je ispričao da je do avgusta 1993. bio komandir isturenog odjeljenja tzv. Armije BiH na liniji odbrane u mjestu Menjak kod Vogošće, kao i da optužene Kešmera i Menzilovića poznaje jer su odrasli na Menjaku, gdje ih je tokom rata viđao u zajedničkoj vojnoj kuhinji.</s><s>"Ko god se tu zadesio morao je biti vojno angažovan, pa tako i njih dvojica&hellip; Njihove porodice po mom saznanju su bile u Velešićima", dodao je Spahić.</s><s>Za ratni zločin u Velešićima, uz Kešmera i Menzilovića, optužen je i Elvir Muminović, bivši pripadnici tzv. Armije BiH, kojima Tužilaštvo BiH na teret stavlja da su u maju 1993. godine silovali i seksualno zlostavljali maloljetnicu srpske nacionalnosti, nanijevši joj teške fizičke i psihičke povrede.</s><s>Prema optužnici, Muminović je naoružan pištoljem na ulici prišao djevojci srpske nacionalnosti, prisilno je zarobio i odveo u jedan stambeni objekat, gdje su optuženi počinili višestruko mučenje, zlostavljanje i premlaćivanje maloljetne žrtve.</s><s>Spahić je potvrdio da je prva borbena linija na Menjaku prolazila pored kuća Kešmera i Menzilovića, dok je u Kešmerovoj kući bila spavaonica za vojsku, a pored vojna kuhinja.</s><s>On je rekao da je sa Kešmerom nakon avgusta 1993. godine jednom ili dva puta bio na smjeni, dok sa Menzilovićem nije imao kontakt.</s><s>Spahić je izjavio da Menzilović nije bio s njim na liniji i straži, te da mu nije poznato da li se vodio kao pripadnik tzv. Armije BiH.</s><s>On je naveo da mu nije poznato jesu li Kešmer i Menzilović služili vojni rok ili bili na nekoj obuci, pojasnivši da ako neko nije znao rukovoditi oružjem da bi ga stariji vojnici podučili.</s><s>"Za moje razmišljanje ko god je bio tu morao je izaći na stražu, između ostalih i maloljetnici.</s><s>Iz straha ideš.</s><s>Kod Kešmera i kod ostale djece sam u kuhinji vidio oružje.</s><s>Prije avgusta 1993. sam mogao viđati oružje kod njih", naveo je Spahić.</s><s>Suđenje će biti nastavljeno 10. aprila. http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=293687</s> |
<s>Kravica, čisto srpsko selo u opštini Bratunac (Srba 353, ostalih 4), a pod istim nazivom i veoma poznato i područje koje sačinjava više srpskih sela i zaselaka: Brana Bačići (Srba 263), Banjevići (Srba 38), Mandići, Mratinci (Srba 218, muslimana 70), Popovići, Lipenovići (Srba 235, jugoslovena 3), Pobrđe (Srba 196, muslimana 50), Kajići, Opravdići (Srba 434) i dr.U tim selima živelo je oko 2.000 stanovnika srpske nacionalnosti.</s><s>Od početka sukoba u ovom delu Podrinja ta srpska sela su, kao i za vreme Drugog svetskog rata, napadana od strane muslimana iz Srebrenice, Cerske, Pobuđa, Konjević Polja, Jaglića, Kasabe, bezmalo svih muslimanskih naselja bratunačke, srebreničke, zvorničke i vlaseničke opštine.</s><s>Oružane provokacije i napadi bili su veoma česti, ali svakako najžešći, prethodno dobro pripremljen i organizovan napad veoma jakih muslimanskih snaga, izvršen je na pravoslavni Božić, 7. januara, 1993.</s><s>Tom prilikom su stradala sva kravička srpska naselja i ubijeni mnogi meštani iz tih sela.</s><s>Oskrnavljena i opljačkana srpska pravoslavna crkva.</s><s>Tela većine stradalnika iz tog napada pronalažena su, smrznuta, po okolnim šumama i jarugama i izvlačena tokom cele zime.</s><s>Naser Orić, komandant ove akcije, istražiteljima Haškog tribunala je o slučaju Kravice izjavio: " I jedni i drugi su ginuli tu...</s><s>Seljane niko nije pomicao, ostavljeni su da truhnu, niko se nije obazirao na unakažene leševe koji su ležali oko puta i između kuća.</s><s>Danima posle napada žene i muškarci iz Srebrenice i Cerske vraćali su se u Kravicu, noseći sve što se moglo upotrebiti."</s><s>I to je bilo tačno.</s><s>Muslimani, podjednako civili: žene, deca i starci, kao i vojnici pljačkali su i razarali po Kravici sve što su stigli i to je trajalo više od dva meseca.</s><s>Zvanična sahrana žrtava kravičke tragedije obavljena je znatno kasnije, posle oslobađanja ovog područja i povratka Srba u Kravicu i ostala sela ovog kraja.</s><s>Srbi su se vratili u Kravicu tek 16. matra 1993. i tada su konačno sakupljena tela mnogih kravičkih žrtava.</s><s>Sahranjeni su nakon nepunih sedam dana po oslobođenju Kravice, 22. marta 1993. na srpskom bratunačkom groblju.</s><s>Žrtve: 1) Negoslav (Mikailo) Erić, 1912.</s><s>Kravica; 2) Krstina (Nikola) Erić, 1914.</s><s>Kravica; 3) Pajkan (Pajo) Gavrić, 1963.</s><s>Kravica; 4) Milovan (Todosije) Nikolić, 1946.</s><s>Kravica; 5) Risto (Krsto) Popović,1920.</s><s>Kravica; 6) Kostadin (Risto) Popović, 1947.</s><s>Kravica; 7) Mara (Vaso) Božić, 1909.</s><s>Mandići; 8) Stevo (Stojan) Božić, 1951.</s><s>Mandići; 9) Krsto (Dušan) Lazić, 1933.</s><s>Brana Bačići; 10) Miladin (Drago) Momčilović, 1935.</s><s>Opravdići; 11) Vaso (Marko) Nikolić, 1920.</s><s>Brana Bačići; 12) Mitar (Cvijan) Nikolić, 1927.</s><s>Kajići; 13) Ljubica Obačkić, 1918.</s><s>Mratinjci; 14) Tankosava (Vasilj) Stevanović 1938.</s><s>Brana Bačići; 15) Vladimir (Stojan) Stojanović, 1915.</s><s>Brana Bačići; 16) Stojan (Mitar) Jovanović, 1948.</s><s>Kravica; 20) Ivan (Vladimir) Đukanović, 1954.</s><s>Odgovorni za zločine: Područje Kravice napale su muslimanske snage sastavljene od pripadnika Armije BiH sa navedenih okolnih područja jačine preko 3500 naoružanih lica.</s><s>Među napadačima je od preživelih meštana prepoznat znatan broj predvodnika i neposrednih učesnika u ovom zločinu: Naser (Džemal) Orić, 1967. iz Potočara; Zulfo (Salko) Tursunović, 1931. iz Sućeske; Ferid (Avdo) Hodžić, 1959.</s><s>Drum-Vlasenica; Bećir (Jakub) Mekanić, 1957.</s><s>Bešić-Vlasenica; Šemsudin (Smajkan) Salihović, 1964.</s><s>Maćesi-Vlasenica; Nedžad (Ramo) Bektić-Poručnik, 1969. iz Karačića; Hakija (Husein) Meholjić, 1949. iz Srebrenice; Safet (Bajro) Omerović- Miš iz Voljavice; Veiz (Vehbija) Šabić, 1966. iz Urkovića; Nezir Zebrić iz Glogove; Šefik (Šerif) Ahmetović iz Glogove; Mustafa Golić iz Glogove; Esma (Ibiš) Kiverić, 1951. iz Bjelovca; Mirsad (Šaban) Sulejmanović, Skugrići-Vlasenica; Junuz (Osman) Mehić, 1958. iz Jagodnja; Ejub (Latif) Golić-Ljubo, 1958. iz Glogove; Fikret Mustafić iz Bratunca; Murat Avdić iz Stublića; Muhamed Jahić iz Durića; Murat Durić iz Durića; Munib Bećirović iz Neđeljišta-Vlasenica; Fadil Šahbaz iz Bratunca; Šaban (Šahbaz) Muminović iz Urkovića; Mušan (Meho) Osmanović-Tajo, 1967.</s><s>Maćesi-Vlasenica; Zaim Mehić; Meho (Mušan) Alić, 1960.</s><s>Maćesi-Vlasenica; Abid Orlović iz Bratunca; Ćamil Muratović iz Glogove; Hamed (Derviš) Osmanović, 1961.</s><s>Pobuđe; Sulejman (Ibro) Mujčinović, 1957.</s><s>Pobuđe; Fadil (Hasan) Dedić, 1961.</s><s>Konjević Polje; Esad Ibišević iz Glogove; Mujo Omerović iz Kamenice-Zvornik; Sadik (Ahmet) Omerović, 1967. iz Glogove; Velid (Vehbija) Šabić, 1964. iz Urkovića; Kadrija (Sejfo) Jusić, 1960. iz Voljavice; Šaban (Hasib) Bektić, 1951. iz Bratunca; Ekrem (Nurif) Mehmedović iz Voljavice; Kadir (Alija) Hamidović iz Glogove; Bajro Osmanović iz Bratunca; Šećo (Hamed) Delić, 1954. iz Glogove; Muhamed Čikarić iz Kamenice; Šahbaz Bećirović; Amir Šiljković; Šaban Muminović; Ramo (Omer) Omerović, 1946. iz Sikirića-Bratunac; Fadil Bećirović; Nezir (Ismet) Merdić, 1963. iz Glogove; Medo (Salko) Omerović, 1952; Bajro Bećirović; Šaćir (Ismet) Omerović, 1957. iz Pobuđa; i dr. Svedoci: Ratko Nikolić, Milorad Nikolić, Milena Milanović i Milosava Nikolić.</s><s>Izvor: Krivična prijava nadležnih organa Bratunca; SRJ: "Memoramdum o ratnim zločinima i zločinima genocida u istočnoj Bosni (op. Bratunac, Skelani i Srebrenica) protiv srpskog naroda od aprila 1992. do aprila 1993.", podnet SB OUN 2. juna 1993; Boro Milanović "Krvavi Božić", Magenta, Beograd 2000; Milivoje Ivanišević: "Hronika Našeg groblja", Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava, Beograd, 1994; Protivtužba SRJ Međunarodnom sudu pravde u Hagu za zločine genocida prema Srbima u bivšoj jugoslovenskoj republici BiH; "Srpske žrtve opštine Bratunac - prethodni rezultati", Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom.</s> |
<s>Prelistavajući arhivu „Instituta za istraživanje srpskih stradanja u HH veku“ zapazio sam na bledoj fotokopiji novinski tekst pod naslovom: „Bila je robinja u Srebrenici“.</s><s>Italijanski list „Đente“ doneo je (pretpostavljam 1995.godine) reportažu o italijanskoj devojci Đuzepini Lentini koju je muslimanska vojska u Srebrenici držala kao robinju i seksualno iskorišćavala od aprila 1992.godine do jula 1995.godine.</s><s>Iz ropstva ju je oslobodila srpska vojska prilikom ulaska u Srebrenicu u julu 1995.godine.</s><s>Taj tekst je prevela novinarka V.Por (pretpostavljam: Valentina Por) u novinama za koje pretpostavljam da su „Ilustrovana politika“.</s><s>Jednom rečju, samo arhivski broj Instituta na bledoj fotokopiji – i ništa više.</s><s>Naučio sam da sve u životu primam sa rezervom i oprezom, tako da mi je i ova priča bila jako čudna.</s><s>Sa jedne strane, znao sam da je ratna Srebrenica bila zločinačko leglo, znao sam da je u njoj mnogo nedužnih ljudi ubijeno posle svirepog mučenja... sa druge strane, priča je za mene bila neuverljiva: otkud italijanska devojka u Srebrenici?</s><s>Odustao sam od daljeg istraživanja i prestao da razmišljam o tome.</s><s>Nedugo posle toga pomenuo sam ovu temu Milivoju Ivaniševiću, rukovodiocu Instituta.</s><s>Bio sam veoma iznenađen kada mi je on rekao: „Ovo je istinita priča, pokušaj da je istažiš do kraja“!</s><s>Uverio sam se mnogo puta do kojih najskrivenijih detalja Ivanišević poznaje tajne ratne Srebrenice.</s><s>Zato se preko ove tvrdnje nije moglo preći.</s><s>A opet, gde da tražim i šta da tražim?</s><s>Preskočiću u ovom tekstu veliki broj uzaludnih pokušaja.</s><s>Između ostalih, pokušaj da trag o italijanskoj devojci nađem u psihijatrijskoj bolnici na Sokocu.</s><s>Jer, pretpostavili smo da je italijanska devojka bila smeštena u psihijatrijsku ustanovu.</s><s>Dežurna lekarka nije znala ništa o tome, medicinska sestra takođe, drugoj sestri je to bilo poznato ... veliko nadanje ... i ništa dalje.</s><s>Odlučio sam ponovo, u krugu psihijatrijske bolnice, da odustanem od daljeg traganja.</s><s>Saglasan je bio i Savo Cvijetinović, predsednik Boračke organizacije Republike Srpske, koji je na moju molbu pošao sa mnom u bolnicu.</s><s>Telefonirao sam Ivaniševiću u Beograd i rekao da opet nema nikakvih tragova.</s><s>Dosta mi je svega, idem u Bratunac da se odmorim dva-tri dana.</s><s>Onda mi je Ivanišević dao ime čoveka iz Bratunca koga treba potražiti.</s><s>„Priča je istinita, nemoj da odustaješ“!</s><s>Nevoljno sam pristao, frustriran usled uzaludnih pokušaja.</s><s>Pronašao sam u Bratuncu broj mobilnog telefona i pozvao koga je trebalo.</s><s>Predstavio sam se i pitao ono što me zanima. - „Zašto me vi to pitate posle toliko godina“!?</s><s>Uzdrhtao sam od uzbuđenja.</s><s>Iz logike odgovora je jasno da sagovornik zna o čemu govorim i da je veoma oprezan u pogledu moje namere!</s><s>Razumljivo, to je bilo vreme najžešćeg lova na Srbe podrinja.</s><s>Umilio sam glas i pokušao da mu što uverljivije objasnim kako se u mom traganju ne krije bilo kakva zamka za njega ili nekog drugog.</s><s>Pozvao sam se na Ivaniševića i to je preokrenulo tok razgovora.</s><s>Tražio je da mu se on javi i da ga ja tek nakon tog razovora pozovem.</s><s>Pri mom sledećem pozivu bio je opušten i pun poverenja.</s><s>Objasnio mi je da je priča o italijanskoj devojci istinita i da su on i još jedan čovek iz Bratunca tu devojku lično odveli do psihijatrijske bolnice u Bijeljini.</s><s>Hteo je da se sretnemo, ali tek za dva dana zato što je bio na putu van Bratunca.</s><s>Prva potvrda da je italijanska devojka postojala!</s><s>Drugog sagovornika sam u Bratuncu lako našao i on je potvrdio sve detalje ove priče.</s><s>Najvažnije, da su je njih dvojica LIČNO odvezli do psihijatrijske bolnice, ali ne na Sokolac nego u Bijeljinu!</s><s>Devojka znači postoji!</s><s>Priča o njoj je stvarno istinita!</s><s>Otišao sam odmah u Bijeljinu, ne čekajući da se moj prvi sagovornik vrati s puta.</s><s>Ali, u bijeljinskoj bolnici nije bilo dokumentacije o njenom boravku!</s><s>Ponovo razočaranje.</s><s>U ozbiljnost mojih sagovornika nisam sumnjao.</s><s>Ali, šta se onda događa?</s><s>Moguće je, i to se logički nameće, da je italijansku devojku odmah preuzeo italijanski vojni ataše, kako piše list „Đente“, a da ona nije hospitalizovana u bijeljinskoj psihijatriji.</s><s>Zato onda i nema medicinskih tragova.</s><s>A možda su naši prijatelji iz Bijeljine loše pregledali arhivu bolnice?</s><s>U julu i avgustu 1995.godine je bilo mnogo stradanja.</s><s>Ko je mogao tada, u vreme velikih NATO zločina, da misli na mladu devojku iz Italije?</s><s>Došli smo tako do kraja ovog nezavršenog teksta i nezavršenog posla.</s><s>Imamo za sada dvojicu svedoka da je priča o robinji u Srebrenici istinita.</s><s>Zamolićemo ih da pod svojim imenom objave sve što znaju o tome, i da pozovemo sve one koji nešto o tome znaju da daju svoje iskaze.</s><s>U toj pomoći za sada nepoznatih ljudi je i smisao ovog teksta.</s><s>Vreme prolazi, i ljudi prolaze, ne treba čekati dan kada neće biti nikoga da potvrdi ovu neobičnu priču o zlikovačkoj Srebrenici sa oreolom mučenika.</s><s>BILA JE ROBINjA U SREBRENICI</s><s>Našli su je u podrumu, u krpama, vezanu lancem.</s><s>Dugo joj je trebalo da se pribere i ispriča o muslimanima koji su je danonoćno silovali.</s><s>Ovu priču je objavio list „Ćente“</s><s>Priredila: V.POR Zove se Đuzepina.</s><s>Uhvaćena je i prisiljena da tri i po godine živi kao robinja.</s><s>Vezana je lancima.</s><s>Njeno telo je nuđeno kao roba za razmenu: ponekad za malo začina, malo paradajza, a nekoliko puta za šaku metaka.</s><s>Đuzepina je Italijanka.</s><s>Ima dvadeset godina, zelene oči, crnu kosu.</s><s>Kad pročitate ovu priču, zadrhtaćete od užasa. (U razgovoru ponavlja?) da je njen san bio da se pridruži mladim pacifistima iz celog sveta da bi išla u Sarajevo i pomogla da se vreti mir.</s><s>Jednog dana u aprilu 1992.</s><s>Otišla je iz svoje kuće i krenula na dalek put.</s><s>Roditelji su mislili da su je izgubili zauvek.</s><s>Nedavno su, međutim, Đuzepinu našli srpski vojnici na teritoriji nekadašnje Bosne.</s><s>Bila je zatvorena u jednu prostoriju, vezana lancem kao pas.</s><s>To se dogodilo u Srebrenici.</s><s>Čak i sada kada je oslobođena i kad se malo oporavila u nekoj vrsti poljske bolnice, Đuzepina teško govori, plaši se svega i svih.</s><s>Stalno strahuje da će je silovati.</s><s>Traži jedan lek, moćni sedativ na koji je očigledno naviknuta.</s><s>Sa njom je jedna devojka njenih godina, srpski vojnik koja je ranjena i koja se sada nalazi na lečenju.</s><s>Sanja pokušava da joj pomogne i brine se o njoj kao da joj je sestra.</s><s>Pripadnici muslimanske vojske su drogirali i silovali Đuzepinu, držali je kao robinju.</s><s>Pune tri i po godine ona je prodavana i kupovana kao da je životinja.</s><s>Sada se i ponaša kao životinja: preplašena je, užasnuta.</s><s>Italijanski časopisi su objavili njenu priču u nadi da će neko prepoznati njeno lice.</s><s>Đuzepina ne može da se vrati kući zato što ne zna ni gde živi ni gde žive njeni roditelji. --------------------------------- Bilo je još stotinak ljudi u ovom polusrušenom gradu koji su se plašili da se pojave na svetlost dana da ne bi opet pali u muslimanske ruke.</s><s>Za vreme te operacije u jednom mračnom uglu ispod gomile smeća videli su da se nešto miče.</s><s>Ličilo je na ljudsku figuru.----------- Svugde po zemlji kutije keksa koji stiže kao pomoć Ujedinjenih nacija.</s><s>Vojnici su se približavali obazrivo sledeći zveckanje lanca.</s><s>A onda su videli da ispod jednog ogromnog stola kleči devojka odevena u krpe.</s><s>Drhtala je kao preplašena životinja.</s><s>Lice joj je bilo izobličeno od gladi i užasa.</s><s>Nije odgovarala na pitanja.</s><s>Štitila se rukama.</s><s>Kao da se plašila da će je udariti.</s><s>Vojnici su prekinuli lanac preneli devojku u poljsku bolnicu u Bratuncu, na dvdesetak kiometara od Srbrenice.</s><s>Građanske vlasti ovde su pokušale da razgovaraju sa devojkom da bi videle ko je.</s><s>Uzaludan trud.</s><s>Sve je odbijala: lekove, hranu, čak i poljski krevet.</s><s>Želela je da spava na podu.</s><s>Na pitanja nije odgovarala.</s><s>Srpski lekari su mislili da je reč o muslimanki koja je doživela šok jer je umislila da se nalazi u neprijateljskim rukama.</s><s>Pokazali su joj zarobljene muslimane i objasnili da se prema njima odnose s puno obzira.</s><s>A onda, posle pet dana ćutanja, devojka je uzela olovku od jednog vojnika i na margini nekog letka napisala svoje ime: Đira Đuzepina Lentini.</s><s>Vojnici su je ohrabrivali da nastavi da piše, ali devojka je počela da jeca, da drhti i na kraju se onesvestila.</s><s>Srpski vojnici su shvatili da devojka nije muslimanka da nije čak ni njihova zemljakinja: bila je Italijanka koja je iz ko zna kojih razloga došla u ovaj pakao.</s><s>Sada je bilo najvažnije da se otkrije ko ju je doveo u ovakvo stanje i da se pokuša da se vrati kući, roditeljima.</s><s>To je bilo gotovo nemoguće a onda je kapetan rekao: -</s><s>Neka bude neko vreme s nekom našom devojkom, svojom vršnjakinjom, možda će je ona navesti da govori.</s><s>Uskoro se pojavila Sanja, srpski vojnik, ranjena u nogu za vreme borbe.</s><s>Đuzepina je poslušno pošla za njom u šator.</s><s>- Danima sam je posmatrala, kaže Sanja – samo je ćutala.</s><s>Odbijala je hranu, ja sam se trudila da je nateram da bar nešto pojede.</s><s>Jedne večeri gledajući me u oči promrmljala je: „Fluor tremazine“.</s><s>Nisam razumela šta hoće time da kaže.</s><s>Onda mi je jedan lekar objasnio da je možda reč o imenu jednog leka najjačeg sedativa.</s><s>Dakle, Đuzepina je počinjala da shvata kroz kakav je užas prošla.</s><s>Pokušavala sam da govorim sa njom na italijanskom koristeći rečenice koje sam pročitala u malom priručniku.</s><s>Jednog dana Đuzepina mi je rekla: „Ne trudi se da govoriš jezikom koji ne razumeš, govori engleski ili francuski, razumeću te.“ Bilo je to prvi put da je Đuzepina progovorila.</s><s>Dani su prolazili i ja sam sa puno strpljenja uspela da rekonstruišem njenu priču.</s><s>Đuzepina je govorila kratkim rečenicama.</s><s>Jednog dana sam je pitala kako je došla.</s><s>- Kamionom.</s><s>- Odakle je bio kamion?</s><s>- Imao je natpis neke transportne firme. - Zašto si krenula? - Želela sam da idem u Sarajevo, tamo su mladi iz celog sveta koji su demonstrirali za mir.</s><s>Želela sam da im se pridružim.</s><s>Od tog trenutka Đuzepina je ponovo potonula u tišinu.</s><s>Tek četiri dana kasnije opet je počela da govori. - Kada si otišla iz Italije? - U aprilu 1992. - Kako si došla do kamiona? - Krenula sam autostopom iz Palerma.</s><s>Tu sam rođena. - Kako ti se zovu roditelji?</s><s>Ko su oni? - Ne želim da ih vidim, ne želim da me vide ovakvu. - I šta je bilo kad si se popela na kamion? - Šofer mi je rekao da će me odvesti u Sarajevo. - Jel` to uradio? - Odveo me je do Srebrenice.</s><s>Uzeo mi je pasoš, a onda me je odveo u jednu kuću gde je bilo mnogo vojnika.</s><s>Napravili su red da bi me silovali. - Sećaš li se imena nekog od tih napasnika? - Sećam se samo imena mojih „muževa“, u stvari muškaraca koje sam morala da slušam.</s><s>Rekli su ako ih ne slušam da će mi preseći grlo.</s><s>Jedan se zvao Šefak Mujo, jedan drugi Huso Rizvanović.</s><s>Nisu mi oni rekli kako se zovu.</s><s>Čula sam da ih tako zovu vojnici. - Šta to znači da si morala da slušaš te muškarce? - To znači da su dovodili desetine vojnika i da su oni mogli sa mnom da rade šta god su hteli držeći mi nož pod grlom i dajući mi neki lek čije sam ime pročitala na kutiji: fluor tremazine.</s><s>Kad bih dobila taj lek, nisam osećala bol, nisam osećala ništa.</s><s>Tada je Sanja odlučila da pozove svoju prijateljicu novinarku Vesnu koja je stupila u vezu sa italijanskim časopisima.</s><s>Ispričala im je potresnu Đuzepininu priču, zatražila pomoć.</s><s>Sanja je želela da pomogne Đuzepini da se vrati u domovinu.</s><s>Vesna je ispričala sve italijanskom vojnom atašeu. - Bio je ljubazan i pun razumevanja – kaže Vesna – ali mi je napomenuo da je teška situacija.</s><s>Ima toliko izbeglica kojima treba pomoći, toliko ljudi koje treba spasavati od bombardovanja tako da ne može da garantuje da će odmah biti nešto preduzeto.</s><s>Zatražio je od mene mesto gde može da nađe tu devojku, želeo je da zna da li je zaista Italijanka i nije ništa čvrsto obećao.</s><s>Imali smo samo njeno ime, Đuzepina Lentini i mesto iz kojeg je, Palermo.</s><s>Za proveravanje treba vremena.</s><s>Oko nas ginu ljudi.</s><s>Za sada je ta devojka u dobrim rukama.</s><s>Kad se Vesna vratila u Srebrenicu, pokušala je da uz pomoć Sanje sazna nešto više o Đuzepini. - Đuzepina, reci gde si živela – pitala je Sanja. - Napiši svoju adresu, ime svojih roditelja.</s><s>Sigurno te traže – rekla je Vesna.</s><s>Devojka je dugo plakala, a onda je na komadu papira napisala: - Moj otac se zove Đuzepe, stanije u Palermu, Ulica Linkoln 17.</s><s>Ime i adresa odmah su poslati italijanskom vojnom atašeu.</s><s>Izgleda da su prva istraživanja bezuspešna.</s><s>Italijanski časopisi su sa svoje strane tražili.</s><s>Ima mnogo osoba sa prezimenom Lentini u Palermu.</s><s>Ali, nijedan Đuzepe Lentini ne stanuje u ulici Linkoln broj 17.</s><s>Novinari su se obratili opštini u Palermu, izložili Đuzepinin slučaj.</s><s>Doktor Torezi je odmah pokrenuo akciju da joj se pomogne.</s><s>Međutim, u Palermu niko nije tražio devojku po imenu Đuzepina Lentini, niko nije prijavio njen nestanak. - Ulica Linkoln u Palermu postoji – kaže doktor Torzei.</s><s>Postoje mnogi ljudi koji se zovu Đuzepe Lentini na celoj Siciliji.</s><s>Tražimo na sve strane, možda je Lentini promenio adresu, možda se odselio.</s><s>Možda putuje svetom tražeći ćerku.</s><s>Nadamo se da ćemo ga naći.</s><s>Novinari su doveli fotografa da bi slikao Đuzepinu kako bi mogli da objave njenu fotografiju nadajući se da će je neko prepoznati.</s><s>Kad je videla fotografski aparat, Đuzepina je neočekivano reagovala.</s><s>Počela je polako da se svlači i rekla je fotografu: - Molim te, danas ne mogu da ti platim daću ti svoje telo.</s><s>Zadovolji se da ga gledaš.</s><s>Umorna sam, ne radi mi se ono.</s><s>Jasno je da su je za ove tri i po godine fotografisali u situacijama koje mogu samo da se zamisle.</s><s>Italijanski časopisi su objavili Đuzepininu fotografiju da bi joj pomogli da se vreti u život.</s><s>Tri i po godine ova jadna devojka je živela vezana lancima kao životinja.</s><s>Bila je robinja, a ona je želela da bude mir u toj zemlji.</s><s>Ona je videla najstrašniji i najokrutniji vid rata.</s> |
<s>Predmet Orašje: Svjedok - U rukama sam držala lobanju sina</s><s>Sreda, 16 oktobar 2019</s><s>SARAJEVO, 16.</s><s>OKTOBRA /SRNA/ - Svjedok Tužilaštva BiH Soka Maksimović danas je na suđenju za zločine počinjene na području Orašja rekla da je čula priče o ubistvu svog sina u mjestu Bukova Greda u maju 1992. godine, kao i da je, nakon što su pronađeni posmrtni ostaci, držala njegovu lobanju u rukama.</s><s>Maksimovićeva je navela da je napustila Bukovu Gredu prije 9. maja 1992. godine, kada je ubijen njen sin Zoran i drugi mještani, a da je za njegovu sudbinu saznala iz priča.</s><s>"Pričali su oni koji su ostali tu, kako su uzeli njih četvoricu, sve ih udarali, odveli u njive i tamo ih pobili", rekla je Maksimovićeva, dodavši da su osim Zorana ubijeni Mićo Gavrić, Drago Cvijanović i Lazo Vasiljević.</s><s>Ona je ispričala da je razmjena tijela bila 1994. godine, te da su njoj dali samo Zoranovu lobanju.</s><s>"Ja je držala, uzela i gledam njegovu lobanju", rekla je Maksimovićeva, objasnivši da je sina prepoznala po zubima.</s><s>Svjedok Darinka Gavrić rekla je da je čula da su 9. maja 1992. godine muškarci koji su ostali u Bukovoj Gredi, među kojima i njen suprug Andrija, odvedeni u logor, te istakla da je čula priče kako je njen suprug bio u tamnici gdje je bio tučen.</s><s>Njegove posmrtne ostatke, kako je navela, vidjela je nakon razmjene.</s><s>Uočila je da je bio otečen i imao je ranu iznad obrve, kao i da nije imao 40 kilograma.</s><s>Maksimovićeva i Gavrićeva dale su iskaze nakon što je ranije vještak utvrdio da su sposobne da dođu u Sud BiH i svjedoče, prenosi Birn.</s><s>Tužilaštvo je na ovom ročištu pročitalo dva iskaza svjedoka Vojina Milojevića, za kojeg je ranije utvrđeno da nije sposoban za svjedočenje.</s><s>Odbrana jednog od optuženih usprotivila se čitanju dijela iskaza, za koji navodi da se ne odnosi na optužnicu.</s><s>Tužilaštvo je odgovorilo da je bitan taj dio jer govori šta su sve logoraši preživjeli dok nisu došli u Donju Mahalu.</s><s>Milojević je u iskazu datom 2013. rekao da je 1992. godine bio zatvoren, između ostalog, na području Odžaka, Broda, te u školi u Donjoj Mahali.</s><s>Ispričao je da je tokom zatočeništva bio tučen, kao i da su zatvorenici bili maltretirani, izgladnjivani i vođeni na kopanje rovova.</s><s>On je naveo da su ga u Donjoj Mahali udarali, između ostalih, "Pero Konj, Dama, Rakijica, Čuljak i Kemi".</s><s>U drugom iskazu iz 2015. godine svjedok je naveo da je u Donju Mahalu donesen na nosilima zbog lošeg stanja u kojem je bio.</s><s>Za progon srpskog stanovništva ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama počinjenim u Orašju, optuženi su Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić.</s><s>Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a te vojne i civilne policije u Orašju.</s><s>Nastavak suđenja zakazan je za 6. novambar. http://89.111.245.19/novosti/730578/svjedok-u-rukama-sam-drzala-lobanju-sina.htm</s> |
<s>Glas javnosti 13. jul NA DANAŠNjI DAN: Zločini nad Srbima u BiH i Hrvatskoj Napadi na Petrovdan - sela Biljača i Zagoni (2)</s><s>Pripremio: Milivoje Ivanišević</s><s>Biljača, dosta veliko, plodno podrinjsko muslimansko selo, u prigraničnom podružju prema Srbiji i SRJ, (Hrvata 1, muslimana 629, Srba 17, Jugoslovena 7) pripada opštini Bratunac.</s><s>U ovom selu su na Petrovdan, 12. jula 1992. u zasedi stradali uglavnom mladići iz Bratunca koji su pokušali da pomognu selima Zalazje i Sase, susednim, brdskim selima u srebreničkoj opštini.</s><s>Njih su napali muslimani iz Srebrenice, odnosno naoružani pripadnici Armije BiH pod komandom bivšeg milicionera Nasera Orića.</s><s>Zasedu su postavili muslimani Biljače i okolnih muslimanskih sela, pripadnici tzv. Podrinjskog odreda koje je predvodio Osman Malagić.</s><s>Žrtve:1) Dragomir (Nenad) Živković,1970; 2) Jovan (Cvijetin) Živanović,1969; 3) Milivoje (Dragan) Živanović,1972; 4) Božidar (Ivan) Jokić, 1968; 5) Dragoljub (Savo) Jokić, 1961; 6) Boško (Andre) Kovačević, 1969; 7) Nedeljko (Milojko) Mitrović, 1965; 8) Željko (Milorad) Perić, 1973; 9) Milenko (Branko) Savić, 1968; 10) Dragan (Lazo) Savić, 1953; 11) Tomo (Stjepan) Spasojević, 1956; 12) Milan (Neđo) Đokić, 1967; 13) Miroslav (Stojan) Andrić, 1967; 14) Bogdan Jokić.</s><s>Zagoni, već pominjano selo sa velikim brojem Srba, u opštini Bratunac, pretrpelo je novi žestok napad pripadnika oružanih formacija Armije BiH, prikupljenih iz okolnih muslimanskih naselja i Srebrenice na Petrovdan, 12. jula 1992.</s><s>I tada, ponovo, kao da im prethodni napad od 5. jula nije bio dovoljno uspešan, pljačkali su i razarali ovo selo i, pritom, ponovo ubili znatan broj meštana srpske nacionalnosti.</s><s>Od tada su Zagoni, bar dok je rat trajao, za meštane srpske nacionalnosti konačno nedostupni za boravak i život, napušteni i opusteli.</s><s>Žrtve: 1) Milovan (Milko) Dimitrić, 1962; 2) Miodrag (Jakov) Jovanović, 1952; 3) Dušan (Živojin) Milošević, 1963; 4) Đorđo (Aleksa) Milošević, 1934; 5) Vidosav (Branko) Milošević, 1968; 6) Dragiša (Milko) Milošević, 1963. i 7) Miodrag (Milko) Milošević, 1970.</s> |
<s>19. 02. 2014. 15:45h | Beta Bivši bošnjački ratni komandant Naser Orić negirao je u intervjuu za beogradski nedeljnik NIN optužbe za pokolj Srba u Bratuncu, uz tvrdnju da su tamo stradali srpski borci.</s><s>Naser Orić: Da niste dirali Bošnjake imali bi Veliku Srbiju U prvom delu intervjua, ratni komandant 28.</s><s>Divizije Armije BiH odgovorio je i na optužbe za pokolj civila u selu Kravica: "Nijedan civil nije u Kravici nastradao.</s><s>Imate svedoke koji tačno opisuju šta se dogodilo".</s><s>"Na toj koti gde su bile borbe u Kravicama nema tu civila.</s><s>Na toj koti su rovovi, utvrđena mitraljeska gnezda.</s><s>Napadamo, a dok se borimo, tu su civili gladni, koji su bili iza nas, i oni, kako oslobodimo, ulaze već u srpske kuće i traže hranu", naveo je.</s><s>Orić je još rekao da je u gradovima oko Drine u BIH većinski živalj bio bošnjački.</s><s>"I u većini svi ti Bošnjaci potpisali su lojalnost.</s><s>Da nisu dirali te Bošnjake, mi bismo bili proglašeni teroristima, oni bi dobili Veliku Srbiju, kakvu je Šešelj zamišljao", dodao je.</s><s>Srpsko tužilaštvo zatražilo je sprovođenje istrage poritv Orića zbog sumnje da je počinio ratni zločin zbog čega je za njim 4. februara raspisana međunarodna poternica.</s><s>Orić je u Hagu oslobođen svih optužbi za ratne zločine nad Srbima u Podrinju tokom 1992. godine. http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/383195/Naser-Oric-U-Kravici-nije-bilo-civila</s> |
<s>Završen sudski postupak protiv Orića za ratni zločin</s><s>Utorak, 12 septembar 2017</s><s>Tanjug | 12. septembar 2017. 13:21 | Večernje novosti Sudski postupak protiv ratnog komandanta nekadašnje Armije BiH za Srebrenicu Naseru Oriću završen je danas, a izricanje presude zakazano je za 6. oktobar.</s><s>Odbrana traži Orićevo oslobađanje jer smatra da nema dokaza za njgovu krivicu.</s><s>Izlaganjem završnih reči odbrane danas je u Sudu BiH završen sudski postupak u predmetu protiv Nasera Orića, kojeg Bošnjaci smatraju ratnim herojem, a Srbi zločincem, Tužilaštvo tereti za ratne zločine na području opštine Srebrenica u julu 1992.</s> |
<s>Novo izdanje Instituta za istraživanje srpskih stradanja u XX:</s><s>Milivoje Ivanišević SRPSKE ŽRTVE I SRPSKA STRATIŠTA SARAJEVA Privremeni spisak žrtava Sarajeva IMENA SRPSKIH ŽRTAVA SARAJEVA Tokom rata, pogotovo prvih meseci, nisu ubijane samo sarajlije srpske nacionalnosti, već i Srbi iz drugih opština i gradova BiH, ili iz drugih jugoslovenskih republika, koji su se iz raznih privatnih i poslovnih razloga zatekli u tom gradu.</s><s>Drugačije rečeno ubijani su Srbi, Svejedno ko su, šta su, odakle su.</s><s>Takav je i ovaj spisak.</s><s>U spisku nisu evidentirana samo ubijena lica srpske nacionalnosti kojima je, prema popisu 1991. godine, mesto stalnog boravka bilo Sarajevo, već svi Srbi koji su tokom rata ubijeni u ovom gradu.</s><s>Evidentirane su, s razlogom, i žrtve drugih nacionalnosti, ali pravoslavne veroispovesti.</s><s>U ovom spisku su i lica koja su oružjem pokušavala da se suprodstave napadačima, da odbrane svoje porodice i imovinu.</s><s>Istina, u velikom broju slučajeva u tim situacijama stradali i branioci i oni koje su pokušavali da odbrane, njihove porodice, rođaci, komšije, prijatelji.</s><s>Te naoružane meštane, ili naoružane građane, muslimani i Hrvati, kao i zvaničnici tzv. međunarodne zajednice i Haški tribunal, kvalifikuju kao vojnike i na taj način pred svetom nastoje da legalizuju ubistva tih ljudi.</s><s>A u srpskim naseljima koja su se branila je registrovano najviše žrtava, i srpskih, ali i muslimanskih.</s><s>Ovo pominjemo jer se veoma često ubistva lica srpske muške populacije pravadaju time što su se branili.</s><s>Potom sledi neosnovan zaključak da je vojnik svako ko pruža otpor.</s><s>I, na kraju, još gori stav, te srpske žrtve, pošto su vojnici, nisu posledica muslimanskih zločina.</s><s>Takav je, ili sličan, stav i sudskog veća Haškog tribunala koje je Nasera Orića osudilo na simboličnu kaznu.</s><s>Građanski i verski rat, kao što je bio ovaj u BiH, ima svoju posebnu zakoniotost i u mnogome se razlikuje od međudržavnog oružanog sukoba.</s><s>Takvi ratovi nemaju pravila i tu se malo šta može blagovremeno osmisliti, usmeriti ili sprečiti.</s><s>Ljudi su instiktivno, zbog verskih ili nacionalnih razloga, ogorčeni jedni na druge i uništavaju se svim sredstvima.</s><s>Tu nema ni civila ni vojnika.</s><s>U sukobu su porodice u istoj zgradi, na istom ulazu i spratu.</s><s>Spoljna dejstva su samo dodatak opštem stanju i nemaju uvek primaran karakter u odnosu na unutrašnja zbivanja.</s><s>U ovom spisku su registrovana i lica koja su na razne načine, uglavnom raznim oblicima prinude i silom prilika, bila u neprijateljskim oružanim formacijama.</s><s>I oni su naš nacionalni gubitak.</s><s>To ne bi moglo da bude sporno, sporno je samo mesto i uloga koju su u ratu, sticajem raznih okolnosti, imali.</s><s>U pregledu koji sledi su i već pominjana imena žrtava u logorima, kao i imena žrtava masovnih zločina.</s><s>Prema sadašnjim saznanjima i pokazateljima u Sarajevu je stradalo više od četvrtine žrtava koje je srpski narod imao u Bosni i Hercegovini.</s><s>Evidentirane žrtve svrstane su u četiri različita spiska.</s><s>Prvi od njih (Spisak ubijenih Srba Sarajeva) sadrži imena žrtava za koje postoje dovoljno dokumentovani dokazi da su stradali u Sarajevo tokoma prošlog rata.</s><s>Drugi spiskak (Žrtve čija je sudbinaza za nas još neizvesna) je formiran na osnovu relativno pouzdane dokumentacije u kojoj ne postoje samo pojedini, retko i bitni pokazatelji.</s><s>Taj spisak je tako naznačen više iz našeg opreza nego zbog velike manjkavosti dokumentacije da su navedena lica stvarno stradala.</s><s>Treći i četvrti spisak mogu da budu sporni.</s><s>Treći spisak (Žrtve bez podataka dovoljnih za identifikaciju) je sporan zato što je nemoguće identifikovani o kome je reč.</s><s>A četvrti (Žrtve umrle posle rata od posledica ranjavanja i zlostavljanja) je sporan jer su navedena lica umrla formalno posmatrano prirodnom smrću posle rata, ali uzrok smrti je teška povreda ili teška bolest iz ratnog perioda. + + + + + + Milivoje Ivanišević SRPSKE ŽRTVE I SRPSKA STRATIŠTA SARAJEVA</s><s>Sadržaj: 1. Nova saznanja za isto razdoblje (osnovni podaci o stradanju Srba u Sarajevu), 2. Masovna ubistava lica srpske nacionalnosti, 3. Logori i srpski zatvorenici ubijeni u sarajevskim logorima, 4. Zloupotreba civilnih objekata u ratne svrhe, 5. Imema srpskih žrtava Sarajeva, 6. Intervencije Predsednika RS dr Radovana Karadžića, 7. Rezolucije SB OUN</s><s>Možete preuzeti spisak do sada poznatih imena srpskih žrtava Sarajeva.</s> |
<s>CVETKO RISTIĆ IZ SKELANA, KOME SU ZLIKOVCI NASERA ORIĆA POBILI CELU PORODICU, ŽIVI PREPUŠTEN SAM SEBI</s><s>Ostavljen i zaboravljen</s><s>Cvetko Ristić iz sela Kušići kod Skelana, onaj dečak kome su januara 1993. godine Orićevi u danu pobili oca, majku, brata i jedinu sestru, i ostavili ga bez igde ikoga na svetu, i danas je sam, bez ikoga.</s><s>Živi u selu u nedovršenoj kući na kojoj se još vide rupe od granata.</s><s>Ostavljen i zaboravljen od Srbije, Srpske, od svog naroda, od države, društva da jedva sastavlja kraj sa krajem.</s><s>Baš onako kao što je u Srbiji posle ratova sirotinja uvek ostavljana da sama vida svoje rane.</s><s>Pre neki dan našao sam ga u selu, usred uzorane njive, kraj kuće.</s><s>- Juče sam uzeo komšijine volove i ralo, preorao ovaj komad zemlje, da posejem malo krompira, luka, pasulja, da imam za zime...</s><s>Četrnaestogodišnji dečak nad čijom je sudbinom januara 1993. godine, posle jedne ratne priče beogradskog novinara Miodraga Popova, plakala čitava Srbija, izrastao u čoveka.</s><s>Mirnog, finog, tihog...</s><s>Jedino mu na čelu ostala ona crta od pre 16 godina, senka urezana kada je dva dana posle pokolja u Kušićima saznao da je ostao bez igde ikoga, da nema ni oca ni majku, ni brata ni sestru...</s><s>Da će dalje, kroz život, morati sam.</s><s>Crta koja nije zabolela samo onoga koji je nije zagledao... - Imao sam jednu stranu donaciju, ali je para isteglo tek da ukrovim kuću...</s><s>Unutra sam malo uradio, tek da ubacim šporet i krevet... - slegao je ramenima, kao da se pravda što u kuću nema gde da pozove goste.</s><s>Odavno, ispričao mi je posle, nema nikakvih redovnih primanja...</s><s>Ni očeve ni majčine penzije, ni pomoći države.</s><s>Tako ispalo po paragrafima, a paragrafi nemaju dušu.</s><s>Radio je donedavno po Srbiji, u Beogradu, bio i vozač, i konobar i kondukter, vukao džakove cementa, malter i blokove po Crnoj Gori, radio u Inđiji, Užicu, nadničio, sad, posla nigde, morao je da se vratio preko, u Srpsku, u brda iznad Drine.</s><s>- Kriza na sve strane.</s><s>Svima je teško.</s><s>Gde god pitam za posao, kažu - nema, dođi sutra, prekosutra...</s><s>Sad sam uzorao ovo zemlje, prvi put posle proleća 1992. ovde je zaorano...</s><s>Možda posadim i malo malina, od nečeg se mora živeti - kaže Cvetko.</s><s>Otišli smo posle gore na breg, gde se Cvetko pre 16 godina poslednji put rastao sa ocem.</s><s>Zapucalo to jutro iznenada, otac otrčao kući da spasava decu i ženu, Cvetko otrčao ka položajima srpske vojske...</s><s>Posle, oca Novaka (42) rafal stigao pred kućom, majku Ivanku (43) i sestru Mitru (19) i jednu komšinku Orićevi ubili u kući, brata Miću (16) odveli sa sobom, ubili ga istog dana u šumi iznad sela...</s><s>POMOZIMO CVETKU — Redakcije Kurira i Glasa pokrenuće zajedničku akciju da pomognu Cvetku Ristiću.</s><s>Pozivamo sve ljude dobre volje da nam se pridruže i zajedno pokušamo da obezbedimo ovom hrabrom čoveku bar pristojne uslove za život.</s><s>Kontakt telefon: 011/3240-551.</s><s>Od tada Cvetko sam luta svetom u potrazi za malo topline, ljubavi, za izgubljenim detinjstvom...</s><s>Bio je u sirotištu u Užicu, posle u vojnoj školi u Beogradu, kasnije i sam obukao uniformu i vratio se u Bosnu...</s><s>Pomagali ga dobri ljudi, kaže, da nije bilo njih, ne zna kako bi...</s><s>- Miodrag Popov pomogao mi je bezbroj puta, kad god mi je šta trebalo, i Boban Tomić iz Bajine Bašte, nekoliko prijatelja mog pokojnog oca...</s><s>Kada sam u Užicu završio srednju školu, odbojkašica Vesna Čitaković dala mi je na korišćenje svoj stan - prepričava Cvetko svoju sudbinu.</s><s>Država Srpska seti ga se, kaže, kad se obeležavaju datumi srpskih stradanja po Podrinju, kad se negde otkriva neki spomenik...</s><s>Setili su ga se i prošle godine kad su mu zbog neplaćenog računa od 120 maraka prvom u selu isključili struju.</s><s>Pola godine posle, njegova kuća bila u mraku.</s><s>- Nisam ja prosjak, imam ja ove dve moje ruke, neću umreti od gladi, ide leto, biće valjda negde nadnice...</s><s>Ali, strašno je živeti s pomisli da su mi zločinci pobili sve u kući, popalili da su moji dali život za ovu državu, a ta država, umesto da mi pruži ruku, ona šalje ljude da mi isključe struju jer nisam platio neki bedni račun - kaže Cvetko.</s><s>Sam, ostavljen i zaboravljen, Cvetko sanja svoj san.</s><s>Da jednog dana ima svoja kola, makar stara 20 godina, da se oženi, da ponovo, prazna kuća oživi, da ima s kim reč da progovori...</s><s>Valjda i on ima pravo na svoj komad sreće.</s><s>A država, kad je država imala dušu?</s> |
<s>Osijek: Imena ubijenih Srba na spomeniku “žrtvama velikosrpske agresije”</s><s>utorak, 17. jul 2012.</s> |
<s>30.10.2019 | Srna | Glas Srpske SARAJEVO - Na suđenju bivšem komandantu Trećeg korpusa takozvane Armije BiH /ABiH/ Sakibu Mahmuljinu za zločine nad zarobljenim srpskim civilima i vojnicima na području Zavidovića i Vozuće, svjedok odbrane Fadil Imamović rekao je da odred "El mudžahedin" nije htio da mu preda ratne zarobljenike u julu 1995. godine.</s><s>Imamović, koji je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost 35. divizije ABiH, rekao je da pripadnici ovog odreda, za razliku od drugih jedinica, nisu slali informacije o ratnim zarobljenicima ni u akciji na Vozuću u septembru 1995. godine.</s><s>On je objasnio da su pravila propisivala da ratni zarobljenici budu predavani najbližem organu bezbjednosti, koji bi ih dalje prosljeđivao sve do Centra za prihvat Trećeg korpusa u Zenici.</s><s>Imamović je ispričao da je za vrijeme borbenih dejstava u julu 1995. slučajno saznao da strani borci drže zarobljenike u selu Livade, te da je otišao da ih vidi u malu kuću, gdje ga je "nevoljno" pustio vojnik nakon konsultacija preko motorole.</s><s>Imamović je rekao da je u kući vidio grupu ljudi, za koje se ispostavilo da su pripadnici radnog voda iz Prnjavora, koji su bili bošnjačke nacionalnosti, kao i tri pripadnika Vojske Republike Srpske.</s><s>Svjedok je rekao da je atmosfera bila napeta i da je vojnik išao za njim, ali da je uspio da uzme osnovne podatke o zarobljenicima prije nego što se pojavio čovjek za koga misli da je bio Abu Mali.</s><s>Prema njegovim riječima, on se ljutito obraćao vojniku, te mahao rukama prema njemu.</s><s>Iako nisu govorili isti jezik, svjedok je rekao da je tražio da vodi zarobljenike, ali da je grubo odbijen i izguran iz kuće.</s><s>Imamović je rekao da se vratio u komandu Divizije u Vozući i sačinio službenu zabilješku, prenosi Birn.</s><s>Branilac Nermin Mulalić predočio mu je informaciju organa bezbjednosti 35. divizije, za koju je svjedok rekao da pretpostavlja da su je sačinili referenti po njegovoj zabilješci.</s><s>Negirao je određene navode iz informacije, kao što je broj zarobljenih.</s><s>Predočeni su i akti kojima organ bezbjednosti Trećeg korpusa o ovome obavještava Upravu vojne bezbjednosti, kao i odgovor Uprave, koja nalaže obavljanje razgovora sa zarobljenim.</s><s>Imamović je rekao da se ne sjeća da su mu proslijeđene upute Uprave i da mu nije poznata sudbina zarobljenika.</s><s>Na pitanje šta bi uradio da je imao informacije o nečovječnom postupanju prema zarobljenicima, svjedok je odgovorio da bi obavijestio organ bezbjednosti Trećeg korpusa, sa eventualnim prijedlogom mjera.</s><s>U septembru 1995. godine, naveo je svjedok, pokrenuta je akcija "Farz" na Vozući, u kojoj je učestvovao veliki broj jedinica.</s><s>On je potvrdio da je dobijao informacije o manjim grupama zarobljenih, koji su dovođeni u Vojnu policiju.</s><s>On je napomenuo da iz odreda "El mudžahedin" nisu dobijali informacije o zarobljenim.</s><s>Imamović je objasnio kako se odvijala komunikacija sa bezbjednjacima u nižim jedinicama, kao i sa pretpostavljenim u organu bezbjednosti Trećeg korpusa.</s><s>Međutim, kako je naveo, komunikaciju sa odredom "El mudžahedin" nije uspio ostvariti niti dobiti podatke o njihovom brojnom stanju, komandnom kadru, organizacionoj strukturi i slično.</s><s>On je rekao da su predstavnici stranih boraca u rijetkim prilikama bili na referisanju kod komandanta 35. divizije prilikom priprema za borbena dejstva.</s><s>"I pored hrabrosti i vještine, bio je neprihvatljiv način na koji su radili.</s><s>Nikad nismo bili sigurni da li će krenuti u akciju i da li će to učiniti onako kako je planirano", rekao je Imamović.</s><s>Optužnica tereti Mahmuljina da kao komandant Trećeg korpusa, u čijem je sastavu djelovao i odred "El mudžahedin", nije ništa preduzeo da spriječi zločin pripadnika tog odreda nad ratnim zarobljenicima i srpskim civilima tokom vojne akcije na širem području Zavidovića i Vozuće 1995. godine.</s><s>Prema optužnici, pripadnici odreda su od 11. do 29. septembra 1995. ubili 52 zarobljena srpska civila i vojnika.</s><s>Svjedoka će tužilac unakrsno ispitati u nastavku suđenja 6. novembra. https://www.glassrpske.com/cir/novosti/vijesti_danl-mudzahedin-nije-htio-predati-zarobljenike/296169</s> |
<s>Dragojlović: Moguće da srpski logoraši bojkotuju suđenje</s><s>Petak, 31 oktobar 2014</s><s>BANjALUKA, 30.</s><s>OKTOBRA /SRNA/ - Udruženje srpskih logoraša iz Modriče ne isključuje mogućnost da će bojkotovati suđenje pred Sudom BiH bivšim pripadnicima HVO-a, optuženim za silovanje i zlostavljanje Srpkinja u Odžaku 1992. godine, izjavio je predsjednik ovog udruženja Vlado Dragojlović.</s><s>"Tražimo da budu otvorene za javnost sjednica na kojima iskaze daju svjedoci optužnice koji žele javno da svjedoče, u protivnom bojkotovaćemo suđenje", rekao je Dragojlović Srni.</s><s>Dragojlović je rekao da je potpuno neprihvatljiva odluka sudskog vijeća da iznošenje iskaza svjedoka optužnice u predmetu "Vatreni konji" iz Odžaka bude zatvoreno za javnost do kraja suđenja, jer se na taj način štite zločinci.</s><s>"Udruženje podržava svaku žrtvu koja želi da ima zaštićeni identitet na suđenju, ali postoje žrtve koje traže da javno svjedoče o svojoj sudbini i preživljenim strahotama u Odžaku", rekao je Dragojlović, napominjući da žrtve, kojima je zaštićen identitet, mogu ugroziti samo oni koji znaju informacije o njima.</s><s>Suđenje četvorici bivših pripadnika HVO-a, optuženim za silovanje i zlostavljanje Srpkinja u Odžaku 1992. godine, u toku je pred Sudom BiH.</s><s>Prva žena svjedok na Sudu BiH iskaz je dala 28. oktobra.</s><s>Marijan Brnjić, Martin Barukčić, te Pavo i Ilija Glavaš, bivši pripadnici 102. brigade HVO-a u Odžaku, optuženi su po pet tačaka optužnice da su u ljeto 1992. godine sa različitih lokacija dovodili žrtve u kuće i druge objekte na području Odžaka gdje su ih silovali, tukli, zlostavljali, prijetili i ponižavali.</s><s>Jedinica "Vatreni konji" 1992. godine djelovala je u sastavu 102.</s><s>Odžačke brigade HVO-a. http://www.srna.rs/novosti/251040/dragojlovic-moguce-da-srpski-logorasi-bojkotuju-sudjenje.htm</s> |
Subsets and Splits
No community queries yet
The top public SQL queries from the community will appear here once available.